novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

10

čet

10/19

Bež boja

modaija.blog.hr

Stari hrvatski izrazi za boju, u smislu vidnog osjetilnog doživljaja, su krasa, mast i cvijet (Klaić: Rječnik stranih riječi).
Krasu prepoznajemo u izrazu krasno, krasan, a mast je ostao, primjerice u crnomanjast i u izrazu premazan svim mastima.



Klasična, nježna i sofisticirana, bež boja jedan je od najdecentnijih, ali i najsvestranijih modnih trendova sezone koji će obilježiti ležerne i elegantne, dnevne i večernje ljetne kombinacije.



Iako su ju još prije samo nekoliko godina svrstavali u skupinu onih neuglednih boja, njezine raskošne i brojne nijanse danas su jedan od najboljih izbora koji možete dodati svom ormaru.



Decentna, svestrana i jednostavna za kombiniranje s različitim bojama, uzorcima i teksturama , bež boja i ove nas je sezone iznova osvojila.



Za elegantni poslovni look kombinirajte ju s bijelom i crnom bojom, za ležerno i udobno ljetno izdanje spojite s laganim traperom, dok će savršeni večernji look stvarati u kombinaciji s jarkim bojama poput crvene, boje fuksije i kobaltno plave te sa sjajnim i efektnim metalik modnim dodacima kao savršenim modnim začinom.



Od nježnih prljavo bijelih tonova do raskošnijih toplih nijansi, bež boja već se istaknula na uličnoj modnoj pisti u prvim ljetnim kombinacijama popularnih influencerica u koje je neodoljiva bež boja unijela dozu klasike i elegancije. S klasičnom torbom ili elegantnim sandalama u bež boji nikad ne možete pogriješiti.






U modi su razne kombinacije bež boje, od prljavobijele do karamele, a dobrodošli su i smeđi detalji poput remena, torbe, cipela ili kaputa. Ako u nešto trebate investirati ove sezone, onda su to bež odijela, suknje, veste, čizme, haljine i baloneri koji su posljednjih tjedana preplavili ulice.




Iako naizgled jednostavna i neupečatljiva, bež boja je svoje najraskošnije ljetno lice pokazala u kombinaciji s različitim teksturama koje donose omiljeni ljetni materijali poput lana, čipke i končanih tkanina.



Dragi moji.
Eto, iako nam stiže jesen, a zna bo'me nekada biti i tmurna i ružna, razbijmo ju bojama.
Ja sam vam dala jednu ideju (važi i za naše muškiće).

A do sljedećeg javljanja
grli vas vaša Fashionistica



Mah-mah



NEPRESTANO JE PRIČALA…

huc.blog.hr

ograničenje +18




… neprestano je pričala: moja majka ovo, moja majka ono. Moja majka je studirala na Sorboni, magistrirala na Harvardu, stekla phd na Oxforu; moja majka je vidjela svijeta, moja majka Amazonka, lafica, u Africi je upucala lava, i nosoroga, i slona… moja majka je upravljala avionom, poput Amelie Earhart, moja majka je u diplomaciji susretala ugledne i važne ljude; jednom je na balu u Londonu plesala sa princem Charlesom, moja majka… eh, moja majka…

Kao da sve te superkvalitete nisu bile dovoljne, gospođa je bila i vrsna kuharica pa su tako njezine pite, štrudle, gibanice, bučnice, pašticada i ino, bile najbolje na svijetu, uvjeravala me Duda u stanju pretjeranog oduševljenja.

Majka i kći čule se nekoliko puta dnevno. Telefonski razgovori trajali su najkraće 45 minuta. Nemam pojma čemu su razgovarale. Ja sam za to vrijeme gledao Animal Planet, nevjerojatnog doktora Pola kako do ramena uvlači ruku u kravlji anus i vadi govna, ostarjele Namibijce Leni Riefenstahl kako sjede uz vatru i Badr Harija kako razara gubitnike na Fight Channelu…

Ponekad bi Duda, neposredno nakon postkoitalne cigarete otišla nazvati majku. Podsmjehivao sam se tom ovisničkom odnosu. Nisam mario jer Duda je nalikovala na Estelle Warren u najboljim danima. Uz to bila je jedina od mojih cura koja je postizala vaginalni orgazam. Kakva je to rijetkost govori podatak da čak 75 posto žena na svijetu nije u stanju postići vaginalni orgazam. Razlog tome neki autori vide u psihoemocionalnoj zapreci žena da ostvare bliskost sa svojim partnerima. Drugi autori detektiraju problem u načinu života modernog čovjeka: živi se ekstra– brzo, karijeristički– ambiciozno... Predigre i mukotrpno rudarenje do G točke? Nipošto! Klitorisni orgazam je kraći put. Klitorisni orgazam je naprosto orgazam zaposlene i umorne žene.

No ipak Duda i ja nismo bili osobito bliski, niti nam je bilo potrebno svo vrijeme svijeta (a imali smo ga) da dođemo do Mont Everesta. Petnaestak minuta i ona bi pripalila cigaretu uz konstataciju: dobar kurac je naprosto dobar kurac!

A potom bi zvrcnula majku.

Valja spomenut i to da neki autori osporavaju razliku između vaginalnog (tzv. pravog ženskog orgazma) i (inferiornijeg) klitorisnog orgazma. Njih, dakako, podržavaju radikalne feministice iz sasvim razumljivog razloga. Ustvrđuju: posve je svejedno penetrira li se duboko ili đara klit, čitav seks ionako se zbiva u glavi!

Naizgled prihvatljivo, no ipak pogrešno uvjerenje. Vaginalni orgazam nije mit i manifestira se fizički.

Vidite, bilo je posve svejedno tko tu koga ševi, tucam li ja Dudu od pozadi kao napaljeni kinik ili je misionarsko–prosvjetiteljski hoblam na svetom tlu, jaše li me ona kao Debra Winger mehaničkog bika u Urbanom kauboju ili se izvalila na bok dok ja orem ružičasto– crvenu zemlju njezine mladosti u sam osvit propasti zapadne civilizacije, je li možda odjevena u kostim superjunakinje, u uniformu medicinske sestre , spužvu Boba, policajke… dakle, bez obzira na ulogu, položaj i tehniku temperatura u njenom vaginalnom kanalu skakala je na termometru i unutra je katkad znalo biti zbilja vruće.
Nakon desetak minuta dobrog starog nutra–van seksa, ispočetka nježno, jedva primjetno, više kao drhtavi puding ili treptaj krila noćnog paunčeta , više kao migoljenje trepetljiki trepetljikaša no kontrakcije, započelo bi stezanje vaginalnih prstenova. Stezanje je uzimalo maha, kontrakcije su uznapredovale, bivale sve učestalije, snažnije, jače. Kako se približavao vrhunac znao sam pomisliti: bogati, pa ona me muze utrobom kao rukom iskusna drkača!
Potom klimaks. Čvrst ljubavni zagrljaj vagine i penisa znao je potrajati i do deset sekundi bez popuštanja.

Avec Le Temps, vremenom sve blijedi, splasla je i naša strast, u potpunosti je iščezao naš seksualni život. Ostali su tek dugi razgovori s Übermuttericom te idoliziranje iste. Počeo sam se pitati ima li tu što više od puke fascinacije onom koja ju je devet mjeseci nosila pod srcem? Nešto seksualno? Elektrin kompleks? Da, ali kako nazvati kompleks kćeri zaljubljene u majku? Frustriran i mrzovoljan sjeo sam za pisaći stroj i počeo tipkati.


***

– Majko, grudi su ti još uvijek čvrste i jedre!
– A dojila sam te do četvrte godine! Neke žene su baš kučke, uskrate sisu djetetu nakon svega par mjeseci. Čuvaju ih za muškarce. Vele: mlijeko je mlijeko, pa turnu bočicu mališanu bez griže savjesti. A bebe su tu da plaču, kenjaju i sišu. Da! Sišu!
– Oh, Majko, prava si!
– Ja sam uživala u majčinstvu, u dojenju. Dojenje me katkad znalo i uzbuditi.
– Uzbuditi? Kako to misliš uzbuditi?
– Pa znaš, na seksualni način.
– Zar?
– Doista, nije rijetkost da žene dožive orgazam dojeći djecu.
– Koliko si puta doživjela orgazam?
– Ne mogu reći, ne sjećam se.
– Pet puta?
– Sigurno više od deset.
– Majko?
– Da.
– Smijem li dodirnuti tvoje grudi?
– Hajde, opipaj ih, vidi kako su čvrste! Kao dvije zrele dinje!
Julija položi ruke na majčine grudi. Opipa. Podigne. Jedre i čvrste!
– Uvijek sam ih prala hladnom vodom. Zimi bih ih i dobro istrljala snijegom.
– Znam, pričala si mi…
– Uvijek čini tako: peri ih hladnom vodom, zimi dobro istrljaj snijegom!
– Hoću Majko.
Julija krene gnječiti majčine grudi. Ispod bikinija cvjetnog uzorka bradavice se ukrute. Julija brže– bolje izvadi majčinu sisu, strpa je u usta i počne sisati.
– Oh, bože – izusti Majka, nježno spustivši ruku na Julijinu glavu i podraga kći po tjemenu.
Julija siše sklopljenih očiju. Pod nepcima osjeća stanovit okus. Želi vjerovati da je to majčino mlijeko. To naravno nije majčino mlijeko, ali ona vjeruje da jest. Važno je vjerovati. Ufurati se. Bez ufuravanja nema rezultata, bez ufuravanja nema ničeg. Bez ufuravanja postoji samo mehanicistički život. Julija prijeđe na drugu sisu.
– Majko…
– Da?
– … pokaži mi mjesto odakle sam izišla.
Ovo je otišlo predaleko, pomisli majka, ali se zatekne kako skida donji dio bikinija, sjeda na kuhinjski stol i zadiže noge kao u ginekologa.
Julija privuče stolac. Sjedne. Promatra. Raširi ulaz i gurne dva prsta unutra, provrti, omiriše.
– Šumsko voće!
– Što – upita majka gledajući je odozgo.
– Miriše na divlje jagode.
– Zar?
– Aha.
Julija poliže prst pa zarije glavu u majčino međunožje.
– Gorjet ćemo u Paklu – istisne majka.
Julija znalački licka staru pizdu. Nije joj prvi put. Sigurnim putovima je vodi ka vrhuncu.
Pa… ako je Anais Nin mogla poševiti vlastitog oca, traži majka u sebi neko, pa makar i literarno opravdanje za ovu incestuoznu opačinu, za ovaj grijeh, njen veliki grijeh…
A onda svrši kao nikad prije. Dovraga sa konvencijama, tabuima, sa svim!
Julija se uspne na stol i privine uz znojno tijelo one– što– ju– je– rodila. Poljubi je nježno, u usta.
– Nikada te neću ostaviti, Majko. Nikada!

***

Izvadio sam list iz mašine, spremio ga u ladicu i otišao na piće u Žutu podmornicu. Ondje mi je neki tip, predstavio se kao Marko Aurelije, ispričao svoju životnu priču, između ostalog i to kako je kao član Pink Panther grupe pljačkao draguljarnice po Francuskoj i Belgiji. Ulovili su ga i on je pošteno odgulio kaznu. Zatvori u Belgiji su anjc a, rekao je, no u Francuskoj su pravi pakao. Baš poput onog u Fr. Gvajani, u filmu Papilon, užas i strava, požalio se. Na pitanje gdje mu je lova rekao je: sve sam prokockao. Živim na ulici. Noćim kod Anabaze, gadan tip, pohlepan. Traži 25 kuna za noćenje u toj rupi. Enis mi je dao da perem gume kamiona na izlasku s gradilišta. Nije nešto, ali zaradim za piće i krevet.

***

Otključao sam vrata i zatekao Dudin ružičasti kuferu hodniku. Ona je sjedila u dnevnom boravku. Čekala me je samo da ogorčeno grakne:
– Ti si jedan bolestan gad!
– O čemu je riječ, srećo – upitao sam zagledavši se s čuđenjem u njene plavo– zelene oči iz kojih su frcale munje.
– Pronašla sam tvoju priču!
– Koju priču?
– Dobro ti znaš koju!
– Ne znam.
– Ne mogu to uopće izgovoriti! Bože, oh Bože dragi!
– Misliš na priču gdje kći jebe vlastitu majku – upitao sam nonšalantno.
– Da, tu priču!
– Pa to je samo priča – rekoh želeći je urazumiti.
Zalud.
– Ne možeš reći da je to samo priča – vrisnula je prenemažući se.
– Dobro, u pravu si, nije. Vjerojatno se negdje upravo događa. Vjerojatno se to već negdje i dogodilo.
– Ti si ozbiljno poremećena ličnost! Savjetujem ti da potražiš psihijatra.
– Duda, pretjeruješ – rekoh mirno.
– Zbogom!
Zgrabila je kufer i odmarširala iz stana.

Ima svemu tome nekih desetak godina. Nije da mi fali. Tu i tamo, sasvim neočekivano, bez zagledavanja u stare fotografije, bljesak sjećanja, njeno lice, njeno tijelo i njeni vaginalni orgazmi mlade Estelle Warren.

Toliko o ne(ovisnosti)...

bellistra.blog.hr


... eto da ne slavimo uzalud...

Vis, Biševo, Split i još ponešto

penetenziagite.blog.hr

U drugoj polovici života važan postaje sistem eliminacije, jer u prvoj – ako tada uopće ima ikakvog sistema – to mora biti onaj koji se zove: daj što daš. Dakle, eliminirat ćemo sada, svaki put sve više i jače, ono od čega ne očekujemo bog zna što, a u obzir uzimati ono što bi po tuđim iskustvima ili našem špurijusu moralo barem zadovoljiti, a još bolje - oduševiti.
Eto, tako sam izabrao Vis.
Ne znam bi li me ili ne bi trebala biti sramota što još nikada nisam bio na tom prelijepom otoku, ali tek sada vidim da sam propustio mnogo, dramatično mnogo. No, dobro. Vjerujem da sam to u velikoj mjeri nadoknadio u ova četiri predivna dana, upoznavši se sa barem najrazvikanijim i najpoznatijim mjestima do kojih je moguće doći u tako malo vremena.
Cijene, pa makar i u posezoni, uvjetuju putovanje bez automobila. Prije svega, taj način budi davne i lsjetne uspomene na neka lijepa, studentska vremena, kada ne samo da se uopće nije gledalo na sat, pa skoro niti datum, nego je i novca bilo – razmjerno više, iako je zarada nominalno bila manja. No dobro, otarimo suze i skupimo prnje, busevi i brodovi čekaju.
Nakon noćne vožnje Croatia busom (nije za zahtjevnije) koja se ne može podičiti udobnošću, ali može točnošću, u svitanje prvog dana stižemo u još usnuli Split. Šetnja po mraku jesenskog jutra pretvara se u pravu avanturu, pa lutajući od Grgura do Marulića i još par puta naokolo upijamo zvukove, mirise i prve boje razbuđena ljepotana. Sunce stidljivo proviruje na horizontu zastirano ne baš obećavajućim oblacima. Općenito je prognoza ovoga vikenda podbacila, ali ispalo je i bolje tako, jer kada čovjek očekuje malo ili nimalo, onda svaki dobitak znači nemjerljivo više.
Nakon kave na Rivi polako odlazimo uz Pazar nabavljajući ono do čega je inače teško doći (soparnik, žižule…) pa ubacujući teret u ionako otežale ruksake jedva dolazimo do garderobe a potom pravac luka i trajekt. Pouzdani i komforni Petar Hektorović nudi sve prednosti putovanja brodom, a nakon neprospavane noći i razgledanja grada iz perspektive odlaska morem, liježemo na klupe i drijemamo umorni i usporeni. Blag vjetar postaje jako jugo koje škropi nerijetkom kišom, pa kraj putovanja dočekujemo u salonu. Ipak, otvaranje vrata utrobe broda pokazuje obećavajuć prizor viške rive u potpunoj nirvani; nigdje kišobrana, žurbe, nervoze; nakon gašenja moćnih brodskih motora ostaje dojmljiv trenutak tišine i spokoja.
Po smještaju u apartman i presvlačenju, ne odustajemo, pa iako je tek dva popodne, obavljamo kratku nabavku u obližnjem dućanu i onda pravac Fort George i sjeverna strana uvale. Radi se o nekoliko utvrda koje pružaju nevjerojatne vidike na okolicu, a i oblaci konačno posustaju, pa se u znak pozdrava ukazuje spasonosno plavetnilo. Nakon kave na rivi odlazimo na skromnu večeru od namirnica iz ruksaka i počinak u apartman. Kraj dana prvoga.
Dan drugi počinje neizvjesnošću, jer je prognoza bura, a to nam odriče pravo na velika nadanja da bismo mogli do Modre špilje na Biševu. Ipak, ne odustajemo i puni nade krećemo ranim jutarnjim busom prema Komiži. Tamo dobivamo korisne informacije pa državnom linijom već u osam ujutro hitamo prema Biševu uzbibanim plavetnilom. U uvali Mezuporat gužve nema, pa kupujemo karte i onda slijedi šokiranje ljepotom i neobičnošću: Modra špilja ukazuje se u svoj svojoj ljepoti, makar i za dvadesetminutnog obilaska (drugačiji nije niti moguć nego brodićima lokalnog koncesionara). Osupnuti ovakvom divotom blistamo od sreće što ćemo provesti gotovo čitav ovaj dan na ovakvom mjestu. Odlazimo penjući se prema vrhu otoka, mjestu Biševo, pa se nakon posjete uvali Porat i crkvici Svetog silvestra, vraćamo prema Mezuportu, gdje nalazimo tihu i mirnu šljunčanu uvalu u kojoj se kupamo, odmaramo, razgovaramo. Tišina i spokoj caruju ovim mjestom. Popodnevnim brodom vraćamo se u Komižu, gdje provodimo nezaboravnu večer u šetnji od kule do crkve Marije Gusarice, a potom se noćnim busom vraćamo za Vis.
Dan treći: Stiniva i Vis. Jutro je hladno i oblačno, pa obilazimo lokalne vinarije u potrazi za mjesnim specijalitetima, odlučujući se za liker od rogača i vino. Ostavljamo teret u sobi i odlazimo na autobus što će nas vijugavom cestom sa južne strane otoka prebaciti preko Pliskoga Polja do Marinih Zemalja, ishodišta za slavnu i opjevanu uvalu Stinivu. Spust je prilično vratoloman, pogotovo obzirom na to da više nisam u dvadesetima, a Dragu sam ostavio gore, gdje ju je privuklo skupljanje pinjola i fafarikula,te se nakon nekoliko proklizavanja (ipak sam barem u tenisicama sa ojačanim džonom) i vožnji po stražnjici preko već dobrano zalizanih stijena spuštam nakon petnaestak minuta do same uvale u kojoj se nalazi nekoliko ribarskih koliba, poluprazan beach bar i – nevjerojatna ljepota zelena mora i sivih stijena. Uživam u tišini valova i vjetra, te se oznojen od hodanja hladim kako bih tijelo izložio blagotvornom moru. Upoznajem nekoliko pristiglih Kolumbijaca koji mole da ih slikam (ispipavam njihov način humora pa kada vele da idu za Zagreb, velim da I am from Zagreb, why do you go to Zagreb, there˘s nothing to see in Zagreb, na što se tek nakon pet sekundi prvo zbunjeno, a tek onda od srca osmjehuju), te se nakon još polusatnog zadržavanja odlučujem na povratak; jer pred nama je trosatno pješačenje. Petnaestak minuta gadna uspona ipak je lakše od nepredvidiva silaza, te su u nekom idealnom omjeru napora i hvatanja daha pojavljujem na visoravni okupanoj šumom bure u krošnjama pinija. Presvlačenje, pokoji osvježavajući gutljaj, i potom odlazimo nazad preko Pliskoga za Križ i Vis. Usput, naravno, stajemo kod bivšeg aerodroma na putnu kavu i travu, pa oduševljeni stazom koja sredino polja vodi prema drugom rubu visoravni, očekujemo da će se eto, sada, uz prizore pitomih sela i zvonika na obzoru, tu pojaviti kakav Vitez od Manche sa svojim slugom. Ipak, umjesto njih prolaze vrijedni slovenski biciklisti ili dobro opremljeni domaći seljaci prema svojim poljima, malo mareći za dva umorna ali sretna pješaka što pod ovim sada iako jesenskim, ali već vrućim otočkim suncem love osmijehe i zadovoljstvo. Pola sata, pa još pola, pa uspon od odvojka za Podstražje i Milnu, i eto nas na najvišoj točki ceste sa koje se pruža nezaboravan pogled na sve strane. Tek tada ustanovljujemo kako je stari dio Visa prilično udaljen od luke, pa potpomognuti prizorom dvoje planinara što markiranim suhozidima hvataju uspon, mi se spuštamo u suprotnom smjeru prema Kutu. I onda, ponovno, šok ljepote, spokoja, punine; stara riva i vjekovne građevine odolijevaju svim stoljećima, burama i iskušenjima, a mi, tako prolazni, krhki i sjetni, hvatamo trenutke ljepote uz njih. Premoreni odlazimo na barem polusatni odmor i okrepu u apartman, da bismo sa zalaskom sunca krenuli prema večeri. kako onoj vremenskoj, tako i onoj, bonkulovićkoj, obećavajućoj, neobičnoj. Odlazimo do buffeta Vis gdje ohrabreni obećavajućim najavama sa neta u razgovoru sa osebujnim vlasnikom za prilično male novce jedemo sve sama ukusna jela, pa iako naručujemo po jednu porciju od svega, uživamo u bogatim okusima, dobru vinu i lijepoj iako već prohladnoj noći. Nakon tople riblje juhe dolaze odlična salata od meke hobotnice, nevjerojatan crveni rižot u kojem okus liganja i sipa prekriva sjajna podloga od domaće šalše i vina, standardno svježi, hrskavi i sočni gavuni sa tartarom, malo ukiseljenog motara i konačno, uz polić opora domaćeg vina, na koncu i sladak i blag prošek za probavu. Za tolike novce teško da ćeš pojesti takvo što na Jadranu, makar i nakon sezone, pa eto – ako se nađete tamo – preporučam.
Posljednji dan obuhvaća sjetan povratak trajektom u Split, šetnju gradom okupanim ovoga puta vrućim i sjajnim podnevnim suncem, kavicu na Matejuški, ili tamo iza, podno Marjana, sa sigurno jednim od najljepših pogleda na svijetu, te gužvanje u pretrpanom, ali brzom i točnom busu istog prijevoznika da bismo dva sata prije ponoći dospjeli u metropolu. Dojmovi su i sada još uzburkani, pa ako vrijedi ona izreka o tome da su putovanja investicija koja je nepotrošna, onda sam je sada istinski osjetio i proveo u djelo.



U vrtu vremena...

dinajina-sjecanja.blog.hr






sjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.

a sada sam odrasla...u buketu godina se javljaju uvele ruže i prijeteće praznine... vraćam se davno napisanim pjesmama... osjećam njihovu moć... novo rađanje u poeziji vremena...





U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
nelineranosti vremena,
u razigranim fraktalima umreženost struna,
u geometriji svemira pregršt mogućnosti.

Odlučujem se istovremeno za sve.

Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se,
granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.


10.10.2019.

yulunga2.blog.hr









'Ubio' me jutros desni bubreg.
Jedva sam se nakon nekoliko pokušaja (pogađajući neko vrijeme koju stranu tijela bi mi bilo najbolje izložiti tom naporu) nekako uspjela iskobeljati iz kreveta.
Poslije sam se odmah i vratila, al' dobru sad...

Izgleda da su mi se bubrezima zamjerila moja (još uvijek) bosa stopala... je, a tko će njih ukrotiti :))
Eh, da... i to baš danas kad sam namjeravala prošetati svoj novi kišobran... ma kako to... rolleyes
Tja, što je tu je, bit će dana... al' ovaj je onaj jedan od megdana.
Idem sad skuhati jedan megdanski čaj od koprive.







A kakvi ste vi jutros? Boli li i vas što, ili, pak, ništa... ili vas baš boli... što vas boli? :O





Ti znaš

moj-pinklec.blog.hr



31






Ti znaš
ono što drugi ne znaju
ono što drugi ni ne slute
jer im nikad neću reči
i ne zato jer lažem
ili se istine stidim
nego zato što oni ne vide
ne osluškuju šutnju
jer me ne osjećaju
Ti znaš
Ti znaš kada u sebi plačem
dok moj smijeh odjekuje nebom
i da oblačim crveno kad tjeram tuge
i koga u snovima krijem
Ti znaš kako me bole nježne riječi
one koje on nije znao, mogao, htio reči
a ja sam ih trebala
i tisuću puta mu ih kazivala
Ti znaš
Ti jednostavno znaš

S one strane Biokova

stella.blog.hr


Na najvišem vrhu Biokova, Sv. Jure treba se malo zadržati



Sa vrha divan pogled na drugu stranu, Imotski, Modro jezero
pa Crveno jezero, pa u daljini Buško blato.

Penjemo se do crkvice Sv.Jure, koja se nalazi na navišoj
nadmorskoj visini u Hrvatskoj.

Kakva predivna kamena raskoš!

Ovim putem se penju vjernici... ako se ovo može nazvati put.
Jedino konop ga obilježava i olakšava.

Evo i crkve Sv.Jure. Otvara se samo za prigodne dane.
Na 1762 m baš se ne očekuje da je stalno otvorena, zar ne?




Oduševljavaju me cvjetovi u kamenu.

Epilobium angustifolium, vrbovica, cvjeta samo na većim visinama.


Uživajmo u pogledu s druge strane Biokova, kako autoput sječe
kamenite predjele

...na Zagoru, na Imotski i jezera, koja ćemo videti i izbliza.


Ovo je put koji se ne prelazi često. Zato smo u njemu neizmjerno
uživali. Opet ćemo serpentinama, samo nizbrdo. Sretno nam!


(nastavit će se)

Cirkularno

nachtfresser.blog.hr



Bivši šef mog sindikata je jednom rekao da su u Hrvatskoj od političara nesposobniji samo sindikalisti. Unatoč tome jedini sindikati koje u Hrvatskoj nisu uspjeli uništiti su školski. Nikad nezadovoljniji ustajem štrajkati. Šef većinskog sindikata je izjavio da će štrajk biti cirkularan, rijetko tko bi uključujući i nas jezičare to razumio, al eto, pojasnio je, prvi dan u cijeloj Hrvatskoj pa će onda svaki dan javljati koje županije štrajkaju, ja sam se nadao da barem četvrtak i petak može ono ozbiljno.
Inače najbolje je kad nas kritiziraju predstavnici najbrojnijih povlaštenih uhljeba.
p.s.
Cure znaju, riva, vino, more...

09

sri

10/19

Vegan Pumpkin Cake i Andska jagoda

carapa.blog.hr


Vegan Pumpkin Cake njami
#pumpkincake #veganfallfood #veganbaking #vegancomfortfood #fallcolors

(bundeva,mrkva,orah,lješnjak,kokos,kokosovo ulje,jogurt od indijskih orašćića(dm),rum šećer,šećer,mandarine,čokolada)




Domaća Andska jagoda ili peruanska vučja jabučica + sok (sirup) od kupina. cerek
#homegrown #plantpower

Andska jagoda ili peruanska vučja jabučica (Physalis peruviana) naziva se i „ljubav u kavezu“ jer slasna narančasto-crveni plod promjera 1-2 cm sazrijeva unutar svojevrsnog oklopa koji izgleda kao mrežasti lampion. Poznata je i kao Inka ili Astečko voće, a omiljena je u južnoameričkoj kuhinji i kao voće i kao povrće: jede se kao sirovo voće, a dodaje se u povrtne salate i kuha u salsama koje se poslužuju uz tortilje, suši se, ukuhava u džemove i miksa u sokove, može se zamrzavati poput jagoda ili borovnica, dodaje se kao ukras desertima, a peku se i pite od andskih jagoda.

Kod uživanja svježih andskih jagoda važno je da budu potpuno zrele, kad se zaštitni lampion oko njih posve posuši i počne raspadati. Ako nisu potpuno zrele, mogu izazvati želučane tegobe. Sadrže vitamine A , C , B1 , B2 , B6 , B12 i polifenole, a istražuje se njena protuupalne i antioksidativna svojstva, pa je sve popularnija i kao ljekovito voće.










Prijeteća praznina...

dinajina-sjecanja.blog.hr







Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.



07. listopada me probudila užasna bol u glavi...desna strana... desno oko bez vida... strah od aneurizme... hitna pomoć je stiga brzo... odveli me na neurologiju... CT glave... sve OK... ali tlak 200 kroz 100... brzo infuzija... EKG... sve OK... desno oko suzi i pogled titra u magli... očni tlak iznad normale... još jednom infuzija... kapljice za oči... sati prolaze... oko mene ljudi u bijelom...mjere tlak... spustio se 130 kroz 80... očni se spustio u normalu... bol u glavi prestala... bilo je to deset sati strahaonda dijagnoza... glaukom desnog oka... na vrijeme otkriven... slijedi terapija...

danas kontrola... iste pretrage... a onda riječ lječnika... u desnom uglu oka imate prazninu koja se puni suzama... suzni kanal je začepljen... tako dolazi do visokog očnog tlaka... ispunjenje praznine užasom...

sjetih se davno napisane pjesme...

Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.





Tri dana kapanja... vid se vratio, praznina je nestala...

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.


susret

caricauniverzuma.blog.hr

naš posljednji susret odvijao se
kao i svaki uobičajeni,
natezanje oko igre riječi
i spajanja na moždane vijuge,
uz neki Somersby.
izbjegavali smo okus jabuke
jer nismo
regularni ni posebni.

izgubljeni u noćima gdje smo
tražili zajednički smisao,
prtljag grižnje prošlosti nas je gušio,
znajući da težina stvarnosti nas neće podržati,
nismo si ništa rekli,
znali smo.

Kamionski dan neovisnosti

nachtfresser.blog.hr



Spontano smo večer prije odlučili dan neovisnosti proslaviti novim roštiljem na brdu. Nakon super doručka, tršćanska gorgonzola i domaće kobasice, krenuli smo gore.
Čim su se počele nizati grančice za roštilj Jin se počeo udaljavati. Zaključio sam da je najbolje da nas dvojica odšetamo u šumu. Šipak, krivo, Jin je non stop lajao i režao. On baš nikad ne laje na ljude, al ovi ljudi, lovci na gljive, nisu se kretali kako se normalni ljudi kreću, nego karikaturalno brzo u nekom čudnom motu, nikog ni ništa ne primječujući. Odlučili smo se vratiti na našu pričuvnu poziciju kod auta.
Gore šok, ja mislio da je praznik, a kamenolom radi punom parom, nikad više velikih kamiona u prilično brzoj vožnji, maksimalnoj za njihovu veličinu. Ne nosim povodac u šetnju, kad smo na brdima, sad mi je ostala samo nada da imam pametnog psa, koji je odmah zalegao kod auta.
Napet sam sjeo, sjetio sam se jednog razgovora kod izvora vode, tip me pitao jel znam tko su vlasnici, naravno ne znam, kaže da misli da se nigdje ne obrće veći novac nego tu, potvrdio sam mu da se zbilja tamo udarnički radi, no eto, ispostavilo se najžešće na praznike.
I onda ono čega sam se bojao, u sekundi, neki tip se sjurio u šumu do naše haciende, Jin zaletio bjesno lajući preko ceste ispred kamiona, koji je vidjevši da izliječem na cestu ipak smanjio brzinu. Jin je ostao s druge strane ceste lajući i režući dok kamion nije prošao. Na kraju uzimajući psa u ruke više tipa u šumi nisam ni vidio, iako ga je Jin još osjećao.
Roštilj je opet bio izvrstan, ćevapi su ovaj put bili kupovni s pridjevom sarajevski, opravdali su ga.

Kamionski dan neovisnosti

nachtfresser.blog.hr



Spontano smo večer prije odlučili dan neovisnosti proslaviti novim roštiljem na brdu. Nakon super doručka, tršćanska gorgonzola i domaće kobasice, krenuli smo gore.
Čim su se počele nizati grančice za roštilj Jin se počeo udaljavati. Zaključio sam da je najbolje da nas dvojica odšetamo u šumu. Šipak, krivo, Jin je non stop lajao i režao. On baš nikad ne laje na ljude, al ovi ljudi, lovci na gljive, nisu se kretali kako se normalni ljudi kreću, nego karikaturalno brzo u nekom čudnom motu, nikog ni ništa ne primječujući. Odlučili smo se vratiti na našu pričuvnu poziciju kod auta.
Gore šok, ja mislio da je praznik, a kamenolom radi punom parom, nikad više velikih kamiona u prilično brzoj vožnji, maksimalnoj za njihovu veličinu. Ne nosim povodac u šetnju, kad smo na brdima, sad mi je ostala samo nada da imam pametnog psa, koji je odmah zalegao kod auta.
Napet sam sjeo, sjetio sam se jednog razgovora kod izvora vode, tip me pitao jel znam tko su vlasnici, naravno ne znam, kaže da misli da se nigdje ne obrće veći novac nego tu, potvrdio sam mu da se zbilja tamo udarnički radi, no eto, ispostavilo se najžešće na praznike.
I onda ono čega sam se bojao, u sekundi, neki tip se sjurio u šumu do naše haciende, Jin zaletio bjesno lajući preko ceste ispred kamiona, koji je vidjevši da izliječem na cestu ipak smanjio brzinu. Jin je ostao s druge strane ceste lajući i režući dok kamion nije prošao. Na kraju uzimajući psa u ruke više tipa u šumi nisam ni vidio, iako ga je Jin još osjećao.
Roštilj je opet bio izvrstan, ćevapi su ovaj put bili kupovni s pridjevom sarajevski, opravdali su ga.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum