pametni zub https://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 23.04.2019.

TRI IMENA

Image and video hosting by TinyPic

Rasmrdas Balansero sjedio je sam za stolom i pušio cigaretu na bazi lipe. Smrdjela je kao kuga, vuga i duga nad otvorenim šahtom, ta cigareta. S pušenjem duhana Balansero je prestao davnih dana. S pušenjem električnih cigara, pak, prestao je relativno nedavno – nije tome prošlo ni osam tisuća minuta. Prijelaz na lipove cigarete predstavljao je očajničku mjeru. Jer nije se uspijevao odviknuti posve, od pušenja, nešto je pušiti morao. Pritom ga je strahovito brinulo to što je lipa starim Slavenima bila sveto drvo. A Balansero se osjećao starim. Osjećao se i Slavenom, premda je, što je iz njegova prezimena i razvidno, bio romanskog podrijetla. No, osjećaj je osjećaj.
Uza sve to, Rasmrdas Balansero bio je izvorni poganin; njegovi linearni preci, naime,
nikada nisu bili pokršteni – bio je to jedini takav slučaj u Europi, i to u ta doba kad se Crkva širila, a njezino učenje prihvaćali čitavi narodi potezom pera, udarom pečata od trske (pečate takve imađahu stari, barbarski kraljevi).
Zato je Balansero sada sjedio sam za stolom i mučen grižnjom pušio cigaretu na bazi lipe.
A onda su došli slonovi, sve porušili i sve je bilo gotovo.
***
Luciana Ipateniniti sjedila je na obali rijeke i pecala. Ulovljenu ribu metala je u telećak od
samurovine. Ulov, još živ, mrdao se bijesno; telećak se nadimao kao da u njem boravi uzapćena sablast. Nije joj bilo lako, Luciani Ipateniniti, a još je bilo teže kad joj je na mamac – komad saća između dvije table slanine – zagrizao ni manje ni više nego riječni dupin! Zagrizao je jako, popustiti nije htio, a udica mu se zabila u debeljuškasti obraz. Zbog svega toga ta je plemenita životinja – bivajući sisavcem – izašla na obalu i obratila se Luciani Ipateniniti čitavom govorancijom. Dupini su vrlo inteligentne životinje, a ovi riječni (odnosno rječiti) uspjeli su razviti sposobnost govora. Na žalost, činili su to na jeziku nepoznatom ljudskoj vrsti.
Stoga Ipateniniti nije imala pojma što upecani dotičnjak želi od nje. Izvadila mu je udicu iz gubice, previla ranu, ponudila ga čajem od metvice i poslala natrag u rijeku, gdje mu je, pomislila je uskogrudno, gdje mu je i mjesto.
A onda su došli mravi i sve je bilo gotovo.
***
Riki Roker Ruvenzori sjedio je na obali mora i lomio kosti mekušcima. Bio je spužvar po profesiji, ali rado je preuzimao i meduze na obradu. Nesretni je morski živalj čistio od kostiju i, za malu nadoknadu, slao svome bratu koji je vodio restoran morskim specijalitetima. Ruvenzori je radio gore opisani posao tek nekoliko dana, ali već mu je tu štošta bilo čudno. Mnogi su se gosti bratova restorana, naime, žalili na kvalitetu hrane; neki od njih čak su ustrajali u tome da specijalitet kuće „ima okus po spužvi“: Druga pak stvar koja je čudila Ruvenzorija bila je ta što je u tom svom poslu čišćenja kostiju ...
A onda su došli.

23.04.2019. u 15:13 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 12.04.2019.

DROMEDARI

Image and video hosting by TinyPic

Noć je bila vlažna i crna. Hansina je po tko zna koji put usnula isti san: kako iz polupustinjskog prelazi u pustinjsko područje na čelu kolone dromedara. Iza sna je probudi zvuk pneumatske bušilice: grupica lokalnih huligana bušila je rupu nasred lokalnog trgića, tražeći put do središta Zemlje. Bila je već sedma ura. Hansina se stala spremati za posao, na posao. Spremanje bijaše opsežno i dugotrajno. A na cesti je bila gužva: kolone automobila poredanih duž šest traka izmicale su u nedogled. U jednom trenutku, iz semaforskih razloga, Hansina se sa svojim vozilom našla na čelu kolone. Bio je to odobar osjećaj.
Na posao je zakasnila i dobila opomenu pred otkaz. Još je dobro i prošla. Jedna njezina kolegica dobila je za istu stvar otkaz pred opomenu! Da se čovjek zamisli ...
Sada, u uredu, kolone brojki prolaze joj pred očima. Bit će da nešto i znače ove brojke, pomislila je, ali o značenju nije ni pokušala razmisliti. O značenju brojki, o značenju života, o značenju značenja. Jedna od kolona ušla joj je u nos i zagadila sinuse. Devetice i šestice gnjile su joj čelimice, a osmice se slijevale niz grlo.
Za vrijeme gableca nazvala je Marina. Taj njezin sin proljetne je praznike provodio u izviđačkom kampu negdje u Lici. Imao je proći jedan od onih teških izviđačkih ispita. Proći/ne proći, pa to se manje-više i uglavnom prolazi, ne? mislila je. Javio se na mobitel, Marin, ali razgovor je trajao kratko jer su, kako je rekao, upravo bistrili izviđački zavjet. Nije joj baš bilo posve drago da mali toliko vremena izbiva iz kuće, ali kad hoće ... A i otac ga podržava. Bili su rastavljeni već treću godinu. Sud je još uvijek trajao, sporni su bili računi na društvenim mrežama i neobrisana prašina iza radijatora. On je prijetio da će pozvati Marina kao svjedoka, što je ona svakako željela izbjeći.
Problemi, problemi ... a gablec je prošao. Ponovno kolone brojki, sve do 17 sati, a onda još sat i pol prekovremenog. Kući ide umorna, vozi ona ista kola od jutros i čudi se kako se ta stara Octavia nije preobrazila u neku mašinu novijeg datuma, recimo 30. lipnja 2013. Taj bi me datum, to godište, dumala je, posve zadovoljilo, ja sam skromna osoba.
Opet je bila gužva na cesti, i ta je skromna osoba gotovo zaspala za volanom; zaspala i usnula kako iz polupustinjskog prelazi u pustinjsko područje na čelu kolone dromedara. Gotovo zaspala, a ipak izdržala budna, nekako se dovukla kući, na sve četiri prerano oćelavjele gume. Dolje, na trgiću, već spomenuta skupina huligana bučno je slavila zaljevajući se pivom: upravo su pomoću svemoćne specijalne bušilice uspjeli dosegnuti žuđeno im središte ovog mlićkavog planeta.
Neka im, pomisli Hansina, ja se sad moram malo odmoriti. Odvalila je od 6 popodne do 9 uvečer. I sanjala, sanjala kako iz polupustinjskog područja prelazi u pustinjsko na čelu kolone dromedara. Dromedara natovarenih tko zna čim (jer bio je to karavan), ali bez sumnje natovarenih: krajičcima očiju jedva je zamjećivala mrlje voštanog platna, užad, zibanje zemljanih ćupova.
San potraje do jutra, bilo kojeg jutra.

12.04.2019. u 15:40 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.09.2018.

OTKRIĆA

Image and video hosting by TinyPic

1. Otkrila sam kako izbjeći štand Unicefa u jednom trgovačkom centru. Ako uđete u
H&M na ženskom, a izađete na muškom odjelu, taj će se plavetni i humanitarni štand naći iza vaših leđa! I nije da ja ne volim Unicef, naprotiv. Smatram da siromašna djeca zaslužuju svaku pomoć. Ali kad me ti ljudi u plavom spopadnu na prečac pitanjem 'imate li malo vremena?', pa me onda bombardiraju sto i jednom nijansom moralne ucjene, dođe mi da svisnem. (Nekoliko puta doista sam i svisnula. Zato ja izbjegavam Unicefove štandove, a ne da bih nešto ...)

2. Otkrila sam, nadalje, lijek protiv jedne bolesti. Ali, avaj, bolest koju liječi taj lijek još nije otkrivena! Tako da džaba mi trud. Jer nitko nije lud da ide otkrivati dosad nepoznatu bolest kako bi je moj lijek mogao liječiti.

3. Zatim sam otkrila da mravi imaju muda! Jednog sam izazvala na dvoboj revolverima i nije ustuknuo, pristao je boriti se. Naravno izgubio je taj dvoboj, streljačke moći jednoga mrava zanemarive su odnosu na ljudske, ali izgubio je hrabro. Blef mu nije upalio, on se s tim pomirio, napustio je poprište dvoboja tužan i ponosan. A ja sam jedva vratila svoj revolver u futrolu, toliko je cijev bila vruća na dodir.

4. Otkrila sam, također, da su vrijeme i prostor isto. Ali rečeno mi je da je to već
otkrila osoba imena Albert Einstein. Da je to, naime to da su prostor i vrijeme jedno te isto, tisućljetno opće znanje, čak i među neukim, prostim pukom. Svatko tko je bar jednom zakasnio pojaviti se na nekom određenom mjestu u prostoru, odnosno prostor mu/joj se ispriječio da uživa o određenom trenutku u vremenu, svatko kome se to dogodilo zna da su prostor i vrijeme ako ne isto, a ono ...

5. A i to da razvrstavanje otpada izaziva osjećaj posvemašnje smušenosti, i to sam
otkrila. Papir bacaj vamo plastiku bacaj tamo, da, ali što je zapravo papir? Supstanca ta ima toliko međuprijelaznih oblika, od kartona do papirnatih tanjura s ostatcima hrane koja im (tanjurima, papirnatim), naveliko mijenja kemijski sastav. I kako da onda znam je li to još uvijek papir ili neki posve novi materijal, nakaradni mišung? O plastici da ne govorim – što sve danas uopće nije plastika?

6. Još kao vrtićko dijete otkrila sam da stvarnost kao takva izaziva osjećaj posvemašnje smušenosti! (Mislim da to otkriće ima krupne veze upravo s polaskom u vrtić – prvu zadružnu ustanovu s kojom se suvremena osoba susreće.) Dok je nije bilo, stvarnosti naime, tamo pred osvit ovog našeg čovjekolikog anstva, osjećaj smušenosti bio je unekoliko manji! Jer život je, složit ćete se, predivna stvar! Pa još ako se odvija u stvarnosti ... Naprosto nema boljeg. To sam otkrila prilikom jutrošnjeg umivanja. Ili možda prilikom poslijepodnevnog propiranja? Da, bit će da je to, jer do večernjeg tuširanja ima još ohoho.
Oho!

10.09.2018. u 15:11 • 27 KomentaraPrint#^

četvrtak, 30.08.2018.

MISLI

Image and video hosting by TinyPic

Vij Bajbum bijaše misliocem treće kategorije u mišlju nesklonim vremenima. Značilo
je to, tada, u tim vremenima, da smije misliti misli krajnje ograničenih gabarita.
„Vruće je“, pomislio je jednom, i to mu je bila sasvim prosječna misao treće kategorije.
Sadržavala je opažaj termičkog osjeta, ta misao, opažaj načinjen od strane matičnoga mozga, a sadržavala je, istomjesno, i mozgovljevu ironičnu distancu spram koštane ovojnice u kojoj bijaše smješten.
S takvom mišlju Vij Bajbum ni sanjati nije mogao katedru filozofije kakvog uglednog sveučilišta, kao ni mjesto ideologa neke krupne stranke-pokreta kakve se obnoć-obdan valjaju po obzoru, pa čak ni mjesto noćnog portira u kakvoj fiktivnoj firmi koja od svih silnih firmoatributa zasad samo portirnicu ima.
***
Grendelka Duplov bijaše pak misliteljkom druge kategorije. Jednom je pomislila:
„Ima li ili nema?“, i bijaše to misao druge kategorije, pristojno popraćena posvemašnjom apstraktnošću priloženog joj moda.
Sadržavala je, ta misao, opažaj prisutnosti i odsutnosti posve neprisutnog subjekta te zaupitanost u vezi svega zakovrnutu u pravcu Viših Sfera.
S takvom mišlju Grendelka Duplov o dobro plaćenom položaju u okviru mjesnih političkih struktura nije mogla ni sanjati, a mogućnosti da se namjesti na mjestu ravnateljice kakvog Zavoda nije bila niti svjesna. Zato se i jest zadovoljavala katedrom filozofije na Višoj školi za rizik; čak štoviše, bila je ponosna na taj svoju poslovni položaj koji je, prema Grendelki Duplov, bio u toj mjeri veličajan da ni sama još nije bila svjesna kakav je uspjeh postigla.
***
Sirena Surplus bila je misliteljkom prve kategorije.
„Aha!“, pomislila je jednom i bila je to misao prve kategorije.
Sadržavala je, ta misao, svega tri slova i usklični znak. Mišljena je izvan svakog stereotipa, zaokružena i savršeno sažeta – ništa nije virilo toj misli iz posve apstraktnog joj torza u smislu kakvog nakaznog viška (kako to obično biva s mislima druge i treće kategorije).
S takvom mišlju, kao i, bez sumnje, uz druge jednako savršene misli, Sirena Surplus mogla je računati na najviše pozicije tekućeg društvenog ustroja. Ona sama dvoumila se između pozicije Predsjednice svijeta i položaja Predsjednice svemira. I, kako to obično biva, dugotrajno ju je dvoumljenje koštalo obje pozicije. Na kraju se morala zadovoljiti položajem podtajnice Viših Sfera, što je također jako, jako dobar, pače cijenjen položaj.
***
Svemu tome bijaše tako do onog datuma krajnjeg koji Povijest (na položaju
Učiteljice Smrti) pamti kao Dan provale vankategorijskih misli. Da ne duljim, na taj dan svi pobenaviše i svi položaji bijahu sravnjeni sa zemljom. Koja više ne bijaše zemljom. A i pojam sravnjivanja ubrzo je izgubio svoje prvobitno značenje. Potom je poprimio nekog drugo, pa treće, pa nekih dva'es šest značenja odjedanput. I na posljetku – ništa.
Srećom su i pojmovi benavljenja i kategorizacije prošli kroz iste procese, tako da na kraju – ništa.

30.08.2018. u 21:29 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.08.2018.

ŠAPTAČ RADIJATORIMA

Image and video hosting by TinyPic

Ervin Kuglof imao je vrlo zanimljivu biografiju. Zanimljivu u toj mjeri da ju je imao namjeru prisvojiti i proglasiti autobiografijom.
Rodio se na današnji dan, a iz pelena izašao već u dobi od šest mjeseci. Istina, i dalje je srao po kući, ali njegovi mu dobrohotni odgojitelji to nisu nimalo zamjerali. U vrtić je krenuo sa šest, a u školu sa šest i pol godina. Rođen u znaku vodenjaka, Jupiter mu u šestoj, Merkur u dvanaestoj, a Kalgaš u sto osmoj kući – natalni mu horoskop nabajao sve i svašta, od čega je uspio životom ostvariti jedva 2,6%. Zbog tako niskog postotka osjećao se pomalo posramljeno (a ne zato što su mu se po očnim zakutcima vječno vukli zaostali, suhi krmelji.)
Kad se provukao kroz labirint školskoga sustava, zaposlio se za prvu ruku na jednoj farmi konja (kakve su hrpimice nicale tih godina). Radio je kao životinjski psiholog – kasnije su tovrsne profesionalce vrlo pomodno nazivali "šaptači konjima". Ali ne, nije on šaptao konjima, odnosno takvo što radio je tek u zadnjoj fazi svoje konjovodilačke karijere. Radije je u konjska uheta urlao najrudimentarnije naredbe, izvikivao navodno utješne formule, ali i najgore uvrede:
„Ne vuci se, rago lijena, jebem ti ular i žvale!“
„Oj životinjo plemenita, ovo ti je zadnji put da si me!“
„Mrš!“
Kad su od silne vike konji stali gubiti sluh, onda bi im tek išao šaptati, ali uzalud. Fasovao je otkaz po kratkom postupku. Na Zavodu je proveo solidne tri godine, dok mu se nije ukazao novi posao. Prošao je kroz niz prekvalifikacija – u trajanju od naredne i također solidne tri godine – i postao monterom centralnog grijanja.
Posao mu je išao dobro. Pomoćni radnik postao je sa četrdeset šest, a viši nadzornik sa četrdeset šest i pol godina. Istina, ni maticu nije znao stegnuti kako treba, ali se pročuo po jedinstvenom umijeću istjerivanja zraka iz sustava. Na tom je aspektu gorkoga radijatorskog zanata Ervin Kuglof propisno poradio. Isprva je inzistirao na dodatnom podmazivanju automatskih odzračivača, od čega je odustao zbog niskog udjela kisika. Potom je ugrađivao zračne pumpe po vertikali, odnosno vakuumske cijevi po horizontali. Čitavu je stvar, u trenutku izuzetnog nadahnuća, krajnje pojednostavio time što je zrak iz radijatora počeo isisavati osobno, na slamku!
Pritom bi, Ervin Kuglof, kleknuo kraj grijaćeg tijela, obujmio ga pljoštimice i približio mu nujne usne. Radijator bi zadovoljno zabrundao, poput kakvog nehajnog mrava koji se upravo poepifanio. Izgledalo je da – Kuglof, ne mrav iz gornje hiperbole – šapće radijatoru dovodeći tom metodom njegove grijaće moći do zasluženog vrhunca.
Što je, naravno, predstavljalo hvalevrijednu poveznicu s njegovom starom karijerom šaptača kojim ono kopitarima teglećim, trkaćim i svenamjenskim?

20.08.2018. u 15:58 • 26 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.08.2018.

JEZIČNI SAVJETI

Image and video hosting by TinyPic

„Je li pravilnije reći Anka Brazilijanka ili Akna Brazilijanka?“, upita Sluča Jansus.
„Teško je tu biti pametan: Anka je tradicionalno žensko ime, a akna tradicionalan crven-prišt“, odgovori Lij Epežen. „Sve tradicije imaju prednost pred ne-tradicijama, a kad biramo između dvije tradicije prednost imaju one patološke. Zato ja mislim da se kaže Akna Brazilijanka.“
„Kad smo već kod patoloških tradicija“, reče Doviđen Janavlaš, „ja znam jednu: otvaranje i zatvaranje prozora uzimajući u obzir vanjsku temperaturu zraka!“
„Po čemu je ta tradicija patološka?“
„Po patologiji propuha!“
„Ne lupetajte“, pobuni se Obra Tipaž. „Anka Brazilijanka stvarno je ime stvarne fikcionalne osobe! A Akna Brazilijanka je – lupetanje dokonih umova. Nema nikakve Akne ...“
„Kad smo već kod toga“, reče Sunča Nastranau, „uopće se ne kaže Brazilijanka nego Brzilijanka. Jer ne kaže se Brazil, kako to veći dio pučanstva u svojoj naivnosti misli, nego Costa Sem Manhă! I dobila je ime, ta država, prema neobično brzim mravima koji nastanjavahu njegove obale u vrijeme dolaska portugalskih moreplovaca tipa Pedro Cabral ...“
„E pa neće biti!“, pobuni se Pitit Ojem. „Kao prvo i prvo, ne postoji (niti je postojala) (pod)vrsta neobično brzih mrava; ta opće je poznato da su svi mravi u okvirima Carstva mrava ili spori ili pak brzi na posve običan, uobičajen način. Kao drugo i drugo, ne kaže se Pedro Cabral nego Petar Kozar, u skladu s najnovijom tradicijom pohrvaćenja osobnih i geografskim imena!“
„Kako tradicija može biti najnovija?“, upita Tkotota Mopje. „Ako je nova, nije tradicija, zar ne?“
„Ne“, odnegira Kadfaz Anile. „Zapravo su sve tradicije stvorene prilično nedavno, ali su – na osobito lukav način – stvorene kao stare.“
„A tradicija jutarnjeg umivanja?“
„I ona je prilično nova, jer su i sama jutra prilično skorašnja pojava. Donedavno je dan započinjao točno u podne i trajao, normalno, do večeri. Tako da se ljudi nisu pozdravljali riječima 'dobro jutro', nego ...“
„Dobar dan!“
„Dobar dan, izvolite?“
„Tražim ured koordinatorice.“
„Njezino radno vrijeme prošlo je još jučer. A vi ste ...?“
„Nisam“, odgovori pridošlica i ostavi otvorena vrata.
Digne se patološki propuh i pobije sve klice od Ohotska naovamo.
I svi ozdraviše.

01.08.2018. u 08:57 • 19 KomentaraPrint#^

utorak, 03.07.2018.

PRIJETVOR U PRITVORU

Image and video hosting by TinyPic

„O instituciji pritvora moglo bi se svašta reći. I dobro i loše. Dobro je to što pritvorenik nije definitivno osuđen na boravak među četiri (ili više) zida (zidova), a loše je to što je stanje pritvorenosti nekako manjkavo i nedorečeno. Ili me zatvori, ili me pusti! – tipična je izjava tipičnog pritvorenika“, reče Katja Ikrokod.
„Institucija pritvora je – mačji kašalj“, polapidarizira ono netom izrečeno Tiki Trazinez. „Jednom sam boravio u pritvoru – istina, kratko, oko dvadeset minuta – ali u tih dvadeset minuta nisam uspio usnuti nijedanput, niti na tren! Sve zbog tog sablasnog zvuka koji se čuje diljem pritvora, tog tihog i krajnje iritirajućeg – mačjeg kašlja. (Opće je poznato da kaznena tijela tajnim kanalima iz trećega svijeta jeftino dobavljaju svježe prehlađene mačke.)“
„I ja sam boravila u pritvoru“, reče Ankabra Zilijan, „Ali nikakav mačji kašalj nisam čula. Valjda i stoga što sam bila pritvorena na Sjeveru, gdje su pritvorenički uvjeti kudikamo lošiji. Ono što sam ja čula bilo je – tuberkulozno brundanje polarnog medvjeda! Kao što rekoh, pritvorenički uvjeti na Sjeveru mnogo su teži i ... „
„Pustimo sada tko je što čuo“, reče Druzbaper Ekvrz. „Ja sam vidio svojim vlastitim očima kako se jedan pritvor – negdje na potezu Bjalistok-Magadan – pretvara u pravcati zatvor, zatvor zatvorenog tipa u potpunoj izolaciji, usred šume, na otoku, okružen zidinama i bodljikavom žicom, snjegovima i olujama, hridinama i opkopima kojima teče otrovna srebrn-živa! Svi pritvorenici, u tom trenu pretvaranja, naprasno postadoše doživotnim zatvorenicima – ma što doživotnim, prekoživotnim, robijati su nastavili i na onim drugim svjetovima, koliko god da ih je bilo, zatvorenika, svjetova.“
„A ja sam pak poznavala“, dosjeti se Bambi Jevad, „jednu zatvorenicu koja je evoluirala u pritvorenicu. Ta je počiniteljica teškog zločina, naime, pobjegla iz dobro čuvanog zatvora samo zato da bi se vratila u svoju ćeliju i ostavila vrata – pritvorena. I tako dvadeset i pet puta. Dvadeset i šestog puta se nije vratila, jer joj je neki entitet iz obližnjeg grmlja (još uvijek, uostalom, unutar zatvorskog ili pak pritvorskog kruga) prozvao ime te je ta zatvorenica-pritvorenica jednostavno nestala u grmlju.“
„Jako mi je dobro poznat taj simplificistički koncept transformacije zatvora u pritvor pritvaranjem vrata“, reče Sinbrk Atecet. „I ja se takvom konceptu najoštrije protivim! Ne ide to samo tako, društvo drago. Zatvor ne čine zatvorena vrata, kao što ni pritvor ne čine pritvorena, nego zbroj sveukupnosti njihovih inotemeljnih obilježja. Jednom, kad sam ljetovao u Kiala Epsplpu, lokalni su me dužnosnici pozvali da posjetim obližnji, još lokalniji zatvor za vjeverice (u toj su državi, naime, vjeverice podložne kaznenom gonjenju bez razloga). Obišavši ćelije, malo sam se duže zadržao u zatvorskoj biblioteci i u katalogu pod slovom Z otkrio vlastitu autobiografiju! Koju, naravno, nikada nisam napisao. Povodom tog događaja sam, nepunu godine kasnijeeeeeee

03.07.2018. u 13:57 • 23 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.06.2018.

O ISPREPADANOSTI I MEMORABILIJAMA

Image and video hosting by TinyPic

„Krenuo sam prema toj osobi svoj u ljubičastome, osoba je rekla 'bu!', i ja sam se uplašio. Za uspomenu na taj događaj čuvam evo ovo pačje pero, masno od pačjega loja“, reče Memeo Madjurek Čileanac.
„Zašto baš pačje pero? Ah, nije bitno, ne vjerujem da skrivaš neki smisleni razlog tom uzamaničnom tetošenju jednog nebitnog pačjeg perceta! Mene su pak plašili ljudi u crnom, u više navrata: jednom kao malog, drugi put kao velikog, a treći put kao mrtvog! Istina, tog trećeg puta ja sam zapravo plašila njih u svojstvu utvare, aveti ili sablasti s onoga svijeta. Za uspomenu na taj neslavan događaj sačuvala sam evo ovu molekulu svemira – ali hej, kamo ćete svi? Bojite me se jer sam, mislite vi, ovdje u svojstvu utvare, aveti ili sablasti s onoga svijeta? Ma ne, u međuvremenu sam se ponovno rodila i sad sam opet s ovoga svijeta, od krvi, mesa i praška za pecivo!“ reče Urma Rumek Guantanamera.
„Uh, Urmo, baš si nas pošteno uplašila. Morali bismo osmisliti (sada, na licu mjesta) i kakvu uspomenu na ovo tvoje, vrlo uspješno plašenje. Ali, otompo-tom. Uplašila si nas i dobro je da jesi. Ponekad je potrebno malo prodrmati društveni ustroj u cilju poboljšanje funkcionalnosti istoga. Ali zašto baš molekulu svemira čuvaš? Zašto ne neku drugu molekulu? Ali neka, na neka pitanja bolje je ne čekati odgovora. Ja sam se jednom jako uplašila jednog iznimnog groma. Taj je, naime puknuo prije bljeska munje, te me je upravo stoga grdogrdno uplašio. Sva sam se bila prepala i preznojila na hladno. Osim toga, našla sam se sva u jednoj vodi, a to je, vjerujte mi, posebno zastrašujuća senzacija. Grom je bio izniman po tome što je prethodio munji – u jednom od 800 bilijuna slučajeva, na što je ukazao još Benjamin Franklin, zvuk ipak biva bržim od svjetlosti. A koliko bržim, to se još ne zna – prateća munja mojega straobalnog groma, naime, još uvijek nije bljesnula. Ono što situaciju čini još i strašnijom jest činjenica da bi ta nerealizirana munja mogla bljesnuti svakoga časa – sada kao i nikada. Kao uspomenu na taj događaj čuvam evo ovog mumificiranog mrava treće kategorije (kategorizirali ih k'o krastavce!) koji mi nešto znači, samo što sam zaboravila što“, reče Jolanda McMrgrgr Peruanica.
„Znači, možemo se nadati munjoznom bljesku. Mene je pak, jednog odvratnog proljetnog dana, uplašio sat s kukavicom! Jednu moju rođakinju je neposredno nakon ručka iz najteže faze varenja prenuo zidni sat koji je u za to predviđeno vrijeme stao zvoniti i tuliti, te je iz specijalne komorice izletjela mala drvodjeljna ptičica. Rođakinja se bila prepala u toj mjeri da je iščupala zidni sat iz matičnoga zida i bacila ga meni u glavu – na što sam se pak ja prepao, tim više što me bačena zidna sprava za dlaku promašila, jer da nije, da me pogodila, zasigurno bih se onesvijestio te se, shodno tome, ne bih ni stigao uplašiti. Za uspomenu na taj događaj čuvam jednu malu i jako čupavu, kao i jednu ogromnu i savršeno glatku stvar, toliko ogromnu da je veća od cijelog svemira!“, reče Evan Revan Surinamlija.
„Veća od cijelog svemira? Da nije to ona molekula svemira Urme Rumek Guantanamere?“, upita Roza Kordobek Dobrozrak.
„Ne, nipošto! Molekula svemira uopće nije glatka.“

18.06.2018. u 16:39 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.06.2018.

METATURIZAM

Image and video hosting by TinyPic

„Neko vrijeme smo promatrali Krivi toranj u Pisi, a onda smo počeli promatrati turiste koji promatraju Krivi toranj u Pisi – turiste koji se fotografiju s Tornjem u pozadini izvodeći groteskne poze i pokrete“ reče Elemen Slonić, načelnik lokalnog metaturističkog ureda. „Snimili smo i nekoliko fotografija tovrsnih turista; snimanje je potrajalo, i kad smo se okrenuli vidjeli smo kako nas, metaturiste (koji snimamo turiste), snima jedna oveća skupina metametaturista! Da čovjek poludi ...“
„Slično se dogodilo nama prilikom safarija u Serengetiju“, reče Lolena Lisičić, međunarodna tajnica Metaturističke zajednice Alpe-Adria-Unutrašnja Mongolija. „Snimali smo stado gnuova u stanju animalne reminiscencije, kad smo zapazili družbu pavijana kako nas snima onim jeftinim plastičnim kamerama. Sve nas skupa pak, s obližnjih obronaka Kilimandžara, snimao je čoporčić planinskih gorila, i to ni manje ni više nego kinematografom braće Lumiere koji su zadužili još davnih dana od Jane Godall lično!“
„Kako?“, upita Kronolija Pužek, nacionalna tajnica Metaturističke zajednice Normandija- Okinawa -Kursk. „Pa zar nije Diane Fossey bila zadužena za podjelu filmske opreme gorilama!?“
„Ne, nije! Imam to crno na bijelom.“, reče Lolena Lisičić pa odnekud izvana dovuče pravu, živu zebru, uspomenu s tog davnog safarija.
A na zebri, crno na bijelom, pisalo je da su Jane Godall i Diane Fossey ista osoba! (račvastom predajom pretvorena u dvije).
Ili je to možda ipak bilo bijelo na crnom? Jer zebre su varljive ...
„Svi mi smo“, reče Petunela Balavander, predsjednica odbora Metaturističke središnjice, „već davno ogrezli u tuste močvare metaturizma. „Čovjek više ne može izići iz kuće a da ne bude smatran turistom! Jučer sam sišla do lokalnog dučančića kupiti kruh i mlijeko, a blagajnica je mislila da sam turistkinja pa mi htjela naplati duplu cijenu! 'Ali Dragice“, rekla sam joj, „to sam ja, susjeda Petunela!“ 'Samo ti pričaj', odvratila mi je bešćutnički. 'Deset eura amo, molim!'“
„A meni se dogodilo“, reče Brzigo Priljepak , „da sam u Firenci htio pogledom obuhvatiti onu ogromnu kupolu one ogromne katedrale, i nikako mi nije uspijevalo. Pozvao sam u pomoć lokalnog, valjda firentinskog pozornika i tek kad mi ju je on smanjio 'na mjeru čovjeka', ugledao sam to bezvremeno umjetničko djelo u punom opsegu i posvemašnjem blistavilu (koje mi je spalilo sunčane naočale).“
„Kakve to veze ima s metaurizmom, Priljepče?“
„Pa ne znam ... prema definiciji opće enciklopedije, metaturizam je kad ...“
„Pusti sad to. Nego, kako se zvao taj pozornik koji ti je smanjio Duomo di Firenze?“
„Boštjan Terpentini. Zašto pitaš?“
„Ni za što. Eto tako razgovaramo ...“

07.06.2018. u 15:52 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.05.2018.

KAKO ŠTO NASTAJE

Image and video hosting by TinyPic

„Sve se vidi s ovog vidikovca“, reče Endemija Futke. „Ono jezero u daljini, već pri horizontu, znate li kako je nastalo? Prije nekih šest tisuća godina, u osvit agrara, neki je pastir napasao svoje ovce na toj strani. Napasao, napasao i naišao na – baš to jezero koje gledate. Popio je vode i otpočinuo na žalu. Razbudilo ga tanko meketanje. Najmlađe janje otelo se stadu, ušlo u jezersku vodu i utopilo se. Pastir je krenuo za njim, ali kad mu je voda stigla do koljena, nije se odvažio dalje. Bio je zaozbiljno tužan, taj pastir, to mu je janje bilo mezimasto. Zaplakao je – i plakao, i plakao, i plakao – sve dok od njegovih suza nije nastalo ovo jezero koje vidite tamo, pri rubu horizonta.“
„Ono isto jezero u kojem mu se utopilo janje, pastir je kasnije stvorio svojim suzama?“, upita Rene Lumbago.
„Tako je.“
„Ali tu nema logike.“
„Naravno da nema. To što ste upravo čuli pripada skupini alogijskih reverzibilnih legendi. U kojima su takva zbivanja normalna. Kao i recimo, legenda postanku one tamo planinčuge““, reče Endemija Futke nehajno odmahujući rukom u pravcu dalekog, plavetnog i nazubljenog planinskog lanca, najvjerojatnije nekog anonimnog ogranka mitskih Alpa. „Ta je planina nastala kad se jedan službenik Ministarstva pokušao uspeti do njezina najvišeg vrha. No, usput se spotakao o sporedni obronak i u padu mu je iz telećaka ispao samar. Nije mu se (službeniku) dalo podizati ga (samar), a, iskreno, nije imao blagog pojma zašto je na planinarenje uopće ponio jedan tako misteriozan predmet od kojeg je – pogađate – kasnije i nastala ta tamo planinčuga“, reče Endemija Futke, još jednom nehajno odmahnuvši u pravcu već dobro nam poznatom.
„Sad mi je jasno!“, poraduje se Rene Lumbago. „Jednom, kad sam kao mali išao na sedmu pričest, na putu mi se isprepriječio ogroman bernardinac – tek sam kasnije shvatio da to nije bio bernardinac nego gora Medvednica od koje je ta golema životinja i nastala!“
„Ček', ček' – što je nastalo od čega?“
„Bernardinac od Medvednice. Ili Medvednica od bernardinca? Sad više nisam ni ja siguran…“
„Ni ja ne znam točno, nisam iz Zagreba. Idemo provjeriti.“
I sjeli su u autobus do Zagreba, Endemija Futke i Rene Lumbago. Na jednoj pustoj postaji presjeli su na vlak, potom i na avion. Imali su stanku za ručak i priručnu higijenu. Stigli su u Zagreb rano ujutro i odmah se krenuli penjati do vrha Medvednice. Uspon je bio srednje težine, vrijeme ugodno. Odlučili su sjesti kod Tomislavca da malo otpočinu. Sjeli su na travu, vrijeme je, kako rekosmo, bilo ugodno. I tek što su sjeli Medvednica (na koju su sjeli) reče:
„Vau-vau!“

28.05.2018. u 17:56 • 22 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>