17

utorak

studeni

2020

Lice s osmijehom

Jedna me situacija danas podsjetila na moj prošli život.
Onaj dio života u braku.
Razmišljam o situacijama koje su debelo poljuljale moje samopouzdanje, o muškarcu s kojim sam provela gotovo čitav život i bila nesretna. O tome kako se, uz njega, nikada nisam osjećala ni poželjnom, ni ženom, a ni voljenom.
O tome kako od njega nikada nisam čula riječi poput "volim te", "želim te", "lijepa si", "sretan sam što te imam" ... slobodno nastavite niz do u beskraj.
O gadostima koje mi je kroz godine priuštio, ne želim ni govoriti.
Ali ...
Ne krivim ga. Doista ne. Smatram da sam si sama kriva za sve što mi se događalo. Moja je greška što puno prije nisam reagirala, okončala ono što me činilo nesretnom, frustriranom, tužnom i, zbog svega toga, ružnom. Ružno je lice na kojem nema osmijeha.
Moji su mi roditelji visoko podigli ljestvicu odnosa među partnerima, pa sam ja, po defaultu, smatrala kako je njihov odnos sasvim normalan i primjenjiv na sve tuđe partnerske odnose. Pa i moj.
No, nije bio.
Danas znam da bivši muž nije imao od koga naučiti kako voljeti i žao mi ga je zbog toga.
Želja koju mu upućujem je da, barem jednom, to doživi. Iskreno i od srca.

Jučer je cijeli dan pljuštala kiša. Jedan od onih dana koje obožavam. Topla kuća koja miriše na kolač od jabuka i cimeta i moja mala ljubav na kauču.
Tonovi lagane glazbe obavijaju prostor ...
Sjednem do njega i pružam mu tanjur s kolačima. Odlaže ga na stolić pored sebe, obavije mi rukama noge i stavi ih sebi u krilo.
Masirao ih je puna dva sata. Odmjerenog stiska, od nožnog palca do bokova. Dugim pokretima, na trenutke izrazito nježnim, na trenutke gotovo na rubu boli ...
Moja je ruka zalutala pod njegovu majicu. Dlanom sam mu obujmila mjesto tik ispod pazuha. To mjesto u koje uživam gurnuti nos ... uvijek tako dobro miriši ...
Na koncu sam bila toliko opuštena da sam zaspala.
Zaspala s mišlju ... čime sam ovo zaslužila?

17

subota

listopad

2020

Svakodnevnica s pomacima

Zadnjih sam dana poprilično umorna.

Pretpostavljam da, osim ovog promjenjivog vremena, na mene utječu svakodnevne trzavice uzrokovane gnjevom njegove bivše.
Ne znam samo kako joj više nije dosadilo.
Ne znam ni od kud joj toliko mašte i snage za smišljanje scenarija kako bi mu otežala život i dokle će to uopće trajati.
Ponekad, poželim doći kući i vidjeti da je odselio. Da nema ni njega ni njegovih stvari. Samo tako, bez pozdrava i najave.
Nema ga više.
Čak ni ne osjećam grč u želucu kad pomislim na tu mogućnost.
Spoznaja da već neko vrijeme ne živim svoj život, već njegov, nije mi draga, pa pretpostavljam da je i to uzrok mojeg umora.
Ne radi se o tome da ga više ne volim. Ili da on ne voli mene ...
Volimo se, možda smo povezani više nego ikada, ali bih voljela da sam malko sebičnija, pa da me ružne situacije ne diraju.
Da kažem ... dušo draga, svoja sranja rješavaj sam. Mogu ti biti podrška, ali mi se ne nateže s neuravnoteženom balavicom.
Ali ne mogu. U svojim postavkama dajem sve ili ništa.
Ako volim, dajem sve.
Kao u ovom slučaju.

Spašavam se dvosatnim treninzima tri puta tjedno. Teretana je dušu dala za izbacivanje loše energije kroz sve pore.
Zapravo, rezultati su itekako vidljivi, pa je to još jedan dodatni poticaj da ustrajem.
Ojačala sam, učvrstila se, oblikovala i smršavila.

Osim toga, drage su mi večeri provedene pored njega.
Dok gledamo film i držimo se za ruke.
Dok svira Indexova " Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj ... ", a mi stisnuti jedno uz drugo plešemo.
Dok me uhvati glad, a on mi slaže sendvič.
Dok mi kuha čaj.
Dok spava pored mene, a ja ga gledam ...

01

utorak

rujan

2020

Otkrili ga snovi, pokrila ga ljubav

Volim kišu.
Onako kao što je vole žedne biljčice i ispucala, suha zemlja.

Ležim okrenuta mu leđima, glave oslonjene na njegovu ruku, kojom je obgrlio i jastuk i mene, guze smještene u njegovom krilu.
Već je poprilično kasno i spava mi se.

Ipak, on je savršeno budan i željan. Nježno prelazi prstima po mojim leđima, zadrži se na tjemenu gdje mi miluje kosu, pa krene prema ramenu, skroz niz bok do kukova, dužinom bedra, do koljena ...
Čini to toliko nježno i polako, da gotovo i ne osjetim dodir. Pa ipak, nepogrešivo mogu u mislima locirati gdje se ti prstići, u svakom trenutku, nalaze. Zamišljam njegove mišićave ruke kako putuju po meni.
Osjetim njegov topli dan na vratu i uhu. Mrmlja nešto nježno i tiho. Ne razumijem riječi, ali i ne trudim se razumijeti.
Koža mi se ježi i ponekad osjetim lagano škakljanje, pa mi se samo usnice razvuku u smiješak. Malo se promeškoljim i silno uživam u trenutku.
Upijam njegove dodire zatvorenih očiju.
Slušam kišu. Obožavam slušati kišu.
Prozor je širom otvoren i u sobi je ugodno svježe, pa još malo navuče pokrivač na mene, ali ne prestaje s milovanjima.
Zaspala sam tako uglavljena u njegovom naručju.
Jutrom, na zvuk alarma, izvučem se pažljivo ispod pokrivača. On je potpuno otkriven, pa ga, prije ustajanja, pažljivo pokrijem i poljubim.
Otkrili ga snovi, pokrila ga ljubav ...

13

četvrtak

kolovoz

2020

S ljubavlju, kajgana

Ima dana kada mi se ne kuha.
Ležimo jedno do drugoga u rashlađenoj sobi.
Gladna sam, k vragu, a lijena ... pa kažem, onako, više za sebe ali da me ipak čuje:
- Nitko na svijetu ne peče jaja kao ti ...
- Želiš da ti napravim?
Oči mi se smiju.
- Sad ćeš vidjeti što ću ti napraviti!

Promatram iz horizontale, ali kako ga volim gledati u kuhinji, ustanem i sjednem za stol. Podbočim glavu rukama i promatram ... savršena mišićava leđa i ruke ... uposlene spremanjem obroka za mene ...

Vadi iz hladnjaka sir, jaja, papriku, kulen i kruh.
Zapeče papriku na maslinovom ulju, doda jaja i pusti ih da se peku. Za to vrijeme, uključi toster i u njega stavi dvije fete kruha. Promiješa jaja i doda kulen narezan na kockice. Za to vrijeme, kruh se ispekao, pa na obje fete nariba sir. Doda na to ona jaja iz tave, poklopi drugom fetom kruha i još malo sve zapeče u tosteru.
Uzima tanjur, izvadi sendvič iz tostera, razreže mi ga na tri komada, da lakše jedem i stavi tanjur pred mene.

Uživala sam u tom obroku.

Kasnije, dok sam izlazila iz stana, dobacio mi je:
- Lijepo se provedi.
- Hvala, hoću.
- Volim te, kaže i dobaci leteći poljubac.
- I ja tebe, vraćam poljubac na njegove usne.
- Tko peče najbolju kajganu?
- Samo ti ...

03

petak

srpanj

2020

Ukradeni poljubac

Probudila sam se neraspoložena.
Zašto, ne bih točno mogla definirati. Nekako se odjednom sakupilo nekoliko velikih promjena, pa ja, ovako uljuljkana u mirnu svakodnevnicu, ne znam o čemu bih najprije razmišljala.
Te izdajničke suze, same od sebe su mi punile oči, pa bi se, svako malo, pokoja skotrljala niz moj obraz.
Primijetio je, naravno, upitao što mi je, a na moje "ništa", dlanom ih obrisao.
Više nije pitao, samo me pokušao razvedriti.
Donijela sam mu duhan, s molbom da mi smota cigaretu, a on, okrenuo mi je obraz i prstom pokazao na njega u želji da mu dam pusu.
Nagnula sam se s namjerom da ga cmoknem, a on je brzo okrenuo glavu i poljubac spustio na moje usne.
Razveselio se kao malo dijete što me uspio prevariti, a ja sam se opet rasplakala.
Danas je valjda takav dan. Hormoni luduju.
Smire se jedino u njegovom čvrstom zagrljaju ...
Nedavno sam pročitala: " Imati nečije rame, sasvim je dovoljno kvadrata za sreću."

24

srijeda

lipanj

2020

Doručak u krevetu

Doručak u krevetu
- Da mi je itko, nekoliko godina unatrag, rekao da će mi netko nedostajati, rekao bih mu da je lud ... a to malo biće me trga od čežnje ...
- Radi se o tvom djetetu, zato ti i jest tako. Djeca su van svake kategorije kad je nedostajanje u pitanju.
- Varaš se. Kad odeš i nema te nekoliko dana, skupim se u onaj kut, tamo, na kauču i nedostaješ mi. Jako.

Omotani jedno oko drugoga u krevetu, slušali smo laganu glazbu.
Svemu je prethodila jedna izuzetno stresna situacija za mene, pa je njegovo rame bilo mokro od mojih suza. Bio je iznimno nježan, kao da je htio reći da ne brinem, da je tu, da me voli i da to ništa ne može promijeniti.
Opustio me milovanjima. Onako kako samo on zna, pa sam tako mokrih obraza zaspala u njegovom zagrljaju.

Ustao je prije mene, skuhao kavu i napravio mi doručak, a od mortadele pažljivo izrezao srce.




21

nedjelja

lipanj

2020

Tih nekih dana ...

Ima tih nekih dana kada potisne čežnju za djetetom, kada umanji ljutnju zbog njezinih djela, kada pokuša potisnuti činjenicu da ne zna kad će malenu ponovno vidjeti i hoće li uopće, kada zaboravi da ni jedna institucija nije prstom pomakla da se išta pomakne s mrtve točke, kada zaboravi na sud, državno odvjetništvo i policiju i moguće grozote koje dijete proživljava ...
Ima tih nekih dana.
Tada, kao da se sva tuga slije i koncentrira u jednom jedinom zagrljaju u kojem me drži i ne pušta.
Tako obavijenih ruku oko moga tijela traži utjehu i utočište. Tako živi i spava.
Tih nekih dana, kad mu, sasvim slučajno, osmijeh ozari lice i ja se ponadam da nije odustao. Ponajprije od sebe.
Tih nekih dana, kad ljubav usmjeri ka meni, pa sve ono što želi reći malenoj, povjeri meni.
I kad ti dani nestanu, kao prekidačem ugašeni, ljutnja i nemoć se vrate.
Tada ja ne popuštam zagrljaj, kao jedina uporišna točka njegovog života.

11

četvrtak

lipanj

2020

50+30=100

Omotana ručnikom, stojim ispred zrcala u kupaonici. Kosa mi je mokra, pa uzimam fen i topli zrak raspršuje duge vlasi.
Ugledam njegov odraz u zrcalu. Izašao je iz tuš kabine, pa onako još mokar i lijep, grli me s leđa. Uzima fen iz mojih ruku, odmakne kosu s mog uha i šapne mi:
- Griva moja lijepa ...
Prstima pažljivo prolazi kroz kosu i nastavlja ono što sam ja do malo prije radila.
Ne sjećam se da je ijedan muškarac išta ljepše za mene uradio. Sušio mi kosu ...

Dok tonem u san, kroz otvoren prozor, negdje iz mraka dopire glasanje ćuka. Njegov prodoran cijuk pretvara se u sonar podmornice dok tonem u vodeno plavetnilo.

U zadnje vrijeme često pomislim kako je vrijeme da napišem epilog jednoj ljubavi.
Ono što me sprječava, ovakvi su trenuci.

09

utorak

lipanj

2020

Samo ljubav ...



- Samo nek znaš, i ja mijao tebe. Puno, bez obzira na sve.
- Znam. Obostrano je. I ne stidim se toga, niti me je sram tebe. Samo imaš krivu percepciju, ali nek ti bude, gledaj svijet od sebe ... ja ti nisam kriv za sve te godine, ni ti nisi kriva za moje ... ali da smo si valjali ovih godina, itekako jesmo.
- Jel ovo oproštaj? - upitam.
- Jel želiš?! Mislim, u takvom sam elementu da na sve pristajem osim da budem na teret nekome, a jesam na neki način tebi ... a to nije dobro za tvoj rast. Ali, kao takav, moram biti spreman i na oproštaj.
- Neću te ostaviti na pola puta. Kad riješiš što trebaš, čini što god poželiš.
- Najbolje se osjećam kad se ne osjećam. Fali mi more ... voda ... korijen ... drvo... nebo ... plavi horizont ... naposljetku, falim i sam sebi ... najviše si sam falim ...
- Fališ i meni, samo ponekad, jednostavno, moram se maknuti na koji dan. Zbog tebe i zbog sebe ...

04

četvrtak

lipanj

2020

Avantura

" hej, imaš i dalje šećera pri sebi ?"

Gledam poruku u nevjerici.
Zar je moguće? Pa prošlo je više od tri godine ...

Upoznali smo se putem neta.
On u (opet) tridesetima, a ja ... no, pa znate ...
Tada sam se još pitala zašto tako mladi muškarci biraju toliko starije žene. Doduše, još uvijek mi to nije jasno, ali više ne analiziram.
Izuzetno zabavan u toku dopisivanja, pristojan i pun komplimenata.
Kao i sada. Osim ako " ... i dalje opake oči i nadasve sočno senzualna" nije bezobrazno.

Sjećam se tog susreta. On nasmiješen, plavih očiju i duge kose svezane u rep. Lijep. Moje visine, ali savršenog tijela.
Ja ... totalno zbunjena onim što si dozvolih.
Šetamo u suton kroz park. Zima je i izrazito je hladno. Ipak, izjavljuje kako mu je vruće i kako zračim. Ne mogah odoljeti, a da mu ne dodirnem kosu, na što se on nasmiješi.
Situacija je nekako napeta, u zraku lebdi puno neizrečenoga, no, zatvaranjem vrata stana u koji smo ušli, nekako spontano, nađem mu se u zagrljaju.
Ljubi baš kako volim, grebe me oštra brada koju sam zabranila da brije. Dobro mu stoji, a možda i izgleda malo ozbiljnije neobrijan.
Seks je bio ultrakratak, što bi se reklo, bio je prije van nego unutra, no, držao me satima u zagrljaju i mazio, pa se sve nekako iskonpenziralo.
Sljedećeg mi je dana donio ružu.

To je bio zadnji put što smo se vidjeli.
Još smo neko vrijeme razmjenjivali poruke, ali kako je bio predaleko, i to je zamrlo.

Do neki dan.
Otkud želja za javljanjem, ne znam, ali možda saznam ...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.