"Ja sam s tobom, što bi se nazvalo domom ... i to je to. Ti si moj sevdah."
Sama sa sobom, sabirem misli.
Ne znam ni kako opisati, a bome, ni kako objasniti desetodnevnu razdvojenost.
On, na jednom od otoka poslom, a ja, duboko na kontinentu, zadovoljstva radi.
U posljednjih šest godina, nismo bili toliko dugo razdvojeni, niti su nas dijelili toliki kilometri.
Je li mi nedostajao?
Priznajem ... nije. Ali stvarno. Jednostavno nije.
Tu sam činjenicu priznala sebi. Njemu nisam. Nije da ga više ne volim, nije ni da ga ne želim pored sebe, ali ... još ni ne znam što bi poslije tog "ali" trebalo doći.
Možda mi nije nedostajao jer sam znala da će se vratiti?
Skroz sam zbunjena osjećajima ili, bolje rečeno, onime što nisam osjećala.
Nekako mi se čini da su se moje emocije stišale, nekako mi se čini da je od one silne vatre, ostala jedva žeravica i čini mi se, što sam ja više svejedno mi je, on pokazuje da mu je stalo.
I sad, nisam ni simo ni tamo. Ni sama se sebi ne mogu objasniti. Puštam da vrijeme odradi posao umjesto mene.
Post je objavljen 07.04.2023. u 10:33 sati.