Stil

Vrijeme je za ... posebne poklone i posebne promjene

nepoznatizagreb.blog.hr

Zgrada PMF-a na Marulićevom trgu, sjeverna strana do Zelenog vala. Snimio: Vanja

Da, došlo je i to vrijeme.

Neću filozofirati na tu temu, imamo mi u ovom društvenom trenutku filozofa i previše, svatko nek sam odluči što rečenica iz naslova za nju/njega znači.

Nek je sretan Božić svima nama,
uz zdravlje, ljubav, mir i slobodu u svim dimenzijama!

Vrijeme je za ... posebne poklone i posebne promjene

nepoznatizagreb.blog.hr

Zgrada PMF-a na Marulićevom trgu, sjeverna strana do Zelenog vala. Snimio: Vanja

Da, došlo je i to vrijeme.

Neću filozofirati na tu temu, imamo mi u ovom društvenom trenutku filozofa i previše, svatko nek sam odluči što rečenica iz naslova za nju/njega znači.

Nek je sretan Božić svima nama,
uz zdravlje, ljubav, mir i slobodu u svim dimenzijama!

Kako spasiti onoga kojeg voliš

penetenziagite.blog.hr

- - - - - -



Lokomotive su bile građene za najveću voznu brzinu od gotovo 115 kilometara na sat, a kod dorađenih motora čak i desetak kilometara brže. Upravljački stol omogućavao je vožnju s obiju strana lokomotive na način da strojovođa može mijenjati svoje upravljačko mjesto ovisno o smjeru kretanja, a bilo im je karakteristično tamnozeleno bojenje sa zlatnim ukrasnim trakama.

Za takvim čudovištem ona su dvojica strojovođa stajala te daleke kolovoške noći čekajući da konačno i barem na vrijeme prispiju do Zagreba, gdje će barem nakratko otpočinuti, ukrcati nove putnike i krenuti dalje, prema državnoj granici, kako bi kompoziciju negdje oko Karavanki preuzele austrijske kolege. Pred njima bijaše još gotovo čitava noć na putu; jedna od trinaest onih koje su toga mjeseca proveli za kormilima lokomotiva.

U tmini ove noći naš Josip sigurno neće obraćati pozornost na boju te zlokobne lokomotive kada se ispod njega u krvavoj kupki od čelika i iskara bude odigravala borba za život stotina ljudi. Ili će mu možda u kutu oka, jer znamo da Josip najbolje vidi ono što se događa sa strane, ostati tamna zelena mrlja, da vječito pamti kako izgleda kada čelik okupa ljudsko meso i postane mu gospodarom.

Vi ćete sada ponovno upitati jesam li siguran da je Josip svojim nogama kročio iznad pruge ili je samo u tom svom hodanju dopro do ruba kolosijeka, tamo gdje je ponekad znao završiti s preskakanjem, izmičući prvim manevarkama i psovkama pospanih strojovođa i skretničara, a ja ću vam ispričati tek ono što sam u Josipovim očima zasigurno vidio, samo kada sam radi toga da bih ih gledao sklopio svoje.

Vidio sam Josipa, žmireći tako od strave i straha, jer znate – i mi koji vam pričamo nešto osjećamo kada živimo to o čemu ćemo vam poslije željeti pričati, a vi ćete znati jesmo li vam to umjeli ispričati kako valja ili smo vam tek oduzeli vrijeme. Eto, tako sam ja gledao Josipa – ili bolje rečeno, njegovu tihu i plahu dušu – kako u raskoraku zastaje točno na sredini onog nathodnika, baš nekako iznad trećeg kolosijeka gledano od sjevera prema jugu, pa gleda ni u što sluteći nekakvo zlo, kako to već ljudi slute po zvuku ili tišini ili onome što zlo znade okruživati, ili ljudi jednostavno pretrnu jer postanu posvema sigurni da slušaju samo zlo.

Kako se zlo glasa i koji je zvuk nailaska zla, mogli bi nam kazati svi oni samljeveni, pregaženi i ispečeni, samo kada bi pričati mogli i kada bi nam takvo što pričati željeli. Mi ih, naravno, nećemo tjerati na takvo što, niti bismo ih tjerali da ih ikada sretnemo, već bismo ih radije izbjegavali uopće gledati u oči, a kamoli bilo što razgovarati s njima, pa još o tome kako su umirali. Neki su od njih imali sreće pa su ih časkom probole metalne šipke ili im vratove odrezali veliki komadi prozorskih stakala na kupeima; drugi su pak umirali još u minutama, pa i satima što su slijedili prepuni zlokobnog šištanja iskara, napona i vreline.

Sve je to onim svojim očima što gledaju u mjesto koje nitko ne gleda – gledao Josip, pa sam ja – kada sam gledao njega nastojeći odgonetnuti što je zapravo vidio – vidio s njime.

Josip je, kako sam vam već ispričao, ili ću vam tek ispričati, upravo tako često i gledao svijet oko sebe, piljeći u neku točku daleko i nisko, u koju baš nitko nikada nije gledao, tako da svima bude jasno kako on uopće ne gleda to što gleda i tamo kamo gleda, nego da je sva sila njegova gledanja uprta u ono u što njegove oči zapravo ne gledaju, ali jasno vide: u ono što se događa sa strane i u što svi ostali osim Josipa gledaju – ali baš to nikada ne vide.
Jesu li Josipove noge uopće dirale trule i prašnjave stare letve nathodnika ili je u visini na prugom hodalo tek ono što Josipa Josipom čini, a to svakako nisu noge, oči i ruke – morat ćete ovdje ispričati sebi sami, a ja ću vam reći da i sam Josip baš nikada u životu nije poželio biti tamo gore pa gledati u ono što je gledao, jer Bog kada odabire ljude koji će gledati strahote – odabrat će one najsnažnije da se baš tih strahota mogu sjećati pa da nam o njima svjedoče, a mi – slabi, teški i sami – nikada nećemo biti sposobni vratiti se s tog mjesta među žive; među one kojima se priča.

Pa kako se Josip zatekao u visini, nad onom prugom, naslutio je da ispod njega prolazi sama lokomotiva, konačno kočeći i škripeći tračnicama poput podivljala čudovišta, okupanog iskrama, bukom i strahotom. Što se više lokomotiva udaljavala od mjesta prevrtanja, to se više onih devet vagona udaljavalo od pruge, tvoreći nad njom, oko nje i pored nje strašno kolo od smrti i bola. Josip će dobro zapamtiti kako je – nakon što se lokomotiva zaustavila – čuo onaj jedan čas tišine, u kojem se slilo sve zlo i patnja svih ljudi što će stradati u toj krvavoj kupki plamena, željeza i stakla, a potom Josip više nije čuo ništa, jer njegove su uši zaparali urlici patećih ljudi čija je tijela u daljini ili nekako baš pod njime deralo željezo, palila struja ili rezalo staklo. Josip – samo da preživi ono što će morati slušati i gledati – zažmiri i čučne, poželjevši se opet vratiti u nešto što je osjećao da su sigurnost i dobro; pa tako ostade nekoliko časaka; dovoljno da u njega ono zlo odozdo uđe i protrese ga iz temelja, a opet prekratko da taj doživljaj postane takav i tolik da Josipovo sjećanje učini nepostojećim.

Nitko nikada zapravo neće ni znati koliko je točno u vlaku što se drobio, mljeo i lomio pod Josipom bilo ljudskih tijela; neki će izvori spominjati brojku od četiri stotine putnika, od kojih je – kako to s nesrećama obično i biva – ponajveći broj pripadao sirotinji što se s ljetnih praznika vraćala na rad Njemačku. Ljudi su pogibali prerezani metalom i staklom, zdrobljeni u kupeima i pregaženi na hodnicima vagona ili ih je još žive pržila struja visoka napona što se oslobodila uslijed toga jer su vagoni udarajući o prepreke srušili stupove s vodovima uz prugu. Poslije će gotovo pedeset tijela pokopati u zajedničku grobnicu gradskog groblja na brdu uslijed toga što nije bilo moguće utvrditi kome točno pripadaju – jer toliko su bila unakažena, spaljena ili odvojena od nečega što bismo umjeli i smjeli zvati čovjekom.

Sve je to Josip slušao i gledao odozgo, smrt, urlike, iskre, plamen, prevrtanje, škripu, lom stakala, padanje žica na tlo, pa su se kroz mrak i povremene bljeskove struje i iskara metala u vagonima i pored pruge počeli nazirati komadi ljudskih tijela, puzeći bogalji što izlaze iz tog čeličnog, plamenog i staklenog pakla i – potom samrtna tišina, koju bi tek ponekad prekinuo neki neljudski jauk ili vriska; zov upomoć na možda desetak jezika što se govore od Save i Drave pa sve do dalekih južnih mora i – kraj; konac onoga što znamo da je život.

Jer kako smo naučili tamo još kod Josipova oca, Ivana Tomanušića, onog što ga je nasmrt prebilo u nekoj memljivoj kamenoj nastambi solju okupanog pakla dolje ispod Velebita, Vinodola i Senja, ljudi zovu upomoć i onda kada sasvim sigurno znadu da nikakve pomoći više nema niti će je ikada uopće biti, sve do časa kada im je suđeno da ih više ne bude. Zvati upomoć, to je jedno od temeljnih ljudskih obilježja; čovjek nije u zajednici zato da bi tamo bio od kakva dobra po drugoga, već po sebe sama; interes i korist su ti koji nas u zajednice guraju i uza njih vežu.

Nemati pleme od kojeg bi, ma kako se prema tebi odnosilo, dozivao kakvu pomoć, to može – kako kažu – tek Bog sam, ili zvijer, ali ne i netko tko bi se čovjekom zvao.

* * *
S našom ćemo pričom nastaviti na mjestu na kojem je Josip ni živ ni mrtav dospio na drugu stranu pruge, u ono što nazivamo gradom. Ili, hajde – Gradom; udovoljit ću tvojoj sujeti, čitatelju dragi. Kakav bio da bio, taj će grad morati odučiti hoće li našeg Josipa prigrliti i izvesti do Tomislavova trga, kojim će morati proći na svome putu kući, ili će ga takvog, zanesenog, pijanog i oprženog od ženskog mesa, pića i blizine smrti odbaciti pod kakav tramvaj, u kanal ili blato; tamo gdje taj grad već odbacuje sve kalo i nesreću koju ne želi gledati ni trpjeti, već je od sebe gura ni u što, poda se, kao da je običan čovjek kojem je stalo do dobra glasa, spokoja i zabave, a ne do smrti, borbe i pakla.

Josip je do svoje zgrade stigao teturajući, pa čovjek ne bi znao reći kako je uopće moguće da je toliki put prošao pješice a da ga baš nitko zaustavio nije. Ili su ljudi već i tada gledali svoja posla, ili je sav svijet pohitao ravno na onaj kolodvor kada se začula onolika buka, škripa i nesreća, ili je Josip prolazio gradom i svijetom onako kako mačke prolaze među kapima kiše, da ih nijedna ne dodirne, a da ih svaka upamti zasvagda.

Kada gurnu ulazna vrata, gotovo se srušio u hodnik, pa polako, gotovo četveronoške uđe u stan u prizemlju, gdje je na kauču, odmah do ulaznih vrata drijemala Borka. Gledajući u nju i jedva stojeći na nogama, otkopča džep na hlačama pa iz njega izvuče onaj smotuljak od izgužvane kuverte s novcem te ga gurne njoj pod jastuk. Sve je bilo tiho i mračno, pa bi svaki čovjek malo jačeg sna nastavio spavati bez ikakva problema, ali ono što je s Josipom ušlo u sobu probudilo je Borku, pa ga ona pogleda širom otvorenim očima.

Josip jedva razgovijetno i nepovezano započne pričati o onome što je doživio; izgovarao je riječi kao da na zid baca trula jaja pa se ona razbijaju i razlijevaju puštajući svoju prljavštinu da curi prema tlu. Žice, struja, vlak, mrak, noge, urlici, iskre, ograda, voda, ljudi, meso, žena, sise, plaća. Josip izvuče onaj smotuljak ispod jastuka pa ga gurne Borki u naručje, glasno ridajući. Ona ga zagrli pa razumje da je doživio nešto toliko strašno, teško i daleko da je najbolje baš nikada ga o tome ništa ne pitati – a ponajmanje tada, kada se takav pred njom stvorio kao da je stigao s vrata paklenih.

Polegne ga na krevet i svuče do gola, pa upali svjetlo i među njegovim nogama ugleda malen trag krvi. Voljela je i pazila svog brata onako kako tek majke brinu za svoje nesretne sinove, pa joj ništa neobično nije bivalo da ga vidi bez odjeće.

Zatim ga onakvog zagrli, dok je drhtao od plača na njenom ramenu i dalje pričao strahote. Poslije ga opere i obuče u čisto pa zamota u plahtu i uspava poput malena djeteta.

Kako je Josip nakon svega uspio usnuti, to Borki nije baš bilo jasno, premda će čitava života znati o onome kroz što je Josip prošao tek nekoliko općenitih stvari; možda je svemu pomoglo to što se radilo o petku, a već odavna u tvornicama se nije radilo subotom i nedjeljom, pa je Josip čitav vikend ležao u krevetu kao u bunilu, jecajući i pijući tek malo vode što bi mu je sestra izlijevala u usta da preživi to što oni ispod njega nisu uspjeli.

Nakon svega, Josip je uvečer trećega dana ustao kao iz mrtvih, te je jedva pridižući se na laktove prozborio Borkino ime dok ga je hranila toplom pilećom juhom brišući mu s osmijehom kutove usana što su drhtale i tresle se od slabosti. Od onoga što je tamo dolje vidio, nitko nikada neće saznati niti jedne jedine riječi; sve što bi netko o tome mogao znati, mogao je vidjeti u Josipovim očima samo ako se u njih zagledati želio i ako se zagledati od strahote uopće smio, a Borka takvo što ne da je umjela i smjela; ona je – samo da bi Josipa mogla poduprijeti na njegovu putu kroz život, takvo što morala zagledati.

Ničeg vrednijeg, jačeg i ljekovitijeg na ovom svijetu od ljubavi nema. Josip se spasio da živi dalje svojim jednostavnim i prostodušnim životom, usprkos samom srcu zla koje je ugledao one noći.

Borka je na tom putu odavna bila već spašena.

Niste nam bitni

mela.blog.hr

Poučavam djecu dviju malih jako bogatih općina.

Redovito smo svake godine za Božić i Novu godinu dobivali panetone od jednog komunalnog poduzeća. Za tako veliko bogato poduzeće mali znak pažnje, nama znak da misle na nas. Zahvalni smo. Dobili smo ga i ove godine. Stvarno lijepa gesta.

Također smo dugi niz godina od jedne općine dobivali botelju vina. Isto lijepa gesta.

Lani nismo dobili vino, nešto smo gadno skrivili. Ove godine promijenio se načelnik jedne općine, dijete načelnici pohađa našu školu. Pomislili smo da će se botelja vratiti. Ali jok, još smo u nemilosti. Mi smo jadni mali prosvjetari koje treba poniziti još više, dajući nam na znanje da smo nebitni. Eto hvala načelnici za šipak!

Pa ne čudimo se kada nas svi omalovažavaju i marginaliziraju kada nas lokalna vlast ne poštuje. Baš sam žalosna. Nije meni do botelje nego do časti.

Ove nove mlade generacije roditelja kao da se sveti nama koji obrazujemo i odgajamo njihovu djecu. E baš vam nećemo dati ni kemijsku ni rokovnik jadnici prosvjetarski!!! Zar mislite da ste nam bitni? Baš te jadni.

Evo prošla me ljutnja. Ispucala sam što me zaboljelo.

Ma koliko nas izostavljali i ma koliko mi prosvjetari bili u nemilosti, nikada, baš nikada, nitko neće moći ubiti u meni duh učitelja i ljubav prema poslu. Sad se ponosim još više jer znam da sam bitna, jer ja sam ta koja provodi s djecom dosta vremena njihovog života i usađujem im vrijednosti i darujem znanje.
Ova sadašnja generacija stalno me grli. Iz čista mira samo se zalete i skoro me sruše. Meni velika sreća.

A botelja vina? „Ionako je kiselo!“ - reče lisica.

Šuška

luki2.blog.hr

Dakle, jako sam ponosna i sretna danas - Šuška je poslala svoju knjigu, koja je danas doputovala do mene.

Toplo oko srca, zahvalna - i s velikom ljubavlju sam je počela čitati.....Hvala Šuška, predivna si!

Kao što sam znala za Vjetra, kao što sam znala za Konobaricu - tako sam odmah znala za Šušku da će objaviti knjigu


Jer sjajno piše - sjajno pišu.....


Eto, ljudi - meni je Božić stigao.....


Ljub!

Advent

y-complicated.blog.hr

Dragi moji,













Panoramski kotač, mijenja boje. :)










Svi znamo za koga je ova slika. :)))









Ova je slika za sve moje blogere.



Nenadano su iskrsnuli neki veći zahtjevi za radovima u kući pa je nestalo i ono malo vremena za bloganje. :(
Znam kako ćete me razumijeti i oprostiti mi što nisam bila više angažirana.
....................

Za ovaj Božić vam prije svega želim da nađete mir u svojim srcima. Želim vam i da nađete način da volite čovjeka, kakav god nesavršeni bio i da mu oprostite.

Iskoristite dane blagdana da nazovete prijatelja kojeg dugo niste čuli, svom svojom snagom svojim bližnjima pokažite koliko ih volite jer tome ovi dani i služe.

Odmorite se, voli vas vaša Ypsilonka

Sretan i blagoslovljen Božić

goddessvesna.blog.hr

Neka nam ovaj dan donese mir, zajedništvo i vrijeme jednih za druge.
Kuća neka nam bude puna smijeha, stol pun hrane (malo prepun), a srce puno zahvalnosti.
Nek nas Božić podsjeti koliko je zapravo malo potrebno za sreću: zdravlje, obitelj, toplina doma i trenuci provedeni s onima koje volimo.
A kalorije, suđe i sitne rasprave… ostavit ćemo za poslije. Ostalo ćemo lako.

Sretno ti posljednje putovanje

bez-obzira-109.blog.hr

Umjesto da ti uputim božićnu čestitku moram se oprostiti od tebe.
Nakon višegodišnje patnje i par mjeseci teške agonije, iz krila
svojih najmilijih otišla je moja "prija", žena koja je odgojila tri krasne
kćeri, jedna je došla i u moju obitelj. Odgojila je mnoge generacije
učenika i pored svih znanja, do u tančine im je usadila ljubav prema
poeziji, posebno onoj Tinovoj. Rijetki su na ovom prostoru bili toliko
posvećeni Tinu i njegovoj ostavštini. Život je pokazao svoju ružniju
stranu i tako je njen odlazak u mirovinu bio ujedno i rastanak s Tinom.

Danas se opraštaš od svih koji su te cijenili i voljeli, ostavivši natruhe
gorčine zbog svega onoga što si ovih godina podnosila. Očekujem
da će ti ono svima nama nedokučivo mjesto pružiti smiraj i možda u
krugu sebi dragih pronađeš mjesto za nastavak svojih pjesničkih
analiza. Pronađi mir i spokoj na nepreglednoj božanskoj oranici,
s ljubavlju i poštovanjem tvoja prija:((

SPROVOD TINANINE BAKE U UTORAK

zgmazoretkinje.blog.hr

Sprovod Tinanine bake i Šefove mame Marine Šćuric je

u utorak 23.12.2025. u 13:00 sati na Krematoriju
misa zadužnica je u Crkvi Uznesenja BDM u Stenjevcu u 18:30.




NAMA TRENINGA
Od ponedjeljka 22.12. Zagrebačke mažoretkinje nemaju treninga radi zimskih praznika. Treninzi se nastavljaju 12.1.
Iz istog razloga će se i blog objavljivati samo utorcima do 13.1.






- ponedjeljak 29.12. u 10:00 HVIDRA, Slovenska 21 (dodjela priznanja Thompsonu), o/o Suza

- ponedjeljak 29.12. u ???? KC D.Petrović (polufinale Kutija šibica), o/o Suza

- utorak 30.12. u ????? KC D.Petrović (finale Kutije šibica), o/o Suza

- utorak 6.1. u 10:00 DVD Dubrava (Trenerska škola), o/o ????






KOLIKO BUBNJEVA IMA DRUM LINE

6 tenora (od čega 1 Yamaha i 1 Stagg)
4 snara (od čega 1 Stagg)
6 cassa (od čega 1 Stagg)
5 tomova (4 quatro i 1 trio)
1 činele
1 bubanj za probe
= 23 bubnja i činela

Uz to imamo desetke palica i batova, te velik broj rezervnih opni za bubnjeve, te jedan stalak za snar






ZAŠTO CURE DOLAZE SAT VREMENA PRIJE NASTUPA

Na nastupe se dolazi sat vremena prije nastupa. 30 minuta nam služi radi "rezerve" i pripreme jer:
- neke cure zakasne (ne baš često, ali se ipak desi, a to je dovoljno da možemo organizirati zamjenu ili prijevoz na nastupa poput taxija...)
- moramo se raspitati gdje je garderoba za preskidanje (čak i kada imamo svoje garderobe poput one na Dinamu, koji puta se desi da je ne možemo koristiti ili tamo ima nekih problema npr. nema struje, prljava je, prosuta je vode, nema ključa…)
- treba definirati osnovne želje naručioca koje nismo uspjeli definirati tijekom ugovaranja nastupa (npr. je li nastup vani ili unutra da znamo curama reči koje uniforme odjenuti)
- dajemo curama osnovne naputke kako se našminkati i odjenuti
- eventualno isprobamo ceremonijal, protokol ili postavimo formacije nastupa u konkretna prostor (posebno ako se radi o speficičnom ili premalenom prostoru)

Ostalih 30 minuta je za odjevanje i šminkanje:
- cure se odjevaju i šminkanju oko 20 minuta (uniforme, čizme, frizure pod kapu, sređivanje frizura da kosa ne strši na sve strane, lakiranje, šminkanje...)
- 10 minute prije izlaska iz garderobe pregledavamo svaku curu i ako nešto nije u redu vračamo je da popravi nedostatak (pregledava se urednost uniforme, svi dijelovi uniforme, šminka, kosa, te usta da mažoretkinje nemaju kaugume)
- u slučaju visokih temperatura ili dužih ceremonijala tražimo od svake cure da popije dovoljnu količinu vode i isotonika

Ukoliko se nešto izjalovi pa nam treba više od 30 minuta "rezerve" cure se uspiju odjenuti i našminkati u 15 minuta, a bilo je slučajeva da su to napravile i u 10 minuta.

Kada se radi o vrlo zahtjevnim koreografijama, nastupima ili prostorima (npr. Lisinski) nalazimo se dva sata prije nastupa kako bi imali sat vremena samo za formacijsku probu ili probu ceremonijala/protokola.






ZRINJEVAC

Zrinjevac, odnosno Trg Nikole Šubića Zrinskog, dio je tzv. Zelene ili Lenucijeve potkove, koju čine sedam zagrebačkih donjogradskih trgova.

- napravljen 1872. (do tada je tamo bio stočni sajam)
- površina 12.540 m2
- na parku ima 220 platana i tri fontane
- na sjevernom dijelu stoji meteorološki stup postavljen 1884. godine.
- na južnom dijelu poprsja: Julija Klovića, Andrije Medulića, Krste Frankopana, Nikole Jurišića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Ivana Mažuranića.
- u sredini parka, nalazi se glazbeni paviljon, postavljen 1891. godine (projektant Hermann Bolle).

- Zrinjevac je obrubljen zgradama Vrhovnog suda Hrvatske (sjever), Županijskog suda (istok), Arheološkog muzeja (zapad), Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (jug), Ministarstva vanjskih poslova (jugoistok)
- ime dobio na spomen na 300. godišnjicu bitke N.Š. Zrinjskog kod Sigeta








BONKASI
Bonkas = bombon
Kikič = Ki-ki bomboni
Kauguma, žvačka = žvakača guma
Preživati = žvakati žvakaču gumu
Mikič = lizalica
Cuclat = sisati
Čoksa = čokolada
Slatkač = sladoled

„Kaj preživaš tu kaugumu“ = zašto žvačeš tu žvakaču gumu






PIZZARIA ANTONIJO, PURGER, DVOJKA…
Zagreb je prije imao legendarne pizzarije. U njih smo išli vrlo rijetko, jednom, dva, najviše tri puta godišnje i odlazak u pizzerije je bio istinski doživljaj, zbog kojeg se nije spavalo noć prije od uzbuđenja. Pizzerija je bilo malo, ne kao danas nekoliko u svakom kvartu.

Purger na Trešnjevci u Ozaljskoj ulici bila je prva pizzeria, legandarno mjesto gdje smo gubili pizza-nevinost. Odličan ambijent. Purger i danas radi no osim identičnog ambijenta nema veze sa onom pizzom iz osamdesetih. Blijeda je to slika, ma ni to.

Antonio je bio vrhunska pizzeria u Ilici. Kultno mjesto bila je Dvojka na početku Nove Vesi na kućnom broju 2 u podrumu. Tu nikada nije bilo mjesta, a na stepenicama se čekao slobodan stol, red se znao protegnuti sve do Kaptola. Početkom devedesetih legendarne pizzerije su bile Diogeneš (na Dolcu) i Kamenita Vrata (prvi ulaz do Kamenitih vrata), te DG (i ona danas nije ni blijeda kopija nekadašnje pizzerie). Jedna bolja od drugih. Nema toga danas... sad se naručuju kvartovske pizze koje se najčešće jedu doma. Šteta.




SA LJETNOG KAMPA - 6. dio

fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

Četvrtak - 6. dan


dodaj naslov slici





































...nastavak u idućem postu...

odlazak...

usvijetutajni.blog.hr

Odavno nisam pisala...ne znam zašto zapravo, život je relativno miran pa valjda nisam imala potrebe za ispušnim ventilom. No eto, skupilo se sad malo tema, ovako pred kraj godine, kad malo rezimiramo.

Kolegi je umrla mama, pa je to nekako povuklo na temu, što bismo mi kada nas ne bude. Neki ne žele ni svijeće, drugi žele da ih se istrese u rijeku...ja...imam samo jednu molbu, da svira Imagine od Lenona. Nadam se da sam to dovoljno puta ponovila pred svojim bratom koji je dovoljno mlađi da bi trebao biti tu kad mene ne bude.

No, ono što me sad izulo iz cipela je tekst koji sam pročitala o demenciji, osobni, napisan tečno i iz duše...istinit ili ne, mene je baš sašio. Rasplakala sam se i zavapila, sve, samo to ne. Post je zapravo bio o ljubavi i tome kako slavimo prve korake, a nitko ne spominje one kasnije, teške.

Tata je uvijek govorio kako ti znanje nitko ne može uzeti. Oh, kako se prevario. Osjetila sam nakratko i na vlastitoj koži kako je to kad...tvoj um više nije tvoj. Trenutak koji te promijeni iz temelja, mene je srećom vratio neoštećenu. Možda i jaču i bolju, no itekako svjesnu da te život ponekad odneseeeeeeeeee....miljama daleko od doma. I tu ne možeš ništa, osim vjerovati.

Znam da su kojekakve rakčuge gadna stvar, da postoji bezbroj autoimunih gadnih bolesti, sve to...no, demencija mi se zaista čini kao nešto najstrašnije na svijetu. Polako zaboravljati tko si i što si, zaboravljati svoje najbliže, ostati u nekom trenutku u limbu i samo postojati... biti ljuštura osobe koja si bio nekada...povrijediti sve oko sebe, ne namjerno, no opet jednako duboko...

Pitam se, koji to dio nas ostaje vječan? I nakon što umremo? Jer nekako znam da postoji. Da li pamtimo sve, tko smo ikada bili jer vjerujem da i reinkarnacija postoji?
Što to izgubimo?

Možda je to kao uspon na planinu...samo dobijemo širu perspektivu.

Bubi

konobarica123.blog.hr

Tata je bio gromada, preko sto kila. Za trideset godina braka njemu i mami Zakoniti i ja poklonili smo par papigica tigrica. Bila je iza Konta trgovina, čini mi se da se zvala ZOO i tada, dobrih sad već preko kvarat stoljeća unatrag, nešto slično današnjim pet centrima.
Dakle, kupili papigice, krletku i sve popratno što treba. Barba nam je objasnio što i kako s papigicama vezano uz hranjenje i čišćenje. Na dan obljetnice, pojavili smo se kod mojih, uručili im krletku sa dvije raspjevane papigice. Bili su oduševljeni. Dečko je bio zeleno žuti, curka plavkasto bijela. Mama i tata su im nadjenuli imena. Bili su to nadimci kojima su oni jedno drugo zazivali u mladosti. Đoko i Soka. Slatko.
I lijepo je na zametskoj adresi trajao suživot dva para. Dok je mama u 15-15 aranžmanima lomila kičmu po Italiji, tata se uglavnom brinuo o pernato cvrkutavim novim članovima kućanstva.
Nakon nekog vremena, ljubavi i pažnji svog partnera a i njenih ljudi unatoč, Soka je odlučila otići. Ne odletjeti, već otići fizički. Najprije je tata primijetio da ne jede (krletka je bila blizu njegova mjesta za stolom), pa da stalno "kunja" i onda ju je jedno jutro pronašao izvrnutu na dnu krletke. Bilo je malo tuge, no kupili smo Đoki novu Soku i život je išao dalje, dok i nju nije sustiglo preseljenje... Nije nam bilo jasno što se Sokama ne sviđa u tom okruženju. Predlagali smo opet novu Soku, ali tata i mama su to kategorički odbili i rekli da je i Đoko dovoljan.
Ne znam kako je Đoki pak bilo u tom aranžmanu.
Tata je nazvao jedan dan. Vidno uzrujan, neka čim prije dođem jer mi ima nešto reć, pokazat i nije htio preko telefona. Stislo mi se malo, sjela sam u auto i sa drugog kraja grada dojurila u roditeljski dom.
Tati oči pune suza, "vidi, vidi...ja se jutros digao i on tu dole., molim te ti to riješi, ja ne mogu nikako." A neš ti frke, uginula papigica, pomislila sam. Tada sam tati suze u očima vidjela treći put. Prije toga zauvijek je izgubio mamu i brata.
Danas sam se te scene, kako je njega, gromadu od preko 100 kilograma satralo uginuće papigice od doslovno možda pet dekagrama a ja se tome čudom čudila, sjetila mnogo puta.
Vremenom, te neke životinjice, životinje ili živine s kojima smo odlučili kroz život postaju nam bitan sastavni dio života, članovi obitelji. Vežemo se, volimo ih, čuvamo, njegujemo, pazimo mi njih i oni nas.
Iza našeg Bubija dvije su infuzije, danas je primio treću. Prognoze su loše, pitanje je dana. Bubrežna infekcija galopira njegovim tjelešcem koje se u zadnjih nekoliko dana doslovno upolovilo. Mislili smo da ćemo danas morati odlučiti. Na svu sreću nismo morali.
Iako pitanje je dana kada će odluka morati biti donesena.
Došao nam je prije 12 godina kao tromjesečni mačić. Juniorka je htjela mačku ili psa, za psa nije bilo uvjeta i eto nama Bubija.
Izuzetno dobrog karaktera. Prijatelj sa ljudima, društven. Nešto manje je prijateljevao s mačkama u okolici, ali jednom se zaljubio i jednu bijelu macu doslovno doveo doma.
Jutro u strepnji, Juniorka je odradila veterinara i primitak vijesti o da ili ne... Prije toga, kada ga je malo pustila van, a ona otišla časkom do dućana po povratku nije ga mogla ni pronaći, ni dozvati. Nakon nekog vremena spazila ga je prilično daleko od zgrade na livadi kako polako klipsa u daljinu.
Možda je on još jutros osjetio da se bliži odlazak i krenuo. Možda smo odluku trebali donijeti jutros. Možda ćemo ovako svi još više patiti... Ne znam.
Jedno znam.
Ni vrijeme, ni godine, ni kilogrami ili dekagrami...
Povezanost, ljubav, davanje, primanje - nema to cijene.
Pomisao na konačni rastanak baš boli.
I puni oči suzama...

KAMENjE za KAMENJAR

komentatoricamicaa.blog.hr

jednom davno pročitala sam negdje , da pričati treba uvijek i o svemu.
jer, tišina među nama pretvara se u kamenje,
od kamenja nastaju zidovi
a zidovi postaju nepremostive daljine ...

zar i ovaj blog nema funkciju usmjerene komunikacije ?

Praznični...

pozitivka.blog.hr

Nikad nije kasno za želje

stella.blog.hr

Beč je samoj sebi obećala. Pokojni suprug je nikad
nije vodio tamo, iako je znao s društvom da se spakuje
u kola i ode na sajam… za nju nikad nije bilo mesta.
I iste te godine kad je upoznala Oriona, kockice su se
sklopile. S prijateljicom se dogovorila da se nađu na
sladoledu i dogovore za odmor. Našle su se tu i rođaka
i druga prijateljica.
“Nikako da se dogovorimo gde ćemo na odmor, a prvi
put ga koristimo istovremeno” reče Jelena.
“A što ne odete u Beč?” zapita Biljana.
“Zašto da ne?” reče Milena.
“Odlična ideja!” zaključi Ljera. I dogovor je sklopljen.
Dok ona bude ženila sina, Milena će rezervisati hotel
i karte za autobus, a Jelena će sa interneta pokupiti
sve što treba videti i probati. Tako i bi. Čim su krenule,
znale su da će biti sjajno. Prognoza vremena je
obećavala pet dana kiše i dva dana sunčano, pa su
za ta dva dana planirale otvorene lokacije, Donauturm,
Prater i Schoenbrunn. U novinama su našle obaveštenje
da se upravo u Beču otvara izložba Fride Kahlo.
A na licu mesta Beč im se otvorio kao knjiga. Čim su se
iskrcale, naišao je taksista Bobi, njihove gore list, i
odvezao ih do hotela, pansion “Residenz” u centru,
na obodu Ringa, iza leđa Rathaus. Prijatelji Milenini
savetovali su to mesto. Hans na recepciji oduševio se
što može vežbati jezik jer je poreklom iz Kikinde…
Dao im je pristup kompjuteru pa su svakog jutra mogle
pogledati prognozu vremena za taj dan i odabrati šta će
videti. Jelena bi odvojila listove s opisima lokacija i druge
papire s opisima jela koje treba probati. A mesta su se
sama otkrivala, ako bi rekle: ”Hm, tu negde treba da
je Demel!”, tabla bi im se stvorila u vidnom polju. Dok su
šetale oko Stephansdom, a ona svom prijatelju u Makarsku
poslala poruku, odmah je stigao odgovor: ”Svratite na
bečku šniclu obavezno!” i tako je jelovnik za taj dan bio
rešen. Na kraju odmora Milena je razočarano rekla
da nije videla spomenik Mocartu. “Okreni se, iza tebe
je!” nasmejala se Jelena.

16 : 03

komentatoricamicaa.blog.hr

16:03 zimski solsticij 2025.

"Ovo je doba ljudi-guštera i ljudi- kameleona . Jedni se skrivaju, a drugi po potrebi mijenjaju boju."
Milan K.


Fala Bogu da nema samo njih (iako su većina), ali ima još i nešto normalnih, ovaca, budala, mornara i pjesnika. Dobro nam more posado !!!




foto: jani cotto...snaga zagrljaja