novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

05

pet

06/20

Sjećanja...

samojaa.blog.hr

....samo sjećanja. To je još ostalo od nas.
Dodiri...
Zagrljaji...
Poljupci...
Osmjesi...
Prisnost...
Mi...

Vrtlog života pomješao je i razmjestio duše u neke sasvim druge dimenzije. Svaka traži svoj put , svaka za nečim čezne.

Dolasci...
Odlasci...
Trenutak...



Hoće li sunčeva zraka obasjati izgubljene duše i spojiti ih u jedno?

04

čet

06/20

Švrćo

groficinestijene.blog.hr

Zasitili ga se ljudi, a tko bi drugi...
Godinu dana bio im je najdraži, najslađi, najbolji....
Odjednom više to nije, odjednom neće ga više i
ostave ga na vet. fakultetu , bolje i tako nego da su ga frknuli preko ograde...valjda.






Naša mlada veterinarka Anči pobrala ga je bez razmišljanja, ta predivna cura
je ona ista koja je svojevremeno
liječila i izliječila vranu Bo



Kaže da je Švrćo afrički ježić, razlikuje se u mnogo čemu od nama poznatih šumskih
ježeva i da je ova vrsta posljednjih godina omiljeni kućni ljubimac.



Švrćo je kobajagi bio voljen, pa eto postao nevoljen pa samim time i odbačen,dakle ostavljen, napušten.



Kod Anči je našao dom, topao dom i definitivno ostaje kod nje, u njenom naručju,
na njenim grudima i u njenom srcu.




Spavaj slatko medenko.





I leptir, taj nježni letač došao je pozdraviti svog novog frenda






shvaćajući u duši i u svom srcu
da ga njegova Ana nikome više neda




i njen ukrasni luk svojim cvijetom imitira ježić -bebu,



a pčela budno sa njeg svojim okom gleda;
-Da, ona te maleni nikome više neda.-

Prosječna domaćica trči maraton

bez-obzira-109.blog.hr

Sunce se provuklo kroz napola spuštene roletne i zovnulo me
da iziđem. Izišla, ali ono, sunce, nekako žmirka, sramežljivo se
provlačeći kroz oblake prevarante. Navlače se iz dana u dan,
a kad me trebaju osloboditi zalijevanja zakažu. Ljutim se, prigovaram,
uzalud, oni svoju politiku, a politika znamo što je.

Moram poslat jedan paketić, s ugrađenom bojazni, s obzirom da mi se
paket iz ožujka očito zaputio pješice prema Zagrebu, jer je stigao točno
za osamnaest dana i to HP ekspresom. A što ću, moram, navlačim na
sebe gradsku odoru, obuću za brzo hodanje i pravac pošta. Poslala,
napustila zgradu, optrčala par krugova i pravac kući. Dala obećanje
napuniti prve paprike, a dobila desetak, ostatak dopunila tikvicama i
prije nego sam ih napunila osjećala sam okus. Jestivi program pri kraju,
zamolim Njega da mi pripazi na ručak, nema smisla da ga tražim po selu
kad se vratim od dr. Rekao da ne brinem, čak se ponudio za vozača što
sam glatko odbila. Moram "prošetat" odoru i svježu frizuru, šteta da nitko
ne vidi već kad sam uložila trud, a i dobro će mi doći šetnja od cca jednog
km (ovo je oznaka za kilometre a ne konvertibilne marke, da ne bude zabune).

Dr. me dočekala s razmakom ali vrlo ljubazno (ne dolazim učesto), napisala
uputnice (nije uplatnice), recepte za dnevne, tjedne i nedajbože terapije.

Na povratku zvoni mob. isčeprkala ga iz torbe, ON zove. Jesi li gotova, hitaj
doma, imaš iznenađenje. Po glasu se dade naslutit da nije neugodno iznenađenje.
Uključila sam rezervni motor i trk, jednu prolaznicu pozdravila k'o bez duše, ona
u čudu gleda za mnom, vjerojatno je pomislila da mi nije život na mjeru. Moram
trčeći do svoga iznenađenja, a kad sam uletjela u kuću iznenađenje je bilo u već
raspakiranom paketu od meni jaaaako drage osobe. Koja kuraža molim vas lijepo,
paket naslovljen na moju personu i on (malo slovo) se usudio raspakirati bez mene,
šok i vjeverica. "Evo vidiš kako je brzo stiglo"..., ja zakolutala, pogledala prema
špaheru, pola krumpira za pire je u loncu, pola mimo, kolutam i dalje, a on, namjestio
neku facu k'o dijete kad ga zateknete u šteti. Samo sam izustila..., "ovo je kažeš
iznenađenje, za ovo sam trčala maraton, da bih plakala od muke kako nisi mogao
sačekati da doživim radost mjeseca zbog otvaranja paketa". Tupilo i kaže: "Šta ima
veze, podilit ćemo radost popola". Šutke sam milujući prešla po razbacanom sadržaju
zahvalna što u životu imam neke drage ljude koji misle na me u pravom trenutku, a sad,
tko je prvi ugledao taj je i pregledao, barem sam se natrčala.

Trešnje

nachtfresser.blog.hr



Jučer sam jurio okolo, osigurač crkao, u kupaonici niti svjetla, niti bojlera, bio sam siguran, naći ću emmezeti, kad vraga, nemaju ni to. Bijesan jurim dalje, bez ideja što sad, govori mi tip, dođite da vas počastim, ja odmahujem rukom, on inzistira, to su moje dalmatinske trešnje, otac moje ponajbolje učenice, kojoj ni ne predajem jer je na engleskom. Lijepa gesta, al dresirani smo sa sukobom interesa, sjećam se, dobivao sam od bivših razreda i skenderbeg i čak martell na kraju, u vrijema kad sam pio pivo, ništa od tog nisam iskoristio, nego proslijedio dalje, al sad se mora biti jako oprezan, ipak sam prihvatio te trešnje, gospodin nije dopustio da platim...Na kraju mi i riješio kroz razgovor problem, Pevec ima osigurače.

* Svezane ruke

ottogrunt.blog.hr



Pravi čovjek na krivom mjestu i u krivo vrijeme sasvim lako ispadne kriv. Dobro je kad imaš prilike obrazložiti zašto si prav, ali često će ti trebati više od toga da se izvučeš, tj. dobro pozicionirani bliži rođak, utjecajan prijatelj ili dostatna količina šuške, koja će i najvećeg neprijatelja pretvoriti u prijatelja. Ako nemaš sreće, tj. već nekog od nabrojanih ambasadora istine, budi spreman da sustav na tebi primjeni punu strogoću u svom pravedničkom gnjevu, čisto za primjer drugima, a i da bi držali cijenu za one koji imaju što ti nemaš. Zaključak onih kvarnih je da je puno bolje biti krivi čovjek, ali na pravom mjestu i u pravo vrijeme, tj. da te ne uhvate s rukama u pekmezu ;)

P.S. Onako usput, čistim slobodnim slijedom misli, baš ovih dana počinje državno takmičenje krivih u tome da se prikažu pravima. Naravno, nisu baš svi krivi, navodno ima i jedan ili jedna koji nisu, ali taj mit nikada nije dobio opipljive konture u stvarnosti.

Krajolik svijesti...

dinajina-sjecanja.blog.hr






Radi se o jednom od najinteresantnijih dramskih naslova 20. stoljeća. Bez obzira na sve veću vremensku udaljenost, ova drama nam u današnjem svijetu postaje sve bližom, ne toliko zbog socijalnih problema, nego radi silnica ljudskih nadanja i stremljenja da se izvuku iz onoga u čemu se trenutno nalaze, bjegova i traženja izlaza, utapanje u vlastitim iluzijama i stvarna nemogućnost da se pobjegne igdje osim u osobnu maštu... Moć Williamsova dramskog pisma jest priča o nutarnjem egzilu, o osobnoj dramskoj napetosti.






Gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu...
Pitah se odkuda dolazi ljepota, lutah zaobilaznim putevima gdje su brzine ograničene,
zaustavljah se na platformama tramvaja, tamo gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka,
a pored mene nicahu asfaltni bulevari i metroi u kojima
nije bilo vremena za čežnju...




Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti. Bježah od besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor jurećeg vremena.
U ispreplitanju sjećanja i zbilje misaonost izgubljena između nekad i sad,
paradoks življenja, iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme.
Zbog nedostatka logike, u misaonom režnju uzbuna neurona,
krik svijesti, bjeg od stegnuća umnog prostora.

Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta, za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana skupljah krohtine bolnih uspomena.
Iza obzora je sijač zvijezda prebirao po strunama tišine, iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde
nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
Oćtih ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa u sklad nutarnje percepcije,
u iskustvo spoznajnog krajobraza.
Osjetih slučivanje raznolikih zbilja u čuvanje istine o svemu bivajućem.

Nestajanjem granice dosadašnjih spoznaja, pucaju niti ustaljenog razmišljanja,
svjestlost ubija tminu, gube se sjene, hermenaut tumači vrijeme,
proustovski oživljava tjelesnost, uvodi me u kozmološko trajanje.
Razumjevam neizrečenost, zapažam važnost tišine,
ćutim njenu moć, njeno sućutno uranjanje
u osjećajni kolorit.

Dijana Jelčić

Šuljanje u šetnji

gusarskabanda.blog.hr

Tako baš nekidan krenula sa najmlađim provesti pašćetinu šumom i poljem i ubrala sam krpelja samo tako. Pas ništa dijete ništa samo ja. Pa koje sam hude sreće. Dobro, sama sam kriva jer se nesmiljeno bacam po najvećoj travuljagi, po koprivama koje su mi do struka i zavlačim u grmlje. Pametan bi se čovjek zapitao da kojim povodom. A povoda uvijek ima, obično su kukci tema ali zna me privuć i kakav vodozemac, ptica ili cvijet. Onda kad ulovim motiv pada klečanje, bacanje u ležeći položaj ako je neka sitnica pri podu ili se šuljam po gustišu za pticama. Tu sam najlošije sreće pogotovo ako je i Gari sa nama jer potjera sve što se potjerat da. Najgore mi je kad mi ljudi također u šetnji dolaza sa pitanjem da da li mi je dobro. Nikad bolje ali sad šic i vidiš da mi radiš sjenu na objektu. Onda spaze foto aparat. No, sreća da nisam sama, jer kad se tako zanesem ni ne vidim hoda li tko unaokolo. Znali su me ozbiljno preplašiti, jednom čak i pasti preko mene skupa sa biciklom. Srećom prošla sam sa samo malo nagnječenja. Zapravo bi trebala zabost koplje sa zastavom da me se vidi sa veće udaljenosti. Nekoć kad je još Kiki bila živa i mlada ona je bila najbolje društvo. Pazila bi šta ja radim ali nije plašila objekt. Sjela bi malo iza mene da me drži na oku i to je bilo to. Znalo se vrijeme za bacanje štapa i vrijeme za fotkanje. Ova velika zvijer ne šljivi ništa i nikoga, ali to je valjda jer je muški pas pa je bedast ko ponoć.
Krpelj po povratku i detektiranju namazan uljem japanske mente koja ga je ugušila pa sam ga lako izvadila van. Noga svrbi ali nadam se da je to jedina posljedica ugriza ove gadne beštijetine.

Kako se lako dijeli obrok među pitomima.


Tipična bubamara


I jedna gusjenica lastinog repa iz Portugala od prošle godine, na najsmrdljivijoj ruti koju je svijet rodio. Stvarno žilava ta gusjenica kad to može jesti.


Šuljanje u šetnji

gusarskabanda.blog.hr

Tako baš nekidan krenula sa najmlađim provesti pašćetinu šumom i poljem i ubrala sam krpelja samo tako. Pas ništa dijete ništa samo ja. Pa koje sam hude sreće. Dobro, sama sam kriva jer se nesmiljeno bacam po najvećoj travuljagi, po koprivama koje su mi do struka i zavlačim u grmlje. Pametan bi se čovjek zapitao da kojim povodom. A povoda uvijek ima, obično su kukci tema ali zna me privuć i kakav vodozemac, ptica ili cvijet. Onda kad ulovim motiv pada klečanje, bacanje u ležeći položaj ako je neka sitnica pri podu ili se šuljam po gustišu za pticama. Tu sam najlošije sreće pogotovo ako je i Gari sa nama jer potjera sve što se potjerat da. Najgore mi je kad mi ljudi također u šetnji dolaza sa pitanjem da da li mi je dobro. Nikad bolje ali sad šic i vidiš da mi radiš sjenu na objektu. Onda spaze foto aparat. No, sreća da nisam sama, jer kad se tako zanesem ni ne vidim hoda li tko unaokolo. Znali su me ozbiljno preplašiti, jednom čak i pasti preko mene skupa sa biciklom. Srećom prošla sam sa samo malo nagnječenja. Zapravo bi trebala zabost koplje sa zastavom da me se vidi sa veće udaljenosti. Nekoć kad je još Kiki bila živa i mlada ona je bila najbolje društvo. Pazila bi šta ja radim ali nije plašila objekt. Sjela bi malo iza mene da me drži na oku i to je bilo to. Znalo se vrijeme za bacanje štapa i vrijeme za fotkanje. Ova velika zvijer ne šljivi ništa i nikoga, ali to je valjda jer je muški pas pa je bedast ko ponoć.
Krpelj po povratku i detektiranju namazan uljem japanske mente koja ga je ugušila pa sam ga lako izvadila van. Noga svrbi ali nadam se da je to jedina posljedica ugriza ove gadne beštijetine.

Kako se lako dijeli obrok među pitomima.


Tipična bubamara


I jedna gusjenica lastinog repa iz Portugala od prošle godine, na najsmrdljivijoj ruti koju je svijet rodio. Stvarno žilava ta gusjenica kad to može jesti.


Rumunjska 2, Oradea

stella.blog.hr


Današnja Rumunjska može se podijeliti na nekoliko zemljopisnih
cjelina: Delta Dunava, Dobruđa, Moldavija, Vlaška (koja se dijeli
na Olteniju i Munteniju), Transilvanija, Maramureş,
Crişana i Banat (istočni).

Na granici, prijelaz Moravita, malo su duže gnjavili.

Sat puta od granice prolazimo kroz Temišvar, prelijep grad kulture

Cilj nastavka puta je Oradea. Nastavljamo prema Aradu


Oradea (mađarski: Nagyvárad, kolokvijalno također Várad,
glavni grad pokrajine Bihor i regije Crisana. U pisanim se
dokumentima prvi put pominje 1133. godine. kao rimsko
naselje Varadinum.

Obilazak užeg gradskog jezgra kojim dominira Gradska kuća i gradska biblioteka,




A kad pređemo reku Brzi Kereš, Ferdinand skver, sa prelijepim
kazalištem koji je projektirao isti tim kao bečku operu


Slikamo se sa statuama pjesnika Oradee

Vraćamo se ka busu i obilazimo sinagogu koja se obnavlja. Oradea
ima veliki značaj za židovsku zajednicu. Prvi Židovi su se naselili
tijekom 15. stoljeća, što je jedno od najranijih naseljavanja židovskog
stanovništva na tlu današnje Rumunjske. Prije rata Oradea je imala
45000 Židova. Tijekom svibnja 1944. Gestapo je sproveo deportacije
Židova u nacističke koncentracione logore Auschwitz i Dahau.
Vratilo se samo 3000.

Sve do Satu Mare je Crisana, a od tog grada je Maramureš,
oblast bogata drvetom, sa vještim tesarima. Krajolik je valovit.

I konačno, nakon duge vožnje duž srpske pa mađarske granice,
stižemo u Baia Mare (Velika banja), centar Maramureša. Naš
hotel "Europa" okrijepio je umorne putnike




Zaslužili smo odmor, a sutra nastavljamo
istraživanje Maramureša.

Oluja nad Brezjem

rossovka.blog.hr

Moja baka po ocu silno se bojala grmljavine. Čim bi primijetila da se od Zagreba valja olujno čudovište prepuno tmastih oblaka zabarikadirala bi se u srednju sobicu svije male, skromne kućice, zamotala se do vrata i molila krunicu. Dok god je nevrijeme trajalo ona bi molila i molila, uvjerena da će njena molitva zaustaviti praskove munja koje su parale nebo. Izlalzila bi van tek kada bi sve potpuno stalo, kada bi se crni oblaci odvukli u daljinu, strašiti neke druge ljude.

Ja osjećam tek jezivu nelagodu kada se nebo rasvijetli prije samog udarca groma pa onda iščekujem gdje će opaliti. Poisključujem sve eletrične aparate, ako je sumrak upalim nekoliko svijeća i onda nema straha od očekivanja gdje će bubnuti, Upalim nekoliko većih mirisnih svijeća i njihova mliječna žuta svjetlost ovija prostoriju i nježnošću i sigurnošću. Moj najdraži frajer poželio je danas prespavati kod mene. Dok sam ja došla s posla kući, najgori dio je već prošao; crni oblaci visjeli su poput poderanih kaputa i tek se povremeno začula potmula udaljena rika groma, Najdraži frajer kaže da mu se više sviđa normalno svjetlo i taman sam u napasti da ugasim svijeće, kadli pored prozora se stvori strašan odbljesak a odmah zatim i grmljavina od koje treperi cijela kuća. Nastavljamo raditi prstima sjene životinja i igrati kaladont, a onda i razgovaramo. Zijeva i priča mi kako je u vrtiću teta svirala gitaru a on pjevao "Tears in Heaven". Pitam hoće li je meni otpjevati sad kad legnemo. Kaže - naravno, to je naša omiljena pjesma, Ušuškavam ga pod njegovu dekicu i liježem pored njega. On pjeva dijelove sa tekstom, a onda ručicama i mumljanjem glumi instrumente. I ja instrumentalno pomažem svom najdražem pjevaču. Kroz prozor sobe i dalje su vidljivi odbljesci munja koji se ipak pomalo udaljavaju i potmiula grmljavina čuje se negdje daleko. Zaspim uz njegovo ravnomjerno, nježno disanje kao puh. Trgnem se malo iza jedanaest, svjesna problema koji nastupa; nisam popila tablete, spavala sam dva sata, a u mraku kroz prozor na hodniku ukazuje se moj dragi neprijatelj, puni mjesec koji će mi noćas možda neznatno zagorčavati život. Pokrivam moje malo veliko blago i ustajem popiti tablete, koje će mi noćas slabo pomoći.

Tako je i u životu; navuku se crni oblaci i krene nevrijeme neslućenih razmjera. Možeš samo bespomoćno čekati dok traje grmljavina i strašna tutnjava. Kada se sve smiri, iza oblaka koji otputuju nebom promoli se sunce ili možda mjesec, donoseći svjetlost i razbijajući tamu kao da je nikada nije ni bilo.
Nijedna oluja ne može trajati vječno. Mora iznjedriti smiraj duše. Mora se sve vratiti tamo gdje je bilo prije nego što je dan počeo tamniti i gubiti svjetlost.

( photo by CDC )

03

sri

06/20

Nabokov i ja: 0patija

nachtfresser.blog.hr



A ništa, jučer smo opet bili u Opatiji, ide se iz nužde, ne zbog ljubavi. Istočna medicina je definitivno superiorna našoj.
Neki su se i kupali, al eto, kratko je bilo i nema puno snimaka, jer sam ja žurio na nastavu.
U srijedu sam dežuran na maturi i mrzim to, sav taj cirkus oko higijenskih mjera i ljepljena testova na kraju, to uvijek poludim, a pogotovo sad kad se još igraju pandemije, zašto učenici ne bi sami lijepili svoje testove na kraju, a ne mi, dobro, svima je jasno, nema trenutno pandemije, ali se igramo s njom.
I nikako doći u tu rizičnu kategoriju, ja sam se nadao da je 60 ljet dovoljno...

Kineska normala

astrosailor22.blog.hr

Kinezi su najdulje u "specijalnom" modu, dva mjeseca dulje nego ostatak svijeta,
pa neće škoditi da vam dodam malo prigodne motivacije sa svojeg dalekoistočnog
isturenog položaja.

Prošli tjedan sam prvi puta nakon Kineske Nove godine vidio djecu u dvorištu
obližnje škole, svi u urednim plavim hlačama, bijelim košuljama i crvenim maramama,
druuuže Xiiii mi ti se kuneeeeemoooo...

Kineska normala

astrosailor22.blog.hr

Kinezi su najdulje u "specijalnom" modu, dva mjeseca dulje nego ostatak svijeta,
pa neće škoditi da vam dodam malo prigodne motivacije sa svojeg dalekoistočnog
isturenog položaja.

Prošli tjedan sam prvi puta nakon Kineske Nove godine vidio djecu u dvorištu
obližnje škole, svi u urednim plavim hlačama, bijelim košuljama i crvenim maramama,
druuuže Xiiii mi ti se kuneeeeemoooo...

broje li se ljubavi

sjedokosi.blog.hr

ma ne broji se to
to se živi
pretakanja u životu uvijek ima
obnoviš ljubav
sačuvaš osmijeh
u nekoj sjeni i moja sjena živi
kad riješimo sve to sa sobom sami
prošli su samo dani
godine su vječnost u nama
kako god bilo to se ovdje slama
slomiti nas ništa neće
život je i tako
samo tren od sreće


Zameteni tragovi djetinjstva...

dinajina-sjecanja.blog.hr









''Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da bismo u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre! Doduše, mi to nazivamo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjeća kao rad, a bajku kao svoju istinu....''
Friedrich Nietzsche





Mi djeca vremena, igrajući se zaustavismo pred ispovjedaonicom nutrine. Izmješali se trenuci prošlosti i zbilje, oćutili smo razlomljenost sjećanja, vidjeli obrise neostvarenih snova. Bojali smo se, u snovima je sva naša bol počivala...

Jesmo li griješili?
Jesmo, prošli smo križni put bez težine križa, nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini. Bezgriješnost je utopija.
Dotaknuli smo obod nevidljive kružnice, osjetili sklad prostora. Vrijeme je bilo nebitno. Jednostavno smo postojali... vratili smo se snovima... osjetli kako postojimo još uvijek u fotografijama ...

Crno bijele fotografije, mladost utkana u viziju sutona, u večeri bistrih voda i postojanje u snu.
Prilazio si mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjetih budnost mene u meni.
Zatitrali su zameteni tragovi djetinjstva, igre svjetlosti i sjena, krhotine tmine
ubrizgane u ljepotu krajobraza uspomene.

Oćutih radost sjećanja, zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u poeziju vremena, u moć sadašnjeg trenutka.

Nježna je točnost pamćenja!

Na tvom licu se zrcalilo sunce. U dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote, u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja, u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine, bezbroj neizgovorenih pitanja i niti jedan odgovor.
Bilo je nevažno. Drevni san se ostvarivao zbiljom.
Ti si bio tu i to je bilo dobro.
U svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom. U njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija, sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju.

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave... u sjaju svitanja vidjeh godinama zametene tragove djetinjstva... .

Dijana Jelčić


Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum