pametni zub https://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 19.11.2020.

Manje poznate zanimljivosti iz povijesti: predprosinački specijal



1. Mravi se kao domaće životinje za vuču koriste tek od 18. stoljeća, nastojanjem Carla Linnéa.
2. Veliki sistematičar Carl Linné vjerovao je da bršljan pripada životinjskom svijetu.
3. Kleopatra je svoje nadaleko poznato samoubojstvo pokušala izvršiti uz pomoć neotrovne bjelouške, ali mjesto ugriza naknadno se inficiralo.
4. Lik mornara Popaja temeljen je povijesnoj osobi kralja Petra Krešimira IV.
5. Volkswagen, popularna buba, nadimak je dobila prema privatnom skarabeju Eve Braun.
6. Nesretni slučajevi prilikom navodno ljekovitog namakanja tijela u topljenom siru odnijeli su 1804. godine u sjevernoj Francuskoj čak dvanaest života.
7. Još potkraj 20. stoljeća pojedini su općinski sudovi u Hrvatskoj sudili i mitološkim bićima; tako je Republika Hrvatska, izgubivši u dugotrajnom žalbenom postupku, nedavno morala isplatiti gotovo tri milijuna kuna članovima uže obitelji jednog kentaura.
8. Mužjaci u pojedinim zajednicama žirafa izrađuju kostobrane od krutih vlati kalaharijske pipavke; služe im kao prirodna zaštita prilikom međusobnih borbi za teritorij, koje se pak znaju prometnuti u prave krvave obračune.
9. Vojskovođa Hanibal u pohodu na Rim nije, kako se to obično misli, koristio slonove već dvogrbe deve iz Baktrije.
10. Albert Einstein, unatoč dvije Nobelove nagrade, nikada nije dobio Oscara.
11. U razdoblju od 12. ožujka 1863. do 17. srpnja 1865. godine u Južnoj Americi nitko nije upotrijebio veznik 'ako'.
12. Prvu strofu pjesme „Miruj, miruj srce moje“ Petar Preradović napisao je u košari balona iznad Štajerske.
13. Fernando Magellan je na put oko svijeta krenuo kako bi dokazao da je Zemlja ravna.
14. Astronauti koji su bili na Mjesecu zamijetili su neobičan fenomen: prilikom hodanja u snu nisu mjesečarili nego zemljarili.
15. Kraljica Jelena, supruga kralja Zvonimira, dodala je svoj paraf na poleđinu Baščanske ploče.
16. Među tijelima poginulih konja, nakon Bitke na Mohačkom polju 1526. godine, pronađen je i jedan jednorog bez roga.
17. Nakon bijega iz Drvara 1944. godine, Josip Broz Tito riješio se vrlo neugodnog tika.
18. Članovi organizacije „Spasimo Mars“, utemeljene 2019. godine u San Sebastianu, protive se planovima o putovanju ljudi na Mars smatrajući kako bi to bio početak ekološke katastrofe na crvenom planetu.
19. Sove su izvorno bile pitome životinje, daleke rođakinje kokoši, a u divljinu su prešle nakon što je Carl Linné u 18. stoljeću napisao studiju o nejestivosti njihovih jaja.
20. Narod jedne srednjoeuropske države čitavu je 1985. godinu proveo u smišljanju narodnih poslovica, tako da za tu godinu ne postoje podatci o BDP-u.

19.11.2020. u 18:15 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.11.2020.

Specijalizacija

Nemaju specijalizaciju. Susretnu li bolesnu starčad – izliječit će bolesnu starčad. Ni dječjih bolesti se ne boje, liječe ih samo tako, kao na tekućoj traci. Žene i muškarce bez razlike: debele i mršave, bijele i crne, oprane i neoprane. Novčane naknade ne primaju. Žive od slučajnih milodara, a najveći dio sredstava troše na održavanje medicinskog instrumentarija.
Liječe sve vrste bolesti, od psihičkih preko fizičkih do metafizičkih i umišljenih. (Jedino ne liječe one hipohondre koji su umislili da imaju hipohondriju.) Liječe zarazne, liječe genetske, liječe i one bolesti što nastaju kao posljedica vođenja nezdravog načina života. Kakav god život vodili, na kraju će ispasti nezdrav – a onda uskaču oni. Liječe sve živo i neživo. Bez pardona se upuštaju i u veterinarske angažmane. Liječe u rasponu od tekuta do plavetnog kita, premda su im mravi, u pravilu a bez pravog razloga, najdraži pacijenti. Liječe i nežive stvari: od poludragog kamenja do hrpica sasušenog izmeta posijanih po kužnim prigradskim tratinama; od igle do lokomotive, od zakašljanih prastarih parnjača do poremećenih, nepovratno zalutalih nanobotova.
Najčešće liječe u tajnosti, noću. Razlog tajnosti je tajan; razlog tajnosti razloga njihove tajnosti još je i tajniji – i tako unedogled.
Nemaju specijalizaciju. Ponekad pak imaju – specijalizaciju. I to krajnje fokusiranu specijalizaciju; specijaliziraju, naime, jednu jedinu bolest. U toj su bolesti suvereni, praktički sveznajući, lječilišni im je učinak blizu 100%.
U krajevima (pustinjskim, polarnim ili pak naprasno ispražnjenim iz jedva poznatih razloga) koji pate od manjka stanovništva, nailaze na problem specijalističkog deficita: premalo je pacijenta koji boluju od bolesti koju su specijalizirali. Stoga često mijenjaju područje djelovanje – bilo u geografskom, bilo u medicinskom smislu. Ovi drugi, specijaliziravši još jedno područje, postaju nakratko ne tako usko specijaliziranim stručnjacima, ali to, kako rekoh, traje kratko – nakon višemjesečnog kolebanja jedna od specijalizacija (u pravilu ona zadnja) prevlada, i oni se vraćaju sigurnosti specijalizantske uskoće. Kadikad, u nedostatku pripadajućih im pacijenata, pribjegavaju jeftinom triku: svaku bolest na koju naiđu dijagnosticiraju upravo kao onu bolest čijem su liječenju najvičniji! Dijagnosticiraju, liječe, makar simptomi bili neodgovarajući. Na primjer, svaku bolest u svakoga pacijenta proglašavaju ni manje ni više nego – ječmencem! A pošto su simptomi ječmenca posve tipični i prepoznatljivi, možete misliti koliko im treba da uvjere pacijenta da na (inače posve zdravo) oko mora stavljati obloge od kamilice, kad on pak pati od nadutosti. Moraju, jadni, uložiti sav svoj autoritet ne bi li u takvim prilikama isti uspjeli održati na duže staze.

05.11.2020. u 20:33 • 16 KomentaraPrint#^

četvrtak, 22.10.2020.

Manje poznate zanimljivosti iz povijesti II

1. Sramotni lov na slonove u prošlosti nije se događao samo zbog slonove kosti. Tražene su bile i surle, od kojih su se proizvodile vreće za spavanje.
2. Od Cezarova imena nastala je hrvatska riječ „car“ te izraz „carski rez“, a po njemu je nazvana i ptica carić (jer se najradije hrani lovorovim lišćem).
3. U jednoj franjevačkoj kronici zapisano je da je u srpnju 1746. na otoku Pagu divovska hobotnica ugrabila teglećeg konja iz zaprege i odvukla ga u dubine mora.
4. Kralj Petar Krešimir IV. je u normanskom zatočeništvu naučio igrati šah. Neki povjesničari stoga smatraju kako je riječ bila o arapskom, a ne o normanskom zatočeništvu.
5. U Zapadnoj su Europi prije sokolova u lovu korišteni vrapci. Sokolovi su uvedeni kad je jedna od lovnih komisija Karla Velikog utvrdila da „te smiješne ptičice nikada ništa nisu ulovile.“
6. Prvi europski vampir, Istranin Jure Grando, bio je pacijent prvog europskog profesionalnog zubara, Kelmanna Rauditscha iz Pazina.
7. Pag je sve do početka 20. stoljeća bio otok bez mrava. Prvog mrava koji je uspješno preplivao Velebitski kanal lokalna predaja pamti pod kodnim nazivom Ekete 21.
8. Janis Joplin tajno je boravila u Hrvatskoj 1969. godine. Posjetila je Plitvička jezera, Šibensku katedralu i Tvornicu zečjih šapica u Zapurgarju.
9. Emmeline Pankhurst i Stjepan Radić susreli su se na parobrodu koji je iz Budimpešte plovio za Prag. Susret je prošao neopaženo – nisu opazili jedno drugo.
10. U tajnom pretincu Sylvije Plath nakon njezine je smrti pronađen smotak bodljikave žice.
11. Marija Jurić Zagorka imala je tajnog brata blizanca. Zvao se Mario Jurić Prigorac i živio je od prodaje rabljenog nakita.
12. Lajka je, leteći oko Zemlje, prepoznala obrise rodne joj Rusije.
13. Miroslav Krleža na „izlet u Rusiju“ nije poveo svoga psa, šestogodišnjeg ovčara Arna. Kad se vratio u Zagreb, Arn je već bio navršio sedmu godinu.
14. Kineska piratkinja Čing sa svojom je flotom od 300 džunki višekratno poharala gradove na obalama Bajkalskog i Kaspijskog jezera.
15. Čuveni rock sastav The Beatles nije bio čuven. Za popularne „Bube“, naime, nitko nikada nije čuo.
16. Konj bana Josipa Jelačića odbio je pozirati za spomenik te su mu, po sili zakona, oduzeta sva odlikovanja.
17. Atila Bič Božji nije cijenio svoj neobični nadimak. Od svojih najbližih suradnika tražio je da ga zovu Buco.
18. U osječkoj Tvrđi je od 1746. do 1763. godine bila zatočena osoba za koju se sumnjalo da „zna sve jezike svijeta i onostranstva.“
19. Morske spužve iznimno su dugovječne. Primjerak koji živi u akvatoriju kineske pokrajine Risan stariji je od planeta Zemlje
20. Najmlađi brat kneza Branimira, koji se također zvao Branimir, bio je visok dva metra i dvadeset tri centimetra. Po njemu je nazvana ulica u Zagrebu.

22.10.2020. u 12:49 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.10.2020.

VREMENSKI STROJ

Lila Lunare izumila je vremenski stroj i otputovala u prošlost. Otputovala je u prvu polovicu 10. stoljeća, izašla iz vremenskog stroja vukući za sobom produžni kabl (kojim je napajala jedinicu za proizvodnju kisika; neobičnim misaonim lapsusom zamijenila je Lila Lunare posjet prošlosti s posjetom drugom planetu, planetu na kojem nema kisika), izašla je na jednoj livadi gdje je zatekla jednog od paževa kralja Tomislava koji je upravo brao jagode – novija povijesna istraživanja upućuju na to kako se, istina, radilo o članu poslužnog tima kralja Tomislava, ali kako on ipak nije imao titulu paža nego običnog sluge, premda ga je lokalni župnik u narijetko napisanom dokumentu oslovio titulom „paž“, što je učinio, najvjerojatnije, uslijed endemske polupismenosti, odnosno polunepismenosti karakteristične za to mračno povijesno razdoblje.
Paž kralja Tomislava brao je jagode i, ugledavši vremensku putnicu, bez krzmanja joj ponudio jednu. Lila Lunare pojede tu jednu jagodu i progutavši je istoga časa protrne. Potom pretrne i preznoji se. Zaboravila je bila na staro pravilo prema kojemu vremenska putnica poput nje u prošlosti ništa ne smije mijenjati, kako učinjena promjena ne bi promijenila budućnost iz koje je putnica stigla.
A ona je upravo prošlosti otela cijelu jednu jagodu!
Sjela je, Lila Lunare, natrag u svoj vremenski stroj – koji je nalikovao minijaturnom svemirskom brodu – i postavila brojčanik na 2018. godinu, iz koje se, jadna, uputila ka kobnom 10. stoljeću. Dok se vraćala vlastitoj sadašnjosti, palo joj je na um kako ne zna je li ona pojedena jagoda bila šumska ili vrtna?
„Ipak je to 10. stoljeće“, pomisli. „Rani srednji vijek, doba rijetke naseljenosti i opće nerazvijenosti – ta više je tada bilo šuma nego vrtova diljem Europe!“
Stoga se domisli da je u pitanju bila šumska jagoda. Stigavši natrag u 2018. godinu, krene Lila Lunare prema vratima svog svemirsk ... vremenskog stroja, ali u zadnji čas, držeći kvaku (!) u ruci, u zadnji tren zastane. I zamisli se:
„Šumska jagoda, malo sutra! Pa jasno se sjećam: bila je vrlo krupna, jedva sam je, jadna, sažvakala! Bila je to vrtna, svakako vrtna, nikako ne šumska jagoda!“
Domisli se gornjih misli Lila Lunare pa pritisne kvaku (!), koja joj je nenadano ostala u ruci. Istog joj trenutka, u momentu prosvjetljenja, padne na pamet sljedeće:
„A što ako su u ranom srednjem vijeku šumske jagode bile prosječno veće nego u 2018? Ima logike: šume su bile veće pa bi i pripadajuće jagode trebale biti veće. Ima, ima logike.“
Potom uzme šrafnciger i skine vrata sa šarki (!). Prije negoli izađe van, u 2018. godinu, stavi na se skafander i jedinicu za proizvodnju kisika; jer što ako je jagoda pojedena u 10. stoljeću dovela do promjene sastava atmosfere u 2018. godini!? Možda se smanjio udio kisika. Domisli se toga Lunare pa hrabro izađe u svijet 2018. godine razvlačeći za sobom ranije spomenuti produžni kabl.
Kojeg se riješila tek osam godina nakon opisanih događaja. Jer, izašavši iz vremenskog stroja, na prvi pogled nije dokučila nikakvih protuprirodnih promjena, ali svejedno nije izlazila iz skafandera, čak niti nakon višekratnih uvjeravanja (od strane raznoraznih osobnosti) da je Zemljina atmosfera i dalje sasvim ok, barem što se kisika tiče. Odlučila je biti oprezna i nije se dala razuvjeriti. I u tih je osam godina, razvlačeći produžni kabl, završila fakultet, zaposlila se u jednoj mondenoj tvornici mekih legura, udala se i zadobila nešto djece.
A 2026. godine, pred sam Dan neovisnosti (koji je u međuvremenu više puta promijenio godišnje doba, mjesec i datum), shvatila je sve. Pojedena jagoda iz 10. stoljeća ipak je prouzročila promjenu: imala je, Lila Lunare, jednu trepavicu manje negoli prije njezina puta u prošlost! (Do tada se Lila Lunare koristila pogrešnom metodom brojanja trepavica, brojeći na prste, smjenjujući pritom prste lijeve ruke prstima desne ruke i obrnuto. Sada je, međutim, prvi put u brojanje uključila i prste na nogama.)
Sva sretna, Lila Lunare iskoči iz svog višegodišnjeg skafandera, produžni kabl presječe dobro naoštrenom sjekiricom, izljubi muža i djecu pa odjuri pod tuš.

12.10.2020. u 20:47 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 26.09.2020.

Banda budala


Sljedeća priča tipična je za vrijeme u kojem živimo.
U našoj su zgradi prisutni žohari, odvajkada. Poveliki, smeđi, zamršenih ticala i mnogobrojnih nožica. Ne zna se gdje im je baza; priča se za jedne stanare, Ustropiće s petog, da ih imaju stalno, i smeđih i crnih, da odbijaju špricanje. A ta gamad čim ugrabi priliku prijeđe susjedima. I kad netko konačno pozove dezinsekciju, žohari se razbježe po zgradi: omamljeni, polumrtvi bauljaju hodnicima dok ih otrov ne savlada. Legenda kaže da oni samo hiberniraju nekoliko dana i da se onda, ako ih netko onako uspavane u međuvremenu ne zgazi, probude življi no ikad.
Te godine su našli načina da uđu i u naš stan. Izgleda da nova protuprovalna vrata nisu uspijevala zadržati ošamućene žoharske horde; negdje ispod postojao je slobodan prostor, uzak, ali posve dovoljan da te snalažljive, migoljaste živine – tvorevine nekih davnih arhaika – nađu sebi put. Tako da smo ih pronalazili, mrtve ili na rubu života, u predsoblju, odmah do vrata.
Tog jutra jednoga sam od tih jezivih stvorova, nepomičnog, našao pod cipelom. Bio se tamo sklonio zadnjima snagama. Palo mi je na pamet da provjerim ispod ostalih cipela poredanih u predsoblju. Potom i u cipelama. I bio sam u pravu: u jednoj kožnatoj mokasinki pronašao sam još jednoga. Taj se još malo micao, tako da sam bio prisiljen pribjeći grubim sredstvima.
„Privlači ih miris kože“, rekla je moja supruga, ali ja nisam bio siguran.
U svakom slučaju, otada sam redovito pregledavao unutrašnjost cipela prije obuvanja. Ustrajao sam u tome dugo nakon nestanka žohara iz našega predsoblja, a navodno i iz cijele zgrade (do sljedeće zgodne prilike). Ustrajao sam u tome i godinama poslije, skoro cijelo desetljeće. Uočio je tu naviku jedan moj dobar kućni prijatelj. Rekao mi je:
„I ti još uvijek provjeravaš cipele! Čak i ako žohara u stanu nisi vidio godinama. Svjestan si da to što činiš nema smisla, a ipak to činiš. Taj tvoj čin time je postao pravi pravcati narodni običaj! Ti si, prijatelju, narod.“
Savjetovao mi je još da taj svoj običaj kandidiram za zaštitu UNESCO-a, da ga stave na listu svjetske baštine, kako i dolikuje. Postupak apliciranja bio je tako kompliciran da sam na njega potrošio sljedeće tri godine. No, na posljetku sam postigao cilj i danas pod brojem 5748305 nematerijalne svjetske baštine ponosno stoji: „Zavirivanje u cipele, Hrvatska“.
Po savjetu istoga kućnog prijatelja od Europskog sam suda za ljudska prava tražio pozamašnu novčanu naknadu za one tri godine potrošene na apliciranje, ali tužba mi je odbijena uz nemušto obrazloženje. Stavio sam prigovor na tužbu i tako utrošio još dvije godine.
„Koga sad da tužim za ove dvije godine?“, pitao sam prijatelja, a on mi je odgovorio:
„Kasno je, morao bih krenuti.“
Tek tada sam pojmio da me taj moj kućni prijatelj posjećivao (dolazio mi kući, on meni, ja njemu nikad) iz meni posve nepoznatih razloga. Ništa nas nije povezivalo; naša su se kućna druženja svodila na razdoblja napete šutnje nakon kojih bi uslijedila još napetija razdoblja jedva prikrivenog bijesa. Kasnije sam čuo da je on zapravo bio beskućnik i da zakonski nije ni imao pravo imati kućnog prijatelja.
A da se priča ne raspline u zrakopraznom prostoru, neki dan smo moja supruga i ja krenuli u kazalište (lutaka? ne!). Obuvši mokasinke bez prethodnog pregleda, osjetim nešto ljuskavo na vršku nožnog palca. S gađenjem odbacih mokasinku u zid, i iz nje ispadne mrtvi žohar.
„Privlači ih miris kože“, rekla je moja supruga.
Ali, kad smo pogledali iz bližega, uočili smo kako nije riječ o žoharu nego o suhoj datulji. (Datulja, priznat ćete, neobično nalikuje mrtvome žoharu.) Obavijestio sam o tome predstavnicu stanara. Otela joj se psovka:
„K vragu i posao! Datulja se još teže riješiti nego žohara, razmnožavaju se strahovitom brzinom!“
I ode pozvati istrebitelja datulja.

26.09.2020. u 17:29 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 15.09.2020.

Manje poznate zanimljivosti iz povijesti.


1. Alfred Nobel trebao je dobiti Nobelovu (dakle vlastitu!) nagradu za mir, ali je u zadnji čas odustao od kandidature zbog protivljenja obitelji.
2. Hildegard, druga supruga Karla Velikog, bila je daleka potomkinja kineskog cara.
3. Golubica koju je cijenio Nikola Tesla bila je iz roda gaćana.
4. Konji su prvi put pripitomljeni tek u 17. stoljeću, na području Ciriškog platoa.
5. U moru blizu sjeverne obale Jamajke sve do polovice 19. stoljeća nalazila se hrid od čistog kaučuka.
6. U vrijeme kad su Vikinzi osvojili Grenland tamo su još uvijek, u manjim i izoliranim skupinama, živjeli neandertalci.
7. Astronaut Buzz Aldrin je prilikom stupanja na Mjesečevu površinu slomio nokat na nožnom palcu.
8. Carica Marija Terezija je tijekom Rata za austrijsku baštinu sudjelovala u jednoj od bitaka prerušena u običnog vojnika.
9. Faraon Tutankamon nikada nije bio u Egiptu.
10. Kleopatrina mumija čuva se u muzeju na otvorenom u Limericku (Irska).
11. Kralj Zvonimir jedini je hrvatski državnik o kojem postoje dokazi da je koristio štule.
12. Oliver Cromwell naredio je da se svi poljski zahodi u Engleskoj ukrase vijencima od tratinčica.
13. Papisa Ivana je hrvatskom knezu Trpimiru poslala „svjedočanstvo o kneštvu i viteštvu“.
14. Winston Churchill nikad nije pio viski niti je pušio cigare; poročnim ga je željela predstaviti nacistička propagandna mašinerija.
15. Naslov doktorske disertacije Franje Tuđmana glasi: „Anđeli pravde u srednjovjekovnoj kazuistici“.
16. Jovanka Broz svoga je supruga, Josipa Broza Tita, nagovorila da obrije brkove. Od tada se u javnosti pojavljivao „naoružan“ lažnim brkovima.
17. Prvi automobil s motorom na unutarnje izgaranje u Hrvatskoj se pojavio tek 1989. godine. Raniji su automobili bili tek nešto sofisticiranija varijanta samohotke na nožni pogon.
18. Valentina Tereškova bila je ne samo prva žena nego i prva Hrvatica u svemiru. Naime, nakon trećeg obilaska oko Zemlje spontano je promijenila nacionalnost.
19. Portugalce koji su se 1517. godine iskrcali na otoku Formozi dočekala su dva crvena mrava i riđi pudl bez desnog uha.
20.Nakon obdukcije, u trbuhu Josepha Goebbelsa pronađeno je pet kilograma nebrušenih dijamanata.

15.09.2020. u 19:35 • 11 KomentaraPrint#^

utorak, 23.04.2019.

TRI IMENA

Image and video hosting by TinyPic

Rasmrdas Balansero sjedio je sam za stolom i pušio cigaretu na bazi lipe. Smrdjela je kao kuga, vuga i duga nad otvorenim šahtom, ta cigareta. S pušenjem duhana Balansero je prestao davnih dana. S pušenjem električnih cigara, pak, prestao je relativno nedavno – nije tome prošlo ni osam tisuća minuta. Prijelaz na lipove cigarete predstavljao je očajničku mjeru. Jer nije se uspijevao odviknuti posve, od pušenja, nešto je pušiti morao. Pritom ga je strahovito brinulo to što je lipa starim Slavenima bila sveto drvo. A Balansero se osjećao starim. Osjećao se i Slavenom, premda je, što je iz njegova prezimena i razvidno, bio romanskog podrijetla. No, osjećaj je osjećaj.
Uza sve to, Rasmrdas Balansero bio je izvorni poganin; njegovi linearni preci, naime,
nikada nisu bili pokršteni – bio je to jedini takav slučaj u Europi, i to u ta doba kad se Crkva širila, a njezino učenje prihvaćali čitavi narodi potezom pera, udarom pečata od trske (pečate takve imađahu stari, barbarski kraljevi).
Zato je Balansero sada sjedio sam za stolom i mučen grižnjom pušio cigaretu na bazi lipe.
A onda su došli slonovi, sve porušili i sve je bilo gotovo.
***
Luciana Ipateniniti sjedila je na obali rijeke i pecala. Ulovljenu ribu metala je u telećak od
samurovine. Ulov, još živ, mrdao se bijesno; telećak se nadimao kao da u njem boravi uzapćena sablast. Nije joj bilo lako, Luciani Ipateniniti, a još je bilo teže kad joj je na mamac – komad saća između dvije table slanine – zagrizao ni manje ni više nego riječni dupin! Zagrizao je jako, popustiti nije htio, a udica mu se zabila u debeljuškasti obraz. Zbog svega toga ta je plemenita životinja – bivajući sisavcem – izašla na obalu i obratila se Luciani Ipateniniti čitavom govorancijom. Dupini su vrlo inteligentne životinje, a ovi riječni (odnosno rječiti) uspjeli su razviti sposobnost govora. Na žalost, činili su to na jeziku nepoznatom ljudskoj vrsti.
Stoga Ipateniniti nije imala pojma što upecani dotičnjak želi od nje. Izvadila mu je udicu iz gubice, previla ranu, ponudila ga čajem od metvice i poslala natrag u rijeku, gdje mu je, pomislila je uskogrudno, gdje mu je i mjesto.
A onda su došli mravi i sve je bilo gotovo.
***
Riki Roker Ruvenzori sjedio je na obali mora i lomio kosti mekušcima. Bio je spužvar po profesiji, ali rado je preuzimao i meduze na obradu. Nesretni je morski živalj čistio od kostiju i, za malu nadoknadu, slao svome bratu koji je vodio restoran morskim specijalitetima. Ruvenzori je radio gore opisani posao tek nekoliko dana, ali već mu je tu štošta bilo čudno. Mnogi su se gosti bratova restorana, naime, žalili na kvalitetu hrane; neki od njih čak su ustrajali u tome da specijalitet kuće „ima okus po spužvi“: Druga pak stvar koja je čudila Ruvenzorija bila je ta što je u tom svom poslu čišćenja kostiju ...
A onda su došli.

23.04.2019. u 15:13 • 27 KomentaraPrint#^

petak, 12.04.2019.

DROMEDARI

Image and video hosting by TinyPic

Noć je bila vlažna i crna. Hansina je po tko zna koji put usnula isti san: kako iz polupustinjskog prelazi u pustinjsko područje na čelu kolone dromedara. Iza sna je probudi zvuk pneumatske bušilice: grupica lokalnih huligana bušila je rupu nasred lokalnog trgića, tražeći put do središta Zemlje. Bila je već sedma ura. Hansina se stala spremati za posao, na posao. Spremanje bijaše opsežno i dugotrajno. A na cesti je bila gužva: kolone automobila poredanih duž šest traka izmicale su u nedogled. U jednom trenutku, iz semaforskih razloga, Hansina se sa svojim vozilom našla na čelu kolone. Bio je to odobar osjećaj.
Na posao je zakasnila i dobila opomenu pred otkaz. Još je dobro i prošla. Jedna njezina kolegica dobila je za istu stvar otkaz pred opomenu! Da se čovjek zamisli ...
Sada, u uredu, kolone brojki prolaze joj pred očima. Bit će da nešto i znače ove brojke, pomislila je, ali o značenju nije ni pokušala razmisliti. O značenju brojki, o značenju života, o značenju značenja. Jedna od kolona ušla joj je u nos i zagadila sinuse. Devetice i šestice gnjile su joj čelimice, a osmice se slijevale niz grlo.
Za vrijeme gableca nazvala je Marina. Taj njezin sin proljetne je praznike provodio u izviđačkom kampu negdje u Lici. Imao je proći jedan od onih teških izviđačkih ispita. Proći/ne proći, pa to se manje-više i uglavnom prolazi, ne? mislila je. Javio se na mobitel, Marin, ali razgovor je trajao kratko jer su, kako je rekao, upravo bistrili izviđački zavjet. Nije joj baš bilo posve drago da mali toliko vremena izbiva iz kuće, ali kad hoće ... A i otac ga podržava. Bili su rastavljeni već treću godinu. Sud je još uvijek trajao, sporni su bili računi na društvenim mrežama i neobrisana prašina iza radijatora. On je prijetio da će pozvati Marina kao svjedoka, što je ona svakako željela izbjeći.
Problemi, problemi ... a gablec je prošao. Ponovno kolone brojki, sve do 17 sati, a onda još sat i pol prekovremenog. Kući ide umorna, vozi ona ista kola od jutros i čudi se kako se ta stara Octavia nije preobrazila u neku mašinu novijeg datuma, recimo 30. lipnja 2013. Taj bi me datum, to godište, dumala je, posve zadovoljilo, ja sam skromna osoba.
Opet je bila gužva na cesti, i ta je skromna osoba gotovo zaspala za volanom; zaspala i usnula kako iz polupustinjskog prelazi u pustinjsko područje na čelu kolone dromedara. Gotovo zaspala, a ipak izdržala budna, nekako se dovukla kući, na sve četiri prerano oćelavjele gume. Dolje, na trgiću, već spomenuta skupina huligana bučno je slavila zaljevajući se pivom: upravo su pomoću svemoćne specijalne bušilice uspjeli dosegnuti žuđeno im središte ovog mlićkavog planeta.
Neka im, pomisli Hansina, ja se sad moram malo odmoriti. Odvalila je od 6 popodne do 9 uvečer. I sanjala, sanjala kako iz polupustinjskog područja prelazi u pustinjsko na čelu kolone dromedara. Dromedara natovarenih tko zna čim (jer bio je to karavan), ali bez sumnje natovarenih: krajičcima očiju jedva je zamjećivala mrlje voštanog platna, užad, zibanje zemljanih ćupova.
San potraje do jutra, bilo kojeg jutra.

12.04.2019. u 15:40 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.09.2018.

OTKRIĆA

Image and video hosting by TinyPic

1. Otkrila sam kako izbjeći štand Unicefa u jednom trgovačkom centru. Ako uđete u
H&M na ženskom, a izađete na muškom odjelu, taj će se plavetni i humanitarni štand naći iza vaših leđa! I nije da ja ne volim Unicef, naprotiv. Smatram da siromašna djeca zaslužuju svaku pomoć. Ali kad me ti ljudi u plavom spopadnu na prečac pitanjem 'imate li malo vremena?', pa me onda bombardiraju sto i jednom nijansom moralne ucjene, dođe mi da svisnem. (Nekoliko puta doista sam i svisnula. Zato ja izbjegavam Unicefove štandove, a ne da bih nešto ...)

2. Otkrila sam, nadalje, lijek protiv jedne bolesti. Ali, avaj, bolest koju liječi taj lijek još nije otkrivena! Tako da džaba mi trud. Jer nitko nije lud da ide otkrivati dosad nepoznatu bolest kako bi je moj lijek mogao liječiti.

3. Zatim sam otkrila da mravi imaju muda! Jednog sam izazvala na dvoboj revolverima i nije ustuknuo, pristao je boriti se. Naravno izgubio je taj dvoboj, streljačke moći jednoga mrava zanemarive su odnosu na ljudske, ali izgubio je hrabro. Blef mu nije upalio, on se s tim pomirio, napustio je poprište dvoboja tužan i ponosan. A ja sam jedva vratila svoj revolver u futrolu, toliko je cijev bila vruća na dodir.

4. Otkrila sam, također, da su vrijeme i prostor isto. Ali rečeno mi je da je to već
otkrila osoba imena Albert Einstein. Da je to, naime to da su prostor i vrijeme jedno te isto, tisućljetno opće znanje, čak i među neukim, prostim pukom. Svatko tko je bar jednom zakasnio pojaviti se na nekom određenom mjestu u prostoru, odnosno prostor mu/joj se ispriječio da uživa o određenom trenutku u vremenu, svatko kome se to dogodilo zna da su prostor i vrijeme ako ne isto, a ono ...

5. A i to da razvrstavanje otpada izaziva osjećaj posvemašnje smušenosti, i to sam
otkrila. Papir bacaj vamo plastiku bacaj tamo, da, ali što je zapravo papir? Supstanca ta ima toliko međuprijelaznih oblika, od kartona do papirnatih tanjura s ostatcima hrane koja im (tanjurima, papirnatim), naveliko mijenja kemijski sastav. I kako da onda znam je li to još uvijek papir ili neki posve novi materijal, nakaradni mišung? O plastici da ne govorim – što sve danas uopće nije plastika?

6. Još kao vrtićko dijete otkrila sam da stvarnost kao takva izaziva osjećaj posvemašnje smušenosti! (Mislim da to otkriće ima krupne veze upravo s polaskom u vrtić – prvu zadružnu ustanovu s kojom se suvremena osoba susreće.) Dok je nije bilo, stvarnosti naime, tamo pred osvit ovog našeg čovjekolikog anstva, osjećaj smušenosti bio je unekoliko manji! Jer život je, složit ćete se, predivna stvar! Pa još ako se odvija u stvarnosti ... Naprosto nema boljeg. To sam otkrila prilikom jutrošnjeg umivanja. Ili možda prilikom poslijepodnevnog propiranja? Da, bit će da je to, jer do večernjeg tuširanja ima još ohoho.
Oho!

10.09.2018. u 15:11 • 27 KomentaraPrint#^

četvrtak, 30.08.2018.

MISLI

Image and video hosting by TinyPic

Vij Bajbum bijaše misliocem treće kategorije u mišlju nesklonim vremenima. Značilo
je to, tada, u tim vremenima, da smije misliti misli krajnje ograničenih gabarita.
„Vruće je“, pomislio je jednom, i to mu je bila sasvim prosječna misao treće kategorije.
Sadržavala je opažaj termičkog osjeta, ta misao, opažaj načinjen od strane matičnoga mozga, a sadržavala je, istomjesno, i mozgovljevu ironičnu distancu spram koštane ovojnice u kojoj bijaše smješten.
S takvom mišlju Vij Bajbum ni sanjati nije mogao katedru filozofije kakvog uglednog sveučilišta, kao ni mjesto ideologa neke krupne stranke-pokreta kakve se obnoć-obdan valjaju po obzoru, pa čak ni mjesto noćnog portira u kakvoj fiktivnoj firmi koja od svih silnih firmoatributa zasad samo portirnicu ima.
***
Grendelka Duplov bijaše pak misliteljkom druge kategorije. Jednom je pomislila:
„Ima li ili nema?“, i bijaše to misao druge kategorije, pristojno popraćena posvemašnjom apstraktnošću priloženog joj moda.
Sadržavala je, ta misao, opažaj prisutnosti i odsutnosti posve neprisutnog subjekta te zaupitanost u vezi svega zakovrnutu u pravcu Viših Sfera.
S takvom mišlju Grendelka Duplov o dobro plaćenom položaju u okviru mjesnih političkih struktura nije mogla ni sanjati, a mogućnosti da se namjesti na mjestu ravnateljice kakvog Zavoda nije bila niti svjesna. Zato se i jest zadovoljavala katedrom filozofije na Višoj školi za rizik; čak štoviše, bila je ponosna na taj svoju poslovni položaj koji je, prema Grendelki Duplov, bio u toj mjeri veličajan da ni sama još nije bila svjesna kakav je uspjeh postigla.
***
Sirena Surplus bila je misliteljkom prve kategorije.
„Aha!“, pomislila je jednom i bila je to misao prve kategorije.
Sadržavala je, ta misao, svega tri slova i usklični znak. Mišljena je izvan svakog stereotipa, zaokružena i savršeno sažeta – ništa nije virilo toj misli iz posve apstraktnog joj torza u smislu kakvog nakaznog viška (kako to obično biva s mislima druge i treće kategorije).
S takvom mišlju, kao i, bez sumnje, uz druge jednako savršene misli, Sirena Surplus mogla je računati na najviše pozicije tekućeg društvenog ustroja. Ona sama dvoumila se između pozicije Predsjednice svijeta i položaja Predsjednice svemira. I, kako to obično biva, dugotrajno ju je dvoumljenje koštalo obje pozicije. Na kraju se morala zadovoljiti položajem podtajnice Viših Sfera, što je također jako, jako dobar, pače cijenjen položaj.
***
Svemu tome bijaše tako do onog datuma krajnjeg koji Povijest (na položaju
Učiteljice Smrti) pamti kao Dan provale vankategorijskih misli. Da ne duljim, na taj dan svi pobenaviše i svi položaji bijahu sravnjeni sa zemljom. Koja više ne bijaše zemljom. A i pojam sravnjivanja ubrzo je izgubio svoje prvobitno značenje. Potom je poprimio nekog drugo, pa treće, pa nekih dva'es šest značenja odjedanput. I na posljetku – ništa.
Srećom su i pojmovi benavljenja i kategorizacije prošli kroz iste procese, tako da na kraju – ništa.

30.08.2018. u 21:29 • 20 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>