novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

07

pon

10/19

Okamenjena ljepota

stella.blog.hr


Biokovo natkriljuje Makarsku kao sura ptica. Najviši vrh koji se vidi sa
nivoa mora je Vošac, 1421 m, a ne vidi se najviši vrh Sv. Jure 1762 m.

Ulaz u park prirode Biokovo.


Krenuli smo u osvajanje Biokova autom i manje nogama.
Po vrelom danu ova je kombinacija primjerena našim
godinama. Imamo najboljeg vodiča.

Put je vrtoglav i divan je pogled na Brač.

Kako je dugačak Hvar! I Korčula iza njega.

Kavu pijemo u etno restoranu na putu za Biokovo.




Domaćih proizvoda ima podosta.

Uz kavu slijedi i kviz o poznavanju bilja. Gogoo, pomagaj!

Idemo dalje. Samo je kamen oko nas... staze ne baš
lake za šetnju.



Kamena čarolija u punoj ljepoti...

Vošac ili Sv.Jure? Prvo ćemo do Vošca.

(nastavit će se)

06

ned

10/19

3 kave

1971.blog.hr

Ak' ne računam ono seksualno druškanje koje je završilo prije mjesec-dva (a ne računam, jer to nije nešto što me generalno čini sretnim, tj. ne računam jer sam u sebi unatoč tome bio sam), solo sam osam mjeseci.

Uživo, u RL se ništa ne događa. Ne vidjeh već dugo nikoga prema kome bih se pokrenuo. Tek jednu osobu koja mi se fizički sviđa, ali mi mozak kaže "NE", jer otprilike znam tko je, što je, kako živi i koji su joj interesi, a u tome nalazim dovoljno bitnih razlika zbog kojih je to "NE" konačan odgovor.

Kad me uhvati taj osjećaj usamljenosti, zaletim se po društvenim mrežama, pregledam tristo profila, pošaljem 6-7 poruka, od kojih obično prođu 2-3. Tako sam si i nedavno "obogatio" inbox s tri nova dopisivanja, od kojih o startu nisam očekivao ništa posebno.

S prvom od njih tipkao sam intenzivno par dana. Lijepa, nekoliko godina mlađa od mene, rastavljena, s već odraslom, zaposlenom kćeri. Činilo se da ima u tom nešto, nekoga potencijala. No, odjednom se sve rasplinulo kao mjehur od sapunice, događale su se samo dvosmislene seksualne implikacije, jer smo valjda ispričali sve što je bilo za ispričati i ostali bez tema.
Kava je bila tek malo zanimljivija, moj je radar primio te signale da bi moglo biti nekih veselih zbivanja već prvu večer. Tak je i bilo.
Dobio sam BJ u autu i tu je sva priča završila, jer teme i dalje nismo našli, a ona me je sljedećih dana odlučila (iz samo njoj poznatih razloga, a vezano za nešto što sam joj ispričao o sebi, a što joj se valjda nije svidjelo) podjebavati u porukama, od čega mi se zgrčio želudac (alo, komad, šta ti misliš tko si??).
Ionako ne uspijevam onu koja mi popuši već prvu večer smatrati materijalom za ozbiljnu vezu, iz onih uvijek istih razloga: ako bi ti sa mnom nešto više, onda ćeš se držati nekog reda, redoslijeda, paziti da ne napraviš pogrešan korak. Ak' mi ljubiš Milutina već prve večeri, to znači da ti je svejedno, da trebaš samo malo razbibrige.

Druga... Deset godina mlađa od mene, rastavljena, majka sina od cca 10 godina. Upoznao sam ju zapravo uživo, nisam baš "trzao"... Kasnije ju dodah na FB, tu se dogodilo malo nekoga dopisivanja, pa smo jednog dana dogovorili poslijepodnevni susret. Dovezao sam se motorom do nje, nekih 60 km, popili smo po pivu i kavu na ugodnoj terasi uz rijeku. Znao sam, jer sam ju već vidio uživo, da je malo žešće građe, ono - ima je. A to mi u pravilu baš i nije privlačno. Sad sam ju vidio u hlačama, slika je bila još gora. Ne doživjeh to dupe ni najmanje privlačnim.
Osim toga, ravnateljica je jedne institucije u svome gradu. Dakle, creme de la creme vs. čovjek u plavom radnom odijelu na tregere... Nejde. K tome još, nije joj palo na pamet ni da pokuša zgrabiti koji od računa sa stola, a to mi mnogo govori o karakteru. Nema veze što sam ja muško, a ona žena - ako zbog kave s njom prijeđem 120 km, očekujem da barem pokuša, pokaže namjeru. Ionako ću ja platiti sve, ili barem veći od dva računa. Kasnije sam još od frenda (oženjenog, btw, čovjeka kojem apsolutno vjerujem) čuo da mu se nabacivala, otvoreno, tek koji dan ranije. Cijeli dojam o ženi je baš potpuno nepovoljan, a na kraju je u toj slici fizički izgled ispao čak najmanji problem.

Neka, hvala. Samo još jedno poznanstvo, čak nebitno.


Treća... Lijepa, vitka, ugodna u dopisivanju, ali starija od mene. Odmah sam znao da tu ne želim ništa ozbiljno. Jer već dosta godina razmišljam na isti način, ne želim se vezati za starije, iz jednostavnog razloga - ne želim ih gledati kako uvenu prije mene.
Ja moram ostariti prije, moje bore moraju biti dublje. Da sam ikad ranije "zaglavio" u ljubavi sa starijom ženom, u vremenima kad smo oboje bili u nekim boljim godinama, vjerojatno bih sve to primio kao normalno i ne bih s tim imao problema. Sad, kad termin "starija od mene" uglavnom opisuje već ženu u menopauzi ili na njezinom rubu, a ja imam tu mogućnost postaviti se prema tome u samom startu, sad to više ne ide.
Ipak, dopustio bih si uvijek neko seksualno "druškanje" sa starijom ženom, nešto od nekoliko mjeseci, dogovorno.
Uglavnom, ne znajući puno o ženi, zaputio sam se na kavu. I to je bila TA kava. Duplo vrijednija od prethodne dvije. Totalno ugodna, normalna, razgovorljiva i otvorena osoba, bez trunke namještenosti. Ono što najviše volim.

Jebiga. Preispravna da bih se upuštao u "druškanje" s njom, nakon kojeg bi sve moglo ostati posrano, a zbog razlike u godinama ne bih htio više od toga.

Možda sam si našao novu prijateljicu. :)

*************

Danas sam sreo onu drugu ženu iz prethodnog posta. Drugu sudionicu prometne nezgode. Vidio sam ju u autu, okrenuo motor za njom, nešto me je ponukalo da joj se javim.

Parkirala je nedaleko, stao sam par metara dalje, sišao s motora... Pozdravio ju sam ju i čestitao joj drugi rođendan, onaj od prije dva-tri dana. Pričala mi je kako se čula s mojom bivšom, drugom sudionicom nezgode.

Rekao sam joj da i njoj čestita drugi rođendan, od mene, ako se čuju.

Nakon toga sam se osjećao dobro. Bliže mjestu, osobi, uz koju bih volio biti. Iako mi mozak kaže "NE".

A mozak zna, osobito sad, kad je prošlo dosta vremena i kockice sjele na svoje mjesto, da si ne pašemo, da ne možemo opstati. Mozak je dosadan, nimalo čaroban... Ali zna.

I ja mu dajem prioritet, koliko god zbog toga u meni bilo grozno i pakleno.

Zato joj se ja i ne javljam, niti ću se javiti.

Trajat će to mjesec-dva-tri, godinu, dvije... Ali naići će netko drugi, netko tko izbriše sve prije sebe.

Uvijek naiđe.

3 kave

1971.blog.hr

Ak' ne računam ono seksualno druškanje koje je završilo prije mjesec-dva (a ne računam, jer to nije nešto što me generalno čini sretnim, tj. ne računam jer sam u sebi unatoč tome bio sam), solo sam osam mjeseci.

Uživo, u RL se ništa ne događa. Ne vidjeh već dugo nikoga prema kome bih se pokrenuo. Tek jednu osobu koja mi se fizički sviđa, ali mi mozak kaže "NE", jer otprilike znam tko je, što je, kako živi i koji su joj interesi, a u tome nalazim dovoljno bitnih razlika zbog kojih je to "NE" konačan odgovor.

Kad me uhvati taj osjećaj usamljenosti, zaletim se po društvenim mrežama, pregledam tristo profila, pošaljem 6-7 poruka, od kojih obično prođu 2-3. Tako sam si i nedavno "obogatio" inbox s tri nova dopisivanja, od kojih o startu nisam očekivao ništa posebno.

S prvom od njih tipkao sam intenzivno par dana. Lijepa, nekoliko godina mlađa od mene, rastavljena, s već odraslom, zaposlenom kćeri. Činilo se da ima u tom nešto, nekoga potencijala. No, odjednom se sve rasplinulo kao mjehur od sapunice, događale su se samo dvosmislene seksualne implikacije, jer smo valjda ispričali sve što je bilo za ispričati i ostali bez tema.
Kava je bila tek malo zanimljivija, moj je radar primio te signale da bi moglo biti nekih veselih zbivanja već prvu večer. Tak je i bilo.
Dobio sam BJ u autu i tu je sva priča završila, jer teme i dalje nismo našli, a ona me je sljedećih dana odlučila (iz samo njoj poznatih razloga, a vezano za nešto što sam joj ispričao o sebi, a što joj se valjda nije svidjelo) podjebavati u porukama, od čega mi se zgrčio želudac (alo, komad, šta ti misliš tko si??).
Ionako ne uspijevam onu koja mi popuši već prvu večer smatrati materijalom za ozbiljnu vezu, iz onih uvijek istih razloga: ako bi ti sa mnom nešto više, onda ćeš se držati nekog reda, redoslijeda, paziti da ne napraviš pogrešan korak. Ak' mi ljubiš Milutina već prve večeri, to znači da ti je svejedno, da trebaš samo malo razbibrige.

Druga... Deset godina mlađa od mene, rastavljena, majka sina od cca 10 godina. Upoznao sam ju zapravo uživo, nisam baš "trzao"... Kasnije ju dodah na FB, tu se dogodilo malo nekoga dopisivanja, pa smo jednog dana dogovorili poslijepodnevni susret. Dovezao sam se motorom do nje, nekih 60 km, popili smo po pivu i kavu na ugodnoj terasi uz rijeku. Znao sam, jer sam ju već vidio uživo, da je malo žešće građe, ono - ima je. A to mi u pravilu baš i nije privlačno. Sad sam ju vidio u hlačama, slika je bila još gora. Ne doživjeh to dupe ni najmanje privlačnim.
Osim toga, ravnateljica je jedne institucije u svome gradu. Dakle, creme de la creme vs. čovjek u plavom radnom odijelu na tregere... Nejde. K tome još, nije joj palo na pamet ni da pokuša zgrabiti koji od računa sa stola, a to mi mnogo govori o karakteru. Nema veze što sam ja muško, a ona žena - ako zbog kave s njom prijeđem 120 km, očekujem da barem pokuša, pokaže namjeru. Ionako ću ja platiti sve, ili barem veći od dva računa. Kasnije sam još od frenda (oženjenog, btw, čovjeka kojem apsolutno vjerujem) čuo da mu se nabacivala, otvoreno, tek koji dan ranije. Cijeli dojam o ženi je baš potpuno nepovoljan, a na kraju je u toj slici fizički izgled ispao čak najmanji problem.

Neka, hvala. Samo još jedno poznanstvo, čak nebitno.


Treća... Lijepa, vitka, ugodna u dopisivanju, ali starija od mene. Odmah sam znao da tu ne želim ništa ozbiljno. Jer već dosta godina razmišljam na isti način, ne želim se vezati za starije, iz jednostavnog razloga - ne želim ih gledati kako uvenu prije mene.
Ja moram ostariti prije, moje bore moraju biti dublje. Da sam ikad ranije "zaglavio" u ljubavi sa starijom ženom, u vremenima kad smo oboje bili u nekim boljim godinama, vjerojatno bih sve to primio kao normalno i ne bih s tim imao problema. Sad, kad termin "starija od mene" uglavnom opisuje već ženu u menopauzi ili na njezinom rubu, a ja imam tu mogućnost postaviti se prema tome u samom startu, sad to više ne ide.
Ipak, dopustio bih si uvijek neko seksualno "druškanje" sa starijom ženom, nešto od nekoliko mjeseci, dogovorno.
Uglavnom, ne znajući puno o ženi, zaputio sam se na kavu. I to je bila TA kava. Duplo vrijednija od prethodne dvije. Totalno ugodna, normalna, razgovorljiva i otvorena osoba, bez trunke namještenosti. Ono što najviše volim.

Jebiga. Preispravna da bih se upuštao u "druškanje" s njom, nakon kojeg bi sve moglo ostati posrano, a zbog razlike u godinama ne bih htio više od toga.

Možda sam si našao novu prijateljicu. :)

*************

Danas sam sreo onu drugu ženu iz prethodnog posta. Drugu sudionicu prometne nezgode. Vidio sam ju u autu, okrenuo motor za njom, nešto me je ponukalo da joj se javim.

Parkirala je nedaleko, stao sam par metara dalje, sišao s motora... Pozdravio ju sam ju i čestitao joj drugi rođendan, onaj od prije dva-tri dana. Pričala mi je kako se čula s mojom bivšom, drugom sudionicom nezgode.

Rekao sam joj da i njoj čestita drugi rođendan, od mene, ako se čuju.

Nakon toga sam se osjećao dobro. Bliže mjestu, osobi, uz koju bih volio biti. Iako mi mozak kaže "NE".

A mozak zna, osobito sad, kad je prošlo dosta vremena i kockice sjele na svoje mjesto, da si ne pašemo, da ne možemo opstati. Mozak je dosadan, nimalo čaroban... Ali zna.

I ja mu dajem prioritet, koliko god zbog toga u meni bilo grozno i pakleno.

Zato joj se ja i ne javljam, niti ću se javiti.

Trajat će to mjesec-dva-tri, godinu, dvije... Ali naići će netko drugi, netko tko izbriše sve prije sebe.

Uvijek naiđe.

Hešteg samojedi

rossovka.blog.hr

Prvo usputna informacija da pričuljak o Kafetinu probija zvučni zid, znači dospio je do 25148 ljudi. Moćna je to tableta, očito o tome nema rasprave. Al zato ima rasprave o boravku u Rovinju, na državnoj smotri zborova.

Ko šta je vidljivo na prvoj, vrlo uvjerljivoj fotografiji, na par trenutaka sam izgledala ko bogatunka Rose na palubi Titanika. Ono, metalna konstrukcija koja ponire u slanu vodu i ja u pokušaju da dignem ruke skroz u zrak. Nije baš išlo skroz po mom prvotnom planu, znači nisam uspjela dić ruke do kraja u stremljenju prema nebu, šta ne znači da neću uvježbat do iduće godine. A nije bilo ni rezervnog Jacka da me podupre s leđa pa da se raskrilim ko albatros. Dobro je i prošlo, kolko sam uspjela vidjet bilo je i meduza u plićaku, moglo me je sfurit da sam se stropoštala u plićak. Srećom nisam se strmoglavila, jer ne znam u čemu bi izašla pjevat revijalni dio smotre.
Al zato sam izjela za manje afričko pleme u samo dva dana. Ubije te put, pa upjevavanje i nastup i onda za večeru pojedeš juhu, hrpu krumpira i nešta malo mesa i cikle, pa kompota od ananasa da razrijedi mašćobu. Onda slijedi upjevavanje po prijateljski nastrojenim apartmanima, sve dok ne uskrsne gost iz Njemačke koji eto moli za razumijevanje jer da ne mogu al nikako zaspat ni on ni ispaćena supružnica ni djeca. Kak da mi njemu objasnimo da se nama baš i ne spava? On je došo u podsezoni odmarat svoje živce, a mi raspalili turpijat ko da je pola pet popodne a ne ponoć, kazaljke se poklopile. E onda slijedi povlačenje u rođeni apartman, pa kasni zalogajčići u vidu varaždinskih klipića i suhog sira i kobasice.
Probudila se dvadeset do šest, žedna ko da sam pojela nosoroga a ne to par obroka. Pa iza kave brže na doručak - dva pečena jaja na oko, dva kroasana, čaša soka od narandže i med i maslac za ranjavo grlo. ( Dobro, dok sam čekala da se speku jaja pojela sam šaku brusnica, nisam mogla dočekat. ) E onda revijalno fotografiranje vidljivo na prvoj fotki, pa revijalno pjevanje, pa brže na ručak iza svečanog proglašenja. Opet juha, pohano meso, još veća hrpa krumpira, kisela lučica i kupus salata i krastavci salata, plus jedna princes krafna koju sam pojela dok sam čekala krumpir i jedan čokoladni kolač koji mi se sklizno na krumpir, slučajno sam ga stavila na tanjur s glavnim jelom.
Sad evo varim ko anakonda, popila sam dvije flašice romerkvele limunske trave nebil CO2 satro sve to šta želudac treba preradit; zasad se nije baš pokazalo uspješnim, a za vraga nemam Kokakole da izgrize sve osim samog probavnog sustava.

E sad iza prehrambenog biltena samo da još pripomenem da smo osvojili broncu, šta uopće nije loše. Dapače. Za zbor star 155 godina odlično i izgledamo i pjevamo.
A i apetit imamo, fala nebesima. Nama se nemre desit da nam krulji po želucima.



( Rose u nastajanju )



( Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj Petrinja, osnovano 1864. godine, moja velika ljubav i ponos )

Vaccina…

mecabg.blog.hr


Vacinisati dete ili ne??
Doktori koji zastupaju mišljenje NE, mogu biti sankcionisani, pa čak i ostati bez posla.
Neki roditelji su protiv, neki za.
Sve u svemu uveliko se diskutuje o tome.
Laici odlučuju šta i kako uraditi.
Moglo bi se o tome diskutirati satima.
Pitala bih samo jedno: kako je nekome uopšte palo na pamet da sumnja u dobrobit vaccine??
Iz čista mira??
Ili ima još nešto što se ne priča??
Ko sme da prizna da ima ovakav pečat na ruci??

Slika sa neta
To je u doba kad se vaccinisalo protiv variole vere. Niko nije pitao hoćeš-nećeš.
Zadnja epidemija je bila pre četrdesetak godina, a pamtim detalje i ponašanja ljudi kao da je jučer bilo.Tad se otkrilo da svoju decu prvi nisu vaccinisali baš doktori. Srećom, ostali jesu, uspelo se zaustaviti pomahnitalost epidemije revaccinacijama.
Sećam se traume iz detinjstva kad su nas vodili na sistematske preglede, pa odvajali decu koja su imala zub za popravku. Sirotani su tužno gledali većinu koja veselo odlazi dok njih sprovode kod zubara.
U kartonima je pisalo kad koje dete treba što primiti.
Pre neki dan mala susjeda se došla pohvaliti da se upisala u prvi razred.
-Jesi li prošla pregled kod doktora.??
-Kako misliš prošla??
-Da li ti treba popraviti neki zub, ili su ti dali odmah potvrdu da si zdrava.
-Svi smo dobili potvrde i svi idemo kod raznih doktora.
-??
-Neko ima krivu kičmu, neko ravna stopala, neko mora nositi naočale, ima svašta, ali mi smo deca, pročiće. Moja drugarica se ne može upisati u školu jer nije vaccinisana.
Ne volim ići doktoru, bežim od njih kao od vraga, verovatno iz straha da mi nešto ne pronađu pa da mi zabrane jesti, šetati, plivati. Daće mi one odvratne lekove na koje celi dan misliš kad ćeš uzeti.
Situacija se naglo poboljšava, zdravstvo je na zelenim granama, jer se primećuje masovni odliv kadrova put zapada…
Sve u svemu naše roditelje, a još manje nas, nisu pitali hoćemo ili nećemo se vaccinisati, nego te uhvate oni beli mantili (zašto nisu neke vesele boje ili na cvetiće??)
Trka između DA i NE se nastavlja.
Ko će pobediti??

Stjegoslovlje

asboinu.blog.hr

Starosjedilački narodi Saskatchewan - Muscowpetung First Nation

Muscowpetung First Nation službeni je naziv ovog starosjedilačkog naroda iz kanadske provincije Saskatchewan i dio su starosjedilačkog naroda Saulteaux. Pleme je potpisnik 'Ugovora 4' koji im jamči rezervat 80 Muscowpetung, a uvedeno je u službeni registar pod brojem 381.

Zastava ovog plemena nije poznata, a za svoju prezentaciju rabe plemenski pečat koji se sastoji od ukrštenih kamenih sjekira preko kojih je postavljen okrugli štit s kojeg visi osam crno bijelih pera.

Iznad štita je glava orla iznad koje je polukružno ispisano MUSCOWPETUNG. Grboslovno lijevo od štita nalazi se broj 80 (broj rezervata Muscowpetung).


Jesen na moru

nissnisa.blog.hr

Utihnulo je, sve

520

520

520

520

520

520

Liječenje prehlade

520

U nezdravom tijelu - zdrav duh

yulunga2.blog.hr




... ono kad ti tijelo baš i ne može, i ne da, ali duh ne posustaje i pronalazi razne načine kako da oboma pomogne.
E, pa smo tako moje nezdravo tijelo ja i jučer dobili svoju loptu za pilates.
Do nekakvih konkretnijih vježbi ćemo još malo pričekati, dok se malo ne priviknem i postanem stabilnija... ali već i ovo cupkanje, skojim ne prestajem dok sjedim za kompom, jako me veseli.
Cupkam i sada (skoro da osjetim miris livade i kas konjskih kopita pod sobom :O) dok ovo pišem... cupkam, pa se malo kotrljam... hop, hop... skok...
Problem bi mogao nastati jedino ako mi se lopta izmakne... tad mi ne gine udarac glavom u ormar :I
Hop, hop... skok!







Obrtnički poduzetnici se vraćaju

euzivot.blog.hr



Iako se dugo smatralo da je rad glavom godinama bio najviši doseg, danas je sve više i više onih koji provode radni dan iza ekrana preumorno. Radije rade rukama, na primjer kao proizvođači piva, namještaja ili električari.

Kad je Wichtert van Engelen prije godinu dana odlučio napustiti posao kao voditelj programa u Gradskom prijevozničkom poduzeću u Amsterdamu, nevoljko je išao na posao.

Danas radi kao predavač zavarivanja u Javnoj radionici u Istočnom Amsterdamu, gdje možete slijediti sve tečajeve, od zavarivanja i obrade metala do održavanja motocikala i izrade namještaja. Kaže da uz ovakav rad, nešto doslovno ispada iz ruku i to mu se jako sviđa.

Sve veći interes za obrtništvo



I nije jedini koji u tome nalazi zadovoljstvo. Ne postoje točni podaci, ali prema riječima Elrie Bakker, predsjednice platforme za obrtničke poduzetnike AmbachtNederland, posljednjih je godina sve veće zanimanje za specijalističko zanatstvo. Godinama smo u ekonomiji znanja mislili da intelektualni izazov donosi više zadovoljstva.

To je primijetila kad je platforma prije dvije godine osnovala Obrtničku akademiju. "Ovdje se možete osposobiti za profesije poput graditelja klavira i izrade namještaja", kaže ona. "Odmah nakon otvaranja dobili smo tisuće prijava. Čak i visoko obrazovani ljudi žele promijeniti svoju profesiju."

Profesor kulturne ekonomije na Sveučilištu u Rotterdamu Arjo Klamer proveo je opsežno istraživanje o zanatskoj kulturi u Nizozemskoj. On je također primjetio da se zanatstvo cijeni već duži niz godina. "U ekonomiji znanja godinama smo mislili da intelektualni izazov pruža više zadovoljstva. Ali sada vidimo da to nije tako" - objašnjava Klamer.

Želimo biti više fokusirani



Prema američkom filozofu i autoru knjige The Case for working with your Hands, Matthewu Crawfordu, to je logična posljedica ere u kojoj živimo. Neprestano nas uznemiravaju sve vrste poticaja putem društvenih medija.

Rezultat toga je da je naša pažnja usitnjena, a fokusiranje postaje sve teže. Ali kad smo zauzeti rukama, na primjer, kada sastavljamo stolicu, uspijevamo zadržati pažnju na toj aktivnosti.

Crawford je okončao svoju uspješnu karijeru u think tank-u kako bi postao mehaničar motocikla. U svom prethodnom poslu uvijek je bio umoran. Također nije vidio korisnost onoga što radi.

Zadovoljstvo koje nije doživio dok je radio u think tank-u, dobiva kad radi na motorima. "Kad vidim nekoga s motociklom na kojem sam danima radio kako napušta moju trgovinu, iznenada se ne osjećam umorno" - kaže on u svojoj knjizi.

Opipljiv rezultat

Prema Crawfordu, zaposlenici nisu samo preopterećeni, već su izgubili i vezu s radnim mjestom. Prije donošenja neke odluke često se prvo morate konzultirati s nadređenima zbog čega se naš trud čini nejasnim mnogima od nas, a kao obrtnik odgovorni ste za dovršavanje jednog proizvoda.

Psihologinja i trenerica hodanja Hilde Backus to prepoznaje. "Čujem od mnogih klijenata da ih njihov rad čini nezadovoljnim", kaže ona. "Oni naporno rade, ali zapravo ne znaju zašto."



Također redovito čuje želju da se netko želi prebaciti u zanatsku struku. Na primjer, trenirala je ženu koja je napustila posao u zdravstvu kako bi proizvodila torbe i IT stručnjaka koji se zapravo nadao karijeri graditelja gitare. "Mnogi moji klijenti osjećaju nejasnu vezu u svom poslu", kaže Backus. "Nadaju se da će im zaokupljanje rukama donijeti više zadovoljstva."

Slučaj van Engelena s početka priče nam govori da je uspio u životu. Možda mu se financijska situacija malo pogoršala, ali nikada nije požalio zbog promjene profesije u karijeri. „Sada idem svaki dan uživati u mojem poslu. Ja sam sada mnogo sretnija osoba” - kaže on veselo.

Prijatelj

andrea-bosak.blog.hr

On puno radi jer voli raditi i ništa mu nije teško spretan je žao mi je u poslu koji radi, uvijek je nasmijan i ne zna reći nikome "ne mogu" za sve osim za sebe ima vremena i muka mi je kada čujem da cijele dane be jede ništa ne zato što neće nego jednostavno nema slobodnih pola sata da pojede jedan obrok.
Čujemo se često a vidimo kada ja slučajno zbog svojih obaveza dođem u grad jer u grad više ne idem svaki dan jednostavno nemam ni volje bi snage.
Moj prijatelj je drag i poseban takvu dobrotu i radišnost dugo nisan srela ali voljela bih da malo više vremena posveti sebi jer ako ne čuva sebe onda ništa smisla nema.

U javor gledajući

nachtfresser.blog.hr



Nakon ručka potpuno po mojem guštu ponovili smo destinaciju izleta. Malo smo krčili ulaz s gornje ceste, a zatim malo više meditirali na suncu. Ja sam jučer konačno definitivno upamtio koje vrste je drvo u kojeg često buljim, prepoznao sam list s kanadske zastave, znači to je javor, lijepo i zasad zdravo raste.
Izbila mi groznica na gornjoj usni, sve teže podnosim radne tjedne, izvanredno je došlo ovo sutrašnje spajanje, dva neradna dana više mogla bi biti dragocjena. Jin isto uživa, najbolje mi predvečer kad seoski psi počnu lajati, a on im ponosno i glasno odgovara. Moram ga samo budno pratiti pogledom, u sekundi se on zaleti u nepoznato.

U javor gledajući

nachtfresser.blog.hr



Nakon ručka potpuno po mojem guštu ponovili smo destinaciju izleta. Malo smo krčili ulaz s gornje ceste, a zatim malo više meditirali na suncu. Ja sam jučer konačno definitivno upamtio koje vrste je drvo u kojeg često buljim, prepoznao sam list s kanadske zastave, znači to je javor, lijepo i zasad zdravo raste.
Izbila mi groznica na gornjoj usni, sve teže podnosim radne tjedne, izvanredno je došlo ovo sutrašnje spajanje, dva neradna dana više mogla bi biti dragocjena. Jin isto uživa, najbolje mi predvečer kad seoski psi počnu lajati, a on im ponosno i glasno odgovara. Moram ga samo budno pratiti pogledom, u sekundi se on zaleti u nepoznato.

U javor gledajući

nachtfresser.blog.hr



Nakon ručka potpuno po mojem guštu ponovili smo destinaciju izleta. Malo smo krčili ulaz s gornje ceste, a zatim malo više meditirali na suncu. Ja sam jučer konačno definitivno upamtio koje vrste je drvo u kojeg često buljim, prepoznao sam list s kanadske zastave, znači to je javor, lijepo i zasad zdravo raste.
Izbila mi groznica na gornjoj usni, sve teže podnosim radne tjedne, izvanredno je došlo ovo sutrašnje spajanje, dva neradna dana više mogla bi biti dragocjena. Jin isto uživa, najbolje mi predvečer kad seoski psi počnu lajati, a on im ponosno i glasno odgovara. Moram ga samo budno pratiti pogledom, u sekundi se on zaleti u nepoznato.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum