Blog.hr

cool

ned

11/25

... naučila sam živjeti
u nepoznatim odajama sebe
naučila sam
svoj vriskajući stih prešutjeti
dok ostali galame ljubav i sreću…

pitam se, koliko uspijevam
svilenim riječima
i nedosanjanim snovima
prikriti ožiljke srca
i pukotina duše

Spoznaja bez kalendara u ruci

penetenziagite.blog.hr

Lišće umire oko nas u milijardama s naoko odlučnom i neupitnom vjerom u konac, zavaravajući nas opet iznova svojim samrtnom uzdahom: - Gotovo je; jednom za svagda; nikad više; opraštam se s tobom zauvijek; ostavi mjesta u sjećanju i za mene - - - tiho i snažno šapuće posljednjim drhtajima na toplom jesenjem vjetru, posve sigurno kako nas je uvjerilo u sigurnu i beskrajnu pustoš samrtnog leda; padajući nam krotko i zavodljivo između nogu leteći pored šalice s posljednjim makijatom ispijenim na suncu i svježem zraku.

No, mi se više ne damo prevariti; nismo ti ni mi, kume, od jučer. Izgubljeni, predani i zaboravljeni, vjerujemo još uvijek čvrsto u posljednju stvar koju smo s mukom ali kroteći radost u očima spoznali u godinama iza nas: - Ne varaj nas, lišće; dobro znademo kako je tvoj samrtni ples obična, jeftina predstava za jednu sezonu. Kao da opet s prvim toplim danima neke daleke i sada nezamislive veljače nećeš u nama probuditi staro ufanje u vječnost i posve nove pupove u naizgled mrtvom tkivu; kao da odavna već ne znamo da iza svake tvoje samotne i bezizlazne zime slijedi zov nekog znanog, dalekog, čežnjama okupana proljeća; prijetvornog i sama sebi neobično važna poput plava neba što podupire obzore koji padaju na nas.

- Sam sebi neobično važan - ponovi naglas običan, zaboravljen promatrač u metežu vrtloga vjetra pod već gotovo golim krošnjama.

SUZA I ALEN BILI U SARAJEVU I BANJA LUCI

zgmazoretkinje.blog.hr

Suzana i Alen su nam bili u Banja Luci i u Sarajevu od petka do nedjelje gdje su imali sastanke. U Sarajevu (ali privatno) od petka do nedjelje je bila i Martina Karol Kekelj naša povjerenica.

- petak 14.11. u 9:00 Velesajam (Game week), o/o Suza
* plesni nastup S1A

- subota 15.11. u 11:00 Jarun (maraton), o/o Ačkar

- subota 22.11. u 13:30 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Varaždin), o/o ????

- četvrtak 30.11. u 15:30 KD V.Lisinski (Savjet za nacionalne manjine RH), o/o Suza

- subota 6.12. u 13:45 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Hajduk), o/o ????

- petak 12.12. u 17:00 Ivanec (team building do nedjelje 14.12. u 20 sati), o/o Tinana

- subota 20.12. u 16:30 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Lokomotiva), o/o ????

STANICE

Zagrebačke mažoretkinje imaju profesionalne vrlo vrijedne komunikacijske stanice Kenwood i to tri komada. Uz njih imamo i dodanu opremu mikrofone koji se spajaju direktno na grlo čime se anulira okolna buka, slušalice za uši, punjače...

Uz to imamo i četiri male amaterske komunikacijske stanice.

POSTUPANJE U SLUČAJU POVREDE

U slučaju malenih ozljeda iz Skripte Osnova Anatomije i prevencije sportskih povreda trener iste mora sanirati, te o istima upozoriti roditelje, te upravu na prvom slijedećem Trenerskom kolegiju.

U slučaju većih ozljeda iz Skripte Osnova Anatomije i prevencije sportskih povreda trener mora postupiti po naputcima skripte (imobilizacija, prekid krvarenja, izolacija...), te hitno pozvati hitnu pomoć ili mažoretkinju odvesti u adekvatnu zdravstvenu ustanovu. Cijelo vrijeme trener mora biti sa mažoretkinjom (neovisno je li u zdravstvenu ustanovu odvezena hitnom pomoći ili ne), brinuti se o njoj i adekvatnoj zdravstvenoj njezi, a barem do dolaska roditelja. Ukoliko je potrebno trener će ostati sa mažoretkinjom i nakon dolaska roditelja.

Način postupanja:
1. Ustanoviti ozljedu i obaviti sve radnje prve pomoći
2. Pozvati hitnu pomoć ili mažoretkinju otpremiti u adekvatnu zdravstvenu ustanovu (ako je sigurno i bez posljedica to učiniti bez hitne pomoći).
3. Zdravstveno zbrinuti mažoretkinju.
4. Nazvati direktora Zagrebačkih mažoretkinja, a ako nije dostupan predstojnicu ureda ili neku drugu osobu iz uprave.
5. Nazvati roditelje, smiriti ih, detaljno im objasniti situaciju, dati im naputak što moraju sa sobom uzeti (liječničku iskaznicu, lijekove isl.), te gdje moraju doći.
6. Biti sa mažoretkinjom do dolaska roditelja, nekoga iz uprave, a po potrebi i duže.
7. Biti siguran da je mažoretkinja zbrinuta, te pod nadzorom roditelja ili osobe iz uprave.
8. Raspitivati se konstantno kako je mažoretkinja zbrinuta i mogu li Zagrebačke mažoretkinje još što učiniti.
Trener se mora najstrože pridržavati svih pravila zdravstvene prevencije iz Skripte Osnova Anatomije i prevencije sportskih povreda, a posebno one koje se odnose na nadoknađivanje tekućina, potrebe za isotoničkim napitcima, kalcijem i magnezijem, dostatnosti odmora i spavanja, prevencije sunčanice, spriječavanja trovanja hranom ili unošenja loših namirnica prilikom natjecanja, saniranja upaljenih ligamenata idr.

TRG BANA JELAČIĆA
Glavni je trg grada Zagreba. Današnje ime nosi od 1848. godine. Zagrepčanci ga skraćeno zovu još i Jelačićev trg, Jelačić plac, Trg ili Trgač ("jel ovaj tramvaj vozi na trg"). Tijekom povijesti zvao se Trg Republike (od 1947. do 1990.) i Harmica, od mađarskog harmincz jer se tu ubirala tridesetina, tj. postojala je mitnica na kojoj se ubirala daća. Po njoj se prolaz na sredini sjevernog dijela Trga odmah iza spomenika bana Jelačića koji vodi prema Dolcu zove se Harmica.

Trg se nije oduvijek nalazio u krugu grada, već je bio prazna poljana ispod zidina Gradeca i Kaptola, na kojoj su obitavali došljaci kojima je pristup gradu bio zabranjen. Širenjem grada na Ilicu i Staru Vlašku i Trg bana Jelačića je postao najužim dijelom grada.

Gradske vlasti su 1641. godine odredile da će se na mjestu Jelačić placa održavati sajmovi, a i danas se na Trgu više puta godišnje održavaju specijalizirani sajmovi (Kupujmo hrvatsko, Dani Zagorja na Trgu, Sajam zimnice, Markov Sajam...).

Današnje zgrade su nastajale od početka 19. stoljeća. Na njihovim fasadama su vidljivi različiti graditeljski stilovi od neostilova 19. stoljeća, bidermajera i secesije do moderne i postmoderne.

Jelačićevim trgom dominira kip bana Josipa Jelačića kipara Dominika Fernkorna, danas okrenut prema jugu. Kada je kip 1866. prvi put postavljen na trg, gledao je prema sjeveru. 1947. godine komunistički režim kip je uklonio, a 1990. kip je ceremonijalno vraćen na trg.

Na istočnoj strani trga nalazi se fontana koja je suvremena verzija Manduševca, iliti Mandušinog zdenca. Prema legendi, Zagreb je dobio ime od lijepe Manduši koja je, ZAGRABila vode iz tog zdenca, napojila vojsku koja je tuda prolazila, te se u nju zaljubio drevni ban koji je tu vojsku vodio i koji se zbog nje ovdje nastanio i ustanovio Zagreb. Danas živi predaja o Manduševcu kao zdencu sreće koji ispunjava želju za novčić.

Osim što se na Trgu bana Josipa Jelačića održavaju središnja društvena događanja, stanovnici se svakodnevno sastaju na za to najpoznatijim mjestima u gradu – “pod vurom” (kod javnog sata na zapadnoj strani Trga) ili “pod repom“ (kod spomenika banu Jalačiću).

KAJKATI
kaj = što
kajkavci = koji govore kajkavicu
kajkati, kajkarit = govoriti kajkavicu
kajgot = svašta
kajgotarije = svaštarije, što god

„Čuj daj naj kajkarit, nejde ti“ = Hajde nemoj pričat kajkavski, ne uspijevaš
„Ma to je baš kajgot“ = baš svašta
„Naj pripovedati kajgotarije“ = daj nemoj govoriti što god

ŠIZIKA
Šizika je bila minijaturna pizza koja je punjenje imala kao i miješana tj. capriccioza (šir, šunka, gljive, sos od rajčice), a bila je prelomljena i pečena kao calzone iliti štruca. Šizika je bila taman veličine sendviča, tj. dostatna za gablec u školi ili na poslu. A bila je i bitno praktičnija od pizze jer zbog zatvorenosti ništa nije ispadalo i ništa nije curilo, pa ste tijekom velikog odmora od 10 minuta stigli kupiti šiziku, te ju pojesti do povratka u razred. Šizike su se prodavale u školskim zdravljacima (tadašnjim kantinama), a moglo ih se kupiti i u pokojoj pekarnici, restoranu društvene prehrane ili trgovini.

Šizika je bila ultimativna sreća. Kako je bila najskuplja, bitno skuplja od svih ostalih jela zdravljaka (sendviča, tostova i toplih sendviča, hod-dogova, bureka…) tako je onaj tko je skupio lovu za šiziku bio predmet zavisti i standardnih „daj mi bezec“ (prijevod: molim te griz). Bezec se nije smio odbijati prijateljima, kolegama ili djevojkama, pa ste obično kupovali šiziku potajno, nabrzaka i u sebe je utovarili brzinom koje se ne bi postidio ni Chuck Norris.

Moja malenkost je povremeno (kad bi skupio lovu, iliti jednom u dva tjedna) uživao u šiziki zdravljaka Pedagoške škole (danas 5. gimnazija) koja je bila sustanar mog CUP-a (1. gimnazije) u današnjoj Mimari (u podrumu), a koji je bio predmet naših svakodnevnih posjećivanja za velikog odmora.

Zdravljaci su nosili naziv „zdrav“ što ih je trebalo odmaknuti od „nezdravih“ birceva (kafića) i bili su smješteni najčešće u školama. No, zdravljak zapravo nije imao baš ništa zdravo od ponude, tamo se kupovala brza i nezdrava hrana, nezdravi gazirani i umjetni sokovi, vrlo nezdravi slatkiši, a u njima se čak i pušilo.

SA EUROPSKOG PRVENSTVA U BARU - 5. dio

fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

...nastavak u idućem postu...

sub

11/25

Interliber 2

luki2.blog.hr

Jučerašnja lijek juha.....Prefina! Liječi bez antibiotika.

Danas - Interliber 2!

Promocija knjige Zdenke Kovačiček....+izdavači Iris Illyrica

Zdenka i ja....

Knjiga i odlična torba....

A Balbelo kaže:

Sve je otišlo u Honduras....:))))

Prate me još od rane mladosti tipovi spremni na sve gadosti
Svim promenama odolevaju, o Bato, Bato, samo polevaju
čuvam se raznih elemenata, od maloletnih delikvenata
bacila, matorih onanista, o Bato, Bato, nacionalista

Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio?

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

PRate me fRajeRi što govoRe “R”, oni su pRgavi po pRavilu
i pRetežno se konfRontiRaju, o Bato, Bato i oponiRaju
čuvam se devojaka razrokih, postoje za to dobri razlozi:
nikada ne znam koga čekaju, o Bato, Bato, sa kim se šmekaju

Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah davio i gnjavio?

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

SLede me Lica koja govore “L”, oni su zLočesti po praviLu
priLično Lako maLtretiraju, o Bato, Bato, eLiminiraju
čuvam se dvosmislenih viceva, debilnih pitanja i bliceva
Pun mi je kufer neke bratije, o Bato, Bato, i birokratije

Stvarno je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
i trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

Nek idu malo svi u Honduras, nek idu svi u lepi Honduras

Ili nek otidnu u Kaunas, u Honduras, bolje u Honduras

Nek idu malo svi u Honduras, i bice ovde više mesta za nas
nek idu malo svi u Honduras, tamo ih čekaju banane

Nek malo otidu u Honduras, nek idu malo svi u Honduras

Nek idu svi u lepi Honduras

Zar?! :)))))))

Ali i......

Ljub!

Klize

bez-obzira-109.blog.hr

Zaobišli smo veliko slavlje
ne dopušta trenutak
opet ne mogu zaobić sve ove godine
ne mogu ne reći kako je svaki dan bitan
da i u moru nepredvidivosti moramo obilježiti
još jednu godinu kao "pješaci"
tu smo na okupu iako neki fale
bit će dobro nadajmo se
nazdravimo danas jer tvoj je dan
nazdravimo za prisutne i one koji nisu tu
svjesni klizanja trenutka i trenutaka
i svega što donosi dan i dani
glavu gore
uz zdravicu ide moja želja
za tvoj zdrav život
sretan ti rođendan moj suspavaču i suputniče:)

MOJA LIPA RADOST

komentatoricamicaa.blog.hr

Nije Dioklecijan bio blentav kad je izabrao baš ovaj grad za svoju palaču
Za nas iz grada sve je više manje poznato : Peristil je centar svita, kava u Luxoru se pije unutra ali i vanka na onim visokim skalinama s kušinićem poda se da kamen ne bude puno ladan ,
Get je divota jezgre u kojoj sirotinja odrasta , u kojemu deboto sunca nema i di nemoš umrit a da ti susid sa druge ponistre ne doleti u pomoć.
Ispod ure nema više ure, ali tu je volat di se svako Silvestrovo u podne okupljamo svi pokretni da bi zapivali - te pisme i takvog svita i takve radosti nema nigdi okolo.
O Rivi se nema šta reć što se ne zna : ko je živ , taj mora napravit đir, popit kafu u Bobisa ili Adrijane , , nać mista na jednoj od bilih šentadi i gledat more, Brač, Spliska vrata od mora . O zidiću od Rive roman bi se moga napisati : ko god je iša u srednju školu, taj je prvo posli nastave svratija na zidić sa ekipom, bacija koju batudu, čeka curu da završi joj 6. sat : velika prijateljstva i male a prave ljubavi bile su uprav na zidiću od Rive ( znam ko od blogera zna šta govorin )

Intanto , tila sam reć jedan detalj koji malo ko zna a postoji visoko od poda

pođete li na Peristil u Splitu, podignite glavu i uočite dvije omanje skulpture otprilike na polovici zvonika Svetog Duje. Lijevo je gola ženska figura raširenih nogu, s vidljivim svim ženskim atributima. Desno je zmaj koji u kandžama drži nekog golog mladića. Po legendi, taj par skulptura srednjovjekovni je obračun s požudom: tko ženu promatra golu, završit će u kandžama demona.

Ove šporkarije koje su se dogodile u Splitu i Splićanima učenicima u Zagrebu su puno grube : Split je grad zdrave lipote i radosti i ne priliči mu ono o čemu se govori i piše
I za kraj ....famozni zidić svih naših susreta , prvih ljubavi, pravih prijateljstava i odlazaka u život

Foto: Ricardo De Pol i Joško Gudić
DAF.facebook.com

pet

11/25

Novi video o rijeci Mrežnici

goransafarek.blog.hr

Pogledajte novi video o rijeci Mrežnici autora Gorana Šafareka, o njenoj prirodnoj i kulturnoj baštini, slapovima, mirnim dijelovima, bujnom podvodnom svijetu.

Dobrodošli na Mrežnicu — jednu od najljepših hrvatskih rijeka, poznatu po stotinu slapova, bistroj zelenoj vodi i netaknutoj prirodi Korduna. U ovom dokumentarnom filmu istražujemo rijeku od njenih uskih kanjona do pitomih dolina, pratimo slapove, sedrene barijere i život uz obalu.

Tu sam

andrea-bosak.blog.hr

Evo me
Nisam Vas zaboravila
Nisam imala snage pisati jer ležim.

Nedostaje korak, a kalcifikata ima na tone...

agava505.blog.hr

Vrijeme teče, neumitan mu je hod
svaki dan donosi svoju priču,
svaki dan nova je pjesma,
nova borba, često bol,
nevjerica, pad i slom
u trenutku let
pa opet ponor i lom...

Kako pomiriti
i kako prihvatiti
vrijeme i događanja,
kako otkriti svijetu
sve turbulencije
unutarnjeg svemira...

nedostaje samo korak
posljednji korak do kraja puta
korak koji dijeli sreću i bol
korak koji dijeli suzu i osmijeh
korak koji dijeli sazviježđe i slobodu...

korak želja na krilima jutra
korak snoviđenja, korak do neba
monotoni ritam tišine, rapsodija sjećanja,
korak u beskraj ka svitanju sunca
korak u beskraj do smiraja duše...

kondukter šuti, otkriti ne smije
ima li svjetla na kraju tunela...

***

moj raport na brzu brzinu: jučer odrađen drugi tretman
fokusiranim udarnim valovima na ramenu desnom....benti i desno i lijevo
bageri su lomili stijene, kamenje i kosti
Fale još samo pijuci i krampovi, doktor je zadovoljan
kaže ide sve po dobrom
a ja...
unezvjerena, uplašena, pola me nstalo, pola ostalo tamo negdje
mrdnuti ne smijem, mirovanje je sada zapovijed
ako je za utjehu: došla žena kuću održavati
došla druga loncima se zanimavati
došla treća, pola trgovine mi kući donijela
sve u svemu svako lani bolje
ode moja mirovina a nisam ni keks rekla.......
bit će bolje, kažu,
bit ćeš kao nova...

PISMO UNUKU

borut.blog.hr

1. dio

Hej, Leo, jesi li ikada čuo za Šumski sud? I to baš prvostepeni! Postoji i prizivni, ali o njemu neki drugi put. Sud u šumi mora postojati, jer i životinje imaju pravo braniti svoje male slobode — ne po zakonu jačega, nego po pravici.

A prigovora, vjeruj mi, ima na pretek.
Netko pojede hranu koju je lisica brižno sakrila u grm, pa se ona odmah žali. Mladi zeko juri poljem, nagazi na jarebicu koja u gnijezdu grije četiri jaja, i eto nove tužbe. Ovca bi rado prespavala noć da ujutro nahrani svoje tek rođeno janje, ali vuk na brežuljku zavija prema mjesecu i ne da joj oka sklopiti.

Sve se to iznosi pred Šumski sud, koji zasjeda samo jednom godišnje — 21. lipnja, na najduži dan u godini — jer žalbi, molbi i tužbi ima više nego što bi itko pomislio.

A sada zamisli: u onoj šumi koju svakog jutra vidiš kroz prozor postoji jedan velik proplanak. Trava je tamo zelenija nego igdje oko tvoje kuće. Srne i košute je pasu pažljivo, tako da sve travke ostanu iste visine, poput mekanog tepiha.

U sredini toga proplanka stoji veliki panj. Na njemu sjedi voditelj sudske sjednice — uvijek sova. Samo sove mogu okrenuti glavu sasvim iza leđa i pratiti red među svima koji su došli iznijeti svoje brige. A sove su mudre i pamćenje im je odlično, pa znanje prenose jedna drugoj.

Ona koja već više od stotinu godina sjedi na tom panju nosi posebno znanje. Još ga je stekla od doktora Dolittlea, od kojega je naučila i ljudski jezik.

2. dio (19.11.2025.)

Sova dolazi na proplanak prva, uvijek dan ranije.
Preko noći bdije i pazi da netko nepozvan ne bi zalutao, ili da tko ne bi zauzeo tuđe mjesto.
U tome joj pomažu dva redara:
žirafa — jer je najviša i može nadgledati najviše grane na kojima sjede ptice,
i slon — jer je najjači pa, ako zatreba, može izgurati neposlušne i nemirne izvan proplanka.

S prvim svjetlom životinje dolaze i zauzimaju svoja mjesta.
Svaka životinjska vrsta ima svog predstavnika na zasjedanju.
U prvi red sjedaju mrav, miš, zmija i žaba.
Iza njih se u drugi krug smještaju malo veće životinje, pa sve tako do posljednjeg, u kojem sjede najveći: medvjed, jelen, nosorog i drugi.
Sova okreće glavu lijevo i desno i pazi da se krugovi uredno zatvaraju.

Na grane, koje su dan ranije lijepo očišćene, sjedaju ptice.
Na niže grane male ptice, a na više grane velike.

Kad se svi smjeste, sova objavljuje da sjednica može početi.
Zapravo, ne baš svi — jer mačka, kao i uvijek, kasni.
Negdje putem zadrijema i nikako joj se ne prekida lijepi san o dobrom zalogaju.

Već godinama je poznato da je prvi predmet rasprave prigovor slavuja, koji sjedi na donjoj grani i redovito se žali da je pelikanu, koji sjedi iznad njega, opet „pobjeglo“.

A da ne zaboravim: od svih majmunskih vrsta samo gorila smije prisustvovati sjednici, jer je jedino ona dovoljno ozbiljna.
Sve ostale vrste — čimpanze, kapucini, urlikavci i drugi — samo traže priliku da naprave kakvu vragoliju, pa je još prije mnogo godina odlučeno da ne dolaze.

Proplanak je, zna se, neutralna zona.
Tu nema neprijateljstava i svi su zaštićeni zakonom šume...

Perla

luki2.blog.hr

S1 intervju Redateljica Alexandra Makarová snimila je film o majci koja se usudila staviti sebe na prvo mjesto
Njezin film Perla u programu je 23. Zagreb Film Festivala koji je počeo 10. studenoga.

Program 23. Zagreb Film Festivala donosi i napetu priču o slikarici Perli koja odluči napustiti sigurnost egzila i vratiti se u komunističku Čehoslovačku.

Alexandra Makarova
Ingo Pertramer
Perla, drugi dugometražni film scenaristice i redateljice Alexandre Makarove, naslov nosi po protagonistici, slikarici disidentici koja živi na razmeđi dva blokovski podijeljena svijeta. Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća i Perla radi kao umjetnica u Beču, godinama nakon bijega iz rodne Čehoslovačke, poslije sovjetskog sloma Praškog proljeća 1968. Život u Beču joj je dobar, no breme prošlosti se u cijeloj punini ponovo sruči na nju nakon telefonskog poziva preko granice koji ne može ignorirati. Perla je kompleksan lik čija je osobnost razapeta između različitih unutarnjih previranja: potpuno prekinute prošlosti koja ju progoni, majčinske odgovornosti nasuprot njezinog neurednog umjetničkog života, kao i različitih jezika koje govori, slojeva njezinog višestrukog identiteta.

S1: S obzirom na Vašu osobnu biografiju, između “Istoka i Zapada”, koliko su intimni bili motivi da napišete i režirate ovu filmsku priču o disidentskoj umjetnici u specifičnom blokovskom vremenu u Europi?

Vrlo, s obzirom da dolazim iz disidentske obitelji još od 1917. godine kad je mog pradjed napustio Rusiju. Nekoliko dana prije kraja rata 1945. godine tajna služba NKDV uhitila ga je u Čehoslovačkoj, gdje je obitelj započela novi život, te su ga deportirali u gulage u Sibiru na deset godina. Tako da su takve teme uvijek bile dio moje obitelji: protjerivanje, iskorjenjivanje, politički otpor kao i držanje vlastitih uvjerenja. Prvotna ideja mi je bila snimiti film o vrlo otpornoj ženi, majci i umjetnici koja sa bori za svoju slobodu da bude umjetnica i živi životom koji želi. Odabrala sam razdoblje ranih 1980-ih jer je to bilo vrijeme s nešto više nade nego, primjerice staljinističke 1950-te ili period neposredno nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije. Htjela sam lik koji je bio dio Praškog proljeća, jer je za tu generaciju, pogotovo mlade ljude, nada bila uništena preko noći, pa tako i za junakinju mog filma.

S1: Kod Perle gledamo i želju za emancipacijom od društveno nametnutog stereotipa majčinske figure. Što Vam je bilo bitno istaknuti u tom odnosu majke i kćerke.

To je opet povezano s mojim iskustvom s obzirom da sam imala sam težak odnos sa svojom majkom koja je imala samo 19 godina kad me rodila. Prvih godina živjela sam s bakom i djedom u Čehoslovačkoj, a nakon pada “željezne zavjese”, počela sam živjeti s njom u Beču. Ona je bila slobodna, divlja umjetnica koja je puno tulumarila. S obzirom da nisam imala oca, morala sam biti vrlo zrela, zrelija od nje i ta odgovornost me pratila do mojih tridesetih dok sama nisam postala majka. Moj pogled na majčinstvo se tada dosta promijenio jer sam shvatila koliko je neistinit stereotip o majčinskoj ikoni koja pati za sve i svakoga, jer si kao majka uvijek sama i moraš se brinuti i za samu sebe. Na tom su tragu, primjerice, žene emancipiranije u Francuskoj, nego Austriji ili slavenskim zemljama.

Film Perla
S1: Možete li nam pojasniti kontekst uskršnje scene na selu?

To je patrijarhalni običaj, uglavnom iz slovačkih sela, koji se odigrava na uskršnji ponedjeljak. Muškarci u selima polijevaju vodu po ženama ili se žene potapa u rijeci i dvorišnim koritima te ih se zatim šiba štapovima (tzv.šibačka). Vjeruje se će žene zbog tog ostati svježe i zdrave cijelu godinu, a ljudi koji prakticiraju taj običaj ne vide neki zlostavljački problem u tome. Kao dijete na selu sam svjedočila takvom događaju i istovremeno je bilo uzbudljivo i strašno, nikad to neću zaboraviti. Kako je u filmu prikazano, to kreće skoro kao šala, no bilo je bitno da skrene u zastrašujuću putanju. Ta scena se odnosi na Perlin unutrašnji strah kada ponovo shvaća da je muškarci savladavaju protiv njezine volje.

S1: Puno kadrova u filmu kompozitno nalikuje slikarskoj vizualnosti. Kakav Vam je bio vizualni pristup i neki od stilskih uzora?

Puno tog sam odredila u scenariju jer pišem vrlo vizualno. Poput Perle, moja majka je slikarica, kao što je bio i moj djed te sam velik dio svog djetinjstva sam provela na Akademiji primijenjenih umjetnosti okružena mnogobrojnih slikarima. To je naravno utjecalo na mene, na različite stilove i pristupe vizualnom jeziku, bojama, ali kompoziciji slike. Volim radove Christophera Doylea i Lukasa Zála, posebice njihovo kadriranje. Ali u biti, moj snimatelj i ja smo uglavnom bili inspirirani fotografijama iz 1950-ih i ’60-ih, fotografa poput Freda Herzoga ili Vivien Meier. Također, željeli smo imati promatračku perspektivu, iluziju izvanjskog nevidljivog gledatelja. Naravno, s obzirom da se radi o filmu koji se događa u prošlosti, boje u filmu i kostimografija su mi često bili bitniji od nekih snimateljskih odluka.

Film Perla
S1: Glazba u filmu je vrlo eklektična: od klasične glazbe koja prevladava u mnogim scenama, preko “utapajućeg” jazza do pop pjesma iz perioda. Koji je bio općenit pristup glazbi u filmu?

Glavni izazov je bio kako naći pravu ravnotežu jer smo već imali puno klasične glazbe, s obzirom da je lik kćeri Julie pijanistica, ali samo klasika bi previše romantizirala film. Volim glazbu skladanu za film tako da su skladatelji Rusanda Panfili i Johannes Winkler bili uključeni u scenarij i krenuli skladati dvije godine prije samog snimanja. Poljski jazz koji slušamo u sceni baru je nešto što bi se tamo tada moglo čuti, a i velika sam obožavateljica Krzysztofe Komede koji je skladao za rane filmove Romana Polanskog. Razvili smo i minimalistički stil, kako je Rusanda došla na ideju da se pridoda dosta zvukova disanja koji predstavljaju Perlin unutarnji glas.

S1: Koji su bili izazovi rekreiranja vremenskog perioda i kako ste pristupili tome da možda izbjegnete stereotipove komunističke Čehoslovačke?

Najveći je izazov bio naći selo koje nije bilo puno obnavljano. Također, nisam htjela pojačati sliku turobnog Istočnog bloka i prikazivati samo sive betonske zgrade, zato sam, između ostalog, kao jedno od mjesta radnje odabrala hotel s austrijskom arhitekturom iz vremena Prve republike. No, u Čehoslovačkoj je za vrijeme komunizma svugdje bio isti namještaj, svjetiljke i tkanine. Za njih su postojale duge liste i često ste ih mogli dobiti samo preko veze. Smiješno je što je takvo pokućstvo danas moderno i gledatelji često smatraju da u filmu izgleda previše moderno. No tako je izgledalo, rekreaciju smo radili smo na temelju obiteljskih fotografija. Moji djedovi i bake su desetljećima fotografirali svoje stanove, tj. sobe, bez ljudi u njima, tako da nam je to bilo od pomoći.

Film Perla
S1: Jeste li, promovirajući film, doživjeli različite reakcije publike, pogotovo u europskim zemljama na suprotnim stranama bivše “željezne zavjese”?

Općenito su svugdje reakcije bilo vrlo slične, bez obzira jesmo li bili na Tajvanu, u Indoneziji ili Francuskoj. No, primijetila sam da su gledateljice iz zemalja Istočne Europe često negativno reagirale na lik Perle, kao i na mene samu. Nerijetko mi je bilo rečeno da, s obzirom da živim u Beču, nemam pravo prikazivati ovu priči. Vjerojatni razlozi tome su osobne traume.

Ostatak morate otkriti gledanjem filma. Mislim da početkom idućeg mjeseca fil ulazi u redovnu kino distribuciju.

Sjećam se, bila sam u osnovnoj školi, kad je došla bakina poštarica i tiho joj kaže da odlazi u Kanadu. Bježi! Tada nisam razumjela, sada znam jako dobro..

Film smo na kraju trebali ocijeniti. Dala sam odličan.

Na poklon sam od prijateljice dobila i domaće smokve....

Ljubim!

čet

11/25

Imati ili biti?

dvitririchi.blog.hr

Putovati ili jesti? ;)

Jesti ili piti? ;)

U životu moras biti čarobnjak ili čarobnica (vještak ili vještica?) da bi opstao, ili barem tigrica, kao Sarini Roko i Cicibela.
Zapravo, u današnje vrijeme da bi opstao jedino to možes i biti - ptica.
Znam, hranila sam u životu dosta ljudi i jedino ptice mogu preživjeti ovu skupoću. Jedno sam se vrijeme lani hranila sjemenkama, zapravo - orašastim plodovima kao...vrana.
Tako mi se ht-jelo.
Eto - brgljez - možda sam vrana?

Mačke su se u mjesec dana udvostručile veličinom i težinom.
Otkako je završilo ljeto - samo pitaju. Ako ovako nastave postat će slonovi, a ja to ne mogu uzdržavati, jer...sto da kažem...ne ponovilo se. Jer nastave li ovako, pojest će i mene i djecu samo da bi omastile brk. I bradu.
Najedu se, odrijemaju malo i nestanu. A ja? Niti rastem niti putujem.

Mozda jednom, kad mi svi odrastu i ja poletim negdje.

Boje jeseni

pozitivka.blog.hr

U svom tom upornom i dosadnom crnilu i sivilu okoline, treba nam malo pozitive. Kad si zarobljen u takvoj okolini, ipak treba na tren izaći iz "takvih okvira" da te ne zatruje svojom zagušljivošću.

Ponekada je takav bijeg okarakteriziran kao kukavičluk, no često ipak ispadne da je hrabrost. Jer, tko želi živjeti u "malim okvirima" koji te stišču i pritišču da zaboraviš biti ono što jesi?

Jedna od najjadnijih ljudskih osobina je podcijenjivanje. Ismijavanje. Nevjerovanje u nekoga da će na kraju ipak uspjeti nekako. A gdje će onda ti neki biti koji su bili sa strane? Nigdje.

I zanimljivo, prisjetih se.... punim 9 godina pisanja. Što je pisanje, što znači.... ne razumiju to svi. Zadnja godina malo šteka, ali tu sam. Hvala svima koji na neki način, ne da me podržavate, nego izvlačite iz mene ono najbolje.

Ritam srca...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Odrastali smo u okrilju bučne pedagogije
roditelja. Njegov tata i moja mama su nas uveli
u svijet knjiga, slikarstva, teatra i umijeća življenja.
Bili smo brat i sestra, ne genima, nego srcima.
On je slijedio tragove svoga oca, ja sam otišla u
sanjane daljine. pri susretima smo se sjećali
radosti djetinjstva. Kad se razbolio bila sam
dvostruko tužna, osjećala sam dvije slićne
boli. za supuga i za njega. On nije pobijedio zvjer
koja mu je žderala život.

Radost naših desetljeća osjećam ritmom srca..

Dijana Jelčić

Vrdnik Ravanica

stella.blog.hr

Manastir Vrdnik je jedan od najznačajnijih manastira na
Fruškoj gori, poznat još i kao Mala Ravanica jer su u njega
bile prenesene moći Kneza Lazara na Vidovdan 1811.godine.
Danas, one više nisu u Vrdniku, već su vraćene u Ravanicu,
zadužbinu kneza Lazara.

Osnovan je između kraja XV i početka XVI stoljeća.

Ikonostas je izrezbario karlovački duborezac Marko
Vujatović, a pozlatio ga je Petar Čortanović.

Najljepše su izrađene carske dveri i Bogorodičin tron.