31
utorak
ožujak
2020
Blogozločestoća
Pišem u prosjeku jedan do dva posta mjesečno.
Svaki post je isključivo moj doživljaj našeg suživota. Onaj lijepi dio. O problemima, kojih je na pretek, ne želim pisati. Želim pamtiti ono lijepo. Ono što doživljavam prvi put u svojim pedesetima.
Nisam u potpunoj izolaciji jer, zamislite, moram raditi. Zapravo, ne moram jer spadam u rizičnu skupinu, ali želim olakšati svojim radnim kolegicama koliko je to moguće i nije mi teško.
Trenutak kad se vratim doma i zatvorim vrata za sobom, jedino što želim jest utopiti se u njegovom zagrljaju.
To je najljepši dio dana. Osjetiti njegovu toplinu i poljubac.
Ah, oprostite, zaboravila sam da ne smijem o zagrljajima i poljupcima, jer se tu dovodi u pitanje moja emocionalna inteligencija i životni prioriteti.
Ne poznajem nikoga od vas, niti vi poznajete mene, ali se ne libite popljuvati me ...
Zbog čega?
Zbog posta o ljubavi koju živim.
Zbog priče o par sati mojega života, za neke od vas ( i to isključivo žene mojih ili barem približno mojih godina ) sam bešćutna, emocionalno zakinuta ... i svašta još nešto.
Ne zamjeram vam, ne ljutim se, a još manje se vrijeđam.
I vi ste samo žene.
Ne čitam i ne pratim nikoga od vas. Svratim na blog onih koji mi ostave komentar, pa ako me njihov post dodirne, komentiram, pa smatram da je vrhunac neukusa, bezobrazluka i zlobe kad na tuđim postovima, u komentarima, nađem gdje me se proziva i blati.
Slobodno možete, drage kolegice blogerice, sve frustracije vezane uz moje neprimjereno ponašanje istresti na mom blogu.
Ako je to način da sebi olakšate vašu inertnost vezanu uz trenutne događaje, nemam apsolutno ništa protiv. Ja se svakog jutra bez grižnje savjesti pogledam u zrcalo.
Jer, ako osuđujete nekoga o kome ne znate apsolutno ništa, pitam se što činite ljudima oko sebe.
Već je pala noć i osjećam želju da ostavim svoje tragove u svježem snijegu. Prošetat ću dvorištem. Do jutra će moji tragovi nestati, ali duboko vjerujem da će tragovi ostati u srcima onih ljudi koji me jako dobro poznaju i vole.
A zamislite ... ima ih.
komentiraj (31) * ispiši * #
24
utorak
ožujak
2020
Ujutro ću te još više voljeti
Zlo nikada ne dolazi samo.
Corona.
Potres.
Pitam se što je treće ...
Možda ovaj snijeg koji neumorno pada ... ?
Jutros sam razbila svoju omiljenu šalicu za kavu. Onu na kojoj piše "za ljepši dan", pa mi je dan odmah počeo ... a onako ... svo zlo u jednoj razbijenoj šalici.
Dok ležimo jedno do drugoga, isprepletenih ruku, nepogrešivo koordiniramo keksićima kojima hranimo jedno drugo.
Razmišljam kako bih u ovim godinama već trebala dobro poznavati svoje tijelo i uglavnom je to tako, ali on me svako malo iznenadi dodirom na koji reagiram burno ... preburno.
Na sam dodir.
Prošao je onaj film u osam, pa sam mislila da će potražiti nešto što bi rado pogledali oboje, ali on, onako ležeći na kauču, svuče sve sa sebe i kaže mi: Dođi ...
Pobacam svu odjeću i stisnem se uz njega.
Ovo je ... ma ovo je bilo bolje od seksa. Beskrajno dugo maženje, nježno, nježno ... i prosuti poljupci po kosi, čelu, vratu, ramenu, dlanu ... tiho mrmljanje, duboki uzdasi ... iskričavi pogledi i topli osmjesi ...
- Topiš mi se pod rukama, kaže mi.
Bacim pogled na sat i ne mogu povjerovati. Samo što nije četiri iza ponoći!
- Hoćeš da idemo spavati? , pita me.
- Mogli bi, velim, ali želim priču za laku noć.
- Priču za laku noć?
- Da, neku lijepu.
- Može biti kratka?
- Može, kažem i osjećam njegov dah na svom uhu. Šapuće mi, dok mi se koža ježi ...
- Pala je noć. Spavaj sada. Ujutro ću te još više voljeti ...
I eto, jutro samo što nije.
Čekam ...
komentiraj (19) * ispiši * #
