24

srijeda

lipanj

2020

Doručak u krevetu

Doručak u krevetu
- Da mi je itko, nekoliko godina unatrag, rekao da će mi netko nedostajati, rekao bih mu da je lud ... a to malo biće me trga od čežnje ...
- Radi se o tvom djetetu, zato ti i jest tako. Djeca su van svake kategorije kad je nedostajanje u pitanju.
- Varaš se. Kad odeš i nema te nekoliko dana, skupim se u onaj kut, tamo, na kauču i nedostaješ mi. Jako.

Omotani jedno oko drugoga u krevetu, slušali smo laganu glazbu.
Svemu je prethodila jedna izuzetno stresna situacija za mene, pa je njegovo rame bilo mokro od mojih suza. Bio je iznimno nježan, kao da je htio reći da ne brinem, da je tu, da me voli i da to ništa ne može promijeniti.
Opustio me milovanjima. Onako kako samo on zna, pa sam tako mokrih obraza zaspala u njegovom zagrljaju.

Ustao je prije mene, skuhao kavu i napravio mi doručak, a od mortadele pažljivo izrezao srce.




21

nedjelja

lipanj

2020

Tih nekih dana ...

Ima tih nekih dana kada potisne čežnju za djetetom, kada umanji ljutnju zbog njezinih djela, kada pokuša potisnuti činjenicu da ne zna kad će malenu ponovno vidjeti i hoće li uopće, kada zaboravi da ni jedna institucija nije prstom pomakla da se išta pomakne s mrtve točke, kada zaboravi na sud, državno odvjetništvo i policiju i moguće grozote koje dijete proživljava ...
Ima tih nekih dana.
Tada, kao da se sva tuga slije i koncentrira u jednom jedinom zagrljaju u kojem me drži i ne pušta.
Tako obavijenih ruku oko moga tijela traži utjehu i utočište. Tako živi i spava.
Tih nekih dana, kad mu, sasvim slučajno, osmijeh ozari lice i ja se ponadam da nije odustao. Ponajprije od sebe.
Tih nekih dana, kad ljubav usmjeri ka meni, pa sve ono što želi reći malenoj, povjeri meni.
I kad ti dani nestanu, kao prekidačem ugašeni, ljutnja i nemoć se vrate.
Tada ja ne popuštam zagrljaj, kao jedina uporišna točka njegovog života.

11

četvrtak

lipanj

2020

50+30=100

Omotana ručnikom, stojim ispred zrcala u kupaonici. Kosa mi je mokra, pa uzimam fen i topli zrak raspršuje duge vlasi.
Ugledam njegov odraz u zrcalu. Izašao je iz tuš kabine, pa onako još mokar i lijep, grli me s leđa. Uzima fen iz mojih ruku, odmakne kosu s mog uha i šapne mi:
- Griva moja lijepa ...
Prstima pažljivo prolazi kroz kosu i nastavlja ono što sam ja do malo prije radila.
Ne sjećam se da je ijedan muškarac išta ljepše za mene uradio. Sušio mi kosu ...

Dok tonem u san, kroz otvoren prozor, negdje iz mraka dopire glasanje ćuka. Njegov prodoran cijuk pretvara se u sonar podmornice dok tonem u vodeno plavetnilo.

U zadnje vrijeme često pomislim kako je vrijeme da napišem epilog jednoj ljubavi.
Ono što me sprječava, ovakvi su trenuci.

09

utorak

lipanj

2020

Samo ljubav ...



- Samo nek znaš, i ja mijao tebe. Puno, bez obzira na sve.
- Znam. Obostrano je. I ne stidim se toga, niti me je sram tebe. Samo imaš krivu percepciju, ali nek ti bude, gledaj svijet od sebe ... ja ti nisam kriv za sve te godine, ni ti nisi kriva za moje ... ali da smo si valjali ovih godina, itekako jesmo.
- Jel ovo oproštaj? - upitam.
- Jel želiš?! Mislim, u takvom sam elementu da na sve pristajem osim da budem na teret nekome, a jesam na neki način tebi ... a to nije dobro za tvoj rast. Ali, kao takav, moram biti spreman i na oproštaj.
- Neću te ostaviti na pola puta. Kad riješiš što trebaš, čini što god poželiš.
- Najbolje se osjećam kad se ne osjećam. Fali mi more ... voda ... korijen ... drvo... nebo ... plavi horizont ... naposljetku, falim i sam sebi ... najviše si sam falim ...
- Fališ i meni, samo ponekad, jednostavno, moram se maknuti na koji dan. Zbog tebe i zbog sebe ...

04

četvrtak

lipanj

2020

Avantura

" hej, imaš i dalje šećera pri sebi ?"

Gledam poruku u nevjerici.
Zar je moguće? Pa prošlo je više od tri godine ...

Upoznali smo se putem neta.
On u (opet) tridesetima, a ja ... no, pa znate ...
Tada sam se još pitala zašto tako mladi muškarci biraju toliko starije žene. Doduše, još uvijek mi to nije jasno, ali više ne analiziram.
Izuzetno zabavan u toku dopisivanja, pristojan i pun komplimenata.
Kao i sada. Osim ako " ... i dalje opake oči i nadasve sočno senzualna" nije bezobrazno.

Sjećam se tog susreta. On nasmiješen, plavih očiju i duge kose svezane u rep. Lijep. Moje visine, ali savršenog tijela.
Ja ... totalno zbunjena onim što si dozvolih.
Šetamo u suton kroz park. Zima je i izrazito je hladno. Ipak, izjavljuje kako mu je vruće i kako zračim. Ne mogah odoljeti, a da mu ne dodirnem kosu, na što se on nasmiješi.
Situacija je nekako napeta, u zraku lebdi puno neizrečenoga, no, zatvaranjem vrata stana u koji smo ušli, nekako spontano, nađem mu se u zagrljaju.
Ljubi baš kako volim, grebe me oštra brada koju sam zabranila da brije. Dobro mu stoji, a možda i izgleda malo ozbiljnije neobrijan.
Seks je bio ultrakratak, što bi se reklo, bio je prije van nego unutra, no, držao me satima u zagrljaju i mazio, pa se sve nekako iskonpenziralo.
Sljedećeg mi je dana donio ružu.

To je bio zadnji put što smo se vidjeli.
Još smo neko vrijeme razmjenjivali poruke, ali kako je bio predaleko, i to je zamrlo.

Do neki dan.
Otkud želja za javljanjem, ne znam, ali možda saznam ...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.