02

četvrtak

travanj

2020

Kad netko voli

Jučer je bio baš neki težak dan.
Dolazim kući kasno popodne, guram ključ u bravu, ali ne mogu ući.
Nije izvadio ključ s unutarnje strane. Poludim na to, pa zvonim ... zvonim ...
Napokon otključava vrata i ja, onako ljutita, prekoračim kućni prag.
Raširi ruke u zagrljaj i kaže mi:
- Dobro veče, ja sam M. i ja te volim.
U trenutku prođe sav umor i sva ljutnja i utopim se u tom zagrljaju i ne da mi se van.
Čeka me svježe kuhana kava i kroasan s marelicom.
Sretna sam.

31

utorak

ožujak

2020

Blogozločestoća

Pišem u prosjeku jedan do dva posta mjesečno.
Svaki post je isključivo moj doživljaj našeg suživota. Onaj lijepi dio. O problemima, kojih je na pretek, ne želim pisati. Želim pamtiti ono lijepo. Ono što doživljavam prvi put u svojim pedesetima.

Nisam u potpunoj izolaciji jer, zamislite, moram raditi. Zapravo, ne moram jer spadam u rizičnu skupinu, ali želim olakšati svojim radnim kolegicama koliko je to moguće i nije mi teško.

Trenutak kad se vratim doma i zatvorim vrata za sobom, jedino što želim jest utopiti se u njegovom zagrljaju.
To je najljepši dio dana. Osjetiti njegovu toplinu i poljubac.

Ah, oprostite, zaboravila sam da ne smijem o zagrljajima i poljupcima, jer se tu dovodi u pitanje moja emocionalna inteligencija i životni prioriteti.

Ne poznajem nikoga od vas, niti vi poznajete mene, ali se ne libite popljuvati me ...
Zbog čega?
Zbog posta o ljubavi koju živim.
Zbog priče o par sati mojega života, za neke od vas ( i to isključivo žene mojih ili barem približno mojih godina ) sam bešćutna, emocionalno zakinuta ... i svašta još nešto.
Ne zamjeram vam, ne ljutim se, a još manje se vrijeđam.
I vi ste samo žene.

Ne čitam i ne pratim nikoga od vas. Svratim na blog onih koji mi ostave komentar, pa ako me njihov post dodirne, komentiram, pa smatram da je vrhunac neukusa, bezobrazluka i zlobe kad na tuđim postovima, u komentarima, nađem gdje me se proziva i blati.
Slobodno možete, drage kolegice blogerice, sve frustracije vezane uz moje neprimjereno ponašanje istresti na mom blogu.
Ako je to način da sebi olakšate vašu inertnost vezanu uz trenutne događaje, nemam apsolutno ništa protiv. Ja se svakog jutra bez grižnje savjesti pogledam u zrcalo.

Jer, ako osuđujete nekoga o kome ne znate apsolutno ništa, pitam se što činite ljudima oko sebe.

Već je pala noć i osjećam želju da ostavim svoje tragove u svježem snijegu. Prošetat ću dvorištem. Do jutra će moji tragovi nestati, ali duboko vjerujem da će tragovi ostati u srcima onih ljudi koji me jako dobro poznaju i vole.
A zamislite ... ima ih.

24

utorak

ožujak

2020

Ujutro ću te još više voljeti

Zlo nikada ne dolazi samo.
Corona.
Potres.
Pitam se što je treće ...
Možda ovaj snijeg koji neumorno pada ... ?
Jutros sam razbila svoju omiljenu šalicu za kavu. Onu na kojoj piše "za ljepši dan", pa mi je dan odmah počeo ... a onako ... svo zlo u jednoj razbijenoj šalici.

Dok ležimo jedno do drugoga, isprepletenih ruku, nepogrešivo koordiniramo keksićima kojima hranimo jedno drugo.
Razmišljam kako bih u ovim godinama već trebala dobro poznavati svoje tijelo i uglavnom je to tako, ali on me svako malo iznenadi dodirom na koji reagiram burno ... preburno.
Na sam dodir.
Prošao je onaj film u osam, pa sam mislila da će potražiti nešto što bi rado pogledali oboje, ali on, onako ležeći na kauču, svuče sve sa sebe i kaže mi: Dođi ...
Pobacam svu odjeću i stisnem se uz njega.
Ovo je ... ma ovo je bilo bolje od seksa. Beskrajno dugo maženje, nježno, nježno ... i prosuti poljupci po kosi, čelu, vratu, ramenu, dlanu ... tiho mrmljanje, duboki uzdasi ... iskričavi pogledi i topli osmjesi ...
- Topiš mi se pod rukama, kaže mi.
Bacim pogled na sat i ne mogu povjerovati. Samo što nije četiri iza ponoći!
- Hoćeš da idemo spavati? , pita me.
- Mogli bi, velim, ali želim priču za laku noć.
- Priču za laku noć?
- Da, neku lijepu.
- Može biti kratka?
- Može, kažem i osjećam njegov dah na svom uhu. Šapuće mi, dok mi se koža ježi ...
- Pala je noć. Spavaj sada. Ujutro ću te još više voljeti ...

I eto, jutro samo što nije.
Čekam ...

26

srijeda

veljača

2020

Da ga budim ili ne ... ?

Vani leprša snijeg.
Volim te večeri kad se skupimo jedno pored drugoga pod pokrivačem.
Slušam zapuhe vjetra i uživam u njegovoj toplini.
Rukom me prima za bedro i prebacuje moju nogu preko sebe. Lagano rukom prelazi po koži i nježno stišće prstima cijelom dužinom moje noge.

" Jooooj, ta tvoja bedra", mrmlja mi pored uha, dok mi se koža ježi ...
Bog mi je dao raskošno tijelo, poprilično skladno. Uvijek sam imala struk, pa onaj momenat, kad u čučnju stoji iza mene i drži me za struk dok ja klečim lica uronjenog u podlogu kreveta i lagano klizi u mene, neodoljiv mi je.

Savijam ruke na leđa, prema njegovom trbuhu, želim osjetiti napetost mišića, a on ih primi jednom rukom i obuzda svaki moj pokušaj pomicanja ...

Nije grub. Iako ponekad volim kad mi ne dozvoli da se mičem, nepogrešivo zna trenutak u kojem me oslobađa stiska i dozvoljava mi da posegnem sama za sobom ... voli kad se samozadovoljavam dok je u meni.

Nikada nisam imala ovakve orgazme. Dugotrajni su i intenzivni. I nikada nisam više uživala u svome tijelu kao sada.

I da, ne sjećam se da sam ikada imala potrebu stalno milovati partnera kao što to imam sada.
Doduše, nije ni čudo.
Koliko sam ja nesavršena, on je čista suprotnost.
Gledam ga baš sad. Zaspao je dok ovo pišem i opet osjećam nježna krila leptira ... negdje u preponama ...

Da ga budim ili ne ... ?

02

nedjelja

veljača

2020

Kreativna nastranost

Zove me sinoć prijateljica i kaže:
- Znaš, nikada nisam doživjela pravo Valentinovo, onako, da me netko baš tada voli i da u tajnosti organizira tu večer samo za nas i da ...

- E, kažem joj, na krivu adresu pišeš. Do Valentinova držim kao do lanjskog snijega, a dobro znaš da obožavam kišu.
Neka je tebi svih drugih dana lijepo i neka si mi sretna. Valentinovo je ionako izmišljena glupost. Ali, ako baš želiš, eto, odričem se tog dana s njim i posvećujem ga tebi.

Smijemo se obje.

Gledam se neki dan u zrcalu nakon tuširanja. Nisam uopće kritična prema sebi, ali, ruku na srce, godine nose svoje.
Sise više ne stoje kao nekada, a bome ni s guzom nije bolje.
Počela sam trenirati prije mjesec dana.
Teretana i personalni treneri. Prekrasan ljubavni par.

Kaže mi ona:
- Nitko ti neće primijetiti sise, kad ti vide guzu!

Dovoljno poticajno, zar ne?

Osim toga, naučila me savršeno kružiti zdjelicom, al ono ... sama sam sebi najseksi kad to činim, a neki dan sam primijetila da me mali u čudu gleda dok sjedim na njemu i kružim dok me drži za bokove.

Otkrivanje novih dimenzija seksualnosti u pedesetima. Neprocjenjivo.

U ovom vremenu provedenim s njim, otkrila sam da posjedujem notu nastrane kreativnosti.
Nek sam barem u nečemu kreativna.
On to prihvaća širokim osmijehom.
Zaključujem da mu se sviđa, a ja volim ugađati.
O, kako to volim !

29

srijeda

siječanj

2020

Samo ljubav ...

Odluka je pala.
Nema više teških tema.

14

subota

prosinac

2019

Čežnja

I bas danas ... nakon toliko vremena, našla sam mu se u zagrljaju, sasvim spontano i sasvim (ne)očekivano.

I taj poljubac koji je uslijedio ... probudio je nježna sjećanja na ono što smo nekad imali.

Njegovi uzdasi, duboki i teški, rekli su da čežnja nije ugasla i da me još uvijek želi kao nekada.

Što više mislim o njemu, sve sam svjesnija da moram početi misliti o sebi.
Imam vremena.
Nikud mi se ne žuri.
Jednom, sigurna sam, doći će i naše vrijeme.
Strpljiva sam ja ...

01

nedjelja

prosinac

2019

Usponi i padovi

Šetnja gradom, čaša kuhanog vina i fritule, glazba koja trešti pod milion ukrasnih, blještećih lampica, uz riječi ...

"Volem ja tebe puno i bezuvjetno... da znaš.
Puno si mi sve...I imaš ogroman "inpakt" na ono što jesam..."

Sve ovo bi garantiralo predivan završetak dana, da se opet, kao po defaultu, nije dogodilo sranje.

I to generalno sranje.
Nekim ljudima nikad nije dovoljno svinjarija koje serviraju svojim bivšim partnerima.

27

srijeda

studeni

2019

Pomirbeni seks

Baš sam si neki dan razmišljala koliko sam se promijenila.
Potvrđujem činjenicu da život sa mnom nije bio lak. Nekada.
Ali to mogu priznati samo vama i sebi.
Nekada, kad bih se naljutila, a bilo me lako naljutiti, vjerovatno zbog općeg nezadovoljstva u kojem sam živjela, znala sam se duriti danima. I šutjeti. Beskonačno dugo šutjeti i sve držati u sebi.
Zašto sam se uopće toga sjetila? Pa zato što me, neki dan, mali raspizdio, al tako žestoko raspizdio da sam mu izgovorila svašta. Bez podizanja glasa. Smireno.
A nije da nisam bila u pravu.

Svoje ljutito izlaganje sročila sam u podužu poruku, zato da ne bih zaboravila sve što želim reći i sve što ga ide.
Završila sam jednom jedinom rečenicom, bez podizanja glasa, kad se vratio s posla. Onako, u četiri oka, s tim da me on nije gledao. Ali me itekako čuo.
I, kad sam izgovorila sve što sam imala za reći, prošla me ljutnja. On se, međutim, držao malko uvrijeđeno, zatvorio se u svoju sobu, pa i prespavao u njoj.
A ja .... nastavila sam sutradan sasvim normalnu komunikaciju kao da se ništa nije dogodilo.
I to mi se sviđa. To olakšavanje duše i instantno primirje.
Sva sreća pa ni on nema običaj ljutiti se dugo.
U znak primirja i želje da mi kaže da sam u pravu, ujutro, raširio je ruke i skupio ih oko mene u jedan krasan zagrljaj.
Obožavam biti u njegovom zagrljaju, pogotovo kad u stisku osjetim pomicanje u njegovim preponama.
Jednu sam ruku pažljivo uvukla u bokserice i obuhvatila ga prstima, a drugom sam ga stisnula za tu malu, prekrasnu guzu.
Tako zapetljanog, odgurnem ga do ruba kreveta svučem mu bokse i natjeram ga da sjedne.
Zapravo, gurnula sam ga na leđa i zakoračila preko njega.
Drži mi grudi rukama i naizmjenično ih ljubi.
A ja .... eh ... ja već sjedim tamo gdje trebam i lagano pomičem kukovima ...
Nije li pomirbeni seks najbolji od svega na svijetu?

16

subota

studeni

2019

Milovanje pogledom

Čim sam zakoračila na kamene ploče, ugledala bezbroj malih galerija i čula glazbu koja se rasipala s nekoliko prozora na različitim lokacijama ovog malog grada, smještenog na brežuljku s kojeg je pucao prekrasan pogled, zaljubila sam se u trenutku, i bila sam sigurna da će se isto dogoditi i njemu.

Istina je da sada, u jesen, cijeli gradić odiše određenom mirnoćom. Prošlo je ljetno ludilo i tople noći. Bila sam sretna da smo uopće dočekali sunčani vikend da možemo na izlet.

Nekako je nevoljko pristao na putovanje u nepoznato. Već danima neraspoložen, zbog poznatog razloga, pristao je krenuti kad je uvidio da nemam namjeru dan provesti u kući.

Šutjeli smo gotovo cijelim putem. Kao za inat svemu, svirao je CD koji voli njegovo dijete, pa redovno zajedno pjevaju.
Ovoga puta nije pjevao, ali se rasplakao. Više ni ne moram pitati zašto su mu oči suzne. Znam.

Kako sam se nadala da će pogled u daljinu odagnati loše raspoloženje, odvela sam ga na terasu restorana, s koje puca pogled na okolne brežuljke.
Nebom su plovili krasni oblaci, sunce je izvirivalo i skrivalo se iza njih i bilo je predivno.
I nekako, dobro raspoloženje se vratilo. I osmijeh na lice ... dok na terasu nije ušetala mala obitelj s bebom u naručju.
Gledao je dijete s osmijehom, očiju punih suza ...
- Nemoj, molim te, rasplakati ćeš i mene, rekla sam.

Obrisao je oči ponuđenom maramicom i nasmijao mi se.
- Ne budi tužna. Barem ti nemoj ...

Pojeli smo pizzu, popili pivce i bacili se na istraživanje uskih kamenih uličica.

Vidjela sam da mu se jako svidjelo. Fotkali smo jedno drugo i bili uistinu veseli.

Na putu natrag, složili smo se kako je dan bio divan.
Unatoč svemu.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.