16

utorak

travanj

2019

Nemoćna pred ljubavi ...

Vraćam se iz mira svojeg seoskog imanja. Nosim putnu torbu i još nekoliko vrećica, kao da me nije bilo tjednima. Odlažem sve na pod u spavaćoj sobi i pomalo bezvoljno sjednem na krevet. Kasno je popodne.

Dočekuje me s veseljem, osmjehom i zagrljajem. Gurne me na krevet, prekorači preko mene i čvrsto grli. I ne pita ništa. Ljubi mi oči, obraze, kosu. Usne još namjerno izbjegava. Želi da sama posegnem za njegovima.

Teško mi je ostati nezainteresirana pod tim njegovim rukama, pa napokon, obujmim i ja njega, uzvraćam zagrljalj i već, pomalo željna, prolazim mu prstima kroz kosu i blago ga čupam.
Klekne ispred kreveta, savije mi noge u koljenima i dovede me do ludila.
Pa još jednom ...

Onda ga odgurnem, želim da ustane, pa mi je, dok sjedim, taman na divnoj visin da mu uzvratim istom mjerom. Milo za drago. Ti meni, ja tebi. I opet ja tebi, jer si ti meni ...

Već je odavno prošla ponoć. Ležim okrenuta leđima, guzom u njegovom krilu i osjetim da je tvrd. Pokušam se meškoljiti, ali mi ne da i onako, bezobrazno, bez pitanja (:-)) samo ga osjetim kako prodire...

Zaspali smo, ne znam u koje doba.
Negdje u toku noći opet smo dohvatili jedno drugo, sve u nekom polusnu.
Volim te orgazme u polusvjesnom stanju u kojem ostanem opletena njegovim rukama i tako se probudim na zvuk alarma.

Svirao je nešto duže od uobičajenog.
Nije bilo vremena da ga rukom prekine.
Ruke su zauzete mojim grudima.
Srećom je melodija zvona za nježno buđenje toliko nježna, da je gušt uz muziku voditi ljubav.

Sad više nisam sigurna bježim li da nadjem mir ili se vraćam da osjetim nemir...

12

petak

travanj

2019

Korak preko ruba

U moru problema koji ga tište, i ja sam pomalo počela grcati. Pokušala sam ostati nedodirljiva, ali ne ide. Uvijek se tako dajem. Dušom, srcem i tijelom. Potpuno. U svemu. Drugačije ne znam i ne mogu. I znam da griješim.

Vikendi su se sveli na povlačenje, da ne kažem bijeg, u seosku vikendicu, na bih li napunila baterije i povratila ravnotežu.
Svojih tereta nemam, ali njegov teret mi je sve teži i teži.
Ne voli ta moja iznenadna odsustva.
Zajednički trenuci još su uvijek divni, samo, pitam se, jesu li vrijedni moga mira?

U ovom trenutku, ne bojim se ostati bez njega, ali se bojim da gubim sebe.

06

subota

travanj

2019

Nemoralna ponuda

Sjedimo tako, moja dugogodišnja prijateljica i ja.
Ispijamo kavicu, gotovo u tišini, kad ... stiže joj poruka.
Pročita je i kaže:
- Ma što mi ova ženska stalno šalje nekakve romantične klipove? Postala mi je sumnjiva ...
Velim ja njoj:
- Možda je to rješenje svih tvojih problema s muškarcima.
- Ako je to tako, ja hoću samo tebe! - ispali i ostane živa.
- Mene? Daj ne lupetaj, pa znaš koliko volim k***c! Sad si me počela plašiti!

Pogledamo se i prasnemo u smijeh.
Bože dragi, koliko je volim.
Al za ozbiljno.

22

petak

ožujak

2019

Julija je skuhala grah.

Skuhala sam grah.
Hoće me ženit.

10

nedjelja

ožujak

2019

Nove spoznaje o sebi samoj

Cijeli život gajim neobjašnjivu odbojnost prema maloj djeci. Tuđoj, naravno.
Moji su dečki odavno samostalni, svoji ljudi, pa sam, nakon razvoda, godinama živjela sama.
Samoća je stanje koje volim i koje mi je ugodno.
Sasvim se dobro nosim sama sa sobom.
I tako je bilo do njegovog dolaska. S njim, dobila sam i maleno dijete. Dosta nespretno sam dijelila s njima zajedničke dane. Nespretno, jer naprosto mislim da nemam smisla za malu djecu.
Tokom zadnje dvije godine, to stvorenjce mi se uvuklo pod kožu i sve češće mi je kroz misli strujala želja da budem baka.
Doduše, iako žive sa svojim partnericama, mojim dečkima to nije ni na kraj pameti.

Prekjučer sam izgovorila rečenicu za koju sam mislila da je nikada neću izgovoriti.
- Ako želiš, ja ću ostati s djetetom. Odi raditi.

Zašto sam to rekla?
Zato što znam koliko su mu dragocijeni trenuci s tim malenim stvorenjem, a isto tako sam znala, ako je vrati u petak navecer majci, u subotu nakon posla, nema nade da će je opet dobiti.

Oni koji su ikad vodili parnice oko skrbništva, razumjeti će o čemu govorim.

Suprotno svim mojim sumnjama u vlastitu sposobnost da se brinem o tako malenom stvoru, dan je prošao izvrsno.
Baš nikakvih problema ni prolivenih suza.
Mojih, naravno.

U trenutku kad se vratio s posla, sjedila mi je u krilu dok sam joj čitala slikovnicu.
Kleknuo je pored nas.
- Čekao sam dvije godine da doživim da me dijete dočeka kod kuće kad se vratim s posla, rekao je i rasplakao se.

04

ponedjeljak

ožujak

2019

Znam što želim, velika sam

Prava je istina da ga volim.
Nisam zaljubljena, već ga volim. Onako čisto, kao što volim još nekoliko dragih ljudi i kao što volim članove svoje obitelji. Znam da, na isti način, i on voli mene. Vežu nas puno dublje stvari nego što je to samo seks.
To što o seksu najčešće pišem ... eh ... ne želim zaboraviti detalje, jer, teško da će mi se nešto ovakvo ikada više ponoviti.
Vjerujte mi na riječ.

Jedno prema drugome nemamo nikakvih obaveza. Bolje rečeno, imamo obaveze koje želimo imati.
I, moram reći, nemam obaveze ni prema njegovom djetetu. Zapravo, imam jednu. Skupiti usne u poljubac, kad mi dotrči u zagrljaj prije spavanja. I to je sve.
Ono zbog čega ga još više volim je način na koji brine o djetetu. U svojih pedeset godina nisam srela muškarca koji je sposoban samostalno voditi brigu o tako malom djetetu.
I volim ga zato što mu ništa nije teško učiniti za mene. Doslovno, ništa.

Dobro, slažem se da me ne poznajete, ali da imate tako malo vjere u bistrinu mojih misli, malo me razočaralo.
Još me više razočarao pokušaj da mi objasnite kako ovo zaista nije ono što ja želim.

Iskrenost mi je najbitnija od svega. I cijenim što ne skriva od mene ono što bi većina muškaraca sakrila.
S jednim sam lažljivcem provela život. Taj je radio mnogo gore stvari od toga da bi, mrtav-hladan, nakon provoda legao u moj krevet.
Ne želim ga ograničavati ni u čemu. Isto tako, ni meni nitko ne brani da radim isto, samo što sam ja dovoljno lijena da mi se to ne da. Ne volim noćne izlaske, ni zadimljene barove, ni buku, ni metež ... meni je moj kućni mir iznad svega.
U većini slučajeva, taj mir dijelim s njim.

Da sam htjela ozbiljnu vezu, tražila bih muškarca godinama primjerenijeg sebi. Ne bih se ni upuštala u ovu avanturu.
Nemam se namjeru, Bože sačuvaj, udavati ni vezivati. Ne želim "pravu stvar", što god to značilo.
Još manje želim novu obitelj. Jer, ja obitelj imam. Svoju djecu.
Naravno da vide u kakvom smo odnosu on i ja. Pretpostavljam da je djeci drago, napokon, vidjeti vlastitu majku nasmiješenu i zadovoljnu, pa ne prave pitanje tko je zaslužan za taj osmijeh. Jednostavno prihvaćaju. I njega i moje zadovoljstvo.

Uzimam iz ove "veze" baš ono što trebam. Ne smatram da sam ikome u prolazu. Mislim, bolje rečeno ... svi smo mi nekada, negdje, nekome, u prolazu ...
Svjesna sam toga da će otići. Kad ? Ne znam i ne zamaram se time.
Hoće li mi biti teško ?
Vjerovatno hoće. Možda ne baš teško, ali da će mi nedostajati, hoće.
Proveli smo zajedno, za sada, skoro dvije godine. Dovoljno vremena da ti netko nedostaje ako ga nema.

Ništa nije zauvijek.
Nit je on moj, niti sam ja njegova.
Ovo je jedan prijateljsko-ljubavni odnos kakvog trenutno trebamo oboje.

23

subota

veljača

2019

Veza bez obaveza

U ovu sam "vezu" ušla svjesna svega što mi može donijeti. U startu spremna da, obzirom na njegove godine, ne očekujem ... no, ne očekujem ništa. Ako stavim na vagu dobre i loše strane našeg odnosa, loših gotovo i nema.
Iskreno govoreći, ni tu lošu ne bih tako nazvala.

Dobila sam puno od njega. Jako puno. Pokazao mi je kako izgleda život u dvoje. S puno nježnosti. S beskrajno mnogo onih usputnih zagrljaja i poljubaca dok se mimoilazimo u stanu. Držanja za ruke dok gledamo film, češkanja i masiranja dok ležimo jedno pored drugog. I jako, jako puno razgovora ...
Vjerujem da je većini to sasvim normalno, ali meni nije. Nikada to nisam imala.

Upoznala sam mu roditelje. Smiješno je kad to kažem, jer je njegova majka samo dvije godine starija od mene. Danas sam k njoj otišla na kavu. Sama. I baš se dobro slažemo. Pretpostavljam da žena sluti kakav je naš odnos, ali ničim to ne pokazuje. Pogotovo ne pokazuje neprijateljstvo. Vrlo je draga prema meni.
Neki smo se dan čule video pozivom. Usput je i njega vidjela pa je komentirala kako joj sin lijepo izgleda.
Iznenadila me izjavom, pa onako u brzini mogla sam smisliti jedino: pa tvoj je, mora ti biti lijep !

I njegovo se dijete vezalo za mene, Jučer je izjavilo kako me voli više nego tatu.
Uglavnom, živimo kao jedna mala obitelj, sa vrlo malo, gotovo ništa trzavica.
On bi volio imati još djece. To mu, na žalost, ne mogu podariti.

Kad je ova naša priča počela, jedini uvjet koji smo imali jedno prema drugome je iskrenost.
Pa čak i onda, kada naizgled nije ugodna.

Doduše, sigurna sam da će mnogi od vas reći da sam luda što trpim njegove povremene susrete s drugim ženama.
Ali, radi se o tome da ne trpim.
Do prije koju godinu, sama pomisao na takvo što bi me izludila. Sada ne. Jesam li sazrela ili sam samo svjesna prolaznosti ovoga što imamo, ne znam. Znam samo da mu, kad odlazi, poželim dobru zabavu.
Vjerujem da je to pokušaj pronalaženja osobe s kojom bi mogao osnovati pravu obitelj. Imati još toliko željenu djecu.
Čak ni nakon tih susreta, njegov odnos prema meni se ne mijenja. Ali ni malo.
Gotovo da mi se čini kako nas još više povezuje.

Danas je otišao na jedan takav susret.
Prije nego je otišao rekao je: Idemo sutra s djetetom u kazalište ?
Naravno, rekla sam i nastavila ručati.

I još jedna stvar mi nikako nije jasna ...
Doista ga volim, onako zrelo, bez zahtjeva i očekivanja, ali da odluči sutra otići, ne bih mrdnula malim prstom da ga pokušam zaustaviti.
Vjerujem da, i nakon njegovog odlaska, naš će se odnos nastaviti u nekom drugom obliku. Vjerujem da će se, ovo prijateljstvo koje smo izgradili, nastaviti i dalje.

Pitam prijateljicu jesam li normalna i je li normalno to što se tako ponašam, je li normalna ta moja tolerancija, a ona mi kaže da sam sretna što sam uopće doživjela jedan ovakav sklad i nek uživam u njemu i našem odnosu dok je tu. Dok je prisutan.
Jer, tko zna što nam sutra donosi ...

20

srijeda

veljača

2019

Nocne igrice ... u snu ...

Baš se dobro zabavljam noću. Baš dobro.
Ne mogu spavati, ali se mogu, tako budna, zabaviti, a da nikoga pri tome ne smetam.
Čujem samo duboko disanje i poneko tiho stenjanje.
Kako putujem rukom leđima, bokovima i prsima, osjećam da se naježio. To mu se uvijek događa od ugode i kad ga takvog osjetim, znam da uživa.
U snu ...
Ruku spuštam niže. Dobro znam, već unaprijed, da je tvrd. Obavijem ga prstima i osjetim meškoljenje, mrmljanje ... svako malo samo pomakne bokovima u već poznatim i očekivanim pokretima. Otme mu se nešto glasniji uzdah, podigne ruke iznad glave.
U snu ...
Gurnem nos u pazuha. Poljubim ga, liznem ... tako lijepo miriši. Uvijek miriši. Gricnem bradavicu i ponovno osjetim meškoljenje.
Ruka mi je još uvijek na njegovim preponama, prsti omotani oko njega ... još tvrđeg i tako toplog.
Stenje ...
U snu ...
Ne znam hoće li mu biti hladno, ali nije me ni briga. Sebično ostavim pokrivač na sebi, a njega otkrivam. Spuštam glavu tom prekrasnom, tvrdom ... i oblizujem ga. Igram se njime i jezikom, i njme i usnama i njme i zubima ... nesvjesno, rukama mi drži glavu.
U snu ...

Prije nego i sama bezbrižno zaspim, pošaljem mu poruku. Vidjeti će je ujutro.

Imati te u ustima u tri ujutro. Neprocjenjivo.
Imati te u sebi u dva i trideset ujutro. Neprocjenjivo.
Za sve ostalo imam Diners.

U snu ...

03

nedjelja

veljača

2019

Ljubav ide kroz želudac?

- Dođi da te zagrlim, kaže mi i dok me drži u zagrljaju pita:
- Jel tebi lijepo sa mnom ?
- Jest, kažem, osim kad me ljutiš ...
- Pa znaš da i toga mora biti...
- Znam. A jel tebi lijepo sa mnom ?
- Znaš da je.
- Koliko ti je lijepo? - pitam.
- Koliko ... ? Sretan sam.

Pa mi onda izvodi seksi ples po kući dok nam ja serviram polpetice i šarenu salaticu ...

- Jel znaš što ću da ti radim ?
- Što? - pita sa onim svojim iskrama u očima.
- Bit ćeš mi desert !

19

subota

siječanj

2019

Muskarac kojem nikada nisam lagala

Imam strašnu potrebu da te zagrlim. Imam potrebu da te stisnem uz sebe i da prislonim tvoju glavu na svoja prsa. Imam te potrebu stisnuti uz sebe, ali ne sviđa mi se to što nisi noćas spavala. Niti najmanje. Ne želim da se tako osjećaš. Neke stvari su mi prilično friške i to ne može biti dobar znak. Zaspim s tobom u mislima i probudim se s tobom u mislima, ali ... Ili sam možda trebao prešutjeti? Jebi ga. Laku noćicu djevojčice.
Kada ti kažem da te volim ... mislim da ti premalo to govorim. Ne znam kako bi ti nekim drugim riječima rekao što osjećam prema tebi moja nepoznata, daleka, prijateljice, ljubavnice, usrečivaćice...

Kada to kažem to i mislim. Žao mi je samo što to ne mogu vikati na sav glas ... bilo bi neprimjereno. Misliš da te mogu prestati voljeti? Ako se potrudiš ... baš onako jako ... još uvijek ću te voljeti, jer sam te u jednom trenutku zavolio, svidjela si mi se, to što sam te upoznao na takav način, sigurno je doprinijelo tome. Imaš u sebi to što ja volim. To je dio tebe. Ne mogu te prestati voljeti jer ti ne možeš biti nešto drugo, ne možeš izgubiti ili promijeniti taj dio sebe.
Kako je moguće tako voljeti? Misliš da nije istina? Pa, da te toliko volim sada bi te držao u naručju, grlio bi te i ljubio.
Evo sada sam svojom rukom prošao preko svog srca. Dotaknuo tebe, jer te tamo čuvam. Baš me briga što misliš o tome! To je moj život. To sam ja!

Od kada smo rođeni, svi mi umiremo. Živimo, volimo, ljubimo, veselimo se, tugujemo, umiremo. Tugujem svaki dan zbog svačeg nečeg ... Ti si me ponovno oživjela. Zahvalan sam ti na životu. Želim živjeti. Želim voljeti. Želim ljubiti! Želim se veseliti.
Ne želim da prestane ... nikada. Znam da jednom mora stati, ali ako sreća mora prestati, neka prestane kada umrem ...
Julija ti si moja sreća sada ... i sutra ćeš to biti ... tome se nadam ...

Laku noćicu želim srećo moja. Lijepo i mirno spavaj. Ne brini! Biti će onako kako biti mora. Kako Bog da. Bit će onako kako je negdje zapisano da bude.
Ljubim, ljubim, ljubim ... tako dugo dok mi budeš dozvolila ...
Kada kažeš dosta, ja ću stati, bez borbe, okrenuti se i otići ... ljubim, ljubim, ljubim, ljubim ...

Julija! Ti si nešto najposebnije šta sam upoznao u svom životu. Ne znam zašto ti. Znam samo da se još ni sa kim nisam osjećao ovako posebno.
Kada volim, volim strastveno, to si valjda shvatila.
Zahvaljujem sudbini koja ti je rekla da mi pošalješ poruku.
Laku noćicu krasna ženo. Ljubim ti lice tvoje milo. Ljubim ti oke prekrasne. Ljubim te Julija!
Što volim kod tebe ?
Tvoju dušu. Tvoju komunikativnost. Tvoju inteligenciju. Tvoj smisao za humor. To što mogu reći što osjećam, a da me automatski ne popljuješ. To što si od samog početka posebna. To što si mi prišla. To što ti ni sam, ne znam zašto, neopisivo vjerujem. To što si simpatična. To što si jako draga. To što imaš velike cice. To što imaš veliku rit, kako ti kažeš. .....


Upoznali smo se na jednom portalu. Mjesecima se dopisivali mailom, imali mjesečno preko dvjesto sati razgovora mobitelom, dok se napokon nismo okuražili naći u živo.
Bila sam strašno, prestrašno uzbuđena i usplahirena i nervozna i toliko svega se nakupilo da me zaboljela glava. U strahu da budem neupotrebljiva u trenutku susreta, popila sam tabletu za glavobolju i jednu, za svaki slučaj, za smirenje. Pokazat će se da je to bilo, no ... malo je reći, nesmotreno.
Zapravo, to je bio prvi muškarac kojeg sam upoznala na takav način i prvi kojem sam dozvolila da mi priđe dovoljno blizu da me može dodirnuti.
Zvono na vratima se oglasilo i ja sam ih otvorila. Na njima je stajao prekrasan muškarac, nešto mlađi od mene, s prekrasnim osmijehom, kojeg sam poznavala samo s fotografija.
Scena kao iz filmova, u kojoj se jedno drugome bacamo u zagrljaj, nogom zatvaramo vrata i ljubimo se kao da sutra ne postoji.

Sljedeće čega se sjećam je trenutak u kojem sjedim na njemu, u žaru ljubavnog zanosa i pitam:
- Gdje smo mi to ... ?
I shvatim, kako izgovaram, da pitam glupost. Shvatim da znam gdje smo i što radimo i shvatim da se sa mnom nešto čudno dogodilo.
Zagrlio me, rekao nek se odijenem i da idemo van na kavu.
Na toj kavi, ispričao mi je u detalje što se događalo od ulaska u stan do mojeg pitanja, a to nije bilo jedino nesuvislo pitanje koje sam postavila. Zapravo, stalno sam ponavljala ista pitanja, a on je na njih strpljivo odgovarao. Shvatila sam da je endorfin u kombinaciji s lijekovima koje sam popila, izazvao totalnu pomutnju i zbrku u mojem mozgu.

Rupa u sjećanju, koju imam i dan danas, trajala je puna tri sata.
Najprije sam bila jako zabrinuta zbog svega, ali kako se to više nikada nije ponovilo, na koncu smo se svemu smijali.
On se šalio da sad ne zna jel bio dobar ili loš, a ja sam ga uvjeravala da ne brine jer se ionako ničega ne sjećam.

Nalazili smo se povremeno pune dvije godine, ali, na žalost, ja sam preselila u drugi grad ...
Bez obzira na sve, iako su prošle godine, mi smo i dan danas najbolji prijatelji. Još uvijek se čujemo. Znatno rjeđe, ali ipak ...
Viđamo se tek povremeno, kad se ukaže prilika i veselimo se jedno drugome kao djeca.

To je muškarac, koji o mom životu zna, valjda više i od mene same.
To je muškarac kojeg zovem svojim najboljim prijateljem.
Mislim zauvijek.
Volim te. To znaš.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.