H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 21.03.2019.

Krhkost

Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivi prijatelj, da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.


Otkako sam bez majke, čini se kako se vratih u svoju djetinju ranjivost, jer osjećam kako sam mnogo krhkija no prije; kao da mi je amputirana osobnost koju sam nosila zahvaljujući tome što je postojala, bila uz mene. Vraćena u svoju najnježniju dob, u vrijeme kada bijah odviše svjesna sebe, onog tragičnog što osjećah, a čime sam preplavljena, poput plamena svijeće podrhtavam u samom dodiru sa zrakom. Možda je moje nedavno Ja samo nakratko usnulo, kako bi se moglo pomoliti iz mene to nezaštićeno dijete koje je, svejedno, moja stanovita obrana pred sadašnjošću, no izgleda kako me moja djetinja osjetljivost, koju sam sa zrelošću uspjela nadrasti, nadograditi na senzibilnost koja rađa neslomljivošću, snažno privija uz sebe pojačavajući stisak. Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivi prijatelj, da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.
Dijete u meni svojim sazrijevanjem čeka svoju smrt, novo nastajanje novim starim licem. Štiti li me, dakle, ono u meni, od mene same, odrasle, ili sam izgubivši najvažniju emocionalnu potporu posrnula u vrijeme u kojem je nisam imala iz nekih drugih razloga, kada su još postojali moji izmišljeni prijatelji, čitav jedan svijet stvarniji od zbilje (u koji sam mogla uteći pred onim drugim koji mi se ni po čemu nije svidio), u kojemu sam mogla rasti, jer mi je to nesmetano dopuštao. U njemu nije bilo zabrana ni stega, samo ljubavi, podrške, uživanja; jer da nije bilo toga, kako bih izgradila svoje samopouzdanje. Moje su modrice iznutra, mome srcu bile nevidljive, kada bih u njemu boravila, a to je bilo pretežni dio dana, iako bih i u školi znala u njega pobjeći, pod velikim odmorom ili za vrijeme tjelesnog. Da nije bilo tog svijeta koji sam sama izgradila, maštanjem, ne znam kako bih se nosila sa stvarnom zbiljom i svojim odrastanjem, jer svi su mi ti moji izmaštani prijatelji pomogli da postanem ono što sam sada odjednom izgubila. Možda stoga kako bih se ponovno mogla vratiti na izvor kada sam se trudila biti jakom zbog sebe, za razliku od mnogo kasnije kada sam to činila zbog drugih, ponajprije mojih roditelja. Danas bih ponovno trebala pronaći alate, u meni negdje duboko zakopane, koje sam u djetinjstvu otkrivala instinktivno, kojima bih sebe ponovno učvrstila.
***Ako je život privremen, zašto ne bi bila i smrt?

Oznake: stanka gjuric

21.03.2019. u 12:59 • 3 Komentara
Widget by : widget

petak, 08.03.2019.

Novo poglavlje

Uz njih, baš takve, mekoću i dražest, mi smo sretan par, iako jedno od nas nije čovjek.


Sad kad bi napokon sve trebalo biti dobro i zapravo umnogome drukčije, nas dvoje još uvijek se nalazimo u utvrdi koju smo sami stvorili, kartonskoj kutiji na kojoj namjerno nismo izdubili otvor za vrata. One pak izbušene dvije rupice kroz koje promatramo svijet, i kroz koje se sve vidi, na istome su mjestu i ne mislimo ih čak ni povećati.
Savršenstvo izbora u kojem smo ti i ja zajedno, sami, okrenuti jedno drugome, dostiglo je svoj vrhunac, mada neke osobe izvan tog i takvog odabira strahovito nedostaju. Naime, nitko i ništa, nikome od nas ne može nadoknaditi roditelje, ublažiti bol zbog njihova odlaska i to postaje trajno stanje s kojim se miri.
Koliko god kontradiktorno zvučalo, ništa nije vjernije sreći od njezine suprotnosti. Samo ćemo gubeći moći spoznati što znači dobiti. To je naprosto čovjekova datost. Probijajući se kroz poteškoće gradimo karakter, a veliki broj onih koji se ne suoče s gubitkom bliske osobe do svojih srednjih godina, neće nikada sazrjeti.
Dakle, iz naše kutije s dva mala okna, proviruje moja hrabra slabost, i tvoja žestoka umilnost. Uz njih, baš takve, mekoću i dražest, mi smo sretan par, iako jedno od nas nije čovjek.
Mi smo oni koji će ubiti mudrost koju su sami ranije oživjeli i koji imaju pravo na istinu više od onih koji se nisu odgajali sami, jer mi nismo plakali uzalud i znali smo kad treba stati i treba li i kada započeti novo poglavlje.


08.03.2019. u 11:55 • 4 Komentara
Widget by : widget

četvrtak, 21.02.2019.

Samoanaliza

Davni su događaji rijetko kad baš onakvi kakvima ih se prisjećamo, naprosto zato što stanovite detalje, iz određenih, samo umu poznatih razloga, podsvjesno oduzimljemo ili dodajemo svome sjećanju.


Jučer sam sređivala uspomene, razvrstavala davna pisma i razglednice. Iza toga više ne mogu biti netko tko sebe ne razumije, premda to nisam nikada ni bila. Jesam li doista bila okrutno dijete kada sam iz Pariza, s devetnaest godina, pisala roditeljima: 'Mama, reci tati da se ljutim na njega. On će znati zbog čega.'?
Sada kad je kasno za sve preinake, bilo kakav popravni ispit, rastačem se nad izblijedjelim papirom. U ono se vrijeme nisam doživljavala takvom. Možda sam, doduše, ostala ista, no danas, s distance, bolje se mogu promotriti, osim toga dokaz za takvu osornost, u današnje vrijeme više ne postoji, barem ne na taj način, iz jednostavnog razloga što više nitko ne piše pisma.
Od koga sam samo naslijedila svoju tešku narav? Čini se kako sam ničije dijete, samoj sebi i otac i majka, odgajatelj. Uvijek sam bila iskrena prema drugima, međutim takva sam i danas, mada smo, moguće, prema svojim roditeljima, svi mi takvi: nemilosrdno iskreni, kao što su uostalom i oni prema nama. Možda je to naprosto nužna recipročnost, jer mišljenja sam da prema svojim prijateljima, premda također vrlo otvorena i nerijetko nesmiljeno odrješita, nikada nisam nemilosrdna, štoviše pazim na koji im način nešto saopćavam.
Međutim, teško je čuti sebe sa strane, ustvari nemoguće. Do neiskrivljene slike o samima sebi možemo eventualno doprijeti putem ispisanih sjećanja. Možemo se doživljavati na razne načine, ali ne vjerujem da se možemo ikad vidjeti kao loše ljude, čak ni kada jesmo takvi. Kada se na primjer prisjećam izleta u Veneciju sa svojim dečkom, i situacije u kojoj si želim kupiti vrlo skupu jaknu, na što me on upozorava, ja mu na to odgovaram: 'Onda bi mi to ti trebao kupiti, ako misliš da je za mene preskupa, jer za tebe sigurno nije.', na što on ostaje bez riječi i kupuje mi je. To moje sjećanje, doduše, nije dokaz poput onog zapisanog, unatoč tome što sam sigurna da je vjerno, stoga što ljudi, s vremenom, i to posve nenamjerno, svoja sjećanja nerijetko preoblikuju. Davni su događaji rijetko kad baš onakvi kakvima ih se prisjećamo, naprosto zato što stanovite detalje, iz određenih, samo umu poznatih razloga, podsvjesno oduzimljemo ili dodajemo svome sjećanju.
Je li takvo moje ponašanje, dakle bilo drsko? Sasvim sigurno jest, s moje današnje pozicije, no tada nisam na to tako gledala. Ne mislim da sam se od tad mnogo mijenjala, no danas bih ipak pazila da na taj način ne odgovorim, čak i kada bih tako i mislila, ili bih svoje mišljenje zadržala za sebe. Znači, nisam se promijenila, samo sam postala obzirnija, u osnovi lukavija.
Da li ljudi sa starenjem postaju mekši, emotivniji? Moguće, no jednako je tako možebitno da to za mene ne vrijedi. Ne mogu reći da me je život poučio tome kako bi bilo dobro u određenoj situaciji biti neprijetvoran i drzak, zato što sam takva bila već od petnaeste, no tek sam mnogo kasnije primijetila kako ljudi vole da im se podilazi, što nisam činila, pa me je moja narav stajala mnogo toga u životu, iz čega, na žalost, nisam ništa naučila. Jesam li uopće mogla i željela naučiti? Zacijelo nisam; ni htjela, ni mogla.



Oznake: stanka gjuric

21.02.2019. u 12:02 • 11 Komentara
Widget by : widget

četvrtak, 14.02.2019.

Perspektiva

Ništa mi drugo ne treba osim zadovoljstva koje donosi smiraj.


Uranjam tijelo u toplu vodu, sprati će s mene nemir i zebnju, učvrstiti moju potrebu da odem, zauvijek okrenem leđa jednom odraslom dječaku; napokon, nakon toliko vremena.
Biti pod vodom; kakav užitak! U kupatilu za maske, djecu i igračke, jedan je kutak za mene ipak ostao nataknut, onaj koji ne mogu doseći, namijenjen tebi.
Godi mi jarka svijetlost, savršena simetrija i čistoća linija; toplo ja kao u sauni, ostala bih ovdje sve dok se ne rastopim. Moj pas šeće pred vratima kao stražar, vjerojatno se nadajući da ću svaki čas izaći. Dok u desnoj ruci držim šalicu s kavom, a u lijevoj mobitel, ništa me ne pridržava, i voda me nosi naprijed, jer kada je golema i osjećam se kao u bazenu.
Mijenjam položaj premještajući uzglavlje nasuprot vratima. Gledam u jedno malo zrcalo, radijator visoko na zidu, keramičke police postavljane krvavim rukama, ručnike koje ti više nisi mogao kupiti. No zato je sve ostalo djelo tvojih ruku i odluka.
Kako je važna, ponovo uviđam, perspektiva s koje se na bilo što gleda. Položaj u kojem se nalazimo utječe na predmet koji promatramo. Iz ove vrlo jednostavne promjene pozicije, i moj se način razmišljanja mijenja; pogled na situaciju u momentu koji traje, iz gledišta koja ovisi samo o položaju tijela, već je drukčiji od onog trenutak ranije.
No, zašto ponekad ne možemo odrediti gdje je početak a gdje kraj naših lutanja, upaliti svjetlo kad je to potrebno, samima sebi, ali i onima oko nas, jer nije dovoljno da samo mi vidimo jasno; bistrina naše misli ovisi i o oštroumnosti onih oko nas.
Kako li je samo ugodno ležati u kadi i razgovarati sa sobom na glas, biti nasamo sa sobom, znajući da se u tvojoj blizini nalazi mala krznena životinja prepuna razumijevanja. Ništa mi drugo ne treba, osim zadovoljstvo koje donosi smiraj.




14.02.2019. u 12:03 • 7 Komentara
Widget by : widget

četvrtak, 24.01.2019.

Ujutro

Nakon što bilo što kažem naglas, to više nisam samo ja, ili smo obje udruženo jedno...


Otkad te nema, mrzak mi je mrak, naročito onaj zimski, jutarnji. Kao da će se, ako se u njega zagledam, isprazniti sve moje pomno pohranjene rezerve snage udružene s pomisli na tebe, i stoga ga se klonim; žmireći čekam svanuće u kojem će moja izgovorena misao postati i biti svjetlom i svijetlom.
Nakon što bilo što kažem naglas, to više nisam samo ja, ili smo obje udruženo jedno, jer boja naših glasova koje je bilo teško razlikovati, ona je sada neumrlo ti.
Možda ću odsad spavati bolje, s noževima u blizini i makazama*, poput djeteta zaštićena zidom, da ne padnem s kreveta, s mojim psom do mene koji zauzima prostor, ne želeći ga dijeliti, s ljubavlju koju prosipam poput pepela po svojoj sobi umreženoj tvojim koracima.
Možda sam zagradila prostor da ne može ući, taj još uvijek nepoznat netko.
*
Makaze=draža mi je riječ od 'škare' ili 'škarice'.


24.01.2019. u 10:32 • 4 Komentara
Widget by : widget

srijeda, 09.01.2019.

'Koja je ovo država' (osvrt)

To nije tip komedije za hihotanje, to nisu britanske 'Mućke' ili 'Gangsterska petorka'.


Razmišljam o najnovijem Brešanovom filmu. Prvi put sam ga gledala 17. prosinca, na premijeri, i s obzirom da i sama u njemu sudjelujem, jer imam ulogu, vjerojatno ga nisam uspjela promotriti na način koji od sebe tražim pri gledanju svakoga filma: da smireno upijem svaki detalj, stoga ga svakako želim pogledati ponovno.
Film je slojevit i od gledatelja zahtjeva uistinu punu pozornost, no kada počnete pratiti radnju, bojat ćete se trepnuti da kojim slučajem nešto ne propustite, a kamoli doći u napast da pogledate u tuljac s kokicama, jer ćete, zbog zanimljive radnje, naprosto biti prikovati za sjedalo. Sve, baš svaki detalj u filmu je važan i bez njega se, budite sigurni, ne može. Brešan u svoje filmove nikad ne uvodi ni najmanju suvišnost.
On je, osim toga, redatelj koji se daje u potpunosti, što zahtjeva i od svojih glumaca, od kojih to i dobiva, ne samo zato što zna odabrati glumačku ekipu (Nikša Butijer, Daniel Olbrychski, Lazar Ristovski, Krešimir Mikić, Zdenko Jelčić...), već je kao redatelj vrstan pedagog i s njime je, čitavoj filmskoj ekipi, prije svega vrlo ugodno raditi.
Koliko god imao podrške u radnji, Matišićevu fenomenalnu scenariju, Brešan svojom redateljskom palicom kreira svojevrsnu 'cjelinu za sebe', 'ono nešto' iz zasebne kreativne radionice ispunjene autentičnom inventivnošću, iz čega na kraju i može nastati genijalno djelo. Dovodeći red stvari u pravu poziciju, do savršenstva brusi segment po segment svakog i najmanjeg titraja uključena u film.
Upravo je, dakle, ovaj posljednji Brešanov vizionarski uradak 'Koja je ovo država', to briljantno filmsko ostvarenje koje možda baš zbog toga, neki neće biti u stanju doživjeti u potpunosti, jer gledatelj bi i sam na određen način, mogu bez ustezanja reći, trebao biti dorastao filmu kojeg je odlučio pogledati. On nije samo pasivni promatrač, premda se to na prvi pogled može činiti takvim, već itekako sudjeluje, i tijekom i nakon gledanja, naročito kada se ne može oteti dojmu koji je on ostavio na njega, kao što je slučaj s ovim filmom koji vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima, štoviše tema koju propitkuje kopkat će vas još dugo poslije.
Fotografija Branka Linte je senzacionalna, dakle od slike do izvedbe, glazbe, tona u kojem se svaka izgovorena riječ čuje i razumije kristalno jasno, vidi se Brešanov izniman talent i za odabir posebno darovitih ljudi koji su radili s njime na filmu.
Uostalom, neka svatko sam provjeri i donese svoj sud.
Do sad sam već u par navrata čula ili pročitala zamjerku filmu kako ne uspijeva nikog nasmijati. Oni koji na taj način razmišljaju, ne razumiju da to nije film za čijeg ćete se trajanja grohotom smijati, to je crna komedija u kojoj se na momente nasmijete s gotovo grčem u želucu, i to nerijetko u sebi. To nije tip komedije za hihotanje, to nisu britanske 'Mućke' ili 'Gangsterska petorka'. U konačnici, film se bavi iznimno važnom temom, a način na koji je ona prikazana, držim, nije mogao biti uspješniji. Stoga ne očekujte od sebe da ćete 'umrijeti' od smijeha, jer to se neće dogoditi, ali zato možete slobodno očekivati da ćete se u sto i osamnaest minuta njegova trajanja izvrsno zabaviti.



Oznake: Vinko Brešan, koja je ovo država

09.01.2019. u 12:28 • 5 Komentara
Widget by : widget

srijeda, 02.01.2019.

Modrice

Mislim da nisu ni svjesni te, po svoje sugovornike, itekako neugodne navade.

Spadate li i vi među one nesretnike koji imaju prilike, pri razgovoru sa svojim prijateljima, poznanicima ili kolegama (bez obzira na spol), osjetiti čvrstoću njihove desnice (ili ljevice), ovisno o strani s koje se, kad hodate, ili sjedite uz njih, nalazite? To mi je čak jedna od, rekla bih, najružnijih, ljudskih navika.
Nemali broj osoba s kojima dolazim u dodir, neprestano me grubo odguruje rukom, u nastojanju da mi, vjerojatno, što više skrene pozornost na ono o čemu govore. Mislim da nisu ni svjesni te, po svoje sugovornike, itekako neugodne navade. Tako jedan moj dobar znanac, čak i tijekom vožnje, svakih nekoliko sekundi, desnom rukom čini pokret kojim kao da tjera od sebe roj osa, dok lijevom, uvijek mi se čini, pomalo nesigurno drži volan.
„Jesi čula…“, odguravanje rukom, „…išao sam doma i onda, na putu…“- ponovno ista radnja, i tako sve dok priča ne završi, a to doista zna potrajati; ovisno o dužini puta. U međuvremenu zbrajam masnice, s obzirom da već niču trenutačno, vjerojatno zbog učestalo ponavljana postupka, odnosno višegodišnjeg, mora se priznati-vrlo neobična nasilja nada mnom. Moja koža, očigledno, budući već navikla na 'tretman' grubošću, reagira istoga časa, moguće ne bih li što prije zaustavila teror koji se nad nad njom redovito odvija. Opis pokreta: dlan okrenut prema unutra, a vanjskim se sugovornika udara, kao lepezom, u podlakticu ili nadlakticu. Prsti se pri udarcu šire kako bi zahvatili što veću površinu pri udaranju. Ako ste pritom u vozilu, to može biti i pogodak u koljeno ili bedro, zapravo sve ono što se pri sjedećem položaju dade zahvati.
Ponekad imam potrebu vezati mu ruke za volan, no ipak, najčešće nakon nekoliko minuta, uzviknem „Ne diraj me!“, a po pogledu mogu zaključiti da uopće ne razumije o čemu govorim, već drži kako me smetaju dodiri kao takvi, zaključak koji, na žalost, ne rezultira korekcijom vlastita ponašanja. Uzalud objašnjenje da je razlog mojoj pobuni bol, iznimno neugodan osjećaj i napokon, kao rezultat svega, modrice, tako da sam od pojašnjavanja odavno odustala, s obzirom da se do sada pokazalo uzaludnim, a uglavnom je izgledalo kao da gluhom želim dočarati, primjerice, glasanje moga pas dok mu veterinari skraćuju kandže.
Pitam se kako se drugi nose s tom ružnom navadom onih s kojima dolaze u kontakt, jer ne mogu vjerovati da postoji netko kome to ne smeta. Možda bih trebala uzvratiti istom mjerom, no ja to zaista ne mogu i ne znam. To bi zasigurno izgledalo kao da se nastojim potuči, odnosno uzvratiti namjerno zadobiveni udarac.
Dogodilo se nedavno, da me je moj gore spomenuti znanac, u groznici opisivanja nekog događaja, toliko snažno mlatnuo, da sam još mjesec dana nakon toga nosila plavi, ljubičasti, oker, itd., trokutasti žig na nadlanici, koji je izgledao poput tetovaže, i mnogi su me, poneki u šali, a neki sasvim ozbiljno pitali zbog čega zadržavam taj veliki pečat (kao ulaznicu u diskoteku) na svojoj (hehe!), majušnoj ruci. Baš me je dobrano pogodio. Od tada, kad god šećemo, a on bilo što govori, uglavnom se odmičem od njega kao da je kužan, da me kojim slučajem ponovno ne dohvati. U žaru pripovjedačke strasti niti ne primijeti da sam se od njega maknula na sigurnu udaljenost, dok ja hinim da razgledavam izloge. U autu se, na žalost, nije moguće skloniti, tako da zamalo uvijek stradam, no odnedavno tijekom vožnje nastojim šutjeti, što tada ni njega ne potiče da govori, pa sam samim time, donekle pošteđena udaraca. Ipak se, dakle, znade dogoditi da određeno vrijeme prođem bez modrica, što nije nevažno, naročito ljeti, budući da ne bih voljela izgledati kao da me netko svakodnevno mlati, po zaista, za batinanje, katkad vrlo neobičnim dijelovima tijela.



02.01.2019. u 11:38 • 0 Komentara
Widget by : widget



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.