
Stil
cool
Isključi prikazivanje slika22
sub
02/25
Točka pucanja
aniram.blog.hr
Ostavila sam naprasno sva moja moranja i otišla do nasipa, tamo je bilo zraka i sunca i neba i vrana i golog drveća i polusmrznutog blata i ja sama sa sobom i bio je to jedan predivan trenutak u vremenu i prostoru. I ništa, to je sve.
Zlatni rez...
dinajina-sjecanja.blog.hr
čudesna tajna svemira
Priroda ima mnoge tajne. Jedna od njenih značajki je zadivljujuća ljepota i sklad koji otkrivamo u biljnom i životinjskom svijetu, od nježne strukture paukove mreže do nezamislivih proporcija galaksija koje se vrtlože u svjetlosnim spiralama predivnih boja. U srcu te ljepote posve je jednostavna tajna – davno otkrivena, proučena i definirana, ali ipak čudesna i uvijek iznova zadivljujuća. To je tajna koju zovemo – zlatni rez... a dinamika zlaćane spirale koja proizlazi iz njega tka zlatnu nit kojiom svaki djelić povezuje u cjelinu i dokazuje da svaki djelić u sebi zrcali cjelinu...nesimetrična simetričnost našeg postojanja u svemiru iz koje izrasta ljepota...:
Magija me odnosi u pustolovinu traganja za istinom.
Na zaslonu svijesti, u krugu trenutka se zrcali kvadrat.
Matematički nemoguće da Vinci pokretom čini mogućim.
sectio divina, u božanskom zakonu počinje san odsanjan
u dolini tvoje rijeke. Miris dozrelog grožđa se širi prostorom.
Drhtaji vjetra u krošnji bijele breze romore legendu o tajnama
nebeskih sfera, rastu ruža, suncokreta i zavijutcima Nautilusa,
izrastanje antičkih hramova i skladnom neskladu Venerina tijela.
sigurno ima još mnogo toga skrivenog u skutima prirode,
trudim se razumjeti njen jezik, tumačiti njene znakove,
ona nas brani često i od nas samih, a daruje nam
svoje kreacije neusporedive ni sa ćim, unikat
do unikata, uživam doživljavajući ih!!!
Dijana Jelčić
Godina udovice
luki2.blog.hr
Evo mene ponovo u Kinoteci. Ovoga puta je povod češki film "Godina udovica".Čuj- češki. Produkcija hrvatsko-poljsko- slovačka i češka.:))))) Valjda je upravo zbog toga - film odličan.
Scenarij: Eugen Liska ; Uloge: Pavla Beretová, Julie Šoucová, Zuzana Krónerová, Tomáš Bambušek, Lucie Žáčková ...(2024.)
Ne mogu opisati koliko meni znači kad mogu pogledati neki od čeških i slovački filmova. To je duh ljudi koji prepoznajemo, to su divne emocije koje često prepoznam i kod sebe. Češki film ima svoju tradiciju i kvalitetu, a danas sam se uvjerila da se kvaliteta nije promijenila. Toplo oko srca!
Na kraju je bio razgovor s filmskom ekipom, naravno - nisu mogli doći svi. Ekipa fenomenalna!
Rekla sam na kraju da zahvaljujem na divnom filmu, i da me jako podsjetio na modernu bajku, a iz priče i glavne glumice "proviruje" moja ljubljena Pepeljuga, bez cipelice koje ne žuljaju...Život ne mazi - ali na kraju ipak "Pepeljuga" izlazi kao moralni pobjednik...Bajka za odrasle...
Evo kako najavljuju film:
"Nakon što se njezinom mužu zdravlje naglo uruši s fatalnim ishodom, Petra, u ranim četrdesetima, postaje udovica. Ubrzo otkriva da žalovanje nije njezin jedini izazov – tu je i briga za kći tinejdžerku i pritisak manipulativne svekrve. Tu je i cijela birokratska mašinerija koja se javlja s nečijom smrću: hipoteke, krediti, najamnine, naknade, beskonačne ostavinske rasprave. Međutim, u jeku životnog potresa, Petra korak po korak pronalazi hrabrosti za nov početak..."
Glavna glumica - u smeđem odijelu, zamišljena...I jedini među ženama - scenarist Eugen Liska:))))) A njegova supruga je režiser filma.
Evo ih....Dakle, obavezno pogledati.
I na domjenku nakon filma, uz piće, koga ne sretnem? Tek je stigla ponovno u Zagreb! Moja prijateljica iz vremena dok sam radila na Slovačkom veleposlanstvu. Tada je bila prvi konzul, a sada je veleposlanica. Eto meni još divnog društva za kavu i druženje!
Update za mamu: ide na bolje, crp 150 doktori su spustili na 50 (govori o tome da postoji upala u tijelu). Spustili su tu vrijednost, može to i još bolje...uz pomoć infuzije i antibiotika. Doktorica dolazi u kućnu posjetu.
Ljubim!
21
pet
02/25
Oceanastično
star-rose-bloger.blog.hr
U stvari jako mi se sviđaju ove dvije mudre izreke, u svakoj se pronaći može. Ja se nađem. U svakom danu truditi se biti najbolja verzija sebe. Naravno da je to put, da se staze mijenjaju a od jučer do sutra više nisi isti. Izmjene te one čarobne niti. One neke boje malo te iscrtaju ali i one postoje. Stvara se jedan novi oblik sebe, u tim nekim novim spoznajama tj saznanjima. I iznova se zorom rađa novo sunce a i ono ima borbe koje prolazi i snagu da grije i sjaji kao i mjesec i zvijezde. Biti čovjek velika je stvar. Treba ti snaga malo imati hrabrosti i otkačenosti ali i mudrosti uz dozu zbilje hrpu sreće koja nas stvara. Divljeg, borbenog ali i pitomog i jednostavnog, da ti jača karakter ali slobodu ne otima, hrani svoj duh dobrom svježinom da ima onu potrebnu čvrstinu. Tu neku Milu tvoju strpljivu vrlinu. Kao svoj a malo otkačeno ne ono da se osjećaš zakačeno.. lepršavog duha baš kao slika taj vibe kao Cowgirl...
Let me be a little wild and free:DD
U trideset i devetoj...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Ćutjet ćeš ljubav...
Da bi se dušu opilo ljepotom
Iz njena srca valja piti riječi
Jer svaka je pjev i svaka liječi
A ne stigneš li opet si za plotom
Ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom
Izdrži srce i kad je kraj svijeći
Svjetlost će zgasnut i ti ćeš puzeći
Tminom ogrnut skroz zalutat potom
Ali ne kloni dok su ispružene
Ruke joj spram tebi ma bilo tko si
Časne i tople s nebom udružene
Eno ti hrle mekanošću perja
Vjeru osnažit sa suncem u kosi
I kada plane grimiz predvečerja
Ćutjet ćeš ljubav što te sretnog nosi… nosi
Roko Dobra... sonet s akrostihom Dijani Starčević iz njegove zbirke Put mora
rođen 1930. preminuo 2017. bloger@sjaj oriona
Vrijednosti su nevidljive, kriju se u osjećajima,
u promjenjivosti ritma srca, u pogledima,
u osmijesima, u tihovanju o željama
Uzaludno je tragati za znakovima.
uspomene tumače neprevodiv
govor munja i oblaka, šum
maestrala, okus badema
i romor valova oceana.
Buket godina u zrcalu zbilje, godina 1995-a
dogodila se Oluja, pobjeda na bojišnici
ispačene zemlje, s prijateljima smo
slavili kraj rata i sedam godina
braka. Pod drvenim slonom
fotka s darovanom nam
slikom Ivanjska noć.
Danas smo u trideset i devetoj...
Dijana Jelčić
20
čet
02/25
Mlinarov san
luki2.blog.hr
Nedžad Ibrahimović bosanskohercegovački je pjesnik i prozni pisac, profesor književnosti, književni kritičar, filmski kritičar, autor dokumentarnih filmova. Nedavno je objavio knjigu "Mlinarov san – Kako čitati suvremenu poeziju" (MeandarMedia, 2024). O novoj knjizi uz čitanje poezije, s autorom je razgovarala Sanja Baković.
Organizator Centar za knjigu i Kinoteka Bar
Već sam naslov "Mlinarov san ili Kako tumačiti suvremenu poeziju" je intrigantan. Zamišljaš o čemu bi to jedan mlinar mogao sanjati. O brašnu i kruhu, naravno. A što je to u poeziji? Iščitavanje značenja. I zato je poezija toliko lijepa - možeš je tumačiti kako god želiš, dodavati i oduzimati značenja - Već prema svom iskustvu, ljubavi i razumijevanju.
Autor Nedžad Ibrahimović uzeo je, pomno birajući, autore različite profinjenije i stila, i ponudio svoju analizu. Ova knjiga može doslovno poslužiti kao odličan udžbenik. Jer - nije samo da trebamo biti upoznati sa asonancom, aliteracijom, pa vrstom stihova - nego ta teorija treba nešto značiti nama - kod tumačenja. Moramo osjetiti stihove i pokušati iščitati koje je njihovo značenje za nas. Divna knjiga, kojoj ću se sigurno ponovo i ponovo vraćati.
Sanja Baković i autor Nedžad Ibrahimović
Knjiga "Mlinarov san"
Nedžad Ibrahimović, rođen 10. travnja 1958. godine u Tuzli, je bosanskohercegovački književnik, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova. Doktor je književnih znanosti(rad o književnoj teoriji dr. Midhata Begića). Postdiplomski studij završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (rad o pripovijednom stvaralaštvu Mirka Kovača). U Nizozemskoj je 1996. godine završio studije na Medija akademiji (Hilversum).
Snimao je dokumentarne filmove za nizozemske TV-kuće. Objavljivao književne i filmske kritike u časopisima: Život, Sineast, Odjek, Bosanska vila, Izraz (Sarajevo) i radio u redakcijama časopisa "Rijek" (Osijek), “Yu-film” (Beograd), Razlika/Differance (Tuzla, gl i odg. urednik).
Zaposlen je kao redovni profesor na Univerzitetu u Tuzli, gdje predaje Historiju filma i Teoriju književnosti. Na University of Washington (Seattle, SAD) [predavao južnoslavenski film i južnoslavensku književnost u egzilu.
Knjige:
Prelamanje eseja, Književna omladina, Sarajevo, 1989.
Čitalac na raskršću, "Centar za kulturu i obrazovanje", Tešanj, 2001.
O poeziji, pticama i drugim varkama, Američka predavanja, "Rabic", Sarajevo, 2012.
Bosanske filmske naracije - Dokumenti o raspadu, "Bosanska riječ", Tuzla
Mala povijest smrti i pisanja, (zbirka pjesama), "Planjax komerc", Tešanj, 2016.
Inkapsulirana tijela, roman, Buybook, Sarajevo, 2013.
Kuća Teodore K, roman, Fraktura, Zaprešić, 2019.
Inkapsulirane duše, roman, Gradska biblioteka, Zenica, 2021.
Obiteljske i druge strašne pjesme, 2021.
Nagrade:
Brankova nagrada za diplomski rad, N. Sad, 1983.
Specijalna nagrada žirija za dok. film "Pun mjesec iznad Bosne" na Festivalu video-ostvarenja Gouden vlam, u Amsterdamu, 1997.
I.moj gušt u Kinoteka baru....
Ljub!
Preko mobitela
andrea-bosak.blog.hr
S obzirom da još uvijek ležim u krevetu više vremena provodim čitatajuci knjige jer mi je muka tipkati na malom ekranu, a toliko toga bih voljela podijeliti sa vama.
Nadam se uskoro da ću biti kao što sam bila.
Sloboda...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel nas je na današnji dan lani napustio.
putovali smo Toskanom, nestvarno lijepom. Divili se Firenci, u Sieni.
na Piazza del Campo, najljepšrm trgu Europe osjećali okruglu i
sjajnu slobodu.
Da, treba putovati, vidjeti krajolike opisane poezijom,
putovali smo Andaluzijpm. osjećali, zvuke, okuse
izmješane u Jakovljevoj noćt,
okus maslinki u bisagama, zvuk u slutnji konjanika
na stazi ka Cordobi dalekoj i samoj.
Na stazama djetinjstva vidjeli spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera i miris kalopera. Osjećali želju
da putujemo u blizine, čujemo pjesme moru i galebima.
Danas, zahvalni pjesnicima, lutamo bibliotekama i putujemo uspomenama.
Dijana Jelčić
Gledanje
penetenziagite.blog.hr
Gleda ga umorna i tužna od teškog dana tražeći u njegovim očima smiraj i utjehu. Nema je; nema je više kako ju je običavao imati; sada je više tuđa i strana i daleka; glas joj je slabašan i krhak dok u posljednjim trenucima budnosti iz njegova naručja tone u neizbježan san.
Oduvijek je to znao; od časa kada im je prišla; naslućivao je kako će je oteti i baciti u blato; znao je posvema sigurno da će doći dan i sat u kojemu više neće stizati biti njegovom, jer će je svijet razderati i pogaziti.
Nikada nije niti držao da treba biti samo njegova: u njenom velikom, snažnom i dobrom srcu mjesta je za tisuće. Različite su stvari oni jedno drugome; on je njoj sidro, ona njemu svjetlo. Milijun je puta poželio da joj bude što je ona njemu, pa se ugrizao za jezik; ne umije on bivati svjetlom kakvo ona jest; on može biti tek običnom, slabom krijesnicom.
Da nije sve izgubljeno, on sigurno znade po njenim očima - i po milijun znakova tajnog jezika tijela što ga dvoje stvaraju i pričaju godinama. Po trzaju njena trbuha pod njegovim dlanom; po zvuku njena disanja u njegovu uhu ili po blagosti njena stopala dok joj prstima lagano pritišće ono mjesto ispred pete. Kada joj je najteže, ništa mu ne predbacuje. Za razumne ljude prošlost je zasvagda svršena stvar; kada je spominju, ne čine to zato jer bi nešto u njoj mijenjali, već zato što budućnosti na taj način poručuju koliko ih događaji iz prošlosti bole i što treba učiniti da tako ne bude.
Sad kada ga gleda, okrenuta je samo prema naprijed; sada se naslanja na njega, pa kad govori o stvarima koje treba učiniti, ne obraća mu se kao nekome koga u to valja uvjeravati, nego kao nekome tko je pomoć.
On se brani i povlači i tone zajedno s njom u toj neizbježnoj, tihoj i tamnoj dubini nemoći što se pretvara u pustoš, starost i slabost; no znade da posljednja linija obrane postaje mjesto na kojem će njima ona povikati: dosta.
Mjesto je to na kojem će zaboraviti na sve površne slasti, cijene i imanja što ih svijet pruža, pa će im okrenuti leđa i ponovno mu se vratiti da bude samo njegova; da zajedno utrnu svijeću u času kojeg će jednom neminovno donijeti budućnost; času koji će značiti svršetak njihova vremena.
Vremena koje je vrijedilo živjeti.
Makar se do toga časa nikada više ne dotakli; makar je sve najljepše što im se zbilo već miljama daleko, iza leđa, u prošlosti.
19
sri
02/25
Đole (11.svibnja 1953, Novi Sad -19.veljače 2021, Novi Sad)
luki2.blog.hr
Na današnji dan otišao je Đole...Preplivati Dunav...."Oprosti velika reko, al ja sam morao preko..."
Nema dostojnog ispraćaja. Samo niz prekrasnih riječi za majstora riječi....Spavaj mirno, dragi čovječe... "Mudrovat će badavani, kad me nema da se branim..." Đole, hvala za ljubav....Drugima ostavljamo da mrze.
Tekst preuzet s Facea, svećenik Stevan Stevanović o Đoletu:
Jednom su palili lišće…
Sa One Lipe dim je leteo do neba…
Na kom se, nema ih više…
Stari Nestorov gosn, Čeda i još jedan…
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio…
Taj nije ništa uradio…
I shvatiće, kad tad, da ne zna šta je hlad…
(Jednom su sadili lipu, Đorđe Balašević 1988. godina)
Dugo sam razmišljao kojom Balaševićevom pesmom da počnem priču o njemu, kojom pesmom da poželim mirno more Panonskom Mornaru. U svim pesmama u kojima je govorio o svom odlasku uvek je bila jesen, novembar, izmaglica, i kvartet dragih lica, maleni čun pokraj luke pokisle da me u večnost otisne…
U petak, kada je našao vrata u tom suvom zlatu, i prošao kroz njih, bila je zima, proleće nije sačekalo njegov trag. Trag pesnika u Kostimu Večnog Dečaka ostaće zalepljen u našim grudima kao otisak, kao pečat pripadnosti, kao šifra po kojoj ćemo se i dalje prepoznavati, kao model po kome ćemo živeti u svetu bez Đorđa Balaševića.
Kako mogu da racionalno govorim o čoveku čijim su me pesmama uspavljivali roditelji?
Kako mogu racionalno govoriti o čoveku uz koga sam rastao, onako kako je rastao i on i njegove pesme, uz koje smo se zaljubljivali, plesali, voleli se, patili i ostavljali.
Kako mogu da vam govorim o čoveku čijim pesmama ja uspavljujem moju decu?
Kako mogu da napišem da našeg Đoleta više nema? To bi bilo kao kad bi napisao da više nema meseca na nebu…
Jer to je nama bio naš Đole.
Svetionik.
Svetionik i svetlost.
Sad bi trebalo da napišem da nikad neću otići na njegov novogodišnji koncert u Beogradu, kao što sam išao svake godine do sad?
Više se i ne sećam koliko je bilo novogodišnjih koncerta zime 2004/2005. godinu, verovatno tri, ali, možda i četiri u Centru Sava, ja sam bio na poslednjem. I taj trenutak, kada je posle uvodnog akustičnog instrumentala „pričica o Vasi Ladačkom“ Đole je izašao na binu i otpevao pesmu „Na Bogojavljansku Noć“ , taj trenutak koji je trajao gotovo četiri sata, računam, uz rođenja moje dece, za najradosniji trenutak u mom životu.
Bio sam na nekim Đoletovim koncertima i pre tog pomenutog i na mnogo koncerata kasnije, i svi koji su dvocifrenom broj puta slušali uživo pesnika iz Novog Sada razumeju o čemu govorim, ali ja ne znam, danas, skoro dvadeset godina kasnije da vam objasnim šta se desilo te noći, u Beogradu, u Sava Centru.
Sećam se da se Beograd maskirao u London, nepogrešiva magla pratila nas je sa vrha Zvezdare, niz Bulevar do reke… a na koncertu, kao da je neko pomešao sve radosne boje koje postoje, toliko lepih, srećnih, harizmatičnih ljudi na jednom mestu nisam video nikad ni pre, ni nikad posle toga.
Jednostavno takvi su ljudi koji slušaju Balašaveća. Pre svega, lepi i šareni. Nije ni čudo što nas je Đole zvao „Bistrooki“, oči su nam svetlele u mraku, svima… kraj Save stvorili smo šareno ostrvo koje je isijavalo ljubavlju kroz maglu.
Đorđe Balašević je te večeri prizvao jato zvezda sa neba, da nas taknu po ramenima, blagoslove i vrate se na nebo kao jo – jo. Mi smo uzvratili kišom upaljača, koji su se čini mi se, spojili sa zvezdanim nebom, tako da više i nisam znao gde prestajemo mi, Bistrooki, a gde počinju zvezde…
Sećam se blistavih ljubičastih svetiljki: „Ne dajte se Moji Mili…“ rekao je na kraju „ne dajte se sitnim barabama, kad niste do sad…“
Rekao je da je slobodno mišljenje pleonazam i da čim mislite svojom glavom, da ste onda slobodni. Tu cenu i danas, skupo plaćamo.
Neću sad da mračim, da kažem da Beograd više nije kao što je bio i da publika više nikad neće biti takva, samo mi je žao, što dečaci koji će sada napuniti 21. godinu, kao ja tada, neće više nikada doživeti koncert Đorđa Balaševića, kao ja tada…
Važno mi je da ovde napomenem i dva koncerta održana u Paraćinu, mom rodnom gradu, prvi sa celim bendom u hali sportova, pred dve hiljade ljudi, kada sam bio četvrta godina gimnazije, i drugi u pozorištu, samo Đole i profesor Dujin. Oba koncerta su bila bez greške, Balašević nikad nije imao tezge, već je svaki put ostavljao celog sebe publici, tri i po sata ljubavi i slobode,
Uzgred, ja sam rođen kada je Balašević napisao „Lepu Protinu kći“, moj sin rođen je kada je snimio film, „Kao rani mraz“, a moja kćer (Lepa Protina Kći po zanimanju) kada je napisao „Duet“ pesmu posvećenu Kemalu Montenu, za koju se nadam da će je sada konačno otpevati gore zajedno, kako je i trebalo.
Knjigu: „Jedan Od Onih Života“ pročitao sam više desetina puta, verovatno i preko sto puta, u jednom momentu, onog davnog leta, kada sam imao devetnaest godina, znao sam ovaj roman napamet, od korica do korica, kao što ljudi znaju „Gorski Vijenac“ recitovao sam ga, deklamovao, u školi, po ulicama, parkovima, sa zadnje platforme tramvaja br 12. vraćajući se sa fakulteta… onda su za bezbojni omot mog šešira počele da se talože teške, opore misli, pa sam u međuvremenu i zaboravio mnogo… mnogo više nego što prosečni Balaševićevac zna…
U petak je Besmrtni Balašević otišao širokim drumom što izlazi na most… i ostavio nas same, da probamo da živimo bez njega.
Danas na društvenim mrežama, čak i na nacionalnim televizijama o Balaševiću govore svi, složno, horski unisono žale i govore koliki je gubitak to što „Panonski Mornar“ više nije sa nama. Sad su se setili da je stojao rame uz rame sa našim najvećim pesnicima i književnicima, a da je kao izvođač bio značajniji i od Arsena i Olivera. S druge strane, ne sećam se da sam ih nekada video sa Naše Strane, na koncertima, u Našem Mraku, dok nam je Đole donosio svetlost. Danas o njemu pozitivno govore i oni koji su ga najstrašnije vređali, progonili, iznosili laži o njemu, oni koje ovde, baš na ovaj dan neću pominjati, za koje nema mesta u ovom tekstu i da citiram samog Đoleta, za koje nema mesta ni na marginama ovih redova.
Mi koji ga stvarno volimo mi smo ga i stvarno poznavali kakav je bio.
Uz iskreno saučešće porodici, posebno Jeleni, koja je takođe rođena kad i „Lepa Protina Kći“, koji su ostali bez supruga, oca i dede, i naš gubitak je približno toliki i mi smo ostali bez duhovnog oca, učitelja, brata i dede…
Pesnik jedne ljubavi. Jedne velike ljubavi. Čovek doslovno zaljubljen u svoju Oliveru, pisao je inspirisan njom čitav život. Ona mu je bila prvi, najverniji fan, i najveći kritičar. „Zapamti“, govorila mu je „ti nosiš svetlost, nisi ti svetlost…“
Od juče, Svetlonosac je postao Svetlost.
Mimoišli smo se na poslednjem Sajmu knjiga u Beogradu. Mojom voljom. Prvom Sajmu knjiga na kom sam bio kao autor. Odlučio sam se da potpisujem knjigu dan posle Đoleta Balaševića. Nisam smeo da stanem pred njim malen sa mojom knjigom u rukama, dok preda mnom stoji moje detinjstvo sloboda, mir, i Đole, nasmejan, večan…
I jedne noći, kao što je ova, znao je Bog, Đorđe Balašević je doslikao portet života svog.
Otišao je najveći.
Oprosti nam Đole, nismo Te bili dostojni
Sveštenik Stevan Stefanović
Ljubim vas!
Ljepota originala
star-rose-bloger.blog.hr
Biti drugačiji je tvoja supermoć. Ne boj se biti drugačiji. To je taj neki osjećaj i
želja a opet bilo bi dosadno da smo svi isti. Ljepota je u originalu različitosti. :))
Pjesma nad pjesmama...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Dugo je bilo čekanje na njega ucrtanog u uspomenu.
Susret i rastanak u vlaku.
U kupeu samo nas dvoje i tišina. On je čitao
zbirku Pjesma nad pjesmama, ja Herojske zanose
heretika Giordana Bruna.
Zrcalo smo različitosti, pomislih.
Tišinu je narušio prodavač pića, želite li nešto?
Pogledao me, hoćemo li nazdraviti putovanju?
Hoćemo!
Mala boca pjenušca i razgovor je počeo.
Rekao je,
kolegica i ja probamo dijalog Salomona i zaručnice za
prvu jesenju premijeru na daskama koje život znače.
Ja čitam heretika i divim se njegovoj hrabrosti, rekoh.
Naša imena su ostala nepoznanica.
Zbrajah godine, ispisivah njegovu bezimenost
u moju nikada napisanu pjesmu nad pjesmama, samo sam
u njenoj izvornosti, u šapatu Kralja Salomona pronalazila zov
njegove duše, odgovarah srcem zaručnice…
Danas ispisujemo našu pjesmu nad pjesmama, kao pastir i pastirica
vodimo dijaloge duše i srca i živimo ljubav nad ljubavima…
Dijana Jelčić
18
uto
02/25
Igra u beskonačnost
luki2.blog.hr
Današnji dan je bio pravo malo bogatstvo. Objasnit ću kako i zašto.
Vratila sam se u Zagreb, krenula punom parom....
Moram reći da je zadnji dan u Splitu bio, kao i prijašnji, prelijep - ali, kad sam već krenula prema Zagrebu - mma je, valjda od velikog uzbuđenja - završila u bolnici. Sestra je cijelo vrijeme bila s njom, izvještavajući me što se događa na hitnoj. Mami su napravili nekoliko pretraga, no na kraju je sve ispalo dobro - osim straha i pretrpljenog stresa. Nisu našli ništa ružno!
Uhhhh...No, sada se mama oporavlja kod kuće i sve ide na bolje.
Sada krećem na na bogatstvo....."Mala scena" - u glavnoj ulozi Ivica Šimić. I promocija njegove knjige
"Igra u beskonačnost". Vitomira je prekrasno najavila događanje. Branko Čegec, urednik knjige, ispričao je kako je cijela priča počela. Pisanje knjige nije bilo jednostavno, trajalo je - ali, Vitomira (između ostalog i Šimićeva supruga) stalno je zapitkivla i motivirala Ivicu riječima: "Dobro jutro. Kad će knjiga?":)
I eto knjige! Potrebne i te kako, jer još nitko nije na ovakav način pisao o dječjem kazalištu.
Recenzentica, dr.sc. Snježna Banović govorila je o svom doživljaju čitanja knjige još u samom nastajanju (hvala tehnologiji, računalima, mailovima i svemu, što je omogućilo da knjiga bude pročitana i recenzirana).
Najljepši dio uslijedio je u obraćanju samoga autora, koji je objasnio da je sam život igra - pa je tako i to dječje kazalište dio vesele i zanimljive igre. Danas počinje fašnik, ili Slovaci bi rekli Mesopust, pa tako i u Kini imaju rituala i slavlja pod maskama - igraju se. Da, naravno- to je i simbolika otpuštanja težine i negativnog. Uplovljavljamo u jedan topliji i bolji, veseli svijet, na prijelazu iz zime u proljeće.
Najradije bih knjigu voljela početi čitati odmah.
A čitanje Anje Šovagović Despot bilo je prekrasno, šarmantno, na trenutke i dirljivo i uvijek uvjerljivo. Evo fotografija:
Vitomira najavljuje promociju....
S lijeva na desno: Čegec, Šimić (autor knjige), Snježna Banović i Anja Šovagović Despot (čita dijelove iz knjige)..
Šampanjac, knjiga, krafne (fasnik!)....Kud ćeš ljepše?!
Vitomira.....
Potpisivanje knjige...
A iz prikrajka je sve promatrala ponosna kćerka. Buga Marija Šimić Milošev, novopečena mama...
Za dva dana ljudi se vraćaju u Kinu. Ali svojim dolaskom razveseliti su i stvorili kulturnu atmosferu i odradili nekoliko divnih događanja....Brzo nam se vratite, dragi ljudi.....
Događanje dva: odlična I idilična izložba Vladimire Splindler. Svestrana umjetnica. Radoholičarka. Snimila je film o ženama u svojoj obitelji. Fotografira. Sada izložba u Centru za kulturu Trešnjevka.....Neumorna i kreativna!
Izložba pod nazivom "Snijeg je dovoljan samome sebi" je oda snijegu i snježnom Zagrebu.
Moji favoriti s izložbe....
Zagreb je inače predivan, a zimi....Eh, zimi nenadmašan....Maglovit, hirovita, ponekad retro žut...Ali, i bijeli. Svjetlo bjelinom i mrak tame isprepliću se. Najdraže su mi bile baš te fotografije - čiste bjelinom, bez retro magle i žutila.
Izložba je otvorena u Centru za kulturu Trešnjevka, svevfo 07.03. Doživljaj! Dođite i uživajte.
Vladimira i ja....
I na kraju, nakon izložbe s prijateljicom na pivo...
Što.bi rekao moj tata, nema dalje....Sve je bilo savršeno.
Ljubim!
"I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo..."
staroinovo.blog.hr
Nakon današnje inauguracije predsjednika RH svi se pitaju koja je to kineska kletva koju je Zoran Milanović spomenuo “da je stigla svijet” u posljednjih pet do deset godina.
Ona glasi: “ Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima”
Zanimljivo je blaga riječ za teška vremena, od apsurda klimatskih promjena preko zemljotresa, tajfuna i orkana, pandemije, poplava, nadstrešnice, djece koja ubijaju, ljudi koji oduzimaju živote majkama svoje djece do strašnih ratova koji se ne gase, preko čudnih likova koji o tome odlučuju.
Vremena su kokuzna, kako davno reče jedan naš pjevač, a nama već dugo, dugo nije dosadno. Živimo ili životarimo u velikoj brizi.
Ono o čemu se još danas pričalo glede inauguracije su gosti kojih je bilo duplo više nego prošli put, ali među njima nije bilo onih koji također vode državu RH.
Mene se to baš i nije nešto dojmilo, više sam razmišljala o gospođi Vjeri, najstarijoj partizanki koja je u svojoj 101. godini došla iz Dalmacije pričajući novinarima svoju priču o proživljenim bitkama na Sutjesci i Neretvi.
"Ko to more platit?", kako kažu Dalmatinci.
Među gostima su bili i predsjednikovi sinovi, od kojih je jedan isti otac, a drugi slika majke, prve dame RH gospođe Sanje Musić Milanović koja je ponovo bila besprijekorno elegantna i vjerna svom nenametljivom modnom stilu. Samo ću komentirati njen broš, zlatni list lipe, a lipa je sveto slavensko drvo, drvo ljubavi.
(Sad ću malo iskočiti iz glavne teme i napraviti digresiju: pola godine već tražim za prijatelja čaj od lipe u filter vrećicama. I nećete vjerovati: NEMA. Ne proizvodi se više, kaže mi djelatnik iz oficijelne trgovine Franck.
Kako se mi lako odričemo sebe samih, u ime đumbira, kurkume i još koječega…)
I za kraj, ne mogu da ne spomenem filipinsku djevojčicu koja je fenomenalno na hrvatskom dijalektu, glasom slavuja, otpjevala staru međimursku pjesmu
“Dej mi, Bože, joči sokolove”. Filipinka Kristel živi i školuje se u RH četiri godine.
I još za kraj:
kao i prošli put, predsjednik je ponovio stih EKV: “Ovo je kuća za sve nas.”
Bravo! Želim mu vjerovati.
Živjeli!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr