novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

14

ned

04/19

Stjegoslovlje

asboinu.blog.hr

Narod Ojibwa – 'oni koji zapisuju'

Naziv ili ime naroda Ojibwa, ali i Chippewa, pa i Saulteaux, ponekad zna unijeti pomutnju onima koji se po prvi put susreću s imenima starosjedilačkih naroda Sjeverne Amerike (SAD i Kanada).

Naime, sami sebe Ojibwe nazivaju 'Anishinaabe', no, njihovi susjedi, a poglavito Europljani (Francuzi i Englezi) 'potrudili' su se ime ovog velikog i brojčanog naroda dodatno zakomplicirati.

Tako ih francuski doseljenici registriraju kao Saulteaux (jer žive oko vodopada jezera Superior), ali to je samo dio (pleme) ovog naroda koji je preko tog njihovog plemena bio u 'Željeznoj konfederaciji' s narodom Cree i prvim mesticima.

Englezi pak ih jednostavno na samo njima prihvatljiv način nazivaju 'Chippewa' ('ojibe' i 'chippe' dvije su riječi koje označavaju nabore šavova na mokasinama, a i jedna i druga riječ u algonkin jeziku prevode se kao 'naborano'). Poradi toga u Kanadi se zadržala riječ Ojibwe, a u SAD-u pak Chippewa kao naziv za isti narod.

Okolni (susjedi) starosjedilački narodi pak ime za ovaj narod izvode iz više riječi i značenja. Tako riječ 'ojiibwabwe' označava 'one koji kuhaju-peku', a pri tomu se misli na sušenje mokasina na vatri kako bi šavovi postali vodonepropusni.

Riječ 'ozhibiiwe' pak označavaju 'onoga koji zapisuje svoje vizije'. Naime, vračevi Ojibwe svoje su vizije putem piktograma na brezinoj kori objavljivali ostalima, pa je tako nastao tradicionalni obred 'Midewiwin'.

Na kraju riječ 'oji ibwe' označava nekoga tko zamuckuje (muca), a upravo tako dijalekt Ojibwa (na zamuckivanje) podsjeća narod Cree koji govori drugačijim dijalektom.

Zastava Ojibwa je zapravo tradicionalna zastava Nacije Anishinaabe koja je crvene boje u čijem središtu je bijeli piktogram orla okružen bijelom kružnicom (prstenom). Kako pak postoji oko 150 plemena naroda Ojibwe u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada), a svako pleme ima svoju posebnu zastavu, neke zastave plemena iz Kanade opisat ću u idućim serijama.


Cvjetnica...

dinajina-sjecanja.blog.hr








Sviće. Na obodu dana zlatna hostija… rađa se proljetno jutro prepuno sebe… i naslućujuće ljepote… na surovoj hridi vremena svijest se razbija u poeziju oceanskih dubina… vjetar donosi miris ljubičica i vlati polja naslućujuće sreće… srce titra zornicu… pješčana ura odbrojava znca stihovima pjesme nad pjesmama… ljubav na svom putu bez povratka najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida… put pokore do sunoćavanja… svakodnevica u kojoj se rađa i umire svijet… dnevna putanja oko osi nutrine… zora i suton u nezaustavljivom nadmetanju… misao i osjećanje u kovitlanju mjesečevih mjena… u dnevnim olujama i noćnim bonacama… život jednostavan i lijep…

Zaustavljam se u mrtvoj točki bivstvovanja… u kutu nutarnjeg svemira… na oltaru rodoslovlja… iz svetog pepela izranja silueta i preobražava se u cvijet na čijim laticama blješte suze praiskona… suze radosnice se pretaču u rijeku nevraćanku… vječno ponavljajući prizor početka beskrajnosti božjeg sna…

Svijet se rađa u mojim očima… u jednom titraju se događa kozmologija trajanja… prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća u ovaj tren spoznaje… u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha… i bijelu golubicu koja objavljuje oprost… na dnu oceana su ostale krhotine razlomljene boli… napuknute amfore u kojima, od sebe same, skrivah grijehe… u dubini pogleda, iza zjenica se događa ono što je očima ne vidljivo… staza hodočašća na kojoj oplekivah neučinjeno… put na kojem padam pod križem sudbine i uzdižem se… ekliptika nutarnjeg sunca iz koje izranja oprost i pomilovanje…

Korizma se bliži kraju… cvjetnica… Njegov ulazak u svetu zemlju… svetkovanje cvijeća… graničica maslinovog drveta na prozoru… oprati ćemo lice vodom ljubičastih latica… zamirisat će proljeće u domu, a mi ćemo izgovarati želju…

“Neka mlada godina nama i cijelom svijetu daruje ljepotu… i ljubav“

Dijana Jelčić




13

sub

04/19

skoči u vatru

messangerpigeon.blog.hr


male crne rupe
u našoj podsvijesti
otkrivaju
kako nismo uživali
u dubini
kojoj se dalo sunovratiti,
umjesto
bježali smo
od suncem opaljenih obruba
kao od rasplamsale vatre
niti na tren ne pomišljajući
da možemo
podnijeti vrućinu
vlastitosti
uronjene u kipući
život,

a možda smo isto mogli,
znaš?

zaboravi plikove.

podmuklo

aniram.blog.hr

Napada me prošlost, nije to dobro, napadaju slike iz prošlosti i napada tjeskoba od budućnosti, nije to dobro, prošlost mi se čini lijepom i obećavajućom, u njoj je onda bilo nekog iščekivanja, u njoj je sada sve poznato, u trenutku sada samo je strah od budućnosti, ustvari, napada me menopauza, napada manjak hormona, serotonina, endorfina, cijeli jedan koktel hormonske blagodati koji pomalo nestaje, a svijest o tome ne pomaže nimalo. Sjetila sam se sada, bila je to presudna 27 godina života, neki ljudi u to doba zasnivaju familije i ulaze u kredite i započinju ozbiljne živote, neki oni legendarni umru e da bi postali legende koje su umrle u 27-oj, no, bez namjere da se uspoređujem s drugima meni je u to doba završila otužna veza koje me godinama gušila i uništavala, zašto se nisam makla, zato jer nisam imala kamo, ni znanja, ni pameti, ni snage, ni podrške, samo snagom pasivne agresije i drugih nesretnih okolnosti uspjela sam se riješiti Bivšega, nije to bila neka turbulentna ni snažna veza, bilo je to poduže umiranje, raspadanje i otuđivanje, svejedno, jednom kad sam ostala sama i kad bih se budila noću u duboko usamljenom mraku jedina slamka utjehe koja me držala na površini bilo je gromoglasno pseće hrkanje na fotelji u dnevnom boravku, to ono kada bi se polomio u nemogućim pozama jer toliko velike fotelje nismo imali, a ponekad bi se čuo tiho, jedva, ali tako ritmično i umirujuće, kanda je sve u redu i na svojem mjestu i sve što treba jest spokojno spavati, ponekad bi preko dana bila ta neka pjesma koja bi odnekud ispala s podržavajućim tekstovima i onim nekim mladalačkim veseljem, sve su to bile neke sitne slamkice za koje se mozak grčevito hvatao, ali pomagale su. Poslije, kad sam stala na noge i hrabro odselila zauvijek iz sela maloga sve sa planom da ću kupiti stan neki na kredit, sa mjestom jednim za blaženog ljubimca koji tako umirujuće spava, nisam uspjela, blaženi ljubimac umro je sam i jako star u svojoj kućici u vrtu, mogla bih se tješiti idejom da poživio je jako dugo i imao puno veselih trenutaka i da je ustvari bio vesela jedna blažena budala, ali, svejedno. Sam u svojoj kućici. Mozak mi trenutno nije raspoložen za utješnu nagradu. Razum isto nije raspoložen za ideju odbacivanja vlastitog života radi svakodnevne brige o obiteljskom ljubimcu. Pa onda borba. Bilo je kako je bilo, da sam znala onda sigurno ne bih tako dugo zaglavila u tako nesretnoj vezi. Vjerojatno ne bih ni uzela psa za kućnog ljubimca. Ali sve je to trebalo onda da bih znala ovo sada. Da ne treba uopće ni sekunde biti u lošoj vezi i da bolje ne uzimati psa za kućnog ljubimca jer te beštiije tako jebeno kratko žive. I šesnajst godina isto je kratko. I šezdeset kad si u šezdesetoj. Jednom kad sam iz nekog tada također nepoznatog razloga odlučila volontirati u azilu zamišljajući taj posao kao umirujuće prosvijetljenje kroz druženje s pametnim psećim okicama a završila lopatajući gomile psećih govana, poželjela sam također kupiti kuću i odmah udomiti cijeli jedan box pasa. U azilu je osim mjesta za govna bilo još samo mjesta za po pet pasa u jednom omanjem boxu. Svaki pas sere dvaput dnevno minimum, dva puta pet jednako deset govana dnevno a vremena za čišćenje bilo je samo vikendom, dakle, psi su živjeli jedan na drugome u žičanoj ogradi betoniranoj govnima. Samo oni sretnici koji su grizli do iznemoglosti mogli su imati svoj box samo za sebe. I prijetnju eutanazijom, ali, jbg, možda im se isplatilo. No, umjesto da spasim pet pasa iz azila samo samo jednog dana stisnuta srca poklonila azilu ogromnu plastičnu pseću kućicu koja je dobro štitila od kiše ali je imala previsoki kosi krov na kojeg se ni jedan pas u nedostatku prostora u boxu nije mogao popeti.
Sad sam eto starija i mudrija i znam da se svijet ne može spasiti, ali više baš i nemam tih nekih koktel hormona koji bi me činili sretnom i koji bi me od te ideje mogli zaštititi. Ono, kad se iz čista mira smiješ kao budala na brašno. To je to. Neki ljudi pribjegavaju drogama, neki alkoholu a neki trče maratone. Sve je to isto. Mrtva trka. Prestala sam trčati jer posao. Jer patike. Jer godine. Jer ovo, jer ono. Prestala sam biti sretnom jer ovo jer ono. Ono kad sam bila mlada i imala 27 godina, onda me posao spasio. Udaljio od same sebe dovoljno daleko da rane od samoranjavanja na miru zarastu. Sad mi smeta, sad bih se samoj sebi vratila i pomalo tješila. Ili ubijala, ili nešto, ne znam što, ali nekako sam si sve dalje i dalje i sve mi više nedostaje nešto ne znam što. Ili ja ili ti hormoni, nešto. Ili ono kad ne možeš spasiti svijet, a ne možeš, pokušaj makar spasiti sebe. Iako isto ne možeš.
Serem. Svejedno, nisam baš nešto. Možda su hormoni, možda masoni.

A, kad sam dobra!

yulunga2.blog.hr













I opet 'starinski', i opet mast...a ja opet probala - i dobro je .)
Baš k'o bakini :)
Nedostaje samo još šalica mlijeka... (e, mislila ja tako :I)


Odnesem ih ocu svome jedinome, pa se sjetim donijeti i mlijeka, jer znam da tako voli... tj. tako nekako svi jedemo slične kolače... okrenm se, a on ih već jede s nekakvim svojim suhomesnatim mixom, i neće mlijeko.

- Pa kako nećeš mlijeko, mlijeko ti ide uz te kekse, a ne to ... ( ne vidim dobro što mu je mama narezala, al' ima svega...) - i ostavljam šalicu ispred njega.
- Nećuu!!! - pa baš glasno povikne da sam malo poskočila :I
- Dobro, briga me... odoh ja - a onda čujem mamu kako mu govori da bi se trebao zahvaliti a ne tako grubo vikati, pa se sjetim kako je prije nepun sat ona prigovarala zbog ručka... e, da malo je.
Doduše, prešlo mi je u naviku da je skoro svaki dan pitam da il je ručak dobar... to je sad već lagano bockanje, jer ja znam da je ručak odličan, ali mama će svaki puta samo 'mrko' reći da je malo... jer ako i sama potvrdi da je dobro, značilo bi da se miri i s količinom, a to nikako ne želi :)))
E, onda ja, dok kupim prljavo posuđe, održim još jedno kratko predavanje o tom našem problemu.. (čisto da se previše ne opuste :O), pa odem nešto ispeći .
Eh... :)

A dobro, sutra imamo nedjelju... kuham sve živo, bit će veselo :)





Recept za vafle:


- 800 g brašna
- 1 prašak za pecivo
- 3 veća jaja
- 250 g svinjske masti
- 200 g šećera
- 1 dl mlijeka
- malo soli
- naribana korica 2 limuna
- žličica ekstrakta vanilije


Dobro izmiješati mast i šećer, pa dodati jaja, limun, vaniliju i sol i sve prjenasto umutiti.
U smjesu posutupno dodavati mlijeko i brašno pomiješano s praškom za pecivo i miješati dok se sve ne sjedini.
Kidati komade tijesta, praviti kuglice pa ih ispeći u kalupu za vafle.














* Tko to puca u ...?

ottogrunt.blog.hr

Eh da, pa ja sam, ... ma nije valjda ;)


Mnogi se bar povremeno nađu prozvani mojim komentarima,
ali ne shvaćaju da se radi o borbi mene i "mene",
a uopće ne njih, i njihove taštine, ... :)))

* Tko to puca u ...?

ottogrunt.blog.hr

Eh da, pa ja sam, ... ma nije valjda ;)


Mnogi se bar povremeno nađu prozvani mojim komentarima,
ali ne shvaćaju da se radi o borbi mene i "mene",
a uopće ne njih, i njihove taštine, ... :)))

* Frittata ... 400 kcal

minus40kg.blog.hr


10 dag jaja; 2 kom. (150)
10 dag kuhanog kukuruza (110)
5 dag mini rajčica (20)
5 dag mladog luka (20)
5 dag šparoga (10)
0,1 dl maslinovog ulja (90)
sol, papar, ribane Kalamata pečene masline

- pofuri šparoge u vreloj slanoj vodi, ocijedi
- ispeci povrće i jaja na malo ulja, začini


Nisam uspio okrenuti da mi se ne raspadne,
pa je onda na kraju i završilo uglavnom rinfuzno, ali ...
bio je ovo obrok gdje je svaki zalogaj bio čisto zadovoljstvo ;)

Možda ovo i nije neka frittata, kamoli baš ona "prava",
ali dobro, s obzirom na to da nema komentara,
ne možete mi nešto ni proturječiti :)))

* Frittata ... 400 kcal

minus40kg.blog.hr


10 dag jaja; 2 kom. (150)
10 dag kuhanog kukuruza (110)
5 dag mini rajčica (20)
5 dag mladog luka (20)
5 dag šparoga (10)
0,1 dl maslinovog ulja (90)
sol, papar, ribane Kalamata pečene masline

- pofuri šparoge u vreloj slanoj vodi, ocijedi
- ispeci povrće i jaja na malo ulja, začini


Nisam uspio okrenuti da mi se ne raspadne,
pa je onda na kraju i završilo uglavnom rinfuzno, ali ...
bio je ovo obrok gdje je svaki zalogaj bio čisto zadovoljstvo ;)

Možda ovo i nije neka frittata, kamoli baš ona "prava",
ali dobro, s obzirom na to da nema komentara,
ne možete mi nešto ni proturječiti :)))

BEŠTIJE

tignarius.blog.hr

Danas su Gradom defilirale skupine zaštitnika drugih i drugačijih.
Žao mi je što Vladina konzultanica Jelena Veljača nije mogla prisustvovati tom "veličajnom hodu za život beštija"!
Već sam imao post o našem predivnom Memici (psu samojedu) kojeg su naša djeca voljela više nego naše susjede (koji i nisu Bog zna šta...::ako me čitaju, nagrabusio sam)))

U pothodniku u Selskoj je godinama stajao grafit "Vodite ljubav a ne pse"
Čini mi se prilično prihvatljivim.
A možda bi i koja pudlica na lešo mogao biti ozbiljan organoleptički izazov...))))

Eno Maja S.i polusrbinbhmudžahedinom T.Matićem ne daju kino Balkan!
Ali Miki s Pogane Vlake ima ključe od fijoke!

Mili Bože za Korizmu toliko "proje", to se više gutati ne može....

Papa (kojeg još uvijek uvažavam) ljubi cipele nekih Sudanaca a nas drži na vatrici u svezi Stepinca

Neko nedonošče, navodno Šeksov potomak/posinak...ha..ha, nas po naputku anemijske beštije treba predstavljat u EU
A zaš mi ne bi poslali Stazića, Goldsteina, Pupovca i sličnu anemijsku hordu beštija da nas autentično zastupaju u Europi, raznih Junckera i ostalih guzoljubaca othranjenih na idejama potpuno suludih likova tipa , Kanta, Hegela, Nitsche-a......koje je u djelo proveo austrijski moler Schieckelgruber i idejama Marxa, Buharina, Lenjina koje je u djelo (uz početni zalet Lenjina) sproveo gruzijski satrap Josif Visarionovič

Zato i mi moramo nać nekog peder-jugoslovena da krenemo u expanziju....
Samo ne znam, kamo krenuti?





Jedna obična nedjelja

durica.blog.hr

Krenem na Kamenita vrata u nedjelju zapalit svećicu za Sve, upalim si muziku, natakarim sluške i počne mi padat kiša. Kak sam se napikirala prošetat se, i to prek brda na brdo, a nisam bila ni sigurna u pravi put, no, to i je bit tih mojih šetnjica, između ostalog, istraživanje novog i nepoznatog, tak ima lepih kućica gore zvrtovima i dvorištima, procvalo je drveće, magnolije se šepure ukrašene biserima kapljica kiše koje se cakle na škrtim zrakama sunčeka koje sramežljivo škilji kroz zagrebačko sivilo.
Zbog kiše na sebi imam čušpajz, primjeren travanjskoj hirovitosti:
Pamučni šos, pamučnu majicu, traper košulju, kožnu jaknu i kožne tenisice. Kišobran mi se ne otvara. Ne volim kišobrane. Sputavaju me i ograničavaju. Sudaram se s drugim, tuđim kišobranima, a to mi stvara probleme u glavi
Želim si, tako žarko i žestoko si želim isprazniti glavu, provjetriti mozak od svega kaj me gricka ko mišeki maleni, njih stotinu miljona, iznutra, a ja samo želim zagipsat si te pukotine duše kroz koje mi curi sve, pa i likvor moždani.
Hodanje mi paše. Smiruje me. Promatram prirodu i to me veseli. Razgledavam raznovrsnost ove naše gradske arhitekture. Zanimljivo mi je to sve skupa. Odvraća mi pažnju od vlastitog bitka trenutnog.
Spuštam se štengama po Glogovcu, pa prek Medveščaka opet se popnem di kapelice i spustim na Gliptoteku, no, tamo te štenge su u nekim radovima žešćim, zabranjene za pješake. Niš, ima druge malo niže dole.
Ispred Kaptol centra prelijepi američki ogromni auto sparkirani. Lepo je, limuzina neka.
Okrenem se i na podu kraj kanta za česme stoji papirnata vrećica puna plastičnih flaša. Odojativno nabrzinu ptetvorim flaše u kune i uzmem si tu vrećicu sa sobom. Fali mi za tubice. Sve mogu, bez svega mogu, al prestat pušiti još uvijek mi neda.
Spuštajući se na Kamenita upadne mi u oko bačen Ikein list zeleni, baldahin, odložen na kontejnerima. Provučem se između parkiranih vozila, pregledam ga, zdrav je i cijeli, ko novi. Odlučim uzeti si ga. Ima već gdi bum ga iskoristila. Samo ga treba dobro oprati.
Na Ksmenitima su svijećice zaključane. Nema mi to smisla. Smatram kako bi trebale biti uvijek dostupne. No, valda i tomu je uzrok neka ljudska zloća. Il' kaj već. Još uvijek ne kužim.
Obavim svoje zbog čega sam i došla, bez svijeće isto mi se vrijedi.
Grad je već pun turista. Drago mi je. Zaustavlja me neka mlada curka i pita za smijer. Odlazim u špar zamijenit flaše za nofčeke.
List ide na pranje i kupanje.
Bio je to jedan od ljepših dana.

PUT DO SVETIŠTA

zivot-i-ja.blog.hr



Tko mi može reći, idem li pravim putem, osim same moje duše, u meni i tko umjesto mene može govoriti je li to što prolazim potrebno ili nije?

Sve je potrebno i svaka duša posebno ima svoje vlastite zacrtane vizije i želje, svoje načine na koje će najbolje dovesti sebe do svetišta u kojem će se spojiti sa čistom Sobom, oslobođena sebe. Ja nisam tijelo, ja nisam ja, moju dušu vječito ta dva suputnika žele uvjeriti, da je ona samo jedno od to dvoje i duša se bori i pokušava uvjeriti i razuvjeriti, da je ona SVE i da je ona Ništa.

Ja nisam pustinjak koji umoran korača oslonjen na štap, ja sam onaj žižak u njegovoj lampi kojeg tako vjerno čuva, ja nisam slabo i nezaštićeno maleno dijete, nego onaj pogled u njegovim očima koji skriva snagu buduće vječne ljubavi kojoj je kraljevstvo obećano.

Ja nisam samo jedan dio univerzuma, jedna strana Mjeseca, jedan vrh zvijezde, ja sam cijeli univerzum okupan svjetlom, rođen iz tmine, ja sam sve stvorene zvijezde iz jedne jedine, a opet kada dođem blizu Nestvorenog i rastočim se u Njegovim venama shvatit ću, da sam vrlo malena, ali isto toliko bezgranično velika i tko onda može reći, da moj put do svetišta Ljubavi nije pravilan put, da odricanje od sebe tek istinski dovodi do Sebe, a tada i do drugih?

Mi ne izabrasmo živote, da ih živimo samo za sebe ili mi hoćete reći kako su svi oko mene samo iluzija, posuđeni, da se moja duša razvije do savršenstva?

Ne, svaka duša je zvijezda i postoji i živi, da bi spoznala što i ja .Ponekad se naši svemiri prepliću i tada shvatimo, da je samo dimenzija u kojoj se nalazimo, posuđena, stvorena za naše djelovanje. Sve ostalo je stvarno i postoji radi nas i mi postojimo radi njih ne živimo samo za sebe, živimo za konačni dolazak do svetišta na kojem gori oganj Onoga koji nas čeka, da očisti sva naša samoljublja i obmane i tek onda nas pusti, da odemo od Njega ili ostanemo.

Taxi baš kad moraš

sekasmith2.blog.hr

Ovaj put nemrem napisat niš jako vedroga, al možda se zalomi.

Idem nakon tri dana jučer iz Petrove, nemam primjedbi na personal, rade profesionalno i puno modernije od pred 4 godine, osim kaj je dobro poznavati sebe i svoj organizam i ne dati doktorima da te ubiju propisanim protokolom. Klistir, pol kile gorke soli, tablete za pražnjenje i sirup za stolicu, bolje da ti zvade celi probavni sustav, ispereju ga pod tekućom vodom i posle vratiju. Dakako to se nemre i onda te ispiru ko da nisi kenjal još od rođenja. Al kak si imal pet iz latinskog obaviš - cognosci te ipsum - i ti to nekak zaobiđeš, valjda sam do ove dobi naučila kako isprazniti crijeva. Nevjerojatno da se u Petrovoj više na odjelu priča jesi se i kak pokenjal nego o ginekološkom zahvatu kakvih ima da ti dragi bog bude na pomoći. No dobro.

Ljubazno molim da se sljedeći tekst ne cenzurira, eventualno skraćenicama, vrlo je iskren i istinit, a i računam na slobodu govora i izražavnja u rwatzkoj:

Kaj nebu niš smešnoga: Budim se iz narkoze i osjećam bol, oštru i kratku, al kak je spavanje bilo kak se veli - uspješno, dižem se ko da su mi trbušnjaci uža specijalnost i zaurlam - DOBRO KAE KATARINA, OVO BOLI JEBOTIBOGMATER!!! (nastavno i odmah, sestri do mene - KAJ SAM TO JA SAD MOŽDA OPSOVALA???????????? /čudo jedno, ne bih ja/). Sestra me vraća lagano u ležeći položaj i veli - upravo se budite iz narkoze. Furaju me u neku ogromnu salu a ja se još smijem a istovremeno mi je neugodno na najjače.

Tam me z nečim fiksaju i čekaju da krepam il se oporavim.

Drugi dan idem doma, nazovem taxi javi se najneljubazni dispečer ikad, dobim poruku da dolazi za 7 minuta i patim kaj nisam stala drito na cestu, vidim prolaze taxiji a taxisti bacaju poglede prema izlazu iz nazovomo-to parka.

Dolazi moj taxi, polagano petljam s vratima i prtljagom i sjedam otraga (nije li to prešutno upozorenje da ne želim pričati?) tri dana nisam niš jela, osim neke tekućine jučer, da ne duljim, van forme sam.

Feršo niš ne pita, ja velim - Dobar dan, prosim vas, Trnsko.

Da jooooooooooooooooooooooooooj, da je 14 furki danas odbil za Novi Zagreb, da kaj sam baš u Trnsko morala, da užas - ja onak nikakva ne reagiram, trebala sam taj čas izaći (i inače nemam dobro iskustvo s taksisima, od vajkada) zapisati broj i prijaviti ga za bezobrazluk, majketi, ak ti se ne vozi, odi doma ili se prebaci Kinezima i gradi most na Jadranu! Rotor je u komi, ja idem iz bolnice, a on bu me otfural i na tome zaradil bar 5 banki, od kojih ja dva ručka složim samo tak! Ne da mu se za Novi Zagreb, dobro da me ni izbacil.

Da on 4 sata već nije jel, da ni pljugu ni zapalil ni kavu popil, da svi oće u Novi Zagreb - reko gospon, mislim da je lakše vama za plaću voziti za Novi Zagreb nego odavde meni ići tramvajem i busom i još platit....

Ne sluša, ne trza, valjda misli da sam bila u posjeti nekom, ma ne misli on niš; ali: odma hračka državu, dispečera, onu manevarski tablicu kaj ga vodi krivo po Zagrebu i fort opada na pod (on srećom pozna Zagreb!! - I to tak dobro da je skrenul u Siget pa se probijal u desnu traku natrag kad sam ga ja upozorila! ni prestal pričat). Da to niš ne valja, uostalom on zna kak iz Sigeta za Trnsko (ja znam pehaka, ili preko Remetinca, ne znam kak je mislil s autom), da slabo zarađuje i svašta, velim mu kak mi imamo tri plaće doma od vrlo nedavno, a nemamo skup 10.000 kn, je veli niste hteli učiti, niko neće delati, uspijem ubaciti - reko dvoje nas je na SSS, a jedan je na VSS kvalifikaciji... Odma nam je skrojil živote i odredil kaj bi ko trebal delati, gdi i za kolko love, inzistiral je do boli i tumačil, tak dugo dok nisam rekla da smo svi troje invalidi i da to kaj on predlaže mi - nemremo!!!!

Na kraju platim 51 kn, bez tringelta naravno, on njarka da kaj nemam sitnijega od stotke, da on nema ni kovanica (dala ja 1 kn!) jedva čekam da se maknem i dok sam navlačila torbu i onu poluputnu van iz auta velim samo - doviđenja i sretno i dodam - gospon, ma kakav vam dan bio, bolje je zdrav voziti taxi nego biti u bolnici tri dana u neizvjesnosti.

U međuvremenu je zbrisal još dve narudžbe za Novi Zagreb, da kaj bu oni njega po Novom Zagrebu... Mislim kad si već tu... ne kužim...

Začkomil je i nestal, možebitno je i pozdravil, dođem doma, nema nikoga, svi delaju da navlečemo tih 10.000 kn. Kaj sad da mu javim u centralu da je neugodan, nezadovoljan i nametljiv, kritički raspoložen i da se više nikad nebum vozila Cameom? Kolko koristim taksi žali bože moje energije, a i tak niš nebum napravila. Evo viš, baš to - "niš s tim nebum napravila", to je odluka nas Hrvata: Da se svako požali na šugave usluge na svim poljima, ima tko će voziti i znati kad lajat kad ne ili biti normal/an/na šalteruša s neupućenom rajom.

Ili treba pri naručivanju taxija reći - to kaj ste vi neugodni to ajd, al mi pošaljite taxi čiji bu feršo čkomil?!

Stjegoslovlje

asboinu.blog.hr

Narod Odawa (Ottawa) – 'oni koji trguju, kupuju i prodaju'

Odawe sami sebe nazivaju 'Anishinaabe adaawe', a 'ottawa je engleska riječ izvedenica od algonkin riječi 'daawaa' koja označava nekoga tko trguje, kupuje ili prodaje.

Međutim, njihovi susjedi ponekad ih identificiraju kao 'Watawawininiwok' (ljudi s područja trstike). Naziv 'Nishnaabe' u 'Vijeću Tri Vatre' u koji Odawa ulazi taj naziv označava ih kao 'izvorni ljudi' (eng. First Nation).

Zastava Odawa je obrubljena plavim rubom i podijeljena na četiri dijela (bijelo-žuto-crno-crveno) s plemenskim pečatom u sredini podijele zastave.


Privid...

dinajina-sjecanja.blog.hr






Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bjele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… jedino je šum krila preplašene ptice bio stvarnost… odvraćao me od nestajanja u mistici vjerovanja…

jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?... možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave… osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…

koliko se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…

iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža keltskog vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima… i vraćam se u tvoju blizinu… sretna…

Dijana Jelčić




Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum