09

ponedjeljak

rujan

2019

Odustajanje kao opcija?

Ništa se, zapravo, nije promijenilo od zadnjeg posta.
Već je više od mjesec dana otkako je otputovao duhom u Nigdjezemsku.
U tom sam vremenu vidjela ljutnju, očaj, samosažalijevanje, samodestrukciju, probdjevene noći i spavanja mrtvačkim snom, doslovno danima, ali nigdje nije bilo ni naznake onom nekom prkosu koji ne da da se stvari odvijaju mimo njega.
Iskreno, očekivala sam taj prkos i inat i rečenicu: "E, ne dam da me maltretiraš i vrijeđaš, jer hoću biti otac tom djetetu! To zaslužujem ja, a to zaslužuje i to dijete!"

Ništa od toga se nije dogodilo. On je zapao u stanje "nije me briga", a ja sam postala žalosna zbog toga. Svi moji argumenti obili su se o njega i vratili meni, pa na koncu više ni sa mnom nije htio razgovarati o tome što mu se zbiva i što ga muči.

Mislim, znam što ga muči, ali kako pomoći nekome tko pomoć ne želi?

Točno vidim greške koje radi i točno znam kako će se stvari razvijati, ali više ne govorim ništa. Znam i to da mu je savršeno jasno da će jednog dana požaliti zbog svojih postupaka, ali se čvrsto drži nauma da odustaje od svega i da će pristati na sve što bivša bude zahtijevala, čak i po cijenu da ne viđa dijete.

Iz moje perspektive borca, to je nedopustivo.
Iz njegove perspektive, bolje je biti što dalje, da ne dođe u napast da je udavi.
Obzirom da sam, na žalost, imala prilike čuti kojim rječnikom se ophodi prema njemu, jasna mi je njegova bojazan, iako, nadala sam se da u njemu postoji crta prkosa i borbenosti.

Dvije sam godine viđala tu borbenost, međutim, nestala je ...

Srećom, moj posao ponekad zahtijeva izbivanja iz kuće po dva. tri dana, pa nekako puštam njega u miru koji treba, a ja punim baterije kad ga ne gledam u takvom stanju.
Nije da ne bih mogla dolaziti doma i nije da me poruka kao: "Hoćeš doći kući da legneš pored mene da te zagrlim?" ne dovode u napast da se smjesta vratim, ali ne dam da upravlja mojim emocijama.

Unatoč svemu, ovaj smo vikend trebali na izlet kojem sam se jako veselila, no, vrijeme je omelo naše planove, pa smo ostali doma.
Prvi put nakon mjesec dana, nekako oboje normalni i posvećeni jedno drugome.
Dok je vani pljuštala kiša, ležali smo jedno pored drugoga, puno se mazili, jeli u krevetu i pogledali bezbroj filmova.

Što će se sutra dogoditi sam Bog zna, a što će se dogoditi za dva tjedna na trećem ročištu, ne želim ni misliti.

03

subota

kolovoz

2019

Suze za rođendan

Situacija je krajnje kritična i teška, da ne kažem bolna.
Majka je odlučila da neće ocu dozvoliti viđati dijete i to čini na najgori mogući način. Zahtijeva od njega da sudjeluje u odgoju, čak i psihološkoj obradi koja je djetetu potrebna zbog izrazito loših odnosa među roditeljima, ali kad on odluči sudjelovati, osujeti svaki njegov pokušaj. Toliko da je zapao u stanje "odustajem od svega".

To traje već neko vrijeme. Svi moji pokušaji da ga otrgnem tuzi, završavaju neuspješno. Pokušala sam mirnim razgovorom, pokušala sam biti brutalno zločesta i ne birati riječi, pokušala sam šutjeti i ne komunicirati. Ništa.

Ubrzo ima rođendan. Kupila sam album i razvila stotinjak fotografija, zapravo, sve koje sam uspjela pronaći, a koje su snimljene u posljednje dvije godine, a na kojima su on i malecka. Plakala sam dok sam slagala fotografije u album.
Napisala sam i posvetu. I tu sam se rasplakala.

" Ovo je jedan sasvim poseban dio mog života, koji me obogatio i koji se duboko urezao u moje srce i moju dušu. Za tebe, samo podsjetnik koliko vas volim. Julija."

To je bio moj zadnji pokušaj da ga trgnem, da vidi što može propustiti odustajanjem od borbe i svoje uloge u djetetovom životu.

Nije htio ni pogledati, u ljutnji, rekao je da ga ne zanima.
Odložila sam album u sobu.
Više nisam, toga dana, ni riječ progovorila s njim.
A on ... zatvorio se u sobu i zaspao.

Ujutro, eto romantičnog momenta, dok sam sjedila na školjki u kupatilu, čučnuo je pored mene, suznih očiju, zagrlio me i rekao ...
- Samo da znaš, tvoj me poklon rasplakao ...

Pa sam se tu i ja rasplakala i tako, dok mi je dlanovima brisao suze, rekao je:
- Nemoj plakati ... hoćeš da ti idem kupiti sladoled ?

31

srijeda

srpanj

2019

Sreća na grudima

I tako, sjedimo moja prijateljica i nas dvoje u restoranu, baš fino papamo, kad će moja prija:
- Ma ti si meni tako lijepa! I te grudi ... najradije bih naslonila glavu na njih i tako zaspala!

Kad čuješ njega:
- Zanimljivo je da svi ukućani obožavaju baš tu se odmarati. I ja to volim, ali nikako da dođem na red, još si mi samo ti falila ...

Danas me, prvi put, nazvao s posla video pozivom i pričao mi, baš kao kad reporter daje izvještaj s tetena. Smijemo se oboje.
Gledam ga, onako znojnog i prašnjavog, promatram taj njegov neodoljivi osmijeh i mislim si ... Bože, koliko si lijep. Čak i ovako prljav i umoran.

Sačekala sam ga kad je došao s posla.
Gledam ga kako sa sebe svlači prljavu odjeću i ulazi u tuš kabinu.
Obožavam promatrati to tijelo. To je moj ritual. Promatranje.
Iako je tek nešto viši od mene, isklesan je kao Michelangelov David. Savršen. Ili ga, barem ja, tako vidim.

Uzmem ručnik i brišem ga.
Stanem pred njega i omotam ga ručnikom, čvrsto zagrlim, a on me ljubaka, kako stigne, kako me ulovi u pokretu.

Stan je rashlađen, kava je kuhana i mirisna.
Uzima me za ruku, vodi prema kauču i kaže mi ... mazi me ...

25

četvrtak

srpanj

2019

Jutarnja zahvalnost ...

21

nedjelja

srpanj

2019

Ispovijed

Jako sam zabrinuta za tebe i bojim se što bi se dogodilo da ostaneš sam. Autodestruktivan si, ali si dajem za pravo misliti da ovdje imaš kakav takav mir, pa i ne činis gluposti koje inače bi. Osjećam određenu odgovornost prema tebi i bez obzira na moj mir, želim, u nemiru, izdržati dok god ne dođeš emotivno u neko normalno stanje.

Osim toga, kako ti kažeš, podigla sam ti ljestvicu u odnosima. Kako ja tebi, tako i ti meni. Sad kad razmišljam, ne vjerujem da bi ijedan muškarac bio u stanju popuniti tvoje mjesto. Imala bih ogromna očekivanja, a bojim se da nemam želju tražiti ono što je, sigurna sam, nemoguće pronaći dva puta. Na manje, više ne želim pristati.

Ako si voljan malo se korigirati i ja sam voljna korigirati sebe. Ali kad popizdim, ne uzmi mi za zlo.
Ljubim te.

09

utorak

srpanj

2019

Kišni poljupci

Odavno se spustila noć. Gotovo da je vrijeme za spavanje, ali vani je tako svježe i kiša pada i zrak miriše.
U mojim nosnicama miješa se miris ozona i njegov miris.
Sjedimo na terasi jedno nasuprot drugome, on samo u boksericama, a ja samo u haljini, pa iako još osjećam njegove ruke posvuda, nemam mira ... Podižem stopalo u njegovo krilo i prislonim ga na njegovo međunožje.
Mazi mi nožne prste, pa dlanovima masira nogu, lagano stišće list i bedro, pažljivo, do točke gdje to mogu podnijeti bez meškoljenja ...
- Hajde, reci ... tko te ikada ovoliko mazio ?
- Nitko, nikada ... kažem.
- Pa, nek im bude žao, nasmiješi se, nagne prema meni i poljubi me.
Onim poljupcem koji traži povlačenje u intimu spavaće sobe ...

08

ponedjeljak

srpanj

2019

Maca?

01

ponedjeljak

srpanj

2019

Do smrti ...? Opala!

- Ako misliš da smo nas dvoje završili, sutra ću se spakirati i nestati, ali znam da moramo zajedno još puno toga odraditi.
Osjećam se dužnim prema tebi i ne znam hoću li ti uspjeti sve nadoknaditi, ali ima jedna stvar koja me drži uz tebe. Tvoj duh. Tvoj mir. U fokusu si. Postojana.
To je ono što trebam. Da znam da si tu. Trebam tvoju ruku kad osjećam da tonem. Ne želim ni misliti o tome što bi bilo sa mnom da te nisam sreo ...

Onda se vragolasto nasmiješio i rekao:
- Volim i kad mi se naguziš, mogao bih te tako j***ti do smrti ...

11

utorak

lipanj

2019

Tko je taj koji me lažljivicom zove?

Vratili smo se s kupanja, pa se onako, pregrijani od sunca i slani od mora, zajedno ugurali u tuš kabinu.
Bolje rečeno, nismo se ni trebali gurati jer je kabina dovoljno velika da oboje u nju komotno stanemo.
Sapunali smo i mazili jedno drugo.
I ljubili se onako pjenušavi ...

Kasnije, ležeći ispred tevea, birao je najljepše trešnje i najzrelije jagode i hranio me njima.
A još kasnije ... ah, to vam neću pričati ...

Zašto ?
Zato što će me opet, kolegica blogerica prozvati lažljivicom. I to ne ispod mog posta, nego će mi posvetiti post, što je već jednom učinila, u kojem će reći da sam nesretna i lažljiva, jer nitko sretan ne piše o svojoj sreći, jer je, naprosto, nemoguće biti sretan u toj mjeri.
Pa čak da to i jest istina, odakle Vam, kolegice blogerice pravo da me etiketirate ?
Lakše je, valjda, povjerovati u tuđu nesreću, lakše se poistovijetiti s njome, nego povjerovati u nečiju sreću?
Pa, draga kolegice blogerice, Vi što si dajete za pravo da me nazivate lažljivicom, a da me, pri tome, uopće ne poznajete, reći ću Vam:

Moja sreća nije uvjetovana muškarcem koji je trenutno pored mene. Naprosto, sretna sam sama sa sobom, pa se to reflektira na sve aspekte mog života. Uistinu, sve prihvaćam otvorenih ruku i srca. I dobro i loše. Ne znam ni zašto moje postove shvaćate kao samohvalu ... ova ljubav neće trajati dovijeka, kao što ni jedna ne traje, ja samo hoću zapamtiti svaki događaj, situaciju i rečenicu, za ono vrijeme kad ljubavi više ne bude. Ima, naravno, i situacija koje mi nisu drage, koje me crpe i rastužuju, ali njih ne želim pamtiti.
Kažete da oni sretni ne pišu o svojoj sreći?
Pa eto, ja pišem i želim podijeliti nešto lijepo. Tko želi veseliti se, dobro je došao, tko ne vjeruje i ne želi vjerovati ... ne mogu mu pomoći.
Zapravo, ja sam uvijek sretna zbog tuđe sreće, pa čak i u trenutku kad bi me netko mogao nazvati nesretnom. Vama za ljubav, eto, kad ljubav prođe, pisati ću o tuzi. Možda ćete onda lakše povjerovati u istinitost posta.
Jer, lakše je vjerovati da je netko nesretan. Zašto je to tako, ne bih znala.
Zašto moje postove ne doživljavate kao izmišljene priče ? Zato što, sigurna sam, negdje u dubini sebe znate da su istinite i ljubomorni ste. Nemojte biti. Ja vam, od srca želim jednu ovakvu ljubav.

Eh da ... nemojte ni utvarati da ste u mojoj spavaćoj sobi i da ulazite u moju intimu. Niste čak ni pred vratima te sobe.
O tome ne pišem, jer, naprosto, to ne moram zapisivati. Ono što se iza tih vrata događa, nemoguće je zaboraviti, stoga, dijelim samo crtice, minijaturne crtice koje su meni simpatične. Ostalo je debelim slovima urezano u pamćenje.
Život možete provesti žaleći samu sebe ili ga živjeti tuzi unatoč.
Izabrala sam ovo drugo iako sam imala velikih razloga da se prepustim tugovanju.

I, još samo mala opaska ... nisam Julija koja je pala s Marsa, već samo jednostavno ... Julija pala s Marsa.
Nemojte me barem prekrštavati ako me već nazivate lažljivicom.

https://blog.dnevnik.hr/donabellina/2019/05/1632238916/sretnici.html

30

četvrtak

svibanj

2019

Iskustva jedne pedesetgodišnjakinje

Danas je, eto, dvije godine kako smo se upoznali.
U ime toga, jutros sam ljutito ustala iz kreveta, izmigoljila se iz njegovog zagrljaja i otišla na posao prije njega. Puno prije nego uopće trebam ići na posao, pa sam tako sjedila u autu čekajući da se otvori trgovina da si kupim kroasane za uz kavu.
Zašto sam bila ljutita?
Zapravo bez veze. Zato što on ne ustaje na zvuk prvog alarma, već ga odgađa svakih pet minuta, pa to potraje do pola sata, što meni iznimno ide na živce.
Nisam ga htjela ni poljubiti, ni zagrliti, niti mu poželjeti dobro jutro. Ono, baš sam zajunila i namrgođena otišla.
Sjedila sam tako u autu, kad je stigla poruka ... Ma ja sam htio samo još malo da smo skupa jutrommm ... i nekoliko smajlića sa srcima u očima.
I naravno, ljutnja me prošla. Sad ni ne znam zašto sam tako reagirala, a njegov poziv i njegov glas sasvim su me smekšali ...
- Medo, zašto si mi pobjegla ...?

Nego, htjela sam reći, nemam pojma kako će stvar završiti, ni kada će se to dogoditi, ali jedno je sigurno ... naučila sam puno o sebi, promijenila pogled na odnose u vezi. Kažem "vezi", iako o nama čak ni ne razmišljam kao o nekome tko je u vezi.
Zašto?
Zato što na ovo gledam kao na jedno prelijepo iskustvo, prijateljstvo s povlasticama i zato što, ruku na srce, ne vidim nas dvoje u budućnosti kao par.
Možda iz razloga što je razlika u godinama ogromna, a sigurno zato što ga ne smatram svojim.
Neki dan mi je rekao:
- Molim te, samo mi nemoj reći da ne možeš živjeti bez mene.
U čudu sam ga pogledala i rekla:
- Naravno da mogu živjeti bez tebe. Živjela sam pedeset godina bez tebe, nema razloga da se to promijeni. Samo reci kad poželiš otići, ja ću te spakirati ...

I zbilja tako mislim. U to sam potpuno sigurna. Ne tražim i ne očekujem "zauvijek". Dajem sada najbolje od sebe i dobivam najbolje od njega i trenutno je jedino to važno.
Ono što sam shvatila jest činjenica da ne posjedujemo jedno drugo i što veću slobodu dajem, uviđam da on s većim užitkom ostaje pored mene.

Danas, kad se vratio s posla, dočekala sam ga s ručkom i nadoknadila sve što sam jutros propustila.
I seks, da. Ne znam što mi se događa i zašto tako intenzivno reagiram na njega. Čini mi se, kao nikada, ni sa kim do sada.
Možda zato što sam opuštenija, mudrija, starija, upijam svaki lijepi trenutak, puno se smijem i, kako moje prijateljice kažu, cvjetam.
A možda i zato što mi on, dok me ljubi kaže:
- Osjećam u tebi sto nijansi topline ... kao vrela čokolada si ...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.