08

subota

svibanj

2021

Svađala bih se, ali nemam s kim

Posljednjih nekoliko dana pokušavam uskladiti prehranu sa izuzetno napornim treninzima.
Nekako sam uvijek u raskoraku između vježbanja i prehrane. Ili treniram kao mazga i jedem sve čega se dočepam, ili sam na savršeno izbalansiranoj prehrani, ali ... ne vježbam.
Po prvi put u životu, odlučila sam uskladiti to dvoje.
Međutim, odricanje od ugljikohidrata svih vrsta, čini me izuzetno nervoznom i razdražljivom. Neodoljivo mi nedostaje šećer, toliko da mi je danas na treningu bilo izuzetno loše. Zamračilo mi se pred očima, mislila sam da ću se srušiti u nesvijest, ali nisam odustala, a nisam ni pala u iskušenje.
Doma sam si izmiksala smuti od borovnica, jagoda, pola jabuke, pola kruške i pola manga sa malo vode. Bio je izvrstno ukusan i vratio me u život, ali mi nije podigao raspoloženje.
On ne zna za tu moju odluku, pa mu nije jasno što se događa sa mnom. Samo vidi da režim. Ne pita ništa, ali mi ni ne dozvoljava da se osamim i odbolujem tu svoju šećernu krizu.
Pretpostavljam kako misli da me muče neke ozbiljne stvari o kojima još nisam spremna razgovarati, pa me nastoji, kad god mu se pruži prilika, stisnuti u zagrljaj, što me još dodatno iritira.
Volim svoje odbolovati u samoći, sa što manje riječi, pa kad mu kažem da me pusti na miru, to i očekujem od njega.
Pretpostavljam da bi se većina muškaraca u takvoj situaciji pravila mrtva, bez i jedne izgovorene riječi, ali ne i on.
Doduše, ne pita me ništa, ali su njegove ruke uvijek raširene na utješni zagrljaj.
A ja ... ni to ne želim.
Njegova mi upornost ponekad izmami onaj izdajnički osmijeh na lice, ali ga uspješno skrijem okretanjem leđa.
Bez obzira što se jogunasto mičem što dalje, da me ne može dodirnuti, njegova ruka ostaje negdje u kontaktu sa mnom, pa makar me dodirivao tako da to jedva osjetim. Mali prst prisloni mi uz bedro i lagano me samo njime mazi.
Pogledam ga razdraženo, a on mi se nasmije. Iskreno, tome jako teško odolijevam, bojim se onog mog izdajničkog prepuštanja.
Zainatim se i mrko ga gledam.
Pa dobro, ne mogu se s njim ni kvalitetno posvađati, jer se on ne svađa.
I kako sad da prebrodim ovisnost o šećeru bez kvalitetne svađe? Bez buke i vike?
A? Kako???

16

petak

travanj

2021

Sve u jedan

S treninga sam se vratila prilično kasno. U kući je bilo toplo i mračno. Spavao je na kauču potpuno gol, kose još vlažne od tuširanja. Umoran, zaspao je tako brzo da ni televizor nije stigao upaliti.
Palim lampu, tek toliko da vidim obrise njegovog tijela u polumraku. Pažljivo mu iz ruke izvučem daljinski i smjestim se pored njega. Sve tako, u snu, privuče me k sebi, nosa zabijenog u moju kosu.
Proučavam ga.
Često to činim.
Naprosto je divan za gledanje.
Kosa mu je dječački razbarušena, pa je lagano zagladim rukom i poljubim.
Usne mu se, nehotice, blago razvuku u smiješak, pa još više do izražaja dolaze oni utori ispod obraza koje naprosto obožavam. Prstom ih nacrtam i poljubim.
Ima muževne crte lica i ravan nos.
Kada bih bila vješta u crtanju, mogla bih ga nacrtati zatvorenih očiju.
Obujmim ga rukom preko ramena i blago ga zagrebem noktima po leđima. Ima prelijepa, mišićava leđa. Nadlaktice mu se ježe od ugode, ali se ipak ne budi. Samo me još jače stisne uza sebe i mrmlja mi u uho nerazgovijetne riječi.
Zabavlja me to njegovo mrmljanje. Kao da mi želi nešto važno reći, a ja nikako da shvatim ...
Mazim mu ruku koju je prebacio preko mene, prelazim prstima po predivno definiranim mišićima, pa spletem svoje prste s njegovima.
Gledam mu torzo i ne mogu odoliti, puštam ruku i mazim mu vrat i prsa.
Očito mu prija, jer se lagano izvrne na leđa i pušta mojoj želji na volju.
Oči su mi prikovane za ravan, tvrd i blago dlakavi trbuh. Kako spustim ruku na dlačice, tako mu se napnu mišići trbuha. Masiram blagim pokretima njegov kuk s kojeg se Adonisov pojas spušta u obliku slova V u prepone.
Ako me pitate koji mi je najseksi dio njegovog tijela, odlučila bih se upravo za Adonisov pojas. I za leđa. I guzu. Malu, slatku, tvrdu. I trbuh, preseksi, ravan, mišićav trbuh. I za njegove duge noge.
I za ruke. Tako jake, a toliko nježne i blage.
O, i usne, pune i seksi. I oči, da, zaboravila sam oči. Tople, smeđe oči. I oni brkovi koji se spajaju s kozjom bradicom i koji tako ugodno škakljaju.
I dovraga ... nikada ovakvu ljepotu nisam imala pored sebe.
Besprijekorno savršenstvo tijela s najtoplijom dušom koju sam ikada upoznala.

14

srijeda

travanj

2021

Zadnje riječi

- Danas ću reći još samo jednu stvar i nemoj slučajno da bi mi proturiječila: Volim te.

30

utorak

ožujak

2021

Ti i ja nismo stvoreni da se zaboravimo

- Jedno je što će se zbilja u životu dogoditi, ali reci mi, što ti želiš od života? Kako bi volio da se razvije? Onako, konkretno?

- Iskreno, niti sam ne znam. Rasut sam u komade, zapravo ... Baš i nemam neku volju za borbu. Samo želim onom svom djetetu najbolje. Što se mene i samo mene tiče ... i da me nema, svejedno mi je ... iskreno ...

- Ali što bi htio kad bi mogao birati? Neovisno o djetetu. Pitam za tebe? Kad bi mogao odrediti život, što bi to bilo?

- Ne znam, trenutno sam u magli svojih želja ...

- Znaš li koliko je teško živjeti s nekim tko ne zna što želi?

- Pretpostavljam ...

- Ne možeš ni pretpostaviti. Pogotovo što često ne vidim da se uklapam, pa ni u najmanju tvoju želju. Drugim riječima, ti imaš vremena cijeli život. Ja nemam to vrijeme.
Ne misli da je ovo išta dramatično. Nije, zaista. Dobro znaš da ne dramatiziram ni oko čega. Želim samo znati u što ulažem svu ovu silnu energiju ... jer često mi se čini ... ni u što.
Zbunjuješ me planovima u kojima koristiš riječ "mi", jer ja, zapravo, nikada ne podrazumijevam da smo nas dvoje "mi".
I dalje mislim da je ovo "mi" privremeno, dok traje, traje.
Doduše, sve je u životu privremeno, pa tako i naš odnos.
Neupitno je da te volim i ne znam zašto si me jučer deset puta pitao volim li te. Naravno da te volim. Volim trenutke kad mi tvoje dijete sjedne u krilo i mazi se sa mnom. Volim i tebe kad se stisneš uz mene i želiš da te mazim. Volim puno stvari koje činimo jedno za drugo, ali, iskreno, ne ćutim nas kao "mi".
Zasto?
Nisam sigurna.

22

ponedjeljak

veljača

2021

Večernje igrarije

Obično šutim i slušam.
Nemam što reći, dok se prijateljice žale na svoje muževe.
Na to kako nemaju ništa zajedničko, na to kako ništa ne rade zajedno, kako im je glavna zanimacija piljenje u televizor s daljinskim upravljačem u jednoj, a pivom u drugoj ruci. Obično gledaju program koji samo njih zanima i ne pitaju želi li netko od ukućana pogledati nešto drugo.
Kako ne razgovaraju, pa čak rijetko i slušaju.
Srećom, kažu one, u kući uvijek postoje dvije televizije, pa se povuku u drugu sobu i gledaju ... što god ...
I tako, nakon što se izjadaju, sve se, kao po defaultu, okrenu prema meni i čekaju moju priču.
I dalje šutim, dok neka od njih ne zaključi kako mi i jest bolje da šutim, jer one dobro znaju kako provodim večeri.
- Zapravo, ne znate, velim ... istresemo hrpu bojica na stol, izvadimo veliku mandala bojanku i raširimo je preko stola.
Sjednemo jedno nasuprot drugome i svatko boja sa svoje strane, dok se ne sretnemo na pola bojanke.
Pri tome pijemo nekakav fini, aromatični čaj, razgovaramo i smijemo se kad oboje rukom posegnemo za istom bojicom ...

14

nedjelja

veljača

2021

Tko ga ne bi volio?

Gledam u fotografiju staru trideset i pet godina. Otprilike.
Vitka sam, mlada i lijepa.
Na kućnom sam pragu, okružena hortenzijama. Imam bijelu suknju do ispod koljena, koja u blagim naborima pada niz bokove i širi se u zvono. Bluzicu je mama šivala. Krojena iz dva dijela, barka izreza, crvena s bijelim točkicama i bijelom kragnicom. Kosa mi je duga i svezana u rep. Oko struka tanki kožni remen. Nosim sunčane naočale, torbu od slame i bijele kožne japanke, tanušnim trakicama zakopčane oko gležnja.

Više nisam vitka, ali, ono što sam godinama pokušavala sakriti, odjednom se pretvorilo u prednost.
On obožava jaka bedra i guzu.

Cijelu je noć svirala glazba, a mi smo imali jednu od naših seansi "pusti emocijama da te vode".
Nježni ritual masaža, milovanja i rasutih tisuće poljubaca ... vrijeme naprosto proleti.

Prvi znaci svitanja pojavili su se na nebu dok smo dijelili zadnju cigaretu i pili kavu iz iste šalice.

02

utorak

veljača

2021

Spoznaja

Eto ti rezime jučerašnjeg događaja:

Uvrijedio si se zbog ponašanja koje ti meni priuštiš dva puta mjesečno u trajanju od dan, pa sve do cijelog tjedna.
Demonstrativno si vratio ključ i drago mi je da si to učinio jer nisi kod mene izazvao apsolutno nikakvu reakciju.
Znači, nije bilo ni drhtaja, ni nelagode, ni žaljenja, ni grča u želucu.

Na prvu.

Na drugu, počela sam se tome veseliti.

I bila sam uvjerena da ćes zbilja otići.
Ali eto, nisi.
Nije mi žao zbog toga, ali mi je drago da sam shvatila kako me tvoj odlazak uopće ne dira.
I, da ne bi bilo zabune, moji osjećaji prema tebi nisu se promijenili, samo imaju drugu dimenziju.
Zadovoljna sam.
A sad idem skuhati grah.
Može?

27

srijeda

siječanj

2021

Je li dovoljno?

Oboje smo svjesni da pored sebe nemamo osobu s kojom želimo ostariti.
Oboje smo svjesni da trenutno živimo život koji nam nije po volji.
Oboje se nadamo promjenama. Želimo ih.
Želimo ih, iako smo svjesni da ih neće biti.
Ne možeš nikoga mijenjati, a nisi spreman ni na vlastitu promjenu.
Lakše je samo kad imaš kome to reći.
I taj netko to razumije.
Sve je ista priča, a opet, toliko različita.
Oboje se grčevito držimo sjećanja i uspomena. I gradimo nova sjećanja i uspomene.
Jedinstveni razgovori i što bi bilo da je bilo.
Što će biti, ni jedno od nas ne zna.
I nekako, u tom neznanju, nadamo se istom.
Ali želja postoji.
Želja za promjenama na bolje.
I tu se, nekako, nalazimo jedno uz drugo.

Nismo ustali iz kreveta u nedjelju.
Proveli smo je, stisnuti jedno uz drugo, istraživali se i voljeli.
Počelo je buđenjem, a završilo kasno na večer, kad smo od iscrpljenosti zaspali.

No, je li to dovoljno?

17

utorak

studeni

2020

Lice s osmijehom

Jedna me situacija danas podsjetila na moj prošli život.
Onaj dio života u braku.
Razmišljam o situacijama koje su debelo poljuljale moje samopouzdanje, o muškarcu s kojim sam provela gotovo čitav život i bila nesretna. O tome kako se, uz njega, nikada nisam osjećala ni poželjnom, ni ženom, a ni voljenom.
O tome kako od njega nikada nisam čula riječi poput "volim te", "želim te", "lijepa si", "sretan sam što te imam" ... slobodno nastavite niz do u beskraj.
O gadostima koje mi je kroz godine priuštio, ne želim ni govoriti.
Ali ...
Ne krivim ga. Doista ne. Smatram da sam si sama kriva za sve što mi se događalo. Moja je greška što puno prije nisam reagirala, okončala ono što me činilo nesretnom, frustriranom, tužnom i, zbog svega toga, ružnom. Ružno je lice na kojem nema osmijeha.
Moji su mi roditelji visoko podigli ljestvicu odnosa među partnerima, pa sam ja, po defaultu, smatrala kako je njihov odnos sasvim normalan i primjenjiv na sve tuđe partnerske odnose. Pa i moj.
No, nije bio.
Danas znam da bivši muž nije imao od koga naučiti kako voljeti i žao mi ga je zbog toga.
Želja koju mu upućujem je da, barem jednom, to doživi. Iskreno i od srca.

Jučer je cijeli dan pljuštala kiša. Jedan od onih dana koje obožavam. Topla kuća koja miriše na kolač od jabuka i cimeta i moja mala ljubav na kauču.
Tonovi lagane glazbe obavijaju prostor ...
Sjednem do njega i pružam mu tanjur s kolačima. Odlaže ga na stolić pored sebe, obavije mi rukama noge i stavi ih sebi u krilo.
Masirao ih je puna dva sata. Odmjerenog stiska, od nožnog palca do bokova. Dugim pokretima, na trenutke izrazito nježnim, na trenutke gotovo na rubu boli ...
Moja je ruka zalutala pod njegovu majicu. Dlanom sam mu obujmila mjesto tik ispod pazuha. To mjesto u koje uživam gurnuti nos ... uvijek tako dobro miriši ...
Na koncu sam bila toliko opuštena da sam zaspala.
Zaspala s mišlju ... čime sam ovo zaslužila?

17

subota

listopad

2020

Svakodnevnica s pomacima

Zadnjih sam dana poprilično umorna.

Pretpostavljam da, osim ovog promjenjivog vremena, na mene utječu svakodnevne trzavice uzrokovane gnjevom njegove bivše.
Ne znam samo kako joj više nije dosadilo.
Ne znam ni od kud joj toliko mašte i snage za smišljanje scenarija kako bi mu otežala život i dokle će to uopće trajati.
Ponekad, poželim doći kući i vidjeti da je odselio. Da nema ni njega ni njegovih stvari. Samo tako, bez pozdrava i najave.
Nema ga više.
Čak ni ne osjećam grč u želucu kad pomislim na tu mogućnost.
Spoznaja da već neko vrijeme ne živim svoj život, već njegov, nije mi draga, pa pretpostavljam da je i to uzrok mojeg umora.
Ne radi se o tome da ga više ne volim. Ili da on ne voli mene ...
Volimo se, možda smo povezani više nego ikada, ali bih voljela da sam malko sebičnija, pa da me ružne situacije ne diraju.
Da kažem ... dušo draga, svoja sranja rješavaj sam. Mogu ti biti podrška, ali mi se ne nateže s neuravnoteženom balavicom.
Ali ne mogu. U svojim postavkama dajem sve ili ništa.
Ako volim, dajem sve.
Kao u ovom slučaju.

Spašavam se dvosatnim treninzima tri puta tjedno. Teretana je dušu dala za izbacivanje loše energije kroz sve pore.
Zapravo, rezultati su itekako vidljivi, pa je to još jedan dodatni poticaj da ustrajem.
Ojačala sam, učvrstila se, oblikovala i smršavila.

Osim toga, drage su mi večeri provedene pored njega.
Dok gledamo film i držimo se za ruke.
Dok svira Indexova " Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj ... ", a mi stisnuti jedno uz drugo plešemo.
Dok me uhvati glad, a on mi slaže sendvič.
Dok mi kuha čaj.
Dok spava pored mene, a ja ga gledam ...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.