novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

26

uto

11/19

Misli za šansonu

sjedokosi.blog.hr

Kad bismo šaptali tiho leptirima
Znali bi oni misao samo moju
Ako još dodam tome i onu tvoju
Začudno bi bilo koliko tog ima

Njišu se na strujanju struna gitare
O Bože koje glazbe za ljudske uši
Kroz arhaične riječi pjesme stare
Onda odjek zvona da bogatstvo duši

Lako je bilo ona vremena stara
Čuješ Brela i nemoj poći šansonu
Vjeruj mi ljubav uvijek čuda stvara

Opet bit će igre šarenih leptira
Bilo je kao po ljubavnom bontonu
Znat ćeš da uvijek za te leut svira

Još jedna u nizu...

dinajina-sjecanja.blog.hr



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...

Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.






Godinama sam bila raspršena na vjetrometrini života, rastrgana u komadiće neke nepostojeće sebe. Život je postajao nepodnošljiv, dijelovi mene su umirali, bila sam neosjetljiva, nemoćna, nesvjesna sebe same...

Dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin

Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena".

Postojala sam...bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Zavoljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad postelju od maslinova drveta.
Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak tvoje galije u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle se latice. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.

Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj zlatnog svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici svitanja, nazirala konture tvoga tijela.

Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav.
Zagrlio si me i poveo u život. Prekoračili smo rampu.
Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema obzoru, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

33 godine ljepote... a na današnji dan prije 31 godinu smo se, poslije onog stereotipnog DA, usidrili u oceanu braka...



rekao si... u dvoje se ljepše sanja.
Vjerovala sam...

Ostvarilo se!

Dijana Jelčić

IN MEMORIAM ANA RUKAVINA ERCEG – 26.11.2006.-26.11.2019.

zelimzivot.blog.hr

Dragi naši, danas obilježavamo 13. godišnjicu otkada naša draga Ana više nije s nama.
Unatoč velikoj hrabrosti i želji za životom, Ana nas je tog nedjeljnog jutra prije punih 13 godina napustila, a Anine riječi potaknule su nas na ispunjavanje njene vizije razvoja Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica i na pomoć u osnivanju javne Banke krvi iz pupkovine koja danas nosi njeno ime.
Zato se danas prisjećamo naše Ane koja je prije 13 godina pokrenula lavinu dobrih djela u Republici Hrvatskoj i mogućnost da spasimo nekome život.
Od 2006. godine, zahvaljujući svima vama koji se svakodnevno upisujete, povećali smo broj upisanih u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica sa skromnih 150 darivatelja na gotovo 63 tisuće upisanih potencijalnih darivatelja. Zahvaljujući velikoj želji i viziji naše Ane i nesebičnih ljudi koji su odlučili dati djelić sebe kako bi pomogli onima kojima je to najpotrebnije, 114 oboljelih osoba dobilo je novu priliku za život.
Draga Ana, uvijek si u našim srcima i mislima.

Foto: Ratko Mavar

IN MEMORIAM ANA RUKAVINA ERCEG – 26.11.2006.-26.11.2019.

zelimzivot.blog.hr

Dragi naši, danas obilježavamo 13. godišnjicu otkada naša draga Ana više nije s nama.
Unatoč velikoj hrabrosti i želji za životom, Ana nas je tog nedjeljnog jutra prije punih 13 godina napustila, a Anine riječi potaknule su nas na ispunjavanje njene vizije razvoja Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica i na pomoć u osnivanju javne Banke krvi iz pupkovine koja danas nosi njeno ime.
Zato se danas prisjećamo naše Ane koja je prije 13 godina pokrenula lavinu dobrih djela u Republici Hrvatskoj i mogućnost da spasimo nekome život.
Od 2006. godine, zahvaljujući svima vama koji se svakodnevno upisujete, povećali smo broj upisanih u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica sa skromnih 150 darivatelja na gotovo 63 tisuće upisanih potencijalnih darivatelja. Zahvaljujući velikoj želji i viziji naše Ane i nesebičnih ljudi koji su odlučili dati djelić sebe kako bi pomogli onima kojima je to najpotrebnije, 114 oboljelih osoba dobilo je novu priliku za život.
Draga Ana, uvijek si u našim srcima i mislima.

Foto: Ratko Mavar

25

pon

11/19

CETINJE

geomir.blog.hr

Stari grad i negdašnja prijestolnica Crne Gore



Krećem od Vlaške crkve




na trgu ispred




spomenik utopljenim dobrovoljcima iz WWI.




Njegoš u Njegoševoj ulici,





Ivan Crnojević





U dvorištu ispred stare kuće





sa starim prozorima








GrupI lišća žuri se otpasti





u čudnoj ulici





starih stanara.





A u glavnoj ulici ruševne zgrade





pokrivene kulisom





ativnosti





ili zanata što se tamo događalo.





Zmije idu na vodu,





a neki preko ramena vire, što drugi čitaju.





Aj žurim





do Njeguša





i Njegoševe rodne kuće.




Zaustavi se, vjetre

rossovka.blog.hr

E pa kad me ovaj vikend nije dotuko, ništa me dotuć neće. Pa ja sam zapravo neuništiva, mene nemre dotuć ni glogov kolac a da bi me dotuklo trodnevlje zvano duga mračna noć.

Otisnula sam se sa kućnog praga u petak, u dva popodne, nakrcana kiselim zeljem i repićima, masna do lakata i natovarena prnjama, ledenim čajem, intonativnim pripravcima, kobasicama i sirom. Stigla s voljom i na vrijeme na Knežiju, susrela divne poznate i nepoznate ljude, uživala u sjajnih sat vremena metafizičkog opuštanja i otišla ubit oko kod poznanice do tri ujutro, kad je bio sazvan pokret za Beč. Jedva dočekala šengensku granicu da mogu izać napušit se ko krepatil i onda popit šlaftablete, da odspavam barem od pet do osam ujutro. E onda se stiglo u Beč, pa nas istovarilo u srcu velegrada, na milost i nemilost sjevercu koji me baco od zida do zida; sve me bilo strah da se ne strmoglavim pod konjska kopita il pod kakvu bembaru, da ne završim na najbližoj kirurgiji umjesto na koncertu.Pa onda znate kak to ide na jurišnom razgledavanju - taman se nariktam pred Diorovim izlogom za slikanje, brže leti za grupom da se ne izgubim. Pa tak pred Šanelovim izlogom, pa se više ni ne slikam jer sam im jedva ušla u trag iza Šanela.
Spustili se u kripte kapucinske crkve, da izbliza vidimo relikvije relikvijorum habsburške dinastije. Pa kad sam vidjela u čemu počiva Marija Terezija...e to ja zovem počivalište. Znači nema čega nema - kraljevska kruna, topovi i topovske kugle, anđeli, čuda neviđena. Kvadrature jednosobnog stana, divno nešta za vidjet. Ja bi recimo to rado imala za sebe, jednog dana kad dođe vrijeme za korištenje takve nastambe. Komotno, luksuzno i onak...baš kraljevski.
Pa se smjestili u hotel, pa onda još malo glavinjali do lijepog plavog Dunava, gdje me labud sa fotke skoro ućipio za nos, valjda bio ljut šta mu nisam ponesla nešta za jest. Onda lagano koncert pa večera i konačno krevet. Zaspala sam skoro još ispod tuša, jedva pogodila u krevet od umora.
Ujutro juriš sa kavom pred hotel pušit, a vani vjetar jedva dočeko da ima čime mlatit; prolila pola kave po klupi dok sam palila prvu cigaretu, s drugom je već išlo puno lakše. Lagani doručak ( jaja, kobasice, kroasani, med i maslac za grlo, šalica čaja ) i još jedan nastup. Opet malo jela, pa razgledavanje Šenbruna pod naletima vjetra koji bi prevrno nosač aviona. Ja se još uvijek čudim kak me nije odnijelo na krov, da me vatrogasci uz zvuke sirena skidaju sa šenbrunskog crijepa. Zaleđena ušla u bus, pa jela, pa pila mineralnu, pa jela, pa se malo krebečila, pa pila mineralnu i pokušavala zaspat al nsam uspjela, pa sam se još malo krebečila. Stigla kući sinoć točno u ponoć, sve me bilo strah da ne dođe do neželjene preobrazbe ( lako ak me baci na Pepeljugu, al ako me baci na Drakulu...eto krvnih delikata širokog spektra ).

Jutros alarm zvoni, a meni sve dolazi da progutam mobilni uređaj il ga bacim kroz prozor. Pa na arbajt, pa ravno u Komarevo pjevat misu. I više uopće ne znam jesam pošla il sam došla. Kad ja sad popijem šlaftablete i konačno legnem u normalno vrijeme...koja Marija Terezija, koji bakrači.
Raširim se ko lepeza i spavam ko Trnoružica, bez vretena i baktanja s ručnim radom. Divno je putovat, al doma je ipak najljepše.

( i da - znam da je počivalište Marije Terezije i labud naopako, okretala sam devet puta i opet izlaze naopako...radite šta znate da ih vidite kak treba )









Kad odrastem...

odazivotu.blog.hr


Pitali su me što želim biti kad odrastem.
U dječjoj glavici konfuzija, u srcu čista radost.
I to je ono što me prati cijeli život!
Nisam imala želju, nisam znala što želim biti.
Nisam, poput ostalih djevojčica, zamišljala da sam pjevačica
niti doktorica, nisam zamišljala da imam svoj razred i da sam učiteljica,
nisam htjela biti ni bankarica ni prodavačica...
Nametnuli su mi osjećaj kako sam loša
jer ne znam što želim biti kad odrastem.
I živjela sam u tom uvjerenju sve do nedavno
jer ni školu ni posao nisam izabrala s guštom
izgarajući od želje kako će baš to biti moj posao.
Meni se, zapravo, nije dalo odrasti,
ali to nisam smjela reći na glas.
Uvjerili su me da je život briga i obaveza
te sam se puno godina borila između svoje istine i njihove laži.

Dišeeeem! Konačno dišeeeem!
Dotakla sam dušu koja je poručila:
" Odrasle smo jer se nisi prestala igrati.
Igraš sve te uloge u odraslom tijelu, duše razigrane djevojčice."

Život je igra u kojoj možeš biti što god poželiš!
Danas to učim svoju djecu.

U SUSRET KRALJU

zivot-i-ja.blog.hr

Možemo se vrtiti u krug, plesati naš ples sadašnjosti praćen možda nekom nametnutom glazbom, možemo citirati, parafrazirati, blasfemirati, vikati o nekim teorijama laži i paralaži, zavjerama, sveto pismo nije sveto, sve nas želi pokoriti, razoriti našu teško osvještenu slobodu, ali nije li baš Krist bio on izmišljen ili ne, nije li on naš prvi učitelj, onaj koji je samo o ljubavi učio, prezirući sve farizeje i zakone koji sa ljubavlju veze nemaju, prezren zbog toga, ubijen u čistoj namjeri, da nas podsjeti kako smo ovdje samo zbog Ljubavi koja jest najveća sila u svemiru?

Ne prolazimo li svi mi koji tragamo za takvom ljubavlju sve ono što je On prošao?

I padamo, i dižemo se, i želimo koračati sami, osloboditi našeg Boga odgovornosti za naše greške pa ostanemo potpuno sami u nekoj pustinji gdje čak ni anđeli ne zalaze i mislimo, da je to kraj, alii nije. On opet svojim blagim pogledom krijepi žedno srce i podsjeća nas ne znam koliko puta, da nismo sami, da istinska ljubav uvijek pobjeđuje i da se uvijek ponovo rađa, upravo zbog naše izgubljene nade, da se više neće roditi..

A zima je tu, ona prava, teška zima u kojoj hladnoća ljudi više boli, nego najljuća studen i najveći snjegovi. Ne, nismo sami, opet počinje naš hod prema Istini nad svim istinama, skrivenoj negdje, u malim jaslama koja će nas dotaknuti do srži naše duše, ako se otvorimo do kraja i ne, nismo mi umorni, samo nam ponekad koraci otežaju od naše vlastite sumnje, idemo li pravim putem ili ne.

Sv. Katarina aleksandrijska, žrtva nasilja nad ženama

bez-obzira-109.blog.hr

Da li se slučajno poklopilo ili ne, danas se govori o ženama kao
žrtvama nasilja, a isto ili slično nasilje je doživjela i sv. Katarina,
čini mi se 287 god. a ona se slavi baš na današnji dan.

Slika sv. Katarine krasila je zid moje djevojačke sobe, a istu mi je
ćaća kupio na jednom sajmu, obradovavši me uz istovremeno
obvezivanje da ću biti čestita cura poput nje.
Nismo imale ni slično odrastanje, nije bilo ni isto vrijeme, a ona je
bila iz buržujske obitelji, dok je moja obitelj bila siromaška. Nije ni
bitno, svi volimo one koji nam podariše život i naučiše životnim
vrijednostima, premda sumnjam da ću ikada biti proglašena svetom.

Da se vratimo sv. Katici, naime, u to vrijeme Rimljani su vladali njenim
krajem i jedan visokopozicionirani Rimljanin je bacio oko na lipu Katu.
Pošto poto se htio dočepati nevinosti i ljepote pod cijenu rušenja temelja
vlastitog braka. Kao da je njoj bila nevolja ganjati oženjenog, takvog
stasa i društvene ljestvice mogla je birati prema sebi. No, ovaj glavonja,
angažirao mudrace stavivši ih u ulogu posrednika između sebe i Kate.
Dogovori završili neslavno, ovaj se mamlaz zblanio, dao sve mudrace
potaracat, a nju jadnicu na kotač i rasčerečirili je. Kako je na taj način
nisu uspjeli dokrajčiti, odrubiše joj glavu. Anđeli nebeski odradiše svoj
dio posla i odnesoše je na Sinaj gdje je sahraniše, a priču dalje znate.

Koliko god verzija i legendi o njenom životu i mučeničkoj smrti bilo, jedno
je istina, sv. Kata se slavi 25. studenog, a krasi je epitet djevice i mučenice.

Da nije bilo nezasitnog silnika koji se nije mogao pomiriti odbijenicom, mi
bi danas bili siromašniji za jednu sveticu u kalendaru.

Sad se ja pitam, koliko u svijetu živi žena koje su pod paskom silnika cijeloga
života, koliko ih je svoje lijepe i manje lijepe glave izgubilo od istih ili sličnih?
Koliko će tih nesretnih žena biti proglašeno svetima? Naravno, nijedna, to je
postala svakodnevica, nasilje, ne samo nad ženama, u svijetu je postalo način
življenja. Ostaje nam samo moliti se da sačuvamo svoje glave i glave svojih
najmilijih od silnika svih vrsta koji siluju na svim razinama a kazna ih ne dotiče.
Ako je svetost ono u što vjerujem, nebitno je tko je proglašen a tko je ostao u
anonimnosti, sve će doći na svoje jednog dana za koji ne znamo. Svakako iz
redova običnog puka rijetko iznjedri "svetac", a njih ima, nebrojeno.

Naravno da sv. Katarina s tim protokolarnim proglašenjima nema veza, meni
baš drago što nosim njeno ime, ili je to pok. tetke, nebitno.

Svim Katama, Katarinama, Katicama, Katjama i ostalim inačicama od srca
želim SRETAN IMENDAN!

Korak po korak

moj-pinklec.blog.hr

L79




Korak po korak
do svijetla
do sunca
do sebe samog
i preko sebe
produžujući korak
šireći svoja krila
osnaživajući ljubav
pronalazeći najboljeg sebe.

Korak po korak
do sebe
do preko sebe.

Nema naslova

narubupameti.blog.hr


Jedem kikiriki, suhoprženi, s kajenskom paprikom. Peckavi, tmasti okus u ustima me fokusira. A možda je i kofein odradio svoje.

Gledam kroz prozor.

Visoki javor, crn i gol, pruža grane iznad crvenog crijepa prema sivoj pozadini.

Grijem dušu.

Nije lako primijetiti gdje je i kako nastala nova navika. Možda jednog dana u listopadu, ili malo kasnije. Jednog mračnog jutra, ili crne večeri uz noćnu lampu, kad nisam pospremila paletu boja. Kad nisam oprala kistove. Kad sam ostavila staklenku mutne vode na stolu, umrljane maramice i papire na prozorskoj dasci.

Bazalni ganglij je naviku pohranio, utro put, i promijenio moj pogled na svijet.

I svijet se razlio poput akvarela.

Magle postaju izvor senzacije doživljaja, sivi bezlični oblaci savršeni motivi, gola crna stabla divni bočni elementi prizora.

Sitne čestice boje raw umber, burnt umber, raw sienna, žuti oker, beskraj sivih nijansi, s malo cobaltno plave miješaju se, razlijevaju kroz nanos vode, žarke samo na rubovima gdje se pigment skuplja na granici površinske napetosti tekućine i njenim sušenjem fiksira u tkanje papira.

Sve te dosadne boje odjednom postaju vladarice utiska, nositeljice čarolije i topline.

Stvaranje osjećajem, bez perfekcionizma, bez sigurnosti u ishod. Savršenstvo iz pogreške.

Učim se stvaranju.

Razlijevanju.

Učim se osjećajima.

Pogreškama.



Ono kad te pred spavanje nešto dobro nasmije...

yulunga2.blog.hr





Tak' je mene prije nekakvih tjedan dana iznenadila ova poruka rofl




A poslala ju je jedna od ovih...



A što reći... prijatelji zlata vrijede :)

Poslije sam pogledala i FB stranicu od kud su fotografije stigle: Top-majice.hr, pa sam se još dodatno nasmijala... ima duhovitih ljudi, ima... :)



PREŠLI DVA MILIJUNA POSJETITELJA

zgmazoretkinje.blog.hr


Dok smo bili u Kini prešli smo dva milijuna posjetitelja bloga. Trenutno je točna brojka 2.071.853. Kako je do ove brojke trebalo 12 godina isto znači da smo prosječno godišnje imali 168.400 posjetitelja godišnje ili 461 posjetitelja dnevno. Naravno, u prvim godinama smo imali manje, dok sada imamo i preko 170.000 posjetitelja godišnje ili








DNEVNIK IZ KINE - 11. dio

Fotografije Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

9. dan (srijeda) - 3. gala koncert - glavni događaj




















A dobili smo poklon i od Kineske mornarice








































A potom nas je iskreno iznanadio orkestar Kineskog ratnog zrakoplovstva, dodjelivši nam povelju, zbog, kako su rekli "oduševljenja našom grupom".








































...nastavak u idućem postu



NASTUPI

- ponedjeljak 25.11. u 16 h, Osnovna škola Ljubljanica (Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce), o/o Leris

- nedjelja 1.12. u ??? h, Službeni ulaz Doma sportova (Jastreb open, dodjele), o/o ???

- nedjelje 1.12. u ??? h, Službeni ulaz Doma sportova (Jastreb open, otvaranje), o/o Šef

- nedjelja 1.12. u ??? h, Službeni ulaz Doma sportova (Jastreb open, dodjele), o/o ???

- ponedjeljak 2.12. u 16:30, Službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Skupština Dinamo), o/o Šef

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŽELITE LI KOMENTIRATI OVAJ POST UČINITE TO OVDJE:
1. pritisnite natpis "komentiraj"
2. kada vam se otvori novi prozor pritisnite kružić pokraj "anonimac"
3. upišite svoj nadimak
4. napišite komentar
5. pritisnite tipku "POŠALJI"

Ovaj blog će bez izuzetka brisat sve komentare koji sadrže uvrjedljive riječi, nekulturnu komunikaciju, laži ili klevete bez obzira na ostatak sadržaja komentara. Osnove kućnog odgoja i osnovni bonton je minimum komunikacije na ovom blogu. Demokracija nije anarhija, a uvrede ili klevete ne mogu se „opravdati“ slobodom izražavanja!

U Hypogeumu sna... stop nasilju nad ženema...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Himna potlačenih

Zaboravi, promjeni obrazac, zaustavi sjećanja, nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj, iskorak u nepoznato, u neslućeno,
u bezdan mogućnosti.
Uzdigni Nikinin stijeg, koračaj, izvrši obećanje,
u ognju patosa je istina.

Kreni sunčanom stranom, ne okreći se, iza ostaje sjena,
uporna, bezbojna pratilja, robinja mraka.

Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih čežnji za daljinama,
suho blistanje svijesti do katarze, do iskona mudrosti.

Dijana Jelčić... stihom protiv nasilja nad ženama...





Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama iskazujemo poštovanje sestrama Mirabal, koje je 25. studenoga 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu, te svim onim ženama koje su svoj rad posvetile borbi za ljudska prava, za dostojanstvo svakog ljudskog bića.




Rađa se mladi dan, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. Pjesme koje napisah prestaju na margini ovoga trenutka.

Misaono lutam koridorima podzemnog hrama. Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji tog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine i poezijom pokrenuo borbu protiv nasilja nad ženma....

Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek?
Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajanstvenost tišine?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka nagovještava dubinu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor, vratiti se u podzemni hram na početak tišine.

Želio si da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Darovao si mi snove i naučio me osjećati osjećaje. Osjetih ljubav kao sreću i slobodu. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima, jaka u odlukama.

Nježnim osmijehom me uvodiš u čaroliju trajanja na obroncima vječnosti. Potapam snove u more rađanja i grlim život.

Dijana Jelčić...


Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum