novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

28

čet

05/20

O životu u normali...

suncokreti11.blog.hr

Pješačim jutros do posla.

Svakodnevno jutarnje dvadesetominutno hodanje do posla je moj dugogodišnji ritual. Jutarnji ritual u kojem se psihički pripremam za početak dana, to je moja jutarnja meditacija i moj jutarnji zen u kojima se bavim sama sobom, svojim životom, analizama i promišljanjima.

To je mojih 20 minuta samo za mene koje sebično i ljubomorno čuvam moleći se samo da ne sretnem nikog poznatog na putu do posla jer mi se apsolutno ujutro ne priča ni sa kim.

Moje vrijeme za mene.

Hodajući tako jutros prema centru grada primjećujem kako se život vratio u normalu, sve opet teče kao da se nikad nije ništa dogodilo, sve ide svojim tokom kao da ovaj grad, svijet nije nikad zastao na nekoliko tjedana.

Opet prepune ulice automobila, buka na svakom koraku, nervozni vozači i neoprezni pješaci koji luđački preskaču preko ceste kao da su na nekoj šetnici, trubljenje, nervoza, histerija, psovke.....
Javni prijevoz opet u punom pogonu. Ljudi se vozikaju amo - tamo, gore - dolje, ispušni plinovi autobusa, užasna zaglušajuća buka...
Opet ulice pune ljudi, čuje se žamor, buka, gužva u dućanima, gužva u kafićima... Još samo na nekim mjestima u tragovima možeš ući po jedan ili po dvoje u prostor.

Zaista, se sve vratilo u normalu iako se pitam što je ustvari normalno?

Ovaj životni ritam koji imam sada nikako mi nije normalan. Opet sam sa vratila u stanje stresa i kroničnog umora. Samo ganjaš naprijed, moraš, u mašini si života i to tako ide, kao da nema stajanja, kao da ne smije biti stajanja.

Baš jutros mi je prošla kroz glavu misao kako mi nedostaje onaj mir i tišina koji smo imali prije samo nešto više od mjesec dana.

Razmišljam kako mi ustvari nedostaju one puste i tihe ulice, one ulice bez automobila, bez autobusa bez buke i ispušnih plinova, tu i tamo naletiš samo na nekog biciklistu.

Razmišljam kako mi nedostaju ulice bez ljudi, gdje tu i tamo nekog sretneš, pozdraviš i nastaviš dalje svojim putem sa svojim mislima. Zanimljivo mi je što se u to vrijeme praznih ulica, rijetki i nepoznati ljudi koje sam sretala na cesti uljudno i obavezno pozdravljali, to mi je bilo onako, ugodno, blisko, nekako toplo, osjetila sam kao neku bliskost s tim rijetkim šetačima.

Razmišljam kako mi nedostaje onaj apsolutni i ponekad sablasni mir. Mir i tišina.
Osjećaš istovremeno strah i ushićenje od tog stajanja u vremenu i prostoru.
Nedostaje mi vrijeme kad je sve stajalo i kad si tišinu mogao rezati nožem, ja sam jednostavno takav tip osobe - volim tišinu, dobro se osjećam, tako se regeneriram...

Razmišljam kako bi bilo dobro da postoji neki balans između tog mira i ovog užurbanog stresnog života. To bi baš bilo super. Kažu da balans moramo stvoriti sami u sebi i da je to jedino moguće i ispravno, da, vjerujem da je tako, ponekad čak i uspijem ali više nekako živim u krajnosti.. Iz buke u apsolutni mir i obrnuto, što zna biti poprilično naporno i iscrpljujuće ali ok, idemo dalje...

Upravo se tako zadnjih dana i osjećam, vrlo iscrpljeno i umorno, vjerujem da i nisam jedina, ima nas....

Svijet je opet iz jedne krajnosti naglo prešao u onu drugu krajnost.
Bez priprema, bez prijelaznog nekog procesa samo rez i mentalno preskoči iz jednog apsolutnog mira i skoči opet totalni nemir i stres zvani svakodnevni život.
Ponovna adaptacija i prilagodba.

Kao što smo prije nekoliko tjedana skočili iz životnog kaosa u prisilan mir i stajanje, prilagodba, barem meni je bila sve samo ne laka. Trebalo mi je vremena da se naučim živjeti sa stajanjem svega oko mene, gdje sam i ja morala prisilno stati, isto tako, sada se moram prisilno opet vratit u žižu, buku, žurbu i gužvu...
Trebalo mi je vremena da se mentalno i fizički prešaltam, također, i sada mi upravo treba vremena da opet opet prešaltam i iskreno, još uvijek kao da se nekako tražim i adaptiram na ovaj novi / stari užurbani način života....




Morska igra

nissnisa.blog.hr

Postoje ta mjesta gdje su zvukovi uvijek obavijeni tišinom,
tek poneki hod u prolazu nakon odrađene role u izbezumljeno užurbanoj svakodnevnici,
mjesta gdje vrijeme štuca i uvijek nekako kaska za civilizacijskim okovima
život kakav je,tamo gdje je...

Dani se vuku, a godine jure
Ili zidna filozofija ulice;
Vrime pići, a mi za penis

520

520

520

520

520

520

520

NE ZABORAVI

zivot-i-ja.blog.hr

Nekad zaista ne razmišljamo koliko zapravo puno toga imamo i kako sve doživljavamo zdravo za gotovo.

Nemojmo zaboraviti, život je prekratak, da bismo ga odživjeli zatvorenih očiju ne gledajući potrebe drugih.

Ako ne posjedujemo puno materijalnih stvari i kažemo, da nemamo dovoljno ni za sebe ili obitelj, uvijek imamo ljubavi koju možemo dati, a ako imamo ljubavi, uvijek će se pronaći put, da nekome darujemo baš ono što im je potrebno u datom trenutku.

Narodna izreka kaže: "Ne živi se od ljubavi", a ja kažem i te kako se živi, ako je okrenuta drugima.

U krošnji svijesti...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati glazbu nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...





Sjećam se tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... danas ćutim otkucaje života u smijehu prijatelja... u tankoćutnom žamoru radosnih zanosa... u osmijehu na tvom licu... zagrljaju pod suncem...

Ozrcaljena zagrljajem mora i neba Venera bdije nad našim životima. More je njena koljevka, nebo dnevna putanja.
Sjaje sutoni ljubavlju zasluženi i noći konačne kao kobalt na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka obalom oceana snova tek pričin odsutnosti sunca.
Svanuće izranja iz dubina, vidim porod sunca i sunčića, umnoženu ljepotu dolazećeg dana. Dolutali nalet vjetra miluje more, uzdrhtalim predosjećanjem lijepog svitanja opovrgava zabludu mira.
Sklapaju se oči neba, galebi klikću zornicu, more šumi budnicu, a Danica na obzoru budi život.

Uspavljujem nutarnjeg noćnika, podanika podsvijesti, čuvara zvjezdanog sjaja na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.

Osluškujem utihu jutrenja, razbijanje valova na oblucima žala, u krošnji svijesti zov mladoga dana.

Dijana Jelčić




fotografija... Jasna Marcelić

vraćaju se rode

sjedokosi.blog.hr



Kao što vraćaju se rode
Vratit ću se vjeruj i ja
Tako nam i pjesma kaže
Prekratak je bio san i tren
Nije razlog pravi da zaborav donese
Ruža uvijek ispraviti sve može
Ribar nisi da me mrežom hvataš
Ljepotu oka imaš
Ljubav je sve čega se primaš
Dirni me još jednom stoga
Putevi svi nekud vode
ne daj da sve to s pjenom ode
inat često zaboravu prijeti
možda ipak jednom
kad vrate se rode
i na tvoje srce ljubav sleti

Hvar virtualno

stella.blog.hr


S koje ćemo strane na Hvar? Sa zapadnog rta? Onda ćemo
ući u Jelsu. Bližimo se Hvaru.

Ostajemo jedan sat u Jelsi.



Dovoljno za šetnju




Pa kroz lavirint kala




Vrijeme je za sladoled

... i da poslušamo klapu koja vježba.

No baš zbog te klape zanijela sam se, prijateljice također,
i mi smo zakasnile na brod. Već se okretao u luci... Srećom nas je
kapetan spazio i vratio brod. Eto, prvi put u životu kasnim, i to
se nekad mora desiti!


A na istočnoj punti Hvara je Sućuraj i moje djetinjstvo. Do Sućurja se
najlakše dolazi trajektom iz Drvenika. Kad se iskrcate iz trajekta
već ste u Sućurju, trajektno pristanište je jako blizu centra mjesta.

Trajekt polazi iz Drvenika

Pola sata prijatne vožnje.

Vidimo prekrasnu Lanternu Sućurja na punti Hvara.

Evo Sućurja, preslatkog mjestašca na punti Hvara.

Kako volim ove stijene!

Groblje gdje moji dragi spavaju vječni san...

Tvornica koja je hranila selo, sada skromno ribogojilište.

Ovdje su moji... Kod Fortice.

Fortica

Mjesto gdje svaki dio podsjeća na djetinjstvo. Ovdje sam
provodila mnoga ljeta kao dijete, u mom siromašnom, ali
nesputanom djetinjstvu.




Prođimo Gornjom Bandom do mojih


Šetamo divnim mjestom mog djetinjstva, Sućurjem. Nazvano
je po zaštitniku mjesta, Sv. Jurju.

Ovdje su me u petoj godini za pletenice izvukli iz mora ispred
parobroda koji polazi.Tada mi je duga kosa spasila život.

Obožavam ove kamene stepenice koje vode u Gornju bandu

Djelomično je sačuvana i stara venecijanska tvrđava ("fortica")
iz 1613. godine.


Eh, geni moji od kamena i mora...


Ovdje ćemo položiti cvijeće...

Šetam prijateljice do Lanterne, u kojoj sam se igrala kao dijete,
jer mi je barba bio svjetioničar, a sada je to kuća za odmor.

Nastavljamo do kamene plaže Bilina.

Evo mjesta za pravi odmor...

Ručak s pogledom na trajekt, pa još malo šetnje.


Nastavljam pokazivanje Sućurja. Obilazimo Gornju bandu,
posjećujemo kuću u kojoj smo nekad živjeli. Kapar ju je prekrio.


U Gornjoj bandi divne kamene kuće propadaju i kapar
ih osvaja

Gustirna je još tu, iz vremena dok selo nije imalo vodovod

Idemo do luke

Galebovi se odmaraju na moru

Kad ribar čisti ribu, bit će ručka i za galebove i za mace.

Idemo u Donju bandu.

Trajekt se vraća u Drvenik.

S ponistre se vidi- ne Šolta nego Korčula i Pelješac.

27

sri

05/20

Križ

krizar.blog.hr

Kaže ON - previše piješ! A ja pak najbolje pišem, spavam, kad popijem pivu više, ta i Šekspir je napisao , meni najdražu " San ljetne noći" pod opijatima, ili je to bila Ona, tko će ga znati, povijest je i tako krhka, i uglavnom lažljiva.
Kaže ONA - previše pušiš, a ne zna, anđeo moj, da popušila sam u životu, toliko puta, žestoko, da plivala sam kroz rijeku govana, i nastojala iz nje izaći mirisna i čista.Ponekad, al samo ponekad i uspjela sam.
Kaže ON - u stvari, nikad nije rekao da me voli, kajš, šibr, pljuske, pamtim, jer žensko sam.Bog je bio milosrdan, pa mu ponos njegov, sina dao!
Kaže ON - dok kiša je pljuštala nad Zagrebom, sorry majko, ne mogu nać parkiralište, evo ti kofer, miljun kila težak uspomenama i nostalgijom! I otišao je , bez pozdrava, izbacivši me kao glomazni otpad, na kiši, na kolodvoru, za PM.
Nikad mi nitko nije rekao - odmori se, mi ćemo te zamijeti, previše radiš, previše se daješ, previše ...ne misliš ...na SEBE!
Križ je moj!

Još malo vrtnih huncutarija

gusarskabanda.blog.hr




Da nemam u vrtu samo pauke, već su tu i cvjetne muhe govori ova slika. To su dražesne debeloguze leteće beštije koje nit grizu nit pikaju i potpuno su posvećene cvijeću. Nemojte ih ubijati kad vam uđu u kuću već ih uzmite u ruku i iznesite van. Dobri su oprašivači i rade koristan posao u vrtu ili voćnjaku. Ima ih stotinjak vrsta od skroz malih zunzalica koje lete na mjestu kao mali dronovi, do onih ogromnih koje jako sliče džinovskim obadima i zaista na prvi pogled ulijeveju strah u kosti. Pokazat ću vam ih jednom prilikom kad koju ulovim zalutalu na kuhinjski prozor.



Ovo je onaj isti pauk od nekidan koji je pokušao zaskakivati pčele i bumbare na gornjem božuru, a ja sam ga raspalila po riti i prebacila na ribizle ali tamo mu se nije dopalo, pa je odlučio okušati sreću na kadulji. Srećom vidim da je koristan jer lovi muhe, a ne zaskakuje bumbare koji zujkaju oko kaduljinog cvijeta. Pitate se kako znam da je to baš taj, a ne neki drugi pauk iz iste familije. E pa ovaj ima smeđu brazgotinu na debeloj guzi, po tome sam ga odmah prepoznala, a i mrko me gledao kad sam prišla preblizu sa objektivom cool



Slobodno kliknite na sliku da ju vidite uvećanu, zgodno zgleda kad se pogleda iz bliza cerek

Neka mudrija zapažanja sutra. Danas je loš dan za pisanje jer sam noćas slabo spavala, a onda nisam od koristi.

Još malo vrtnih huncutarija

gusarskabanda.blog.hr




Da nemam u vrtu samo pauke, već su tu i cvjetne muhe govori ova slika. To su dražesne debeloguze leteće beštije koje nit grizu nit pikaju i potpuno su posvećene cvijeću. Nemojte ih ubijati kad vam uđu u kuću već ih uzmite u ruku i iznesite van. Dobri su oprašivači i rade koristan posao u vrtu ili voćnjaku. Ima ih stotinjak vrsta od skroz malih zunzalica koje lete na mjestu kao mali dronovi, do onih ogromnih koje jako sliče džinovskim obadima i zaista na prvi pogled ulijeveju strah u kosti. Pokazat ću vam ih jednom prilikom kad koju ulovim zalutalu na kuhinjski prozor.



Ovo je onaj isti pauk od nekidan koji je pokušao zaskakivati pčele i bumbare na gornjem božuru, a ja sam ga raspalila po riti i prebacila na ribizle ali tamo mu se nije dopalo, pa je odlučio okušati sreću na kadulji. Srećom vidim da je koristan jer lovi muhe, a ne zaskakuje bumbare koji zujkaju oko kaduljinog cvijeta. Pitate se kako znam da je to baš taj, a ne neki drugi pauk iz iste familije. E pa ovaj ima smeđu brazgotinu na debeloj guzi, po tome sam ga odmah prepoznala, a i mrko me gledao kad sam prišla preblizu sa objektivom cool



Slobodno kliknite na sliku da ju vidite uvećanu, zgodno zgleda kad se pogleda iz bliza cerek

Neka mudrija zapažanja sutra. Danas je loš dan za pisanje jer sam noćas slabo spavala, a onda nisam od koristi.

Čarolija

rossovka.blog.hr

Iz kojih kutaka sjećanja, razuma, bola, radosti, čega li krenu stihovi? I to moćni, naoko vrlo jednostavni a puni neslućene čežnje? Utjelovljeni tek u mislima, bez mogućnosti da postanu stvarni? Omotani plavetnilom najnježnijih snova koji se otkrivaju tek rijetkima?

Toliki su pisali, a vrlo ih je malo uspjelo prenijeti na papir svu silinu osjećaja koji su dodirnuli najskrivenije komadiće njihovih duša. Pisati o ljubavi znači ogoliti do kosti samoga sebe, pustiti na površinu sve ono što je jezivo boljelo, što je izgaralo poput vulkana i peklo poput plamenog pakla, što je donijelo u život ili silnu radost ili silnu bol. Nikada nisam mogla uobličiti u stihove ono što osjećam, to je kod mene tek bujica riječi od kojih bi majstor pjesnik stvorio čudesnu oazu ljepote.
Ali zato znam slušati i upijati neslućenu ljepotu riječi i glazbe isprepletenih u prekrasnu čaroliju prepunu čežnje, nježnosti i nade koja polako gasne.
Ovo je jedinstven primjerak. Najposebniji.

Tekst o karanteni i svemu tome.

mental.blog.hr


Nepušač sam. Ne pušim. To nema baš nikakve veze sa ostatkom teksta. Htio sam uvesti sa time da se pohvalim, trideset i trećoj godini i diplomi na zidu unatoč, nisam propušio. To me u tvojim nekim distanciranim očima čini odmah, što, pa, nekakvim. Daje mi boju. Aha, on je nepušač.

Ponekad ukradem dim. Ovo i dalje nema veze sa onim o čemu želim pisati, ali da se nadovežem na paragraf iznad – ponekad ukradem dim od prijatelja kojima sam dovoljno drag da im mogu ukrasti cigaretu iz prstiju, ponekad usta, uzeti dim ili dva, i vratiti ih u usta i prste im. Ponekad, oni koje zamolim za dim, iritirano zarolaju ganz novu samo za mene, samo da ih pustim na miru, njih ili njihove cigaretice, što dođe na isto.

To je krenulo, ta krađa dimova, od one jedne djevojke čije su rizle bile smeđkaste i duhan mokar, dim jedva osjetan. Volio sam to, imali smo nešto, pušili smo njene cigaretice – nismo puno toga imali, razumiješ – imamo, zapravo, samo jednu zajedničku fotografiju. Tri godine, kada sve to skupiš na hrpu i maknuti pauze i prohode, provedesmo zajedno. Što ostane? Cigaretice. I kako je ležala na podu stana mi, sa čašom vina, u žutoj vestici. I mnoge druge stvari, koje iskopam iz kože kada stanem razmisliti o tome, ali većinom, većinom cigaretice.

Ni ona nema veze sa onim o čemu želim pisati. Želim pisati o karanteni, o demiji, epidemiji, pandemiji, izolaciji, samoizolaciji, heštegima dobrih stihova koje nikada neću moći iskoristiti. Zamisli dobru rečenicu, zamisli sjajnu frazu. Ostani doma. Ajme kako dobro. I zauvijek okaljano dvijeidvadesetom. Ostani doma, ne izlazi, ne šeći, ne upoznaj, ne govori, ne pleši na Radiohead po cesti dok te tip, to mi se dogodilo, gleda, pazi ovo je bio kraj ožujka, gleda me šećući psa, kada su samo oni još izlazili, gleda me i misli si što god si je mislio, ne mogu biti tamo u glavi mu, nisam mogao ni tada, ali sam bacio neki pokret poluplesni prema njemu i uputio mu smiješak. Nije ga uzvratio. Zamisli, post potres, sredina karantene, ulice prazne, ja plešem, Radiohead, gleda me on. Njegov me pas nije posmatrao. Mirisao je travu u prolazu, plešući neki čovjek zadnji mu je interes. Ako išta mogu izvući iz svega ovoga, kao cigareticu iz neprežaljene neuspjele ljubavi, je moment plesa po pustim ulicama grada Zagreba. It was a weird time.

O tome želim pisati, ali ne mogu, nekako. Preočito je. Pre ovdje je. Svi smo tu bili, nemam ti za ponuditi ništa bolje od onog tvog momenta početka dvije i dvadesete. Ne mogu pisati o tome jer ne znam kako da zaokružim misao – znaš što sam zapravo naučio? Da stvari mogu, ako žele, biti gore, ako žele. U sred pandemije može potres, u sred potresa može plin, u sred plina može požar, u sred požara može struja, u sred struje može zmaj, prvi ikada viđen, mlačući krilima po sutonu Zagreba, piruete po dimu, ništa ne ruši, samo pleše, što ne bi mogao, vidi ga, u sred zmaja vulkan, prasne Medvednicu na pola, pretvorivši Sljeme u fontanu kao ultimativni simbol propasti jednog grada.

U jednom je trenutku kulturnog sazrijevanja ljudske vrste jedna obična, pozitivna poruka postala klišej i melodramatična. Ona je ovo – naučio sam biti zahvalan za svako jutro. Jer sam tu neokaljan. Koliko sreće možeš imati? Vidi te, živa si, čitava, sa krovom nad glavom. Ništa više zdravo za gotovo. Niti jedan ukradeni dim. Niti jedna davna uspomena. Niti jedna minuta traćena. Tetoviram si 2020 na zapešće, da me zaplješće. Buraz. Ne ponovilo se. Ne ponovilo se da zaboraviš biti zahvalan. Zahvalan za 2020. Da te podsjeti na koliko loše može biti, ako poželi. Hvala 2020.

Palim cigareticu da me osvijetli lice. Humphrey Bogart u kiši i ulice. I spuštam glavu na jastuk kraj tebe. Svaki put ko zadnji put.




Leća

carapa.blog.hr


Znači leća,kelj,mladi luk,češnjak,paradajz,krumpir i kineska mješavina povrća,začini,maslinovo ulje + #annapurna grill tofu , #annapurna grill seitan i mini rajčice.





* Bacanje ribe u cilj

ottogrunt.blog.hr



Sportova ima raznih. Vele ljudi da se i ovdje na blogu odvijaju razna neobična takmičenja, možda i na granici sporta, ali dobro, svi znamo da blogeri pojma nemaju :)))

Ako je prijatelj u nevolji, valja ga spašavati, ali to i je ono čega se ponekad bojim, jer ljudi koji su me spašavali znali su me dodatno gurnuti pod vodu koja mi je već ionako dolazila do grla. Ma jasno, nije to sad neko pravilo i situacija je mali milijun, ali valja biti oprezan s pomoći, jer da bi mogao pomoći moraš kužiti problem, mogućnosti i još svašta nešto. Znaš kako vele stati ljudi, kom Rusi pomognu, mogla bi i tuča ;)

Moj prijedlog, bacite ribu na roštilj, i to skroz nježno!

Nedovršena priča...

dinajina-sjecanja.blog.hr







Osluškujem tišinu svitanja... zornicu izronjenu iz nijemosti kobaltne noći... rađa se mladi dan... u razigranosti trenutka na oknu orošeni sjaj boje vjenčanice... Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona je očima nevidljiva, krije tajnu svog izvora.

Nad ljubičastim beskrajem nevidljiva moćnica, veza beskonačnosti i konačnosti, svjedočanstvo prve i posljednje istine.
Kotrlja se iskričava zbilja, plamti vrijeme, obećanje dolazećih sutona i svitanja, u rasponu između njih život.
Zahvalna sam početku priče bez kraja, labirintu odsanjanih iluzija, svemiru uzroka i posljedica, izgovorenim predanjima, ispisanim mudrostima, utopijama, epovima, pričama i poeziji.

Iz raznovrsnosti ljepote izranja ovaj čudesni svijet, univerzum svjetlosti i boja, svijest prostor- vremena.
Vrtlože se geometrijski oblici, govor prirode, jezici fizike, filozofije i glazbe nebskih sfera.





U krošnji povijesti šum vjetra i romor kiše, njihova neuhvatljivost i neukrotivost.
U poeziji kapi šapat istine... vladati sobom najmoćnija je vlast.

Poželjeh gledati u bljesak vatre, odgonetnuti porijeklo i osloboditi se strahova od pakla, od plamteće sfere
bolnog umiranja.
U zanosu traganja vidjeh uzročnicu trojanskog rata i uzročnika njenog pada,
u oluji vječnosti žensko muške arhetipove, u vrtlogu vremena ratove svjetova,
u zrcalu ljubavi zagrljaj suprotnosti.

Oćutih miris jasmina, na obzoru budnosti bijele poljane, bljesak vizije početka, privid medenog mjeseca
i našu još uvijek nedovršenu priču.

Dijana Jelčić


Brač virtualno

stella.blog.hr


Dragulj Brača je Bol. Uplovljavamo u Bol na Braču



Imamo puna tri sata za obilazak, kupanje, tko što voli.
Ukrcavamo se u taksi brodić, 20 kn vožnja do Bola.


Nad Bolom se uzdiže Vidova gore. Ovo je raj za surfere


Stižemo na Zlatni rat, jednu od najljepših plaža svijeta.




Ako vjetar puše na jednoj strani, prođimo kroz šumu na drugu
stranu plaže, gdje vjetra nema.


Uživamo u kafiću na plaži


Vraćamo se taksi brodićem u grad Bol



... i obilazimo ga.


Doviđenja, Bole!

Ima još mnogo lijepog na Braču da se vidi: Bobovišća

Ložišća

Milna

Osibova

Nerežišća

Cerinić

Dol i kolač hrapoćuša


Sumartin

Supetar

Pučišća

Selca

A mogu i lignje... ako nema zubaca

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum