Ujutro ću te još više voljeti

Zlo nikada ne dolazi samo.
Corona.
Potres.
Pitam se što je treće ...
Možda ovaj snijeg koji neumorno pada ... ?
Jutros sam razbila svoju omiljenu šalicu za kavu. Onu na kojoj piše "za ljepši dan", pa mi je dan odmah počeo ... a onako ... svo zlo u jednoj razbijenoj šalici.

Dok ležimo jedno do drugoga, isprepletenih ruku, nepogrešivo koordiniramo keksićima kojima hranimo jedno drugo.
Razmišljam kako bih u ovim godinama već trebala dobro poznavati svoje tijelo i uglavnom je to tako, ali on me svako malo iznenadi dodirom na koji reagiram burno ... preburno.
Na sam dodir.
Prošao je onaj film u osam, pa sam mislila da će potražiti nešto što bi rado pogledali oboje, ali on, onako ležeći na kauču, svuče sve sa sebe i kaže mi: Dođi ...
Pobacam svu odjeću i stisnem se uz njega.
Ovo je ... ma ovo je bilo bolje od seksa. Beskrajno dugo maženje, nježno, nježno ... i prosuti poljupci po kosi, čelu, vratu, ramenu, dlanu ... tiho mrmljanje, duboki uzdasi ... iskričavi pogledi i topli osmjesi ...
- Topiš mi se pod rukama, kaže mi.
Bacim pogled na sat i ne mogu povjerovati. Samo što nije četiri iza ponoći!
- Hoćeš da idemo spavati? , pita me.
- Mogli bi, velim, ali želim priču za laku noć.
- Priču za laku noć?
- Da, neku lijepu.
- Može biti kratka?
- Može, kažem i osjećam njegov dah na svom uhu. Šapuće mi, dok mi se koža ježi ...
- Pala je noć. Spavaj sada. Ujutro ću te još više voljeti ...

I eto, jutro samo što nije.
Čekam ...