Stil

Četvrta dimenzija...

dinajina-sjecanja.blog.hr

U našem prostru između nekad i sad titraji vremena,
uvijek mislim na tebe, u svakom trenu te volim.
njegov izazov i poziv u neomeđen prostor,
u nepoznatu panoramu svijesti.
priznaj neznanje, vjeruj onima koji znaju više od tebe,
širili su nam horizont spoznaje, brzina misli nadmašuje
brzinu svjetlosti, naučili nas misaono putovati vremenom.
Volim uranjati u nedovršene uratke spoznaje, osmišljavati
trenutke u sklad prostora.






.

Na zaslonu svijesti kružnica i čovjek u njoj, kvadriranje kružnice,
matematički nedokazivo, dokazano čovjekovim pokretom.
tvrdnja da nema istovremenosti, u sjećanju prošlost
udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Povorka zvuka nestaje u mraku.
Suton, ponoć, svitanje, podne.
proljeće, ljeto, jesen, zima,
visina, širina, duljina, dubina,
djetinjstvo, mladost, zrelost, starost,
obnavljajuće svjedočanstvo naše prolaznosti kroz
nepromjenjivu četvrtu dimenziju prostor- vrijeme.








Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.


Dijana Jelčić

Od kamena, mora i soli....

donabellina.blog.hr

Vrijeme samoće...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Sto godina samoće roman je nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza, koji je objavljen u Španjolskoj 1967. godine. Knjiga je postigla nevjerojatan svjetski uspjeh te je prevedena na preko 27 različitih jezika. Ovo djelo predstavlja najveće otkriće postmodernog stila pisanja. Postiglo je i komercijalni uspjeh, kada je postala druga najprodavanija knjiga u cjelokupnoj povijesti španjolske književnosti, odmah nakon Don Kihota.
Sto godina samoće Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama.
wikipedia








Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. To su bile godine previranja, studij, diploma, odvajanje od obitelji, odlazak u Švicarsku. Sredinom osamdesetih kupih knjigu Hundert jahre einsamkeit. Odličan njemački prevod, sto godina života jedne obitelji u Makondu, gradu izvan vremena, gradu pod nezaustavljivom poezijom kiša. Počela sam razmišljati o rodoslovlju, sto godina moje obitelji, rođenja praroditelja, prvi svjetski rat, između dva rata rođenja mojih roditelja, njihovi gradovi, kuće, stanovi. Dogodilo se mnogo toga prije mene, zadržali su ljepotu prostora u kojem sam odrastala. Odživjeh sto godina samoće razmišljajući o njima.
Samoća nije usamljenost, osjetih je kao milovanje. Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Dogodilo se vrijeme samoće u dvoje...







u dvoje se ljepše sanja...


Dijana Jelčić …

Bundevara

stella.blog.hr

Bundevara se sprema smiješno lako, ako imate 1kg
narendane bundeve, 1 kore za pitu, 300g šećera,
ulje i cimet.

Na dno tepsije sipate malo ulja, stavite 2 kore, pospite
bundevom obilato, preko dio šećera, pospite cimet.
Ponavljajte do poslednje 2 kore, koje stavite preko svega,
nalijte malo ulja, izbockajte gornju površinu i pecite
na 200 stupnjeva 35-40 minuta. Jedite u slast!

* kremšnita ... 380 kcal

minus40kg.blog.hr

17 dag kremšnite ... 380

jedini kolač koji sam radio,
i ispadao mi je savršeno,
ali eto, već dugo nisam,
povremeno tek kupim

p.s.
usporiti, nužnost je

* kremšnita ... 380 kcal

minus40kg.blog.hr

17 dag kremšnite ... 380

jedini kolač koji sam radio,
i ispadao mi je savršeno,
ali eto, već dugo nisam,
povremeno tek kupim

p.s.
usporiti, nužnost je

Ostao je samo panj

teutinaljubav.blog.hr

U prošlom sam tekstu pisao kako sam obrezao staru višnju do određene visine. Već prije sam sakupljao savjete ljudi koji imaju svoj voćnjak. Njihova je preporuka bila odrezati stablo do korjena no ja sam se držao svoje ideje da ću samo obrezivanjem brže dobiti novu krošnju. U komentarima prošlog posta Moslavac mi je objasnio što ću ovako dobiti i zbog čega bi bilo ispravnije odrezati stablo do korjena. Na proljeće će iz korjena nići nove grane i moći ćeš od jedne dvije formirati pravu krošnju. Hvala na savjetu prijatelju.
Iskreno rečeno, pomalo me plašio pogled na debljinu debla a ja imam samo lučnu pilu. Iznenadilo me da je lakše piliti no što sam očekivao. Pilio sam do polovice s jedne, jer luk pile nije dopuštao dublje piljenje, a zatim s druge strane. Piljenje je otežavao nizak položaj pa sam nakon cca dva sata napokon srušio debelo stablo. I ovdije sam morao vršiti prednaprezanje konopom da deblo ne padne na ogradu.
Napokon je na zemlji.
Pomnim pregledom presjeka vidjeo sam da je srce trulo, mekano pod pritiskom prsta.Također se vidi i da deblo polako propada od kore prema sredini. Ovime se odluka o rušenju stabla pokazala ispravnom. Još je jedan razlog ispravnosti ove odluke. Ispred moga vrta, desno od srušenog stabla, iza ograde, kanim posaditi patuljaste trešnju i marelicu pa bi kasnije rušenje na tu stranu bilo skoro nemoguće. Nakon obavljenog posla mjesto reza zaštitio sam voćarskim voskom i nadam se da ću u proljeće ipak vidjeti mladice.

Priča koje nije htjela umrijeti

lisbeth.blog.hr

-Ustani, ustani, ustani, ustani!!-
-Moram li baš sad?-
-Da, sad.-
-Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?-
-Ne može se odrediti vrijeme za velikane..-
-Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!-
-To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.-
-Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...-
-Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!-
-Šuti i strpi se!-
-O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..-
-Ne jadikuj!-
-Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?!
-Znam, prekrasno i teško, strašno i lako, i još me bole njegove riječi.-
-Ne to kako je piiisaaao, nego kako je nastajalo njegovo djelo?-
-Znam, budio se u ponoć pa pisao cijeli dan, pa išao spavati u šest navečer i tražio slugu da ga budi u ponoć i tako ukrug mjesecima.-
-Da, upravo tako!-
-On je imao slugu da mu skuha kavu.-
-Ja sam sigurna na on nije pio kavu.-
-Vjerojatno nije ni bilo kave tada...-
-Ne! Jer je radio, nije gubio vrijeme-radio je!!
-Ajme, kakvo si čangrizalo, u što ti misliš izrasti-odmah u staru babu?
-Rekla bih ti nešto sada, ali sam previše fina za takve riječi!-
Mogu si misliti, pomislila sam. Uključila sam laptop i otvorila word.
-Hajde-reče, -hajde više...-
-Ništa od toga, kaže word da ga više ne mogu koristiti.-
-Kako to misliš?-
-Lijepo, istekla mi je licenca.-
-Plati!-
-A ti bi da budem pisac?-
-Kako je to povezano?-
-Jesi li ikada vidjela bogatog pisca? Ha? Kako je tvoj "Onore D Balzak!!" umro, ha?-
-Što ćemo sad?-
-Sad ćemo pisati u notepadu.-
-Molim? Ja na to neću ni prstom kročiti!-
-Onda se mogu vratiti u krevet, a ti idi gnjaviti nekog drugog.-
-Ali ja sam velika...-
-Nisi!-
-Jesam, velika, kao, kao miso juha!-
-Ne nisi.-
-Kao crni mačak!-
-Da si ti crni mačak prepoznala bih te.-
-Ne možeš to.-
-Kako ne mogu, kako sam prepoznala sve druge manje gnjavatorske priče?-
-Sigurno nijedna nije izgledala kao ja.-
-Istina, nijedna nije gnjavila i cmizdrila, sve su jednostavno počele: pogodi s čim? S rečenicom!-
-Što ćemo sad?-
-Sad ću skinuti open office, a ti dotad ili šuti, ili počni smišljati što to bitnog želiš reći.-
Šutjela je. Čudo. Kako je naporna, kao onaj mali pas koji vječno čvenka i ne možeš ga slušati, a ni udariti. A htio bi ga udariti, kao nogometnu loptu i gledati do kud će letjeti. Ali to bi bilo uzalud jer bi se vratio i natezao mi hlače unedogled. Ne možeš se spasiti od malih stvari...
-Dobro, ja sam spremna , da te čujem.-
Priča je šutjela.
-Hajde nesrećo mala, gukni!-
Ne, ništa, ni riječ.
Naljutila se i otišla, ne mogu vjerovati! Za to sam se ja budila? Oh, k vragu, a što ako je bila crni mačak? Kvragu!

*
-Ustani, ustani, ustani!!-
Eto je opet!
-Ustani!
Šutjela sam i poslušno sjela za laptop. -Hajde, da te čujem.-
-Kao prvo, želim da me fino, školski urediš. Lijep uvod, pa zaplet, pa preokret, rasplet. Želim vrsne rečenice, nikakvu patetiku, ni pretjerane "pametne" i nerazumljive riječi, ali ne želim ni da me opišeš kao da pričaš s nekim na sajmu. Hoću biti snažna, a ipak jednostavna. Želim..-
-Želiš da nađeš neku drugu glavu...-
-Kako, molim?-
-Nisam ni školovana, niti se razumijem u te tvoje fore o kojima pričaš, ja te mogu ispričati kako mi se pokažeš i to je to.
-Zašto sam onda u tvojoj glavi?-
-Možda te nitko drugi nije htio.- Požalila sam čim sam to rekla. Počela me podsjećati na stvarno dijete, maleno, nesretno i plaho, u kavezu mog uma iz kojeg mora izaći. Ako ne izađe, život će joj nestati prije nego ga udahne punim plućima.
Rasplakala sam je, čula sam joj prigušen jecaj duboko u sebi. K vragu, sad se osjećam kao zadnje smeće..
-Hajde, prestani plakati i poslušaj me. Ja nisam pisac, nemam vještinu, samo volju. Trudim se. Trudim se najbolje što mogu da vas napišem. Moraš znati da ja nisam odabrala to, niti sam to planirala u životu, ali vi uporno dolazite same. Ja ne smišljam priče, samo ih prepišem iz svoje glave na papir. Sve što ja mogu napraviti je da možda nešto dodam, možda stavim koju zarez, navodnike, upitnik. Pokušam im dati život. Ali one, kad dođu, prostru se u meni, kao knjiga. To je sve. To je cijeli moj talent i znanje. Probaj i ti, kad već znaš što želiš biti, pokazati se.
-Ma da! Što ćeš mi ti onda?-
-Da ti ne trebam, zar bi ti bila tu?-
Šutjela je. Ja sam šutjela. Nisam imala ni najmanju ideju što je ona, kakvu priču ima, nije imala čak ni emociju, nije nosila baš ništa sa sobom.
-Ja sam muzika, i kao takva trebam postojati.-
-Ja nisam skladatelj ni pjesnik. Rečenice mogu imati melodiju, ali prvo moraju biti rečenica. Možemo ih nizati tako, kao neku sonatu, ili marš, ili simfoniju. Ali priče nisu note, njezine note su riječi. Pokaži mi se.-
-Pa pokazujem ti se!-
-Ne, pokazuje mi se malo čangrizalo, želiš li da te tako napišem?-
-Ne, ja želim biti velika!-
-Ti možda jesi dijete, možda bi trebala još rasti prije nego te napišemo?-
-Kako da to shvatim?-
-Kako je rečeno. Kao dijete si, puna košara želja a vidici daleko na horizontu, bez ijedne ideje kako doći do tamo i kako ih ostvariti. Nijedna tvoja misao nije korak prema tome, tvoje su misli previše daleko od toga što si sada.-
Okrenula je lice od mene, počela je stvarno sličiti na djevojčicu koja se ljuti jer nije dobila igračku koju je htjela.
-Ostani još malo tu, kad budeš spremna, pisat ćemo.-
-Ti si za to kriva!-
-Žao mi je, da sam Honore de Balzak, možda bi već bila napisana. Voljela bih da jesam, ali nisam. Takva sam kakva jesam, i jebga, jedino sam što imaš.-
Opet plač, ne plač, ridanje, suze iskaču iz njezinih očiju, crveni se u licu od bijesa i nemoći. Nervira me plač bez pravog razloga. Opet pomislih na malog psa i njegov let...
-Slušaj me, imamo vremena, ostani, odmori, razmisli malo o tome što želiš biti kad narasteš, pa ćemo onda pokušati?-
-Do tad ću umrijeti.-
-Zašto tako misliš?-
-Zbog svih ovih priča na kojima stojim, koje si zaboravila Eto, mrtve su pod mojim nogama. Zar ih ti ne vidiš?
Udahnula sam duboko. Da, u meni zaista postoji more mrtvih neispričanih priča...
-Znaš li da postoji jedna priča koju sam pokušavala napisati deset godina. Jednako kao ti, budila me, mučila, htjela izaći i pisala sam ju, ali nikako dovoljno dobro. Nikako joj nisam mogla dati život. Nisam znala. Pokušavala sam iznova i iznova, ali ne.
-I sad je mrtva!!-
-Nije, ispričala sam ju, napokon, nakon sto pokušaja, ali ne baš najbolje. Nisu te priče mrtve, one čekaju svoje vrijeme. Za sve postoji vrijeme. Možda sada nije tvoje vrijeme.-
-Ne želim umrijeti. Ne želim ostati ovdje u mraku, ne želim nestati...-
-Nećeš umrijeti, obećajem ti. Probavati ćemo, dok ne postaneš velika. Može?-
-Nećeš me zaboraviti?-
-Neću, ako ti damo ime.-
-Dobro. Kako ćeš me zvati?-
-Ja bih te zvala: Priča koja nije htjela umrijeti.-
-To nije loše ime...-
-Nije, zar ne? Hoćemo li sad na spavanje?
-Ne, želim znati zašto ti je trebalo tako dugo da napišeš onu priču?
-Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ju nisam baš najbolje napisala; previše me boljela.
- Ali ipak si ju napisala.-
- Jesam, jer je i ona bila priča koja nije htjela umrijeti...-

PREDVODNICE I RAZVODNICE BILE NA TEAM BUILDINGU

zgmazoretkinje.blog.hr

Predvodnice, razvodnice i Šef su bili na team buildingu u Cluego, escape room, gdje smo igrali Anno 1202, u ponedjeljak 18.11. Game masterica nam je bila naša trenerica Martina Šćucir Tinanan. Naravno, zadatak smo riješili i to 3 minute prije roka. Nakon toga smo svi zajedno otišli na večeru.






RASPORED TRENINGA:

S1A ponedjeljak i srijeda od 20:00 do 22:30 u I. gimnaziji
S2 utorak od 20:00 do 22:00 u I. gimnaziji i četvrtak od 20:00 do 22:00 u Palmotićevoj 30
J1A subotom od 9:00 do 12:00 u I. gimnaziji
J2 subotom od 11:15 do 13:45 u Hercegovačkoj 111
J3 subotom od 9:00 do 11:00 u Hercegovačka 111
D1 subotom od 10:00 do 11:30 u Palmotićevoj 30
OŠ Gračani petkom od 19:00-21:00
Drum line ponedjeljak od 20:30 do 22:00 u I. gimnaziji







- srijeda 20.11. u 17:45 hotel Westin (godišnjice Hrvatskog Paraolimpijskog odbora), o/o Šef

- petak 22.11. u 16:45 I. gimnazija (170. godišnjica I. gimnazije), o/o Šef

- subota 23.11. u 15:15 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Rijeka), o/o Šef
* VIP u 15:15, ostale cure u 16:30

- srijeda 27.11. u 18:00 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Borusija), o/o Šef






X5 NA VELIKOM SERVISU

Naš BMW X5 je na velikom servisu. Pokvarila mu se getriba. Na servisu će biti 3 tjedna i popravak će koštati možda i 5.000 EUR.






BIJELA TEHNIKA TIMA

Zagrebačke mažoretkinje u uredu i u Bazi imaju:
- dva štednjaka
- dva hladnjaka (jedan veliki i jedan mali Hell)
- jedan stroj za pranje rublja
- jednu mikrovalnu pećnicu
- jednu mobilnu đezvu sa ugrađenim rešoem






TRENERSKA ŠKOLA

Škola za trenere mažoret timova "maestro Karlo Benko" je strukovna škola koju uz certifikat EMA-e i HMS-a provode Zagrebačke mažoretkinje. Školovanje se provodi svake dvije godine (u parnim godinama).

Predavači škole su najviši stručnjaci u svojim ekspertizama, a predmeti su prilagođeni mažoret plesu:
- Ružica Babić, dipl.pedagog: Osnove pedagogije
- mr.med.sc. Robert Dugorepec DVM: Osnove anatomije, sportskih povreda i prve pomoći
- prof.kineziologije Mladen Kužnik: Osnove metodologije i teorije treninga
- dr.sc. Antun Marki: Osnove sportskih i društvenih plesova
- Irena Jaričević, profesorica baleta: Osnove komparativnih plesnih oblika
- Alen Šćuric IDCZ: Povijest mažoret plesa
- Marija Sremić IDCN: Elementi mažoret plesa
- Alen Šćuric IDCZ: Sudačko pravo i metodologija
- Mateja Baltorinić ICL: Praktikum iz tehniciranja sa štapom i drugim rekvizitima
- Alen Šćuric IDCZ: Neplesne mažoret djelatnosti

Školovanje traje 100 sati u 10 predmeta, te nakon školovanja polaznici imaju slijedeće ispite:
- 5 pismenih ispita
- 4 usmena/praktična
- 1 pismeni + usmeni
- Završni ispit pred komisijom sa jednim mažoret timom i pokaznim treningom

Do sada je bilo preko 320 polaznika iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Austrije.






GLAVNA POŠTA
Secesijska zgrada Glavne pošte u Jurišićevoj zgradi započela je sa izgradnjom 1902. godine prema nacrtima mađarskih arhitekata Gjule Sándyja i Ernöa Foerka. Radove su obavili zagrebački obrtnici Greiner i Varoing.

Zgrada je useljena 29.8.1904, kada je bila još dvokatnica. Tada je imala karakteristične piramidalne krovove koji su simbolizirali nove komunikacije: telegraf i telefon. Zgrada je dograđivana, rekonstruirana i adaptirana sve do 1958. godine nakon čega se više nije mijenjala.

Danas zgrada ima 6 etaža (podrum, prizemlje, tri kata i tavan) ukupne korisne površine 10.942 četvorna metra. U dvorištu zgrade se nalazi parkiralište od 58 četvornih metara. U zgradi je i HT muzej.







TUTAČ

Tutač = auto
Zic = sjedalo na biciklu ili u automobilu
Ligezic = sjedalo u automobilu koje se može spuštati u ležeći položaj
Zicni se = sjedni (čak i na stolicu)
Šajba = staklo na automobilu
Šoferšajba = vjetrobransko staklo
Kuplung = kvačilo
Brenza = kočnica
Bunker = prtljažnik
Hauba = poklopac motora
Žmigavac = pokazivač pravca
Far = svjetlo
Maglenke = svjetla za maglu
Celer = pokazivač brzine ili obrtaja
Kuglager = kuglični ležaj
Waserpumpa = vodena pumpa
Tank štela = benzinska postaja
Brojke i slova = bosanska registracija

„Pukla ti je šoferšajba“ = razbilo ti se vjetrobransko staklo
„Kad stisneš brenzu moraš stisnut i kuplung“ = kada pritisneš kočnicu moraš pritisnuti i kvačilo
„Metni to v bunker“ = Stavi to u prtljažnik
„Daj zdigni haubu“ = Podigni poklopac motora
„Gori ti žmigavac“ = upaljen ti je pokazivač pravca






TELEFONSKI BROJEVI

Prije se telefonske brojeve moglo dobiti na dva načina. Prvi je bio da ste potražili u predebeloj knjižurini koja se zvala telefonski imenik. Ovaj imenik je bio tiskan za svaku županiju ili nekoliko manjih županija (tj. nekoliko pozivnih brojeva). Imenik se tiskao svake godine, a svi smo imali bar jedan kod kuće (kupovao se svakih par godina novi).

Drugi način je bio da ste nazvali 988, tj. informacije za telefonske brojeve. Tamo bi rekli ime i prezime, te grad u kojem osoba živi ili institucija djeluje i operater bi vam rekao broj telefona. Kasnije se ovaj broj pretvorio u 11888. Ova usluga i telefonski imenik su izumrli kada se pojavilo više operatera, pa PTT-pošta telegraf i telefon (Hrvatske pošte i telekomunikacije) više nisu mogli voditi evidenciju ni većine brojeva. Danas se brojevi u načelu traže preko interneta.

Uz tu službu PTT je imao i poznati broj 981 (danas 11981). Ovo je bio broj na kojem ste mogli dobiti sve moguće informacije koje ste tražili, zanimljivosti, znanstvene informacije, servisne informacije... Na tom broju operateri su bili izuzetno kvalitetni i obrazovani. Tu su se skupljale čak i informacije za domaće zadaće. Imao je PTT i još neke specijalizirane usluge informacija poput sportskih informacija (9841), informacija o točnom vremenu koje smo vrlo često zvali (985), međunarodne informacije pretplatnika (9802), meteorološke informacije (986), točno vrijeme (95), služba buđenja idr.

Najsmješnija pitanja na ovim brojevima bila su:
- Dajte mi službu koja izbacivaju ljude i stvari iz stana.
- Trebam tečaj Zagrebačke marke po njemačkoj banci.
- Žena mi je oprala radnu knjižicu s trapericama, možete mi reći šta ću ja sad s tim?
- Molim vas koliko ima kilometara od Zagreba do Milana, kad se ide, ovako, malo boljim autom.
- Znate kaj, recite vi meni, ja i moj prijatel se raspravlamo, kak se zove onaj veter kaj puše, jel tajfun ili tajkun?; - Tajfun; - A-ha, hahaha, ja sam njemu lepo rekel da je tajfun, pa ne bu valda Todorić puhal.
- Zovem jedan broj i automat mi govori da je linija u kvaru. Možete mi reci što to znači?
- Molim vas broj od pozivnog broja za broj 224-333....
- Kak se zvala ona mršava sportašica, ona je bila dugo prva, znate možda na koju mislim?
- Dobar dan! Ja sam nekad radila u Ilici, gdje su sada moji papiri?
- Molim vas neku službu u HT-u; - Koju službu konkretno trebate?; A ŠTO VAS BRIGA ŠTO TREBAM!!??
- Dobar dan! Kod mene u kvartu ima plakat na kojem su jakne, onako vise drap, gdje se to može kupit?
- Dajte mi neku pizzeriju u Dubravi; - Ima "Paprika"…; - Ma, ne, ne s paprikom, ja bih jednu miješanu...
- Recite mi rezultat u odbojci Rusija – Kuba; - Morate pitati sportske informacije, telefon 9841.; - A-ha, ma dobro, nema veze, dajte mi za vaterpolo...
- Dajte mi hrvatsku ambasadu u Zagreb!
- Kada vozi katamaran Split-Zagreb?




SA DOČEKA SREBRNIH VATERPOLISTA -

foto: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja















dice website







google heads or tails



dice games online























roll generator

dice roll animation





dice 5 side

NOVI VIDEO: Šri Lanka otkrivena: Putovanje kroz raj

goransafarek.blog.hr

Krenite na očaravajuće putovanje kroz Šri Lanku, raj koji čeka da bude otkriven. Ovaj očaravajući otok nudi živopisnu tapiseriju iskustava koja će očarati svakog putnika. Prođite njegovim ruralnim krajolicima, gdje bujno zelenilo i neobična sela daju sliku vedrine. Prošetajte kroz drevne hramove, gdje cijenjene tradicije i zamršene rezbarije pričaju priče o prošlosti. Obala mami svojim zlatnim plažama, gdje azurni valovi šapuću tajne oceana. Bilo da lovite zalaske sunca na mirnoj plaži ili istražujete zeleni krajolik, Šri Lanka obećava nezaboravnu avanturu putovanja.

EROTIČNOST POEZIJE

donabellina.blog.hr

RUPI KAUR Kanadska pjesnikinja, podrijetlom iz Indije


gleda ravno u mene
i spušta svoje naelektrizirane prste na moju kožu
kakav je osjećaj pita
tražeći pažnju
ne pada mi na pamet da odgovorim
treperim od iščekivanja uzbuđena i prestrašena onime što me čeka
smiješi se
zna da tako izgleda zadovoljstvo

ja sam prekidač
on je struja

moji se bokovi miču s njegovima – ritmično
moj glas nije moj dok stenjem – on je glazba
poput prstiju na žicama violine
u meni stvara dovoljno struje da osvijetli grad
kad smo gotovi pogledam ga
i kažem
ovo je bilo čarobno

Božanstvo lova

penetenziagite.blog.hr

Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.

I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.

Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.

Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.

Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.

Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.

S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.

Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.

I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.

Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.

Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.

Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.

Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.

Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.

Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.



(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)

Neki dan u tjednu

aniram.blog.hr

Neke gospoje u godinama s prvih katova žalile su se parkovima i nasadima da im grane drveća iz našeg parkića miluju prozore, pa da bi ih trebalo dovesti u red, elem, ne vide one od njih baš najbolje tko se mora po parkiću, elem, ptice im se dernjaju pred dnevnim boravkom, elem sve druge životinjice, elem došli nam parkovi i nasadi pa upravo rade masakr motornom pilom što me nostalgično podsjetilo na Japan, prošla je godina dana od početka našeg parmjesečnog putovanja po bijelom svijetu i sve što me još vuče natrag to je Japan, naravno da sam u širokom luku izbjegla onu Milićevu emisiju koju je najavio tako da je Japance proglasio bezveznjacima koji su posebni jedino po tome što su preživjeli atomsku bombu, al hajd, nitko više ne gleda televiziju pa neka mu. Elem, radnici u japanskim parkovima i nasadima imaju navadu svoje drveće uređivati tako da u bijelim rukavicama čupkaju listić po listić (što će reći da ih uređuju češće od jednom u pet-šest godina) i stavljaju te listiće onda u torbu tamo gore u onoj dizalici, nema tu nereda i grana koje kaotično padaju i lome jedna drugu i naravno, ostavljaju nered tamo dolje gdje ih neki drugi radnik ispuše s nekim obrnutim usisivačem, pa se onda to sve nekako šlampavo prebaci u kamion iz kojega nestašno lišće leprša po cesti dok on to sve odvozi. I tak, da. Inače, gusto raslinje u našem i mnogim drugim našim parkićima važno je kad se dvogodišnjacima i trogodišanjcima pripiški i prikaki, jer, kud bi što bi, nego u grm negdje kraj zgrade. To me ispočetka najveć mučilo u Japanu, gdje se sakrit u tako savršeno uređenim i podšišanim i golim parkićima ako nam prigusti, ali gle čuda, svaki parkić ima i svoj weceić.
I tak.
I sad, eto, prijeti nam se polarna zima i apokalipsa na svim poljima, ali ako padne snijeg neće nam polomiti grane. Al nekako opet. Magla i to. Sve zajedno.

Osmjehnuo si se...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje,
nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje.
Bio si ti. bili smo mi, stvarni u nestvarnoj zbilji.

Bio si u blizini. Osjećala sam te u mjericama
tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina
pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile
su podnevnim Suncem.

Tada nisam znala da se u podsvjesti
krije vizija doživljene istine. Bio si
dijelić nečega što nisam znala
da postoji, davno osjećanje
zgusnuto u lednici nutrine.

Dogodilo se naše naglo ljeto,
dogodio se susret zrelosti u
uvali djetnjstva, iz oblaka
nad oceanom snova je
san prokapao javom.




Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se.


Dijana Jelčić

Djevojcica iz Australije

kenguur.blog.hr

U ove dane sjecanja na zrtvu Vukovara, ne volim puno pisati.
Stignu me sjecanja i neke davne ruzne uspomene. Od rata nema goreg zla mislim.
Ginu i stradaju neduzni ljudi. Ludaci, kriminalci i nasilnici dolaze do izrazaja.
Po prirodi sam osoba vesele naravi, ali uvijek u ovo vrijeme budem jako tuzan.
Volim u tisini zapaliti svijecu i sjetiti se mojih dobrih susjeda i prijatelja kojih vise nema.
Znam da mnogi ljudi vole Vukovar, ali ovo ljeto me posebno iznenadila jedna mala djevojcica koja je dosla iz daleke Australije i bila je moj gost. Zeljeli su obici znamenitosti Vukovara, pa smo otisli i na Ovcaru.
Djevojcica koje nema pojma o nicemu, stajala je ispred spomenika na ovcari i gledala kao da joj je sve jasno.
Kada sam drugi dan pogledao fotografije koje sam napravio, ova fotografija me je toliko rastuzila, da sam uz odobrenje roditelja odlucio pokazati je svima.

Mala Australka u Vukovaru 2024.