Blog.hr

cool

pon

02/26

Tupson - post 2

luki2.blog.hr

Zaključak Vlade Republike Hrvatske - temeljem kojeg je uzurpirala organizaciju dočeka hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu - neustavan je, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema baš nikakve pravne osnove. Iz tog neustavnog i nezakonitog postupanja Vlade RH proizašla je i nezakonita primjena policijske sile protiv komunalnih službi Grada Zagreba koje su spriječene u obavljanju svojih zakonom jasno propisanih ovlasti. Vlada RH provela je svjesnu destrukciju ustavnog poretka uz prethodno izmišljanje pravne osnove za svoje postupanje i postupanje Policije. Takvo postupanje Vlade RH zapravo je otimanje države i beskrupulozno izazivanje podjela među hrvatskim ljudima. Za to je odgovoran predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.

Gornji post napisao je i objavio na svom Facebook profilu g. Zoran Milanović. I potpuno je u pravu. :((((((

Protuustavno i nezakonito. Sigurna sam da neće ostati samo na ovome....Tomašević ima puno pravo tužiti.

Bar će Zagreb imati veći proračun, ako ništa drugo.:((((

Strašno!:((((( Jučer su mi na hitnoj morali dati bockalicu za smirenje. Nisam mogla disati, a srce se uzlupalo....A i ja se uzrujavam oko čega...Bezvrijednih revača....:((((( - što bi rekao Teatralni...

Ljub!

Umrla je Dinaja

modaija.blog.hr

Dugo nisam bila na blogu.

Maloprije me zatekla tužna vijest da je naša blogerica Dinaja otišla na mjesto gdje ništa ne boli.

Putuj poeteso moja i počivaj u miru.

Molba

bez-obzira-109.blog.hr

Želim zoru da te takne
i sve boli tvoje makne
želim sunce da te dirne
i daruje noći mirne
molim svece i anđele
udruženi nek' se smile
da ti boli sve prestanu
noćne more da nestanu

Molit ću se na svoj način
nadajuć' se da je začin
medicinskim tretmanima
suvremenim saznanjima
nije važno nek' pomaže
sve s čim krhko tijelo snaže

Šaljem ljubav na daljinu
vjere nade svu silinu
bit ćeš opet svjetlo tmine
kada muka posve mine

ned

02/26

Tupson

luki2.blog.hr

Gradonačelnik je objavio da dočeka rukometaša neće biti, jer traže Thompsona, pa Thompsona....:((((
I ja ispod objave napišem: Bravo gradonačelniče!
Za minutu stiže poruka u moj inbox, a ne ispod objave, i kaže ludi lik: "Jebo ti pas mater".
Samo sam ga zablokirala. Koje budale, pa ne možeš vjerovati.....Od "Morske vile" do dna - do Thompsona.....:(((((

Ljubav nije trpljenje...ljubav ne boli.....:((((

Ljubim!

O Tigru i Smrti

whiskybar.blog.hr

Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.

Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.

Zašto ne idem na Noć muzeja...

toco1980foto.blog.hr

…i još ponešto.

Prije par dana se po tko zna koji put, održala manifestacija "Noć muzeja". Nisam išao. Štoviše, do sada nisam bio ni na jednoj, a za to imam sasvim konkretne razloge.

Prvi razlog je taj što - da bi netko mogao normalno, koncentrirano i u miru razgledavati muzej i njegove eksponate - gužva, žamor i komešanje nimalo ne pomažu. Pogotovo kada se, u nekom manjem muzejskom prostoru, zbog velikog broja ljudi koji se guraju i laktare, mora prolaziti "kao na traci". Ne samo što se ne vidi ništa, već se maltene muzej tada svodi na puki prolaz.

Drugi razlog je taj što u muzeje idem samo onda kada osjetim potrebu - bilo da se radi o izložbi izvan stalnog postava, bilo da se radi o želji da ponovno nakon duljeg vremena pogledam stalni postav. Ne idem "reda radi" zato što je neki događaj "na koji svi idu, po principu "kud svi Turci, tud i mali Mujo".

Treći razlog jest činjenica da je poanta svakog posjeta nekom muzeju kvaliteta, a ne kvantiteta. Tijekom Noći muzeja često se stječe dojam da se ljudi natječu tko će brže razgledati neki muzej ili tu noć obići više muzeja, kao da su muzeji svojevrsni check-pointi koje treba "odraditi".

Četvrti razlog je zapravo prilično banalan - muzeji rade cijelu godinu. Radije ću otići u neki muzej neke obične subote ili nedjelje, kada će ondje biti možda tek još nekolikodrugih posjetitelja, i na taj način imati i vremena, i mira da temeljito razgledam i doživim ono zbog čega sam došao u neki muzej.

I na kraju, jedna opaska koja se ne tiče samo ove manifestacije, nego šire slike:

Ni Zagreb - a ni Hrvatska - još uvijek nemaju Muzej fotografije!

Doduše, postoji nekoliko kolekcija, arhiva, zaklada i muzeja specijaliziranih za pojedine žanrove fotografije (npr. Arhiv Tošo Dabac ili Muzej ratne fotografije). No ispada da u zemlji koja ima muzeje svega i svačega, ponekad i prilično bizarne, ne postoji opći tematski muzej koji bi sustavno čuvao, proučavao i izlagao radove svih značajnih i relevantnih fotografa. Muzej koji bi imao stalni postav o povijesti i tehnologiji fotografije te omogućavao redovito održavanje fotografskih izložbi - kako ozbiljnih profesionalnih fotografa, tako i naprednih amatera.

I to mi se čini mnogo većim problemom od toga jesam li jedne večeri u godini propustio besplatan ulaz u muzej.

Uz.danasnji.DAN ŽIVOTA

potok.blog.hr

USAMLJENA MAJKA

Noćas je život pokucao na vrata moga bića.
Noćas je strepnjom moja zadrhtala duša.
Noćas je počela još jedna životna priča,
I opet moj me Gospodar kuša.

Noćas.je život pokucao na vrata moga bića
Na me se ruši lavina hladnog svijeta,
Noćas je i opet počela jedna priča,
I opet jedan život svima smeta.

Noćas život pokucao i ja ga spremno primam,
Iako odasvud vreba smrti strahota.
Spasi nas, Bože,, jer ti si sve što imam,
Jedino ti si gospodar života!

Pjesma iz 1992. potaknuta stvarnom usamljenošću.jedne majke.

IZRAEL moje mladosti,2

komentatoricamicaa.blog.hr

slika s pasoša

Bez uljepšavanja života, kibuc je sjajno mjesto za rad, prijateljstva, ples, razgovor i slobodu. Pa i za seks koji je bio vrlo prisutan u tzv volonterskim kibucima (EIN GEDI ) u kojima se uspostavljalo puno veza
među volonterima , s lokalcima a sve su bile relativno kratke, gotovo filmske. Dok traje-traje i to bez ikakve osude , jer izolacija u zajedništvu , zajednički rad uz osjećaj da se radi "nešto posebno i vrijedno" uvjetovali su i takvu predodžbu seksa.
ŽENE
vrlo često, ali ne i obavezno imaju pokrivenu kosu maramom a to je dio i vjere, ali i skromnosti i bračnog statusa. Prema tradicionalnom vjerovanju, udate žene ne pokazuju svoju kosu u javnosti jer se kosa smatra intimnim dijelom ženstvenosti rezerviranim samo za supruga. To je samo detalj : Židovi vole i jako cijene svoje žene , neusporedivo s našim današnjim statusom braka. Žene nose marame, šešir ili perike jer se smatra, da perika nije prava, njena kosa.. Više je ovo religijska nego etnička obveza.
muškarci nose na glavi kipu , podsjetnik da Bog gleda odozgo ,a vjerska odlika je brada i "peot" one lokne, zalisci sa strane lica. Kod sasvim malih dječaka vidi se kipa i formirane lokne.
NEMA DODIRA , nema fizičkog dodira između muškaraca i žena koji nisu u braku pa ni rukovanja ni plesa u kojemu se tijela dodiruju. Ideja je " seks je dobar " ali i previše moćan da bi bio slučajan . U braku, seks je MITSVA ili sveta dužnost , ne tabu, nego svetinja doslovno

BRAK je gotovo pa ugovor a ne romantična ideja makar se ponekad posreći u novije vrijeme često i ljubav , ali uvijek mladoženja preuzima odgovornost za sve . Još uvijek neobično je ples na svadbama : naravno, da u vrijeme boravka u kibucu nisam bila ni blizu židovske svadbe ,ali večernje sjedeljke i razgovori zašto je nešto takvo pa i kasnije moje silno zanimanje za Židove i običaje dovelo me do spoznaje, da muškarci i žene za vrijeme svadbe bivaju odvojeni u svom veselju.Ali, naglašeno je da svi moraju biti veseli., jer, radost je vjerska zapovijed zato muškarci više SKAČU međusobno i luduju na svoj muški način
Na slici stariji muškarac vjerski ili obiteljski vrlo značajan pleše s mladenkom a među njima je traka koju oboje drže : on predstavlja zajednicu , daje blagoslov, poštovanje pokazuje a sve to kroz pojam identiteta : preživjeli su progone ,asimilacija bi značila nestanak, a svako pravilo je sidro postojanja.
SHABBAT SHALOM
Za Židove, šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom. Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata”. Slijedi svečana večera za koje domaćice ispeku dvije hale , pletenice kruha koje domaćin dijeli ukućanima da se prvi zalogaj umoči u sol

u tom "svetom vremenu"postoje zabrane koje se poštuju a tiču se dnevnih aktivnosti i jela .košir hrana je obaveza, Zabrane se odnose na rad sa strujom ( pranje rublja, usisavanje podova ) , na vožnju automobila, na pisanje, telefoniranje i kuhanje. Meni, nama došljacima te situacije su bile nevjerojatne,ali smo doznali, da žene Palestinskih obitelji ( a živjeli su tada u istom kvartu ) obavljaju te nužne, kućne poslove za vrijeme šabata.
Dozvoljeno je : pjevanje, seks, vino, obitelj, razgovor u obitelji. Samo radost i ugoda.
Kod nekih obitelji postoje dva sudopera, dva hladnjaka, dva seta tanjura i pribora za jelo zato nikad MESO i MLIJEKO ne jesti istim priborom a ni držati ih u istom hladnjaku.
.-.-.-.-.-.-
Ovo su moja sjećanja ,
veliki dio sam doživjela, mali sam prepričala s mojom prijateljicom iz tog vremena koja je zaposlenica u Bet-Israel , koliko sam se trudila oko Erike koja je plakala noću i zašto sam Arona hranila malom žličicom nisam pisala. Ali sam kroz svoj boravak shvatila, da su djeca uvijek djeca a ne mali ljudi koji će narasti veliki. Zahtjevni, vezani uz nepoznatu mene ili nas s jezikom koji nije zajednički , a ipak nužan za sporazumijevanje.

sub

01/26

"Jutro poezije" - Maja Cvek

luki2.blog.hr

Maja Cvek, rođena je 1. 5. 1950. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi i stvara. Piše poeziju na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom – zagrebački urbani kajkavski i varaždinski idiom.
Uspješno sudjeluje na pjesničkim natječajima diljem Hrvatske, a pjesme su joj objavljene u više od 70 zbornika, u Časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, te u raznim glasilima. Pjesme objavljuje na Facebooku, u grupama Moj Zagreb i Ujedinjeni kajkavski emirati. Također vodi glazbeno-poetske tribine i surađuje s Knjižnicama grada Zagreba, o kojima je pisala pet godina, u sklopu suradnje s Centrom za kulturu Trešnjevka.
Svoje stihove govorila je na radiopostajama Velika Gorica, Sljeme, Zelina, i Radio Martin, te na HTV-u (Dobro jutro Hrvatska) i TV Mreža u emisiji Prema izvoru.
Također je nekoliko njezinih pjesama uglazbljeno. Članica je ZAMP-a, Hrvatskog sabora kulture, Kajkavskog spravišča i Collegiuma Hergešić.
Uz pjesme na standardnom književnom jeziku i na kajkavskom jeziku, objavljeno je i nekoliko njezinih proznih radova, a 2016 g. natjecala se svojom kratkom pričom za Večernjakovu Nagradu Ranko Marinković.
Osim raznih nagrada, dobitnica je Priznanja i Pohvalnice Hrvatskog sabora kulture za pjesništvo na dijalektu kao i za kratku priču na standardnom književnom jeziku.
Hrvatski sabor kulture dodijelio joj je 2017. g. Plaketu Mihovil Pavlek Miškina za pjesništvo na dijalektu.
Objavila je sljedeće knjige:
Za moju dušu, 2002., Trenuci sjećanja, 2004., Osmijesi srca, 2005., Zagrebački vez, 2008., Zavuzlane senje, 2011., Šprehe zagrebečke, 2017., Nepravde rano stasaju (kratke priče), 2021., Tkanice života, 2023. i Tri istine, 2025.

Tako je Maju Cvek predstavio Željko Buklijaš, voditelj "Jutra poezije".
Maja Cvek je danas predstavila svoju zadnju zbirku poezije"Tri istine". Ciklusi pjesama su o duši, Zagrebu, kajkavski krug.....Urednica je, naravno, divna Darija Žilić. Bravo! Maja je baka Matije Cveka. Eto još jedna umjetnička obitelj:)))

Lijepo, začudno i interpretatovno posebno! Pjesnikinja je odlično napamet govorila svoje stihove. Bravo Majo.....

Fotke:

Maja i Željko.....

Maja i ja....

Baš se ovih dana osjećam dobro.....

Ljubim!

Ps: Hej, skoro sam se zaboravila pohvaliti "ulovom" s Dolca:

Malo cvijeća.....

Banane za 1 euro.....:))) Morat ću češće na Dolac.....:)))))

I smokve (suhe)... Predobro! Šećerko ne luduje, dobro je - pa valjda smijem malo.....Ali, oči...Oči bole.....:((((

Ljub!

Renesansa fotografskog filma

toco1980foto.blog.hr

Početkom 2000-ih godina, kada je digitalna fotografija postala široko dostupna narodnim masama, mnogi su predviđali potpuni nestanak klasične, "analogne" filmske fotografije. U usporedbi sa fotografiranjem na film, digitalija je bila brža, jeftinija i praktičnija, jer je odmah bilo moguće vidjeti rezutate snimanja, i bez potrebe za čekanjem kao kod razvijanja filma.

Međutim, kroz povijest se već događalo da pojava nove tehnologije nije nužno značila nestanak i potpuno odbacivanje stare; kao što pojava televizije nije ugasila radio, tako ni pojava digitalne fotografije nije u potpunosti izgurala film. Uvijek je postojao (relativno mali) broj fotografa koji su i dalje snimali na film, ili su paralelno koristili i film i digitaliju.

No u posljednjih nekoliko godina događa se prava mala renesansa fotografskog filma. Iako su veliki proizvođači značajno smanjili ponudu filmova, interes i potražnja za filmom ponovno raste, osobito među mlađim generacijama koje su uglavnom odrastale na digitalnoj fotografiji, uglavnom u kontekstu "pametnih telefona" i društvenih mreža.

Za razliku od digitalije koja omogućava brzinu, ali i brisanje loših fotografija, fotografiranje na film zahtijeva strpljenje i pažljivo promišljanje o kadru zbog ograničenog broja snimaka, a što usporava proces i tjera fotografa da razmisli prije svakog okidanja.

Kako započeti s fotografijom na film?

Prva i najjednostavnija opcija je kupnja jednokratnog fotoaparata na film. Dostupni su u većini bolje opremljenih trgovina foto-opreme, a idealni su za prve pokušaje snimanja na film jer ne zahtjevaju puno znanja o postavkama aparata i tehnikalijama.

Drugi način je iskopati stari analogni fotoaparat iz ormara, podruma ili tavana. Ako je aparat ispravan, jedini trošak je kupnja filma i razvijanje. Potrebno je i malo učenja teorije kako bi se razumjelo što je blenda, ekspozicija i iso osjetljivost, no s obzirom na dostupnost literature (bilo knjiga, bilo on-line tutoriala i videa) to ne bi trebao biti problem.

Treća opcija je pregledati oglasnike i kupiti rabljeni analogni fotoaparat. Stariji, potpuno mehanički modeli često su povoljniji i vrlo izdržljivi. Noviji aparati, s baterijama, elektronikom i automatiziranim namatanjem filma, znaju biti osjetno skuplji, ali nude veću udobnost korištenja.

Izbor filma

Izbor filma u početku može nekome tko nikada nije snimao na film djelovati prilično zbunjujuće. Različiti filmovi nude različite reprodukcije boja, kontrast, osjetljivost na svijetlo i zrnatost. Također postoji izbor između kolor i crno-bijelog filma, kao i između negativa i dijapozitiva.

Razlike između filmova bi se najlakše mogle usporediti sa "umjetničkim filterima" na pametnim telefonima, iako kod filmova te razlike nisu toliko jako izražene.

Preporučljivo je odabrati dvije do tri vrste filma i koristiti ih kontinuirano. Na taj način lakše je upoznati njihove karakteristike i postići konzistentnije rezultate.

Film u digitalnom dobu

U današnjem digitalnom svijetu, u kojem je moguće pomoću AI tehnologije stvoriti slike koje je gotovo nemoguće razlikovati od autentičnih fotografija, filmska fotografija postaje i svojevrsni dokaz autentičnosti, jer su filmski negativ ili dijapozitiv fizički zapis svjetla uhvaćen u stvarnom vremenu. Za razliku od digitalnog zapisa digitalne slike.

IZRAEL moje mladosti 1.dio

komentatoricamicaa.blog.hr

S dvadeset tri godine i prtljagom mladosti i neznanja krenuli smo s Ljubljanskog aerodroma prema Tel Avivu letom i kratkim i dugim da osjetim kako se u meni nešto lagano odvaja i nešto drugo tek nastaje ali i da se nalazim na pragu nečega važnog i drugačijeg od svega do sada.
Sjedila sam među drugima - sa Slovenskim studentima upoznali smo se na dan polaska , a ipak sam bila tiha, uronjena u vlastite misli, u onaj prostor između straha i znatiželje.Nije to bio odlazak pun velikih riječi, nego blag, gotovo nečujan pomak prema iskustvu koje će me tiho oblikovati.Danas, nakon toliko godina, ne pamtim sve slike, ali pamtim mekoću tog trenutka – osjećaj da sam bila otvorena, spremna i živa.
...slika s putovnice ili ondašnjeg pasoša

Naš dolazak je bio očekivan i veliki bijeli kombi s vozačem crvene, kudrave glave i brade krenuo je do odredišta
Ramat HaKovesh, kibuca gdje smo smješteni samo prvu noć u zajedničku nastambu da bi nam jutrom, na sastanku-dogovoru skupa sa studentima Latvije dodijeljen "posao " po obrazovanju s kojim smo došli. Nas nekolicina sa psihologije dobili smo posao s djecom : u to vrijeme , djeca od godine dana odvajali su se od roditelja koji su radili fizičke poslove i živjeli su u odvojenim kućama tzv children's hauses pa je moje zaduženje bilo biti s tom djecom ( 11 sam ih imala ) u tri sobe kuće. Slovenka Mojca je u drugom dijelu imala " svoju djecu" . I kad plaču i kad se igraju i kad se popiške ili ružno sanjaju : hraniti, čuvati, presvlačiti, šetati s njima.......sve.
Dobna skupina je bila model odvajanja pa su "moji" svi bili vrtićka dobi . Roditelji su ih posjećivali kod nesporazuma imali smo mentora ,ali 24-satna briga o skupini djece je bila organiziranje igre, učenja, društvenih aktivnosti, emocionalne podrške, i naravno, svakodnevnih rutina poput obroka i spavanja. Uz to smo imali predavanja dva dana u tjednu, što se potpuno uklopilo akademski studij s praktičnim iskustvom u zajednici.
Sudjelovali smo u zajedničkim obavezama — čišćenje prostora, pomoć u kuhinji, volontiranje u drugim zadacima (često se očekivalo da i studenti sudjeluju u radu u polju ili zajedničkim poslovima) ja sam brala naranče i išla po povrće za kuhinju kad je trebalo, na pr. Muškarci su fizički pomagali u težim poslovima.

Ali, zato su nam večeri bile čarobne : motivacijski razgovori, podrške međusobne i opuštanje bar sat vremeana ako su roditelji vili s djecom.
Život u kibucu nije bio samo rad u polju ili odgoj djece — to je bio integrirani način života:čak i rotacijski poslovi su nešto , što je normalno i čemu se nikad ne prigovara, Kibuc je zapravo integrirani način života : bio je to način učenja suradnje, odgovornosti i odnosa s drugima.
Kibuc Ketura je bio volonterski a ne edukativan kao naš ali je divno znati, koliko mladih ne Židova diljem svijeta je prošao njime od 10 tjedana do 12 mjeseci

Kibuc je bio mjesto gdje se neprestano susrećeš s ljudima — susjedi, roditelji, članovi koji rade u drugim sektorima. Društvene večeri, zajedničke aktivnosti i rituali (npr. tjedna izvješća, okupljanja, plesovi) izgrađivali su osjećaj pripadnosti. I da kažem, nakon puna četiri desetljeća, ovo je najljepše zajedništvo koje se može doživjeti.
iskustvo odražava i širi koncept kibuca kao mjesta gdje se društvo i obitelj reorganiziraju kroz zajedničke vrijednosti — rad, obrazovanje, zajedništvo i međusobna briga. Iako se mnogi kibuci tijekom godina promijenili i privatizirali neke funkcije, sjećanja poput mojih podsjećaju koliko je taj način života bio poseban i kako je oblikovao generacije sudionika.

Naš boravak u kibucu nije bio samo rad, nego intenzivno iskustvo života u zajednici: ritam obveza, empatija prema djeci, koordinacija svakodnevnih zadataka i stalna refleksija o psihologiji djece i odnosa.

vintage židovske naušnice jedini poklon sebi iz tog vremena (oniks )

Pravo iznenađenje iako smo na fakultetu bili upozoreni mi koji smo odlazile bile su to dječje kuće i način kako one funkcioniraju obzirom na kontakt roditelja i djece jer, kakogod gledali na taj projekt , ona emocionalna nit koja ih veže je ovakvim odvajanjem nasilno prekinuta. Djecu se voli i hrani ali to nije dokaz ljubavi ni topline koju djeca trebaju.
Mi koji smo dobili njihovu djecu na brigu bile smo zamjenske figure ili emocionalni amortizer ali kratkotrajno, jer, dijete se zaista veže na nas, za mene , ali mi idemo , a netko drugi nas mijenja pa navike koje stvoriš s djetetom ostaju kao potka bez nastavka.
Većina kibuca s ovakvim tipom odgajanja prestala su postojati poslije 1980 kada se ukinulo odvojeno spavanje djece od roditelja i kad su velika djeca progovorila : Imali smo sve osim mame noću." Shvatilo se, da ideologija ne može biti veća od dječjih potreba,
I na kraju : i među njima tamo i po povratku na fakultet , po dnevnicima rada koje sam vodila, po bilješkama o dječjoj psihi koje sam uočila shvatila sam , da su kibuci bili vrlo hrabar eksperiment za koje je vlada priznala, da su bili pogreška kad su djeca s roditeljima koje imaju a nemaju u pitanju.

pet

01/26

Oko - kolodvor

luki2.blog.hr

Pjesnikinja i draga mi prijateljica Lana Derkač imala jevveceras prokocijuvsvoje nove zbirke poezije "Oko - kolodvor".
Več sama naslovna pjesma govori o tome koliko smo promatrači, i sva naša putovanja počinju i završavaju u oku. I naravno, uvijek startaju na nekom kolodvoru......

Uz autoricu, u razgovoru su sudjelovali književna kritičarka Lada Žigo Španić i urednik knjige Ivan Herceg.

O knjizi:

Lana Derkač svoju je novu knjigu Oko-kolodvor podijelila na pet ciklusa. Naslovom ona želi pokazati da su svi događaji u njoj zapravo putnici u oku koje ih promatra i da se zaustavljaju u njemu kraće ili dulje dok kroz njega prolaze. Kao i u njezinim dosadašnjim zbirkama, i u ovoj se sudaraju svijet intime i onaj izvanjski, no u recentnoj su u pozadini dominantni covid-19 i potresi koji su nas uveli u posve novu dimenziju, i u privatnom, i u književnom smislu. Zbog toga su, kao ključ za otključavanje knjige, posebno zanimljivi otvorni stihovi iz prve pjesme: Ništa mi više nije jasno. / Kao prvo, ne znam hrani li vrijeme smrt / ili smrt vrijeme, ali i završni iz zadnje, za zaključavanje: Oblaci se pomiču horizontom dok se stanovnici nebesa ne presvuku, jer zbirka se kao cjelina može iščitavati i kao „stihovani dokaz“, slika jedne osobne, ali i općeljudske, sumorne, dehumanizirajuće etape.

Uza sve to, Derkač ovom knjigom pokazuje i da razne tendencije suvremenoga hrvatskog pjesništva -neoegzistencijalizam, hipermateforičnost, postmodernističko miješanje svega sa svime, kulturne reference, npr. -može dijeliti s drugim istaknutim pjesnikinjama i pjesnicima, ali da je u kombinacijama tih tendencija i poetičkih karakteristika uvijek originalna i dorečena.

Ovom knjigom Lana Derkač dokazuje da je kao autorica posve profilirane poetike na svome kreativnom vrhuncu. - kaže Ivan Herceg, urednik knjige.

O autorici:

Lana Derkač (Požega, 1969.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana je, uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Stih u regiji (Hrvatska), Struške večeri poezije (Sjeverna Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija), Kritya (Indija), Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Lirikonfest (Slovenija), International Poetry Meeting (Cipar), Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija), Sajam knjiga u Beogradu (Srbija), Festival Internacional de Poesia u Granadi (Nikaragva), Mediteranski pjesnički susret u Mdiqu (Maroko), Stockholm International Poetry Festival (Švedska), Međunarodni festival slavenske poezije u Tveru (Rusija), Ratkovićeve večeri poezije (Crna Gora), Festival Internacional de Poesia En el Lugar de los Escudos (Mexico putem video snimke), Skopje Poetry Festival (Sjeverna Makedonija), Odisha Art & Literature Festival (Indija), World Poetry Day Festival (Sjedinjene Američke Države/ Dominikanska Republika putem video snimke)… Tekstovi su joj prevođeni na 22 jezika (engleski, španjolski, francuski, arapski, švedski, njemački, talijanski, portugalski, ruski, poljski, mađarski, češki, albanski, makedonski, kineski, oriški, malajski, rumunjski, bugarski, slovenski, grčki, perzijski).

Lana i Lada su moje kolegice s Filozofskog fakulteta, moja generacija.

REZERVOAR / Lana Derkač
Prolazila sam pokraj stanice
za punjenje električnih vozila
i pomislila kako bi ljudske ljušture
trebalo napuniti svjetlom.
One voze sjećanja.
U njima su holokaust, plodovi režima,
smrti kućnih ljubimaca, depresije,
grube riječi.
Trebalo bi precizirati koliko svjetlosti
stane u rezervoar čovjeka.
I bez koje količine nitko ne može
očekivati da krene.

U retrovizoru automobila što se punio
nisam mogla podnijeti
svoje ugašeno lice.

-iz knjige "Oko- kolodvor" Lane Derkač (HDP, 2025)

Malo fotkica:

S lijeva na desno: Ivan Herceg, urednik knjige, Lana Derkač u sredini - autorica i Lada Žigo Španić, književna kriticarka. Moje prijateljice ijoš izcstudentskih dana, obje.

I moja draga Lada i ja!

Oko- kolodvor - naslovnica. Spajanje čovjeka i tehnologije.....isprepletanje....

Ljubim!

Biokovo

litterula.blog.hr

Jučer sam bila kod frizerke na šišanju, lijepo me ošišala i uredila mi frizuricu. Sad sam mirna sljedećih 6 tjedana. Kad kosica malo naraste i šiške mi počnu zapinjati za okvir naočala ići ću ponovo na šišanje, za 6 tjedana; sve sam si zapisala u podsjetnik na novom mobitelu.
Već nekoliko dana se naime privikavam na novi aparatić, pravo malo čudo tehnike i nauke, nema šta nema, od telefona do fotoaparata.
Budući da jučer nije padala kiša i nije bilo jako hladno, prije odlaska k frizerki uspjela sam se malo prošetati po gradu.
Najprije sam bila u Mirovinskom kod pravnice da se raspitam o podnošenju zahtjeva za mirovinu, pa sam onda išla na kolodvor produžiti iskaznicu za vožnju vlakom – planiram i ove godine ići na jednodnevne izlete – i na kraju sam si išla kupiti futrolu za novi aparatić.
U suvenirnici Gradskog muzeja kupila sam usput i lijepi broš s replikom rimskog novčića sestrični za rođendan – svim prijateljicama i rođakinjama sada kupujem darove u toj zanimljivoj suvenirnici - a u kafiću na rivi nakon obavljene kupovine popila sam kavicu.
Nakon toga mi je ostalo još dovoljno vremena za kratku šetnju uz obalu naše lijepe modrozelene rijeke, pa sam usput snimila s novim aparatićem i nekoliko fotki. Morala sam ga isprobati iako je vrijeme bilo tmurno i maglovito, a naša rijeka mutna.
Snimila sam arheološki lokalitet Sisicia in situ…..

… Holandsku kuću u kojoj je trenutno, dok traje obnova glavne zgrade muzeja u gradu, smještena suvenirnica…

…i Biokovo.

TIM IDE U KINU

zgmazoretkinje.blog.hr

Zagrebačke mažoretkinje idu na turneju u Peking i Shenzhen (Kina) od 21.10. do 1.11., 11 dana. Evo i nekoliko podataka o turneji:

Država: Kina
Grad: Peking (Beijing) i Shenzhen
Vremenska zona: +6 sati na Hrvatsko vrijeme (kad je kod nas 12 sati, tamo je 18)

Ukupno ćemo preći: 20.076 km, od čega 18.806 km zrakom i 1.270 km cestom, Peking-Shenzhen je 2011 km.

Klima: U Pekingu će temperatura biti oko 15°C, tijekom noći pada do 9°C. U Shenzhenu će temperatura biti oko 26°C, tijekom noći pada na prosječno 23°C.

GDJE IDEMO

Kina je druga najveća država svijeta, koja ima 1,4 milijardu stanovnika (360 puta veća od Hrvatske) i BDP od nevjerojatnih 19,4 trilijardi USD (171 puta veći od Hrvatske).

Peking (Beijing) je glavni grad Kine. Grad ima 21,9 milijuna stanovnika (metro zona 23 milijuna stanovnika), dugi je najveći grad na svijetu (odmah nakon Shanghaia). Peking je tradicionalni grad sa velikim brojem povijesnih i turističkih znamenitosti. Grad je osnovan 1045. godine prije Krista (star je 3071 godinu) i jedan je od najstarijih gradova na svijetu.
Peking ima čak 91 sveučilište sa stotinama fakulteta. Gradski BDP je 747 milijardi USD. Grad ima dva velika aerodroma (svaki kapaciteta po 100 milijuna putnika), nekoliko linija super-brzih željeznica, podzemnu željeznicu sa 22 linije i 608 km pruga, te više od 1000 linija autobusa i trolejbusa. Grad ima 7 znamenitosti upisanih u UNESCO baštinu, te je sjedište najvećeg broja mega-kompanije sa Global 500 liste na svijetu.

Broj stanovnika: 31 puta veći od Zagreba i 5,5 puta veći od cijele Hrvatske

Shenzhen je 3. grad po veličini u Kini i jedan od najvećih gradova na svijetu koji ima 17,6 milijuna stanovnika (23,3 milijuna metro zona). Grad je jedan od subprovincijalnih gradova Kine. Grad je doslovce spojen sa Hong Kongom i na samom je jugu Kine. Grad je drugi na svijetu po broju nebodera. Grad datira iz 331 godine prije Krista (star je 2357 godina). Grad ima 517 milijardi USD BDP.

Broj stanovnika: 25 puta veći od Zagreba i 4,5 puta veći od Hrvatske.

KAKO PUTUJEMO
Letimo sa Air Chinom do Pekinga, potom imamo let između Pekinga i Shenzhena (još ne znamo kompaniju), pa se vraćamo iz Shenzhena preko Pekinga. Za Peking i iz Pekinga letimo sa Airbusom A350-900, a iz Shenzhena za Peking sa A330-900.

U Kini imamo jedan nastup u Pekingu, jedan na Kineskom zidu i 2 u Shenzhenu, te imamo kulturnu razmjenu u Pekingu i Shenzhenu. Tijekom turneje obići ćemo i Hong Kong.

Danas smo dobili i Pozivno pismo pa je sada isto i službeno, te smo isto danas i objavili iako tim ovo zna već mjesec dana.

- ponedjeljak 2.2. u 16:45 sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Vukovar), o/o ????

- subota 14.2. u ???? sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Istra), o/o ????

- subota 28.2. u ???? sati službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Gorica), o/o ????

PLOČE SA DRŽAVAMA

Zagrebačke mažoretkinje u svom skladištu imaju 153 profesionalne svjetlo-plave ploče sa natpisima svih zemalja svijeta. Ove ploče služe za ceremonijale otvaranja prvenstava.

Zagrebačke mažoretkinje još imaju:
- 4 magnetne ploče koje se „lijepe“ za auto
- 3 ploče sa natpisima na hrvatskom i na drugoj strani na engleskom jeziku koje idu ispred povorke
- 10 različitih natpisnih ploča, različitih oblika

ZDENKA

Zdenka Mikelj je doaen hrvatske šminke. Uz vlastiti kozmetički salon, nema toga što nije šminkala Zdenka. Brojne televizijske emisije, izbori za missice, filmovi, revije, najviši političari (čak i jedan premijer), showovi, najveći pjevači i pjevačice… Malo je velikih faca koje nije šminkala Zdenka, poput Cezaria Evora, Jelenu Rozgu, Jelanu Radan, Meritas, Mladena Gavrana, Žaka Houdeka… I zato smo više nego ponosni što šminka i nas.

Većina bi rekla kako je to jednostavno. Uzmeš šminku i navali. No, istina je upravo suprotna.

Odabir šminke
Šminka za natjecanja je potpuno drugačija od šminkanja za scenu, televiziju ili film, a sve to nema sličnosti sa šminkom za izlaze ili svakodnevnom šminkom. Za nas Zdenka upotrebljava profesionalnu šminku „Temptu“, zato što su lagane, naprave debeli sloj i postojana je cijeli dan (što je jako bitno pošto se djevojke šminkaju više sati prije samog natjecanja), čak je i vodootporna.

Priprema šminke
Nekoliko tjedana prije prvenstva Zdenka u svom salonu skupi dio stručnog stožera (trenere, predvodnice i stručni stožer) te prikaže svoje ideje tako što u beskraj šminka prema svojim zamislima, a mi uspoređujemo i odaberemo. Nakon što odaberemo konkretan prijedlog šminke ista se modificira sukladno zahtjevima trenera (neki dodaci nisu praktični, neke stvari nisu izvedive, ne pašu karakteru koreografije…).

Šminka Zagrebačkih mažoretkinja je isključivo u plavim nijansama, a mora biti postojana. Šminka ne smije biti prejaka, ali se mora vidjeti, tj. suci moraju vidjeti šminku. Šminka ne smije odvlačiti pozornost od djevojaka, jer ipak koncentracija sudaca mora biti na njihov ples i tehniciranje, a ne na šminku. Na prvenstvu su dva različita modela šminkanja, jedan za defile, drugi za koreografiju, pri čemu je svaki potpuno različit (da djevojke izgledaju drugačije), no obije moraju imati poveznice, kako u boji, tako u elementima šminkanja. Ako je prvenstvo na otvorenom, vrlo se mnogo pažnje posveti poziciji šljokica i kamenčića kako curama ne bi smetali prilikom pogleda prema suncu, tj. da se ne bi desilo špigliranje. Ako je prvenstvo u dvorani onda je posao bitno lakši i moguća je veća kreativnost, jer se svjetlo reflektora lakše kompenzira i kontrolira, pa si Zdenka može dozvoliti više svjetlucavih detalja. Sve je to bitno kod odluke kako će šminka izgledati.

Naravno, šminka i frizura moraju biti kompatibilne pa tu u definiranju šminke utječe i naša službena frizerka Valentina Behin. Kad se šminka definira napravi se plan šminkanja i Zdenka nabavi svu šminku i alate, a toga na prvenstvu ima kao u omanjem beauty salonu. U posljednje vrijeme mnogo se koriste razno-razne šljokice i kamenje koje se posebno biraju u dogovoru prije prvenstva, a na kožu se lijepe posebnim kazališnim ljepilima koja ne štete koži.

Šminkanje na natjecanju
Šminkanje za prvenstvo započinje nakon doručka u prostoriji koju uvijek pripremimo za Zdenku i Behin, a u kojoj se napravi pravi salon za uljepšavanje. Prvo se stavlja podloga, pa se na nju gradi šminka. Od kada Zdenka koristi zračni kist isti joj je bitno ubrzao posao, jer sada puder nanese za samo 5 minuta, što je prije, sa spužvicama i kistovima, trajalo bitno duže. Cure pomažu Zdenki jer same nanesu maskaru, a Zdenka to samo popravi. Zdenka uvijek jako naglašava trepavice. Još više se naglašavaju usne, ali ne ružem, nego drugim tehnikama, kako bi se još više istakao osmjeh koji je vrlo važan na natjecanju. Obzirom da se sve pripremi prije, a sve djevojke se šminkaju po istom obrascu kako bi što više sličile jedna drugoj i time se još više naglasila jedinstvenost formacije, za našminkati 17 mažoretkinja Zdenki treba 4 do 5 sati. Zdenke u načelu šminka samo seniorke, no pomogne u šminkanju juniorki i kadetkinja koje se ipak daleko slabije šminkaju, što znači da na samom prvenstvu šminka nekih 8-10 sati.

Prije samog izlaza na natjecanju Zdenka u načelu nema previše posla, jer je šminka, kao što smo već spomenuli, postojana, pa se eventualno naprave manje korekcije, te se popravi ruž. Za popravke netom prije izlaska pomaže joj rezervna mažoretkinje, poglavito što Zdenka nema pristup do same B zone.

Kada nas još Zdenka šminka
Osim natjecanja Zdenka nas šminka i za najvažnije televizijske ili filmske nastupe, kao i u slučaju nekih važnijih snimanja poput reklama, dokumentaraca… Uz to Zdenka sređuje probleme sa tenom naših cura koje kod nje odlaze na tretmane. Zdenka nam održava i seminare o šminkanju gdje uči mažoretkinje 1A sastava kako da se našminkaju za svakodnevne nastupe.

JARUN
Najveća zagrebačko jezero Jarun se spominje još prije 800 godina. Oko njega su živjeli kaptolski kmetovi koji su ga zvali „Jaruga“ (rupa puna vode) od čega je i dobio ime. On je ostatak savskog toka koji je promijenio smjer pa je ostalo jezero.

Jarun je uređen 1987. godine za Univerzijadu. Ukupna površina centra je 235 ha. Od 1988. Jarun je kupalište sa 5 plaža od koje je jedna i nudistička, te jedna prilagođena za invalide i osobe sa posebnim potrebama. Godišnje oko 170.000 kupaća pliva na Jarunu. Za njihovu sigurnost brine se ekipa spasioca po čitavom parku koji godišnje imaju preko 300 intervencija. Mulj otklanja poseban stroj koji stalno usisava jezero. Krug oko jezera dug je 6,5 km, a jezero ima 6 otoka, od kojih je 4 povezano mostovima.

Na Jarunu živi 29 vrsta riba i 130 vrsta ptica. Labudovi na Jarunu ostaju cijelu godinu. Postoji legenda o somu Juri koji navodno ima preko 3 metra. Kod Divljeg otoka ostavaljeno je prirodno okružje gdje je zabranjena gradnja i razvijaju se autohtone biljne vrste i gnjezde ptice, posebno patke, kormorani i čaplje.

Jarun ima regatnu stazu, veliko jezero služi za treninge jedriličara, ima konjički klub sa hipodromom i jahanjem za djecu, dva terena odbojke na pjesku, jedan rukometa na pjesku, polivalentno igralište, softbol teren, bočalište, veliki park za ekstremne sporove (skate park), terene za mini golf, stolni tenis, na jezeru treniraju koturaljkaši, biciklisti, trkači, plivači, ronioci, sportski i rekreativni ribolovci, ukupno na jezeru ima 26 sportskih klubova. Po regatnoj stazi je izgrađena i staza za Olimpijske igre 2004. u Ateni. Jarun ima i Aleju velikana hrvatskih sportova sa 140 memorabilnih ploća.

Jarun godišnje posjeti preko 800.000 posjetitelja. Prostor ima velik broj parkirališnih površina, uređenih mjesta za roštiljadu, dječje parkove, trim staze, noćnih klubova, 4 restorana, velik broj barova, a navečer je mjesto izlaska. 2/3 vozila dolazi noću radi provoda.

Osim Jaruna Zagreb ima još jezera: Bundek, 5 jezera u Maksimirskom parku, te Rakitje.

OBLEKA ZA PO DOMA
Fartun ili šircl
1. kuhinjska pregača koja štiti tijekom kuhanja, kolinja i ostalih kućanskih poslova
2. kožna ili deblja platnena pregača koja je štitila obrtnike (kovače, tesare, postolare isl.) tijekom teških fizičkih poslova i služila je kao zaštitna odjeća (iskra, špranje, čavli..)

Bademantil i šlafruk označavaju kućnu haljinu, no uz sitnu razliku:
Bademantl = se koristio za kupaonicu (bazen, saunu), bio je jednostavniji i od jeftinijih materijala, otporan na paru i upijao je vodu, ispod se nosio donji veš, u njemu se nije izlazilo iz kuće
Šlafruk = se koristio za večernji boravak u dnevnoj sobi, kuhinji ili spavaonici, ispod njega se nosila piđama i papuće, bio je udobniji, deblji i nacifran ukrasima (paspuli, pletene trake isl.), a u njemu se smjelo ići i u dvorište

Šlape = papuće
Krpe = stara roba koja se nosi za kućne radove ponajviše u dvorištu (stari pulover, hlaće…)
Kačket = radna kapa koju su purgeri nosili po dvorištu, za „van“ je bio šrklak
Hausklajna = jednostavna haljina za po kući u kojoj se kuhalo, čistilo ili boravilo, obično je imala gumbe naprijed i uzorak ružica ili nešto slično (hausklajna nije isto što i šlafruk)

""Obriši si mast z ruke vu fertun" = Obriši si masne ruke u pregaču
"Deni si fertun da se ne zasereš" = Stavi si pregaču da se ne zamažeš
"Šircl ti se podfrknul" = Pregača ti se podvinula
"Obleći si bademantl nakon kaj se splahneš" - Odjeni kućnu haljinu nakon kupanja
"Negdo zvoni, daj si metni šlafruk i odi pogledat ko je" - Netko ja pozvonio, odjeni kućnu haljinu i idi pogledati tko je

RINGIŠPIL

Ringišpil je bio sastavni dio lunaparkova kojih je u Zagrebu bilo bitno više nego danas, iako se i danas svako toliko pojave u kvartovima, no vrlo rijetko u njima ima i ringišpila.

Ringišpil je vrtuljak na struju (prije struje su ga pokretali ljudi ili konji) na kojem iz sredine izlaze krakovi, a sa kojih vise četiri lanca na čijim krajevima je jednostavna stolica koja je imala obruč sa tri strane (da se ne padne) i pokretni obruč sa prednje strane koji se dizao kad bi ušli u stolicu, a spuštao kada ste se vrtili. Djevojke su se mirno vozila na ringišpilu u krug, dok bi mladići izvodili vratolomije na način da bi se odguravali, lovili rukama, odbacivali nogama čime su mijenjali smjer i brzinu stolice, zapetljavali i potom u velikoj brzini otpetljavali isl. Mladići bi sve ovo, ali u blažoj varijanti, radili i curama sa kojima su išli na ringišpil, one bi pritom vriskale i tražile da im se to ne radi, ali bi imale smiješak na licu i zapravo su tražile još. Što bi bio veći frajer, to bi više odguravao odabranu djevojku, i umješnije je lovio u zraku. Zapravo je dio upucavanja bio odlazak na ringišpil, a djevojka koja je sjela ispred mladića zapravo je željela da ju odguruje i lovi. Ekipe, njih i po desetak, su znali izvoditi prave vratolomije zajedno u lancima koji bi se međusobno primali, odguravali, odbacivali…

Nakon dvadesetak krugova ringišpil se usporavao dok nije stao da spokojno možete sa njega sići, no pravi frajeri bi uvijek pri kraju skočili da pokažu kako su hrabri. Prosječna osoba bi izdržala 4-5 vožnji, neki i desetak, a nakon toga bi obično povraćali od vrtnje.

Najveći ringišpil je u Asterix selu u Parizu, koji je ogroman, a u jednom momentu se diže dodatno u zrak i izvlače mu se krakovi, dok se vrh ringišpila naginje, što vožnju čini još atraktivnijom i bržom.

U lunaparkovima su još bile „balerine“, oni vlakići koji su se rotirali na krugu sa krovom koji se u nekom momentu otvarao, pa autići na struju sa odbojnicima, pa vrtuljak sa avionima ili nekim drugim letjelicama (svemirskim brodovima isl.) koji su mogli ići gore-dolje dok su se vrtili u krug, trubiti i eventualno „pucati“, pa vrtuljci sa raznim vozilima, konjima i/ili kočijama, vlakić koji je išao samo u krug isl. Često kada u lunaparkovima su bili i stolni nogometi, one kanđe za pecanje nagrade, zračni hokej isl. stolne igre. Danas lunaparkovi imaju skuplje i komplicirane vratolomije, a tek rijetki imaju nešto od gore spomenutog.

Kada Zagrebačke mažoretkinje imaju nastup u provincijskim mjestima gdje su ringišpili cure uvijek traže da se na njima izludiramo, često puta dobijemo i gratis vožnje da privučemo ostalu raju.

SA EUROPSKOG PRVENSTVA U BARU - 14. dio

fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

...nastavak u iduće postu...

Nova knjiga.....

luki2.blog.hr

Book Club. Dobili smo novi zadatak za čitanje:

Krimić i opuštanje....:)))) Iako, neki su krimići predobri.....:)))))

I jagode....Nisu sa šlagom:))))

A uz tako fine jagode, ide i jedna priča....Prikupio ju je Pavol Dobšinsky, zapisao i tako zauvijek sačuvao od zaborava.

Bila jednom jedna djevojka Maruška, koja je živjela sa maćehom i njezinom kćerkom Holenom. Maćeha nije bila sretna, jer je Maruška bila i dobra i lijepa, a njena Holena ružna i zla. Tako smisli maćeha da po cičoj zimi pošalje pastorku po ljubičice. Jadna Maruška krene u potragu za ljubičicama.....Odjednom, došla je u šumu, gdje je oko vatre sjedilo dvanaestoro ljudi. Dvanaest mjeseci. Maruška im je ispričala svoju muku, prije toga ih lijepo pozdravila i zamolila da pomognu. Bradati Siječanj je žezlo predao dalje, proljetnom kolegi- i Maruška je dobila ljubičice. Zahvalila se i vratila se s ljubičicama kući. Maćeha je samo u nevjerici vrtjela glavom i odmah smislila da se zaželjela - jagoda. I Maruška krene po jagode. Ponovi se u šumi susret sa dvanaestoro oko vatre. "Što trebaš sada?" "Maćeha me ovoga puta poslala po jagode" - tiho je odgovorila Maruška. I opet se žezlo vladajućeg pomaknulo, sve dok Maruška nije dobila jagode....Zahvalila se i otišla kući s jagodama. Maćeha se ovoga puta razgnijevila, jer da je Maruška pojela pola jagoda...Maćeha se spremi i sama krene u šumu....Nedugo za njom krene i Holena....Sretnu njih dvije dvanaestoro ljudi u krugu....Umjesto pozdrava, počnu vrijeđati i omalovažavati ljude....

Siječanj se jako naljutio, pa su i maćeha i Holena ostale zatrpane snijegom....A Maruška je ostala živjeti sretno i zadovoljno - sada u svojoj kućici.

Hoću reći - kako si posijao, tako ćeš i žeti. Dobro se dobrim vraća, a zlo - uvijek zlim.

Ljub!

I još jedan jako važan dodatak:

Knjiga naše Šuške " Ne razumiš" dostupna je u knjižarama "Znanje". Juhuuuu!!!!