22

ponedjeljak

veljača

2021

Večernje igrarije

Obično šutim i slušam.
Nemam što reći, dok se prijateljice žale na svoje muževe.
Na to kako nemaju ništa zajedničko, na to kako ništa ne rade zajedno, kako im je glavna zanimacija piljenje u televizor s daljinskim upravljačem u jednoj, a pivom u drugoj ruci. Obično gledaju program koji samo njih zanima i ne pitaju želi li netko od ukućana pogledati nešto drugo.
Kako ne razgovaraju, pa čak rijetko i slušaju.
Srećom, kažu one, u kući uvijek postoje dvije televizije, pa se povuku u drugu sobu i gledaju ... što god ...
I tako, nakon što se izjadaju, sve se, kao po defaultu, okrenu prema meni i čekaju moju priču.
I dalje šutim, dok neka od njih ne zaključi kako mi i jest bolje da šutim, jer one dobro znaju kako provodim večeri.
- Zapravo, ne znate, velim ... istresemo hrpu bojica na stol, izvadimo veliku mandala bojanku i raširimo je preko stola.
Sjednemo jedno nasuprot drugome i svatko boja sa svoje strane, dok se ne sretnemo na pola bojanke.
Pri tome pijemo nekakav fini, aromatični čaj, razgovaramo i smijemo se kad oboje rukom posegnemo za istom bojicom ...

14

nedjelja

veljača

2021

Tko ga ne bi volio?

Gledam u fotografiju staru trideset i pet godina. Otprilike.
Vitka sam, mlada i lijepa.
Na kućnom sam pragu, okružena hortenzijama. Imam bijelu suknju do ispod koljena, koja u blagim naborima pada niz bokove i širi se u zvono. Bluzicu je mama šivala. Krojena iz dva dijela, barka izreza, crvena s bijelim točkicama i bijelom kragnicom. Kosa mi je duga i svezana u rep. Oko struka tanki kožni remen. Nosim sunčane naočale, torbu od slame i bijele kožne japanke, tanušnim trakicama zakopčane oko gležnja.

Više nisam vitka, ali, ono što sam godinama pokušavala sakriti, odjednom se pretvorilo u prednost.
On obožava jaka bedra i guzu.

Cijelu je noć svirala glazba, a mi smo imali jednu od naših seansi "pusti emocijama da te vode".
Nježni ritual masaža, milovanja i rasutih tisuće poljubaca ... vrijeme naprosto proleti.

Prvi znaci svitanja pojavili su se na nebu dok smo dijelili zadnju cigaretu i pili kavu iz iste šalice.

02

utorak

veljača

2021

Spoznaja

Eto ti rezime jučerašnjeg događaja:

Uvrijedio si se zbog ponašanja koje ti meni priuštiš dva puta mjesečno u trajanju od dan, pa sve do cijelog tjedna.
Demonstrativno si vratio ključ i drago mi je da si to učinio jer nisi kod mene izazvao apsolutno nikakvu reakciju.
Znači, nije bilo ni drhtaja, ni nelagode, ni žaljenja, ni grča u želucu.

Na prvu.

Na drugu, počela sam se tome veseliti.

I bila sam uvjerena da ćes zbilja otići.
Ali eto, nisi.
Nije mi žao zbog toga, ali mi je drago da sam shvatila kako me tvoj odlazak uopće ne dira.
I, da ne bi bilo zabune, moji osjećaji prema tebi nisu se promijenili, samo imaju drugu dimenziju.
Zadovoljna sam.
A sad idem skuhati grah.
Može?

27

srijeda

siječanj

2021

Je li dovoljno?

Oboje smo svjesni da pored sebe nemamo osobu s kojom želimo ostariti.
Oboje smo svjesni da trenutno živimo život koji nam nije po volji.
Oboje se nadamo promjenama. Želimo ih.
Želimo ih, iako smo svjesni da ih neće biti.
Ne možeš nikoga mijenjati, a nisi spreman ni na vlastitu promjenu.
Lakše je samo kad imaš kome to reći.
I taj netko to razumije.
Sve je ista priča, a opet, toliko različita.
Oboje se grčevito držimo sjećanja i uspomena. I gradimo nova sjećanja i uspomene.
Jedinstveni razgovori i što bi bilo da je bilo.
Što će biti, ni jedno od nas ne zna.
I nekako, u tom neznanju, nadamo se istom.
Ali želja postoji.
Želja za promjenama na bolje.
I tu se, nekako, nalazimo jedno uz drugo.

Nismo ustali iz kreveta u nedjelju.
Proveli smo je, stisnuti jedno uz drugo, istraživali se i voljeli.
Počelo je buđenjem, a završilo kasno na večer, kad smo od iscrpljenosti zaspali.

No, je li to dovoljno?

17

utorak

studeni

2020

Lice s osmijehom

Jedna me situacija danas podsjetila na moj prošli život.
Onaj dio života u braku.
Razmišljam o situacijama koje su debelo poljuljale moje samopouzdanje, o muškarcu s kojim sam provela gotovo čitav život i bila nesretna. O tome kako se, uz njega, nikada nisam osjećala ni poželjnom, ni ženom, a ni voljenom.
O tome kako od njega nikada nisam čula riječi poput "volim te", "želim te", "lijepa si", "sretan sam što te imam" ... slobodno nastavite niz do u beskraj.
O gadostima koje mi je kroz godine priuštio, ne želim ni govoriti.
Ali ...
Ne krivim ga. Doista ne. Smatram da sam si sama kriva za sve što mi se događalo. Moja je greška što puno prije nisam reagirala, okončala ono što me činilo nesretnom, frustriranom, tužnom i, zbog svega toga, ružnom. Ružno je lice na kojem nema osmijeha.
Moji su mi roditelji visoko podigli ljestvicu odnosa među partnerima, pa sam ja, po defaultu, smatrala kako je njihov odnos sasvim normalan i primjenjiv na sve tuđe partnerske odnose. Pa i moj.
No, nije bio.
Danas znam da bivši muž nije imao od koga naučiti kako voljeti i žao mi ga je zbog toga.
Želja koju mu upućujem je da, barem jednom, to doživi. Iskreno i od srca.

Jučer je cijeli dan pljuštala kiša. Jedan od onih dana koje obožavam. Topla kuća koja miriše na kolač od jabuka i cimeta i moja mala ljubav na kauču.
Tonovi lagane glazbe obavijaju prostor ...
Sjednem do njega i pružam mu tanjur s kolačima. Odlaže ga na stolić pored sebe, obavije mi rukama noge i stavi ih sebi u krilo.
Masirao ih je puna dva sata. Odmjerenog stiska, od nožnog palca do bokova. Dugim pokretima, na trenutke izrazito nježnim, na trenutke gotovo na rubu boli ...
Moja je ruka zalutala pod njegovu majicu. Dlanom sam mu obujmila mjesto tik ispod pazuha. To mjesto u koje uživam gurnuti nos ... uvijek tako dobro miriši ...
Na koncu sam bila toliko opuštena da sam zaspala.
Zaspala s mišlju ... čime sam ovo zaslužila?

17

subota

listopad

2020

Svakodnevnica s pomacima

Zadnjih sam dana poprilično umorna.

Pretpostavljam da, osim ovog promjenjivog vremena, na mene utječu svakodnevne trzavice uzrokovane gnjevom njegove bivše.
Ne znam samo kako joj više nije dosadilo.
Ne znam ni od kud joj toliko mašte i snage za smišljanje scenarija kako bi mu otežala život i dokle će to uopće trajati.
Ponekad, poželim doći kući i vidjeti da je odselio. Da nema ni njega ni njegovih stvari. Samo tako, bez pozdrava i najave.
Nema ga više.
Čak ni ne osjećam grč u želucu kad pomislim na tu mogućnost.
Spoznaja da već neko vrijeme ne živim svoj život, već njegov, nije mi draga, pa pretpostavljam da je i to uzrok mojeg umora.
Ne radi se o tome da ga više ne volim. Ili da on ne voli mene ...
Volimo se, možda smo povezani više nego ikada, ali bih voljela da sam malko sebičnija, pa da me ružne situacije ne diraju.
Da kažem ... dušo draga, svoja sranja rješavaj sam. Mogu ti biti podrška, ali mi se ne nateže s neuravnoteženom balavicom.
Ali ne mogu. U svojim postavkama dajem sve ili ništa.
Ako volim, dajem sve.
Kao u ovom slučaju.

Spašavam se dvosatnim treninzima tri puta tjedno. Teretana je dušu dala za izbacivanje loše energije kroz sve pore.
Zapravo, rezultati su itekako vidljivi, pa je to još jedan dodatni poticaj da ustrajem.
Ojačala sam, učvrstila se, oblikovala i smršavila.

Osim toga, drage su mi večeri provedene pored njega.
Dok gledamo film i držimo se za ruke.
Dok svira Indexova " Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj ... ", a mi stisnuti jedno uz drugo plešemo.
Dok me uhvati glad, a on mi slaže sendvič.
Dok mi kuha čaj.
Dok spava pored mene, a ja ga gledam ...

01

utorak

rujan

2020

Otkrili ga snovi, pokrila ga ljubav

Volim kišu.
Onako kao što je vole žedne biljčice i ispucala, suha zemlja.

Ležim okrenuta mu leđima, glave oslonjene na njegovu ruku, kojom je obgrlio i jastuk i mene, guze smještene u njegovom krilu.
Već je poprilično kasno i spava mi se.

Ipak, on je savršeno budan i željan. Nježno prelazi prstima po mojim leđima, zadrži se na tjemenu gdje mi miluje kosu, pa krene prema ramenu, skroz niz bok do kukova, dužinom bedra, do koljena ...
Čini to toliko nježno i polako, da gotovo i ne osjetim dodir. Pa ipak, nepogrešivo mogu u mislima locirati gdje se ti prstići, u svakom trenutku, nalaze. Zamišljam njegove mišićave ruke kako putuju po meni.
Osjetim njegov topli dan na vratu i uhu. Mrmlja nešto nježno i tiho. Ne razumijem riječi, ali i ne trudim se razumijeti.
Koža mi se ježi i ponekad osjetim lagano škakljanje, pa mi se samo usnice razvuku u smiješak. Malo se promeškoljim i silno uživam u trenutku.
Upijam njegove dodire zatvorenih očiju.
Slušam kišu. Obožavam slušati kišu.
Prozor je širom otvoren i u sobi je ugodno svježe, pa još malo navuče pokrivač na mene, ali ne prestaje s milovanjima.
Zaspala sam tako uglavljena u njegovom naručju.
Jutrom, na zvuk alarma, izvučem se pažljivo ispod pokrivača. On je potpuno otkriven, pa ga, prije ustajanja, pažljivo pokrijem i poljubim.
Otkrili ga snovi, pokrila ga ljubav ...

13

četvrtak

kolovoz

2020

S ljubavlju, kajgana

Ima dana kada mi se ne kuha.
Ležimo jedno do drugoga u rashlađenoj sobi.
Gladna sam, k vragu, a lijena ... pa kažem, onako, više za sebe ali da me ipak čuje:
- Nitko na svijetu ne peče jaja kao ti ...
- Želiš da ti napravim?
Oči mi se smiju.
- Sad ćeš vidjeti što ću ti napraviti!

Promatram iz horizontale, ali kako ga volim gledati u kuhinji, ustanem i sjednem za stol. Podbočim glavu rukama i promatram ... savršena mišićava leđa i ruke ... uposlene spremanjem obroka za mene ...

Vadi iz hladnjaka sir, jaja, papriku, kulen i kruh.
Zapeče papriku na maslinovom ulju, doda jaja i pusti ih da se peku. Za to vrijeme, uključi toster i u njega stavi dvije fete kruha. Promiješa jaja i doda kulen narezan na kockice. Za to vrijeme, kruh se ispekao, pa na obje fete nariba sir. Doda na to ona jaja iz tave, poklopi drugom fetom kruha i još malo sve zapeče u tosteru.
Uzima tanjur, izvadi sendvič iz tostera, razreže mi ga na tri komada, da lakše jedem i stavi tanjur pred mene.

Uživala sam u tom obroku.

Kasnije, dok sam izlazila iz stana, dobacio mi je:
- Lijepo se provedi.
- Hvala, hoću.
- Volim te, kaže i dobaci leteći poljubac.
- I ja tebe, vraćam poljubac na njegove usne.
- Tko peče najbolju kajganu?
- Samo ti ...

03

petak

srpanj

2020

Ukradeni poljubac

Probudila sam se neraspoložena.
Zašto, ne bih točno mogla definirati. Nekako se odjednom sakupilo nekoliko velikih promjena, pa ja, ovako uljuljkana u mirnu svakodnevnicu, ne znam o čemu bih najprije razmišljala.
Te izdajničke suze, same od sebe su mi punile oči, pa bi se, svako malo, pokoja skotrljala niz moj obraz.
Primijetio je, naravno, upitao što mi je, a na moje "ništa", dlanom ih obrisao.
Više nije pitao, samo me pokušao razvedriti.
Donijela sam mu duhan, s molbom da mi smota cigaretu, a on, okrenuo mi je obraz i prstom pokazao na njega u želji da mu dam pusu.
Nagnula sam se s namjerom da ga cmoknem, a on je brzo okrenuo glavu i poljubac spustio na moje usne.
Razveselio se kao malo dijete što me uspio prevariti, a ja sam se opet rasplakala.
Danas je valjda takav dan. Hormoni luduju.
Smire se jedino u njegovom čvrstom zagrljaju ...
Nedavno sam pročitala: " Imati nečije rame, sasvim je dovoljno kvadrata za sreću."

24

srijeda

lipanj

2020

Doručak u krevetu

Doručak u krevetu
- Da mi je itko, nekoliko godina unatrag, rekao da će mi netko nedostajati, rekao bih mu da je lud ... a to malo biće me trga od čežnje ...
- Radi se o tvom djetetu, zato ti i jest tako. Djeca su van svake kategorije kad je nedostajanje u pitanju.
- Varaš se. Kad odeš i nema te nekoliko dana, skupim se u onaj kut, tamo, na kauču i nedostaješ mi. Jako.

Omotani jedno oko drugoga u krevetu, slušali smo laganu glazbu.
Svemu je prethodila jedna izuzetno stresna situacija za mene, pa je njegovo rame bilo mokro od mojih suza. Bio je iznimno nježan, kao da je htio reći da ne brinem, da je tu, da me voli i da to ništa ne može promijeniti.
Opustio me milovanjima. Onako kako samo on zna, pa sam tako mokrih obraza zaspala u njegovom zagrljaju.

Ustao je prije mene, skuhao kavu i napravio mi doručak, a od mortadele pažljivo izrezao srce.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.