Blog.hr

cool

uto

12/24

Nisam nikada imala užancu čestitati Badnjak. Pa neću ni ovom prilikom.
Do kraja godine ostalo je nešto još dana i ne znam treba li već lagano podvlačiti crtu no to, evo, hoću. I upravo tako, sasvim lagano, da ne uzburkam tih još nešto dana.
Sutra je Božić. Blagdan kojim slavimo rođenje Isusa i dan u kojem trebamo slaviti ljubav, nadati se miru, napraviti mjesta za oprost i poželjeti sebi i bližnjima svako dobro.
U ovom vremenu punom izazova svi vodimo neke vlastite male borbe. Često smo skloni čuditi se kakvo nam je to vrijeme došlo i govoriti kako su se vremena promijenila. Nerijetko zaboravljajući činjenicu da ta ista čupava vremena stvaramo sami.
Meni je je vrijeme koje je ispunilo godinu na izmaku bilo vrlo sklono. Imala sam dobru godinu, jednu od boljih u životu čak. Uživala s obitelji, putovala, družila se, poslovno se s početka godine podosta nervirala, a kako je vrijeme prolazilo sve se polagano slagalo baš onako kako treba, ubilježila dva čak ukoričenja od kojih je jedno ono što sam čekala cijeli život - vlastita knjiga obilježena divnom promocijom i za sada ima izvrstan odjek u čitatelja, i na kraju ono mi najbitnije - prošla sam, kao i moji bez ozbiljnih zdravstvenih komplikacija. Izvrsna godina na osobnom nivou. Putem su međutim, zauvijek odlazili neki dobri ljudi bitni meni ili dragim mi osobama. Neke drage mi ljude gađale su nepravde i bolesti. Bilo je mnogo tuge i lošeg u društvu i svijetu. Diralo me to i ostavljalo osjećaje tuposti i nemoći. Dala bih tugi da me dotakne, i da po duši mi brazdu zaore čak. Pa odbolovala i krenula dalje. Najbolje što umijem. A umijem onako kako su me odgajali i učili. Dobrotom ili nikako.
Jer uvjerena sam, do kosti do one njene slatke srži, da oko mene, oko nas, u ovom društvu i svijetu ima daleko, daleko više dobrih ljudi no onih drugih.
I budimo i dalje ti ljudi.
Uvažavajmo se, razgovarajmo. Svatko od nas ima svoje mišljenje, razloge, voli nešto suprotno našem.
Slušajmo se. Učimo.
Budimo bolji od onoga što nam se svakodnevno, u obliku prevare da podjela na vaše i naše i izostanak dijaloga nema alternative, nudi kao jedina opcija življenja. Jer nije.
Bolji smo od toga.
Pružimo ruku, dajmo nadu.
Očistimo srca.
Poštujmo se.
Jer takvi, dobri,
trebamo sebi, svojima, svijetu...

Sretan i blagoslovljen Božić svima vam bio.
I ukoliko se ne čujemo/pišemo/čitamo do tada; jednu zdravu, radosnu i punu ljubavi i poštivanja nadolazeću 2025. vam želim.

Vaša KonobaRIca

BOŽIĆ

tignarius.blog.hr

em>BOŽIĆNO OTAJSTVO

525 Isus je rođen u skromnosti staje, u siromašnoj obitelji; priprosti
pastiri prvi su svjedoci događaja. U tom uboštvu očituje se slava neba.
Crkva ne prestaje pjevati slavu te noći:
»Djevica danas rađa Vječitoga;
a zemlja Nedostupnome dariva špilju.
Anđeli s pastirima slavoslove;
a mudraci, predvođeni zvijezdom, dolaze da mu se poklone.
Jer kao nejako dijete radi nas rodi se
vječni Bog!«

»Postati kao djeca« naspram Bogu uvjet je za ulazak u Kra ljevstvo; zato se treba poniziti, treba postati malen; štoviše, treba nam
se »nanovo roditi odozgo« (Iv 3, 7), roditi od Boga224 i tako postati
djecom Božjom225 (Iv 1, 12). Božićno otajstvo se u nama ispunja kada
se Krist u nama »oblikuje«. Božić je otajstvo te »čudesne razmjene«:
»O čudesne li razmjene! Stvoritelj roda uzevši oduhovljeno tijelo udostojao
se roditi od Djevice; bez sjemena posta čovjekom i obdari nas svojim
boštvom.«
(KKC)

Mačak u vreći

teutinaljubav.blog.hr

Proljetos, upravo na rođendan moje Drage, nedaleko nas dvoje mladih poklanjali su mačiće iz legla. Ima li ljepšeg poklona za rođendan, bio sam oduševljen, Dok sam ih gledao jedan je mačić odabrao mene kao i ja njega. Ljubav na prvi pogled. Sreću moje Ljubavi teško je riječima opisati kada je vidjela poklon.Nedugo nakon toga djeca u susjedstvu dobila su na polkon mačkicu, jednako staru. Prvobitno oduševljenje je brzo splasnulo i mačkica je bila više prepuštena sama sebi no djeci. Ubrzo je skakala kroz prozor na katu da dođe k nama. Nakon mjesec dana lako smo se Draga i ja dogovorili da posvojimo i mačkicu. Najbolje što smo mogli napraviti. Maleni su postali nerazdvojni kao brat i sestra. Za razliku od mačaka koje čitav život provedu u kući one su prave sretnice. Njihovo je carstvo naš vrt i susjedni vrtovi. Ranim nas jutrom bude da ih pustimo van. Povremeno se dođu javiti da su tu i nešto pojedu i opet van. Naučile su da je poslijepodne vrijeme za odmor i spavanac i same dođu. Svakih par dana donesu guštera, miša ili pticu. Danas smo presretni da ih imamo. Uljepšavaju nam svaki trenutak. Ne možemo zamisliti kako bi nam kuća bez njih bila prazna.

* Dimljena skuša i umak Sweet Relish ... 310 kcal

minus40kg.blog.hr

20241224-130152

5 dag fileta dimljene skuše ... 170
5 dag miješanog kukuruznog kruha ... 140
5 dag umaka od hrskavih kiselih krastavaca i kupusa ...

Sweet Relish je slatko kiselo ljuti preljev koji se u američkoj modernoj kuhinji koristi kao dodatak hrani poput hot doga, sendviča i hamburgera. Uglavnom se sastoji od sitno sjeckanih kiselih krastavaca i drugog povrća, koje se miješaju s octom, šećerom i raznim začinima. Ovaj pod kalorije ima navedeno 0, što nije da mi je nešto osobito drago, ali eto, što je, tu je, uostalom, vrlo je zanimljiv i neobičan, ali i ukusan, naravno, meni. Kao i kod svega drugoga, ne preporučujem ništa osim umjerenosti, raznolikosti i uklopljenosti u potrebe, afinitete, mogućnosti, ...

Skuša je plivala znatno bliže našim morima, ali i standardnim očekivanjima šire gastro publike, valjda. Treba uzeti u obzir da je ona lagano grka i suha, što je meni bogatstvo različitosti, dok bi nekima moglo itekako zasmetati.

* Dimljena skuša i umak Sweet Relish ... 310 kcal

minus40kg.blog.hr

čestitka

andrea-bosak.blog.hr

laptop keyboard keys

Puno zdravlja, sreće, poštovanja, ljubavi, smijeha od srca želim svima znanima i neznanima

Na dobro vam došao Badnji dan i Badnje veče!

aneta.blog.hr

U danu razvejanih pahulja i noći najgušće tame i najvećeg iščekivanja, najglasnija je tišina velikog, bremenitog dolaska, nao i nekoć, kad se na Zemlju spustila Riječ u kojoj bijaše život i koja je postala Isusovo tijelo.
Badnjak je tiha prisutnost sa kojom nastaje i širi se radost, kao i svijest o tome kako smo beskrajno voljeni.
Sretan Badnji dan i Božić!

Božićno

mcind.blog.hr

_____________
Evo dva dana prije Božića ponovo su se zabijelile planine i dobro je zahladilo, znači u višim predjelima biti će pravi ugođaj za one koji vole snijeg.

Vrh Učke ujutro na badnjak.

Na riječkom korzu veliko božićno drvo sa kuglicama u koje su ljudi stavili papiriće sa lijepim željama.

Ukrašeno drvo i ispred crkve sv. Vida, zaštitnika grada.

Jaslice u naselju Šmogori kod Matulja.

U gradskoj knjižnici.

Kuglice kod trsatske gradine.

Kod mene skromno za sada.

Toplo piće u društvu ovih medvjedića u gradiću Novi Vinodolski gdje će 31. 12. u podne biti ispraćaj Stare godine

Prigodne premetaljke:
Na TOWN SLETI
uz SUNCA TALAS
BLIŽI ĆE BOJI
biti k'o Callas.
HITNOĆA nije
mirnoća mije.
JANE RODE STUDIRA
danas MASNO NE DIRA.

Križaljkica talijanka 9x6 sa tri crna polja.
Vodoravno
1. Vrsta novele ili kratke priče sa vedrinom i humorom. 2. Bijeli sitnozrnati mineral, gips. 3. ? 4. Ime pjevačice Medunjanin. // Latinski 'preko'.
5. Pladanj, plata. // Veća haljina, ogrtač, habit. 6. Bilo kako. // ... King Cole.

Okomito
1. Trošiti, oštećivati radom. 2. Isječak, fragment. 3. Vrst ptice, pastirica, mrdorepka. 4. Ostatak, pabirak. 5. Radivoje od milja. // Kisik.
6. Erasmus Student Network. // Vodik. 7. Varijanta imena Stjepan. 8. Pregača. 9. Visoka planina u Turskoj, spominje se u Bibliji.

Vjerujete li u vilenjake? Bilo je dosta hrane i pića a i poneki poklon u ovim naprtnjačama.

S R E T A N B O Ž I Ć !

Badnjak...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Svećano postavljen stol, na bijelom stolnjaku kobaltni tanjuri,
nonino nasljedsvo, srebrni beštek i kristalne čaše.
Bila sam dijete, tada me to nije zanimalo, radovala sam se
poklonima. Ostalo je sjećanje na Badnjake u kući none i nonića.
Minule su godine, tanjure je naslijedila nonina nećakinja,
kod mene je izkukićani stolnjak i beštek. Srebro treba glancati i
sumom godins to više ne radim, nemam poslugu.
Večeras ćemo u dvoje na bijelom stolnjaku iz darovanih
nam tanjura, vjenčani poklon, kušati paštetu od bakalara
uz kruh s češnjakom. po švicarskom receptu. Bakalar s
kumpirom radim po noninom receptu isto na bijelo.
Bor ne kitimo tek nekoliko grana, zbog mirisa i
imela na prozoru za sreću. Snježna oluja u Lici i
Gorskom kotaru, bura i snijeg na putevima ka jugu.
takav bijeli Božić nismo željeli. Zagreb je bez sunca,
obgrlilo nas sivilo ali srca su radosna.

Na dobro vam došla Badnja večer!!!

Dijana Jelčić

Don't forget…

huc.blog.hr

Jožica pije čaj i grije leđa na kaljevoj peći dok na radiju sviraju božićne pjesme. - Ah, još jedan Božić, pomisli i srkne gutljaj.
Iznenada, prisjeti se amera što je godinama dokumentirao vlastite Božiće. Bio je to početak weba i ljude je veselilo raditi takve stvari.
Tip je imao izduženo konjsko lice i prilično je nalikovao Seinfeldu. Njegova družica – žena to become – bila je pak pljunuta Suzanne Vega u trenutku kada je pjevala da se zove Luka. Dakle prava mala žgoljavica sa šiškama na licu.
Na prvoj fotografiji nalazili su se on i ona, mlad zaljubljen par.
Na drugoj, on i ona s trbuhom do zuba.
Zatim, on i ona i beba u ampedeklu.
Četvrta –Santa Claus is comin' to town.
Peta – Jingle Bells.
Šesta – klimatske promjene, mladi bračni par sanja bijeli Božić.
Tih prvih godina amer je uistinu izgledao sretno. Oči su mu se žarile, a na licu mu je blistao blesavi osmijeh. Za kontrast, lice njegove supruge bilo je vazda neraspoloženo. Ostavljala je dojam umorne žene koja odrađuje posao koji ne voli.
Na dvanaesti Božić situacija se počela mijenjati.
Suzanne Vega dobiva na kilaži, ne previše, taman koliko treba. Nešto nalik na osmijeh, doduše ironičan, pomalja se na njenom licu.
Iduće godine izgleda još bolje. Pušta kosu, grudi bujaju. Čini se da investira u sebe. Izazovnim pogledom promatra oko objektiva.
Dijete raste, djevojčica se preobražava u tinejđerku. A majka?
Vidimo ju u svilenim bluzicama otvorenog dekoltea, u minjacima, u crnim hulahopkama i visokim petama. Crveni ruž vrišti na nabreklim usnama i upadljivo našminkanom licu.
S druge strane, tog dvanaestog Božića muškarac je počeo kopniti.
Iz godine u godinu izgledao je sve lošije, no uporno je zadržavao onaj blesavi osmijeh kojim je svjedočio da i dalje vjeruje u bajke.
Na posljednjoj fotografiji nalazi se u lijevom kutu. Ramena su mu spuznula, glava mu visi u stranu. Izgleda kao netko iz koga je isisana sva životna snaga. Siv je i nekako nepripadajuć.
Na desnoj strani stoji mlada žena i njena majka. Izgledaju gotovo identično. Majka je stavila ruku na kćerkino rame. Netko, tko nije upućen, lako bi mogao pomisliti da su sestre.
Kada je Jožica drugi put pogledao fotografiju učinilo mu se da je amer počeo blijedjeti. Kada je je još jednom posegnuo za njom, amera više nije bilo.

… don't forget, the love, under the xmas tree.

pon

12/24

Sučeljavanje

luki2.blog.hr

Upravo sam gledala sučeljavanje predsjedničkih kandidata, na HRT1, pa me to ponukalo da ponudim jedan dio analize moga profesora s politologije (novinarstva) prof. Ivana Šibera u "Dnevnom Telegramu". Cijenjeni profesor kaže (inače, ima odlična I zanimljiva predavanja):

"Ne postoji “idealan” vođa za sva područja, pa čak ni u samoj politici. Uoči predsjedničkih izbora 1995. godine pokojni novinar Krsto Cviić zamolio me, kao psihologa, da napravim svojevrsni popis osobina koje bi trebao imati budući predsjednik.

Tad sam naveo i obrazložio sedam osobina: politički eros, vizija, ličnost, komunikacija, jasnoća uvjerenja, fleksibilnost i demokratski stil. To su bile osobine za političkog vođu, odnosno za čovjeka koji je, s obzirom na tadašnje ustavno rješenje, u svojim rukama imao ogromnu moć.

Uloga predsjednika, odnosno predsjednice države danas je sasvim drugačija. Drugim riječima, treba poći od ustavne uloge predsjednika i sukladno tome analizirati osobine pojedinih kandidata i kandidatkinja. Ne želim zamarati čitatelje pojedinim člancima Ustava, pa ću sažeti u nekoliko stavki:

Vrijednosna. Odmah naglašavam da pod ovim ne podrazumijevam pojedina ideološka stajališta, već odnos prema ključnim europskim vrijednostima. Po meni, to su demokracija, liberalizam i antifašizam. Demokracija podrazumijeva pravo većine da donosi odluke, obavezu većine da štiti manjinu, i poštovanje procedure.

Liberalizam, a tu prije svega imam u vidu socijalni liberalizam, ljudska prava, od prava žena u svim aspektima, do prava nacionalnih, vjerskih, seksualnih i ostalih manjina koje ni na koji način ne ugrožavaju druge.

Antifašizam, koji nije ideologijska orijentacija već civilizacijsko postignuće uzeto kao simbol ujedinjene Europe. Svakome tko ozbiljnije prati političke procese u Europi jasno je da je teško naći iole ozbiljniju političku stranku koja bi ta načela dovodila u pitanje.

Dužnosti predsjednika danas: Jedno je suradnja s predsjednikom vlade i ministrom vanjskih poslova u vođenju vanjske politike (uključivo imenovanja veleposlanika); drugo, uloga vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga; i treće, predstavljanje Hrvatske u svijetu."

Pažljivo sam poslušala sve odgovore, još jednom potvrdila svoj izbor. Pozitivno me iznenadila Marija Selak Raspudić, svojim znanjem, elokventnošću i simpatičnošću - ali, avaj - ne pripada političkom spektru kojem pripadam....:((( Šteta!

Eto, toliko od mene o izborima.

Ljub!

Baba s kolačima

dvitririchi.blog.hr

Nisam napravila jos niti jedan kolač, ništa nada.
Niti ću.
Radit će djeca svoje, koje tradicionalno rade za Božić, svakog Badnjaka.
Prošli Božić je bio težak, ... neprepričljiv za ovdje... i vrijeme pred i vrijeme poslije Božića. Lani...
A na Badnjak jedne davne godine je zapravo i počela naša priča. Tako da je bolnije, višestruko.
Djeca... da... kad kažu da im je svejedno, onda znaš kakvim bojama će im biti obojano ovo vrijeme, bojama za cijeli život.
Nadam se da će prerasti, nadam se da će se nekako...
...smjestiti sve to na svoje mjesto... da ih neće previše žuljati.
Podrezana krila, izdaja od onih koje najviše voliš - najviše boli.

Kolače sam naručila od jedne gospođe sasvim slučajno, na poslu mi je pokazala slike, mini-umjetnička djela su, a ja sam napravila cijelu mini-dramu oko tih kolača da su kolegice umalo pljeskale kad je došla "baba" s kolačima.

Uglavnom, bila sam sretna, sretna će biti, vjerujem, i djeca.
Nekako mislim da će, osim obradovani, biti i inspirirani na neki način.

Stavila bi vam i fotku, ali ovo nije fotoblog pa zamislite najljepši mogući božićno-kolačni mix.

Jedno dijete me danas pitalo: moze li dijete kad se rodi dobiti sasvim svoje prezime, a ne dobiti prezime od roditelja.
Zamukla sam nakratko, sasvim razumijem otkud je sve proizislo i rekla sam da razumijem ali da ne znam.

Ustvari, nebitno, ruža kad bi se i drugačije zvala, jednako bi mirisala.*

Stranputica

penetenziagite.blog.hr

Jedna od potresnijih scena koje sam vidio u svom - neskromno vjerojatno smijem reći – dugogodišnjem gledanju filmova jest ona iz filma Stranputice (Sideways, Alexander Payne, 2004, snimljen kao adaptacija istoimenog romana Rexa Picketta) u kojoj glavni lik Miles, neuspješni pisac i srednjoškolski profesor književnosti - kako bi nadvladao nekoliko životnih razočaranja koja su mu se zbila u prethodnim satima njegova puta s prijateljem kroz vinske ceste Kalifornije - uzima iz svog skrovišta dugo čuvanu bocu Chateau Cheval Blanca iz neke nevjerojatno dobre berbe šezdesetih. Za takvo vino navodno postoji izreka kako je pogubno piti ga sam, pa Miles – da bi izbjegao kletvu – odlazi u restoran brze hrane, gdje krijući bocu u izgužvanoj papirnatoj vrećici pije to nevjerojatno dobro vino iz jednokratne šalice za kavu, razmišljajući o svrsi svog života, nedjelima koja su on i prijatelj počinili na svom putu i onome što stoji pred njime vezano uz ženu koju je upravo upoznao i za koju drži da bi mogla biti žena njegova života.

Poslije ću negdje pročitati kako Miles, koji u ranijim scenama filma, ne skrivajući svoj snobizam i nadmenost izjavljuje kako će ustati od stola ukoliko netko uđe u restoran i naruči Merlot – kasnije sazna da je navedeno vino zapravo u najvećem dijelu mješavina čiji je sastojak upravo ozloglašeni Merlot, što čini još jedno njegovo bolno prizemljenje i susret sa izazovima stvarnog života. No, kako bilo, kao briljantan uvod u navedenu scenu, Miles će negdje u svom monologu prethodno nahvaliti pinot, zapravo kroz njega opisujući čovjeka: pinot treba stalnu brigu i pažnju, a može rasti samo u specifičnim, malim, zabačenim zakutcima, pa tek najstrpljiviji i najbrižniji uzgajivači mogu uspjeti s njime, jer samo netko tko stvarno odvoji vrijeme da shvati potencijal pinota može ga natjerati da dođe do njegovog najvećeg izražaja. Miles kao da priča o sebi, o čovjeku, o ljudskoj duši: o pojedincu zastrašenome sumnjama oko vlastitog neostvarenog potencijala.

Koliko se sjećam, film će završiti sretno, ili će barem njegov konac dati naslutiti da bi se takvo što moglo zbiti, jer nakon što poslije duge neizvjesnosti pronađe poruku na telefonskoj sekretarici, Miles će odjuriti pred njena vrata, s kojom će scenom film okončati; no nije to ovdje glavna tema: glavna tema po meni jest način na kojeg Paul Giamatti glumi navedenu scenu ispijanja vina bez jedne jedine riječi; gledajući zamišljeno i sjetno nekud u daljinu, kroz prozor fast food restorana u noć i pijuckajući taj rajski napitak, samo da bi održao ono što se održati mora i da bi sebi stvorio neku slabašnu iluziju prihvaćenosti, važnosti i smisla.

Društvo u kojem se takav napitak mora piti čine zapravo isti ljudi kao što je i on; osamljeni marginalci navečer u restoranu brze prehrane; istrošeni s vremenom; polusvijet – da citiramo jednog poznatog pjesnika s ovih prostora.

Životni i glumački put Paula Giamattija tako će konačno tijekom godine koja je pomalo već iza nas dobiti svoju krunu nesumnjivim remek-djelom Holdovers, ovogodišnjim kandidatom za nagradu Akademije, u kojem sam glumi rigidnog staromodnog profesora koji u red mora dovesti nekoliko neprilagođenih mladaca na nekom opustjelom koledžu tijekom zimskih praznika – pa sve završi time da za jednog od njih učini ono što neće nikada učiniti niti vlastiti mu otac (ne želeći ovdje otkrivati previše o sadržaju filma). Giamatti u suradnji sa istim režiserom (Payne) postaje i ostaje kralj urbanih priča o besmislu i usamljenosti koje pronalaze svoj put prema svjetlu; nenadmašni i nepokolebljivi astronaut u ledenom svemiru suvremenosti okovanom beskrajem površnosti, tjeskobe i otuđenja.

Zamišljam o ovo doba Božića milese današnjih dana; okruženi blještavilom svijeta i pustoši oko ljudi koje uistinu uopće ne poznaju, trude se piti najsočnije vino koje su pribavili kako bi sebi dokazali vrijednost i smisao - i prikazati to uspjehom. No, postoje li takva punina ili spokoj koji bi nas zadovoljili pred nama samima, bez usporedbe s drugima?

Uspjeh je idol nad idolima našeg vremena; izgledati ili imati tako i toliko da izazivaš zavist ljudi oko sebe - svačiji je san.

Svima nama čini se na tome putu prečesto kako merlot kojeg pijemo nije vrijedan našeg vremena i nas samih; stvar je samo u tome da moramo otkriti ono što ga čini posebnim i vrijednim. Nije stvar u merlotima i pinotima; stvar je u nama.

UOČI BADNJAKA

donabellina.blog.hr

rijetko kad pišem o djetinjstvu , ali evo danas mi palo na um napisati, da neke lijepe "stvari" ( jer mnoge i nisu blistave ali su me usmjerile životu ) vezujem za Badnjak , onaj obični, gradski koji ne sliči na @Demetrino sjajno sjećanje iz obiteljske kuće
Badnjak je moje sjećanje na mamu i na sve ono što se trudila napraviti kao ugođaj topline za nas troje, jer otac bi bio češće po lukama svijeta nego kući.

Ostali su mirisi fritula i ribe koja bi se našla , blitve i skromnog stola.
Kasnije je došao bakalar sa očevim povratkom i način kuhanja kojega i danas njegujem unatoč silnim receptima - ja ostajem pri onome, kojega sam davno naučila : bakalar na brujet ili, kako neki kažu, na crveno.

Zadnja dva mjeseca poklopili su me problemi s alergijom na sve i svašta pa i alergijom na miš laptopa.
A i obiteljski problemi nisu me mimoišli , baš su me satrali nemilosrdno , tako da ove godine imam Badnjak, ali ne i ukrase koje vesele ,svjetlucaju . Nisam sretna, priznajem ni u najmanjem kutku sebe

Vama svima želim blagoslovljene dane i da vam očekivanja mira i ljubavi budu ispunjena

Crnobijeli Božić

ffp2.blog.hr

Dvaput sam počela pisati ovaj post.
Jedan sam izbrisala, drugi će vjerojatno doživjeti istu sudbinu.
Nekako sam ostala bez teksta.
A kad počnem pisati sve krene u nekom krivom smjeru.
Teško je ovih dana u sjeni dva besmislena bolesna čina reći ni napisati išta smisleno.

Tako sam na kraju odlučila ovaj inače radosni tjedan u kojem jedni slave rodjenje jednog davno rodjenog djeteta i najvažnije povijesne ličnosti uopće dok drugi drže taj dan za tradicionalni obiteljski blagdan početi komentarom na današnji Ipsilonkim post, posvećen svim onim blogerskim i inim "PTSP-ovcima".

Većina ljudi u tijeku života ne doživi pravu vlastitu tragediju, a čija definicija je vrlo težak i individualan pojam. Za mene osobno je prava tragedija kada roditelji izgube dijete (i braća sestru ili brata) koje još nema potomaka koji bi im bili utjeha i kada malodobno dijete izgubi jednog ili oba roditelja.
Sve ostale smrti su žalost za obitelj ali nisu tragedije nego ono što smrt je - jedina stopostotna nuspojava života.

Iz osobnog iskustva proživljene tragedije smrti mlade osobe u najbližoj obitelji i u krugu najbližih prijatelja (prijatelj i brat najbolje prijateljice a bratić mojeg do danas muža), gledajući sav taj cirkus koji se u našim malim mjestima odvija kad se takvo nešto dogodi (kolone rodbine koju vidiš samo na pogrebima, kojekakvih poznanika koji svi do jednog tvrde kako su bili bliski sa umrlim a ti nikad za njih nisi čuo i velike većine znatiželjnika koji dolaze uglavnom da bi vidjeli kako se drži obitelj), moji isto već pokojni roditelji, sestra i ja nakon babine smrti (a koji smo još "odradili" po tradiciji jer je babi to bilo jako važno) smo se dogovorili da bez obzira na to što se još desilo sav taj cirkus više nećemo pustiti u kuću.

Tako smo kada je tata umro zamolili za tihu sućut, kada je umrla mama isto tako, a sprovodi su obavljeni u obiteljskom krugu. Bez obzira na "obiteljski krug" i od mame i od tate došlo se je oprostiti nekoliko ljudi koji tom krugu ne pripadaju ali je i sestri i meni bilo jasno da su tu jer istinski a ne iz obaveze žale za mojim roditeljima.
To mi je puno više značilo nego da je na pogrebima bilo pola našeg malog mista i držalo govore jer je tako red.

Pojava društvenih mreža od svijeta je napravila to naše malo misto koje iz obaveze oblači odijelo i kravatu za pogrebe (ni moj muž ni sin a ni ja nemamo te i takve mondure jer na pogrebe odlazimo samo najbližim osobama), pa odlazi dati saučešće obitelji a nakon toga malo zamezi uz kavu i rakiju.

Tako danas kad ti se dogodi osobna tragedija koja iz nekog razloga dospije u novine (ubojstvo u školi ili masakr na božićnom sajmu) imaš na grbači ne samo sve one slučajne prolaznike koje uvrh glave poznaš iz vidjenja, nego s tobom plaču sve moguće Maje Šuput, Severine, Lepe Brene, Milanovići i Miljenko Jergović (nasumce odabrani primjerci ih skupine takozvanih R.I.P.-era - a ima ih i kod nas na blogu - još se ne ohladiš a već pet postova na naslovnici o tome koliko si bio super, iako te uvrh glave dvoje stvarno poznalo).
Nisam sigurna da sva ta (glumljena) društvenomrežasta žalost nepoznatih osoba, koje time skupljaju lajkove može obitelji nekog dječačića ili djevojčice (ne znam kojeg je spola u Magdeburgu ubijeno dijete) pružiti ni trunku utjehe u njihovoj neizmjernoj boli.

Neću sad nastaviti o onima koji traže krivce za bezumne činove jer ovaj komentar već sada prelazi neke normalne okvire a svaku diskusiju o tome držim za bespredmetnu jer jedini isključivi krivac je počinitelj osobno, lud ili ne, nebitno.
Reći ću samo da smrt, posebno u svom iznenadnom i u gore opisanom tragičnom obliku ipak ima smisao.
Smisao je život, cijeniti ga jer slijedeće sekunde može nestati a slaviti ga treba u krugu onih koji su nam najbliži i najvažniji.
Božić je za to najbolja prilika.