H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 12.09.2022.

Toma

Film 'Toma' dokaz je kako se iz jedne relativno skromne i neosobito atraktivne životne priče može napraviti odličan i vrlo zanimljiv film. Uz perfektan scenarij, snimatelja i režiju, to je, pokazali su nam naši susjedi, itekako moguće, samo se sve to troje mora dogoditi istovremeno i po mogućnosti u istom filmu. Iz života većine osoba iz javnog života (ali i inače) koje su doživjele određene godine, moglo bi se izvući interesantnog materijala, jer zasigurno postoji podosta životnih momenata koji bi se u rukama spretnog redatelja i jednako spretnog i maštovitog scenariste, mogli pretočiti u film, stoga me ne čudi da je za to odabran upravo Toma Zdravković, kojeg nisam smatrala popularnim pjevačem, štoviše za njega sam jedva i čula, a možda je tome tako i iz razloga što tu vrst glazbe nikada nisam slušala.
Kamera i režija su sjajni, kao i gluma apsolutno svih protagonista, dok bi se šminki već mogle naći zamjerke ponajprije zbog toga što je više no očito da glavni glumac nosi periku, što malo kvari opći dojam, no uz odličnu glumu Milana Marića i Petra Bencine u kojeg se (u)malo zaljubih, na to se može zažmiriti. Sve drugo je bez zamjerke. Film je vrlo lagan, neopterećujuć za praćenje, jer se gledatelj ne mora naprezati da shvati što se događa u kojem vremenskom razdoblju, budući da naš Toma, sa 20 i 50 izgleda isto (samo se boja kose, zbog sjedina, i frizura, ponešto mijenja) a kako bi se gledatelju olakšalo praćenje radnje, na ekranu se jednostavno prikazuju godine u kojima se određen događaj odvija, od Tomina djetinjstva, rane mladosti, pa do zrele dobi, odnosno godine njegove smrti (1991).
Mislim da je redatelj, odnosno da su redatelji Dragan Bjelogrlić i Zoran Lisinac iz životne priče Tome Zdravkovića izvukli najbolje, i napravili odličan posao na čemu im se mora iz srca čestitati.
Film je zapravo vrlo poetičan, a jedan od najdojmljiviji dijelova, uz onaj koji je vezan uz doktorovu suprugu Ljiljanu, je dio u kojem Tomin liječnik prati svog pacijenta, a tada već i prijatelja, na turneji po mjestima tadašnje Jugoslavije, a kada je on već ozbiljno narušena zdravlja.
Premda mi pjesme Tome Zdravkovića nisu bliske, kao ni taj glazbeni žanr, neke od njih, poput 'Za Ljiljanu', naročito ako je se promatra u kontekstu zbivanja vezana uz tu mladu damu, nije neobično da je u čovjeku u stanju izazvati buru emocija, a također je vrlo lijepa i pjesma koju Toma pjeva sa Silvanom Armenulić.
Nepovjerljiva kakva jesam kada je film bio prikazivan u Zagrebu, mislila sam da se pretjeruje s hvalospjevima, no sinoć sam se uvjerila da nije tako. Također ljudi koji vole tu vrst glazbe i poznaju Tomine pjesme, koji su zbog vremena u kojem su rođeni, za to razdoblje u kojem je on djelovao puno više vezani od mene, shvatljivo je da su morali vrlo emotivno doživjeti ovaj film koji odiše nazatomivim žalom za ljudima i vremenom koje u sebi, bez sumnje i nepovratno nosi, praćena sjetom, napretek, na neki način zauvijek izgubljene prostodušnosti, zajedništva i dobrote.

Oznake: Dragan Bjelogrlić

srijeda, 14.07.2021.

Silvio

Genijalni talijanski redatelj Paolo Sorrentino koji je uz Umberta Contarellu, ujedno i scenarist filma koji se u Hrvatskoj vodi pod naslovom 'Silvio', priuštio nam je vrhunsko zadovoljstvo filmom 'Loro' (originalan naslov) koji smo imali prilike prekjučer pogledati na 2. programu HRT-a.
On pomalo renoarovski kao da oslikava svoje djelo isprva akvarelom, te s puno pažnje stupnjevito pridodaje tonove koji će ga otežati, ali istovremeno učiniti i jasnijim. Od prvoga kadra upravo kao da crta prizore nadrealnim kistom postepeno nas uvodeći u svijet bogatstva i moći. U svemu tome, Silvio, kao središnji lik, na određen način ostaje po strani, barem kao čovjek koji je nadišao potrebe za spomenutim, jer sve je to odavno ostvario. U konkretnom slučaju on je tek na meti onih koji se žele približiti djeliću onog što on odavno posjeduje, s obzirom da je redatelj odlučio prikazati njegov život od faze kada je već na vrhuncu svoje političke karijere.
Kroz čitav se film Berlusconi provlači kao kakva dugačka, mudra pragmatična misao koja svojim mudroslovljem nužno zaokružuje cjelinu.
Premda se vodi kao biografska drama, 'Loro' doživljavam kao briljantnu društveno političku satiru kojom bi sam Silvio mogao biti više no zadovoljan, i nekako predmnijevam da ne bi imao ništa protiv sebe kao lika u tom filmu.
Možda nam je simpatičan poput kakvog filmskog pljačkaša banke koji je navukao masku nasmiješena klauna, budući teško možemo zamisliti lice koje se nalazi ispod krinke, te unatoč razbojnikovu ponašanju, i ne htijući, udaljujemo se od stvarnosti, jer usne razvučene u osmijeh, jednako kao i Berlusconijevo pretežito nasmiješeno lice u filmu, pobuđuje u nama dobar osjećaj.
Premda se, naglašavam, film vodi kao drama, prosječan čovjek koji Berlusconija zna s fotografija ili televizije, teško ga može poistovjetiti s likom kakav je predstavljen u filmu, tako da moguće da je do neke mjere namjerno iskarikiran, no jednako tako dopuštam da je u privatnom životu upravo takav kakvim je prikazan u filmu. Nekim osobnostima naprosto nije potrebno dotjerivanje ni za jedan filmski žanr, pa tako ni satiru, kako ga, rekoh, ja doživljavam.
Redatelj je Silvija prikazao na način da nam ga nije uspio, vjerojatno dobrano zahvaljujući glavnome glumcu (Toni Servillo), nimalo omrznuti. Postigao je, takoreći, nemoguće, jer ne bih rekla da u stvarnom životu uživa status narodu iznimno mile osobe. Pa čak ni kad pjeva, a to čini maestralno, i to nekoliko puta tijekom filma, npr. pjesmu 'Domenica Bestiale'… Istinabog, ne vjerujem da je pjevao izvan kruga najbližih ili na posebno organiziranim proslavama, no da je to činio, možda bi mu manje zamjerali počinjene grijehe. : )

On, poput velike većine Talijana kod kuće nosi svoju suprugu kao kap vode na dlanu i u malo kojem momentu u filmu imamo dojam da je nevjeran suprug. Redatelj je to tek delikatno naznačio, i to na način da bismo mogli pomisliti kako je u svemu tek promatrač. Možda je maska koju sjajni glumac Toni Servillo nosi, kako bi što više nalikovao Silviju, upravo ta koja mu daje potrebnu dozu mudre dobroćudnosti. Jer pogledamo li fotografiju Berlusconija ili njegove nastupe uživo, moram priznati kako takav dojam izostaje. Servillo je uspio od sebe odbaciti dozu nadmenosti koja se dade primijetiti kod Berlusconija kakvog smo u javnosti imali prilike vidjeti. On nam kao stvaran lik može biti antipatičan, a mnogima vjerojatno i jest, međutim u filmu je to, namjerno ili slučajno, izbjegnuto. Kada primjerice objašnjava svome unuku da nije zagazio u izmet, a očigledno jest, već da je stao u zemlju koja se 'ponaša' na sličan način, on vlastitim tumačenjem objašnjava sistem postupanja, kako u svom privatnom životu, tako i u biznisu, a to je da ljude treba uvjeriti u ono u što ti želiš da vjeruju, primorati ih da posumnjaju u ono u što su se netom prije uvjerili svojim očima.
Vulgarnost koju možemo susresti na početku i tijekom filma kod Sergia Morre (glumi ga Riccardo Scamarcio), koji na sve načine pokušava doći do Silvija kako bi od njega zatražio uslugu, ne može se pronaći ni u tragovima kod talijanskog političara, pa čak ni u momentu kada prihvaća da mu isti dovede djevojke za zabavu na njegovo imanje. Silvio se, štoviše, ili to barem nije vidljivo, ne prepušta strastima koje, usput rečeno, u njegovu ophođenju sa ženama, kod njega jedva možemo i primijetiti. Dok je njegova supruga na putu u Kambodži, a za vrijeme spomenute zabave, u krilu mu sjedi njegova dugogodišnja ljubavnica, dok oko njega sve vrvi razuzdanim, rasplesanim ljepoticama koje kao da i ne zamjećuje. Ubrzo se pokaže kako je vjeran jednom tipu žene, i vrlo se diskretno približava djevojci koja 'sliči na sve njegove dosadašnje ljubavi', kako je i rečeno u jednoj od replika, međutim koja ga brutalno osvještava, mada je izraz 'osvještava' pogrešan, jer je on svojih nedostataka koje donosi starost itekako svjestan, samo mu nitko ne kaže ono što misli i bez ustezanja kao što čini ta djevojka, u tom trenutku.
Sorrentino je, potrebno je naglasiti Berlusconiju dao dozu iznimne finoće i profinjene osobnosti. On ni u jednom trenutku ni prema kome nije vulgaran, naročito ne u odnosu prema ženama. Je li to prava Berlusconijeva narav? Nemamo razloga misliti da nije tako, iako dopuštam redatelju da ima svoj umjetnički pristup, jer na kraju filma, tako bar ja vidim, on, unatoč svemu ne ostavlja negativni dojam.

Oznake: silvio berlusconi

ponedjeljak, 11.11.2019.

'Joker'

Kako bi podcrtao motiv za vrlo specifičnu tragičnost glavnoga lika, redatelj je Jokera smjestio u pomalo nerealno, isforsirano okružje, premda za tu i takvu tragičnost, barem do polovice filma, nema gotovo nikakva uporišta.
Međutim, ni Jokerove žrtve u gledatelju ne pobuđuju nikakve osjećaje, nikakvo sažaljenje, kao ni on sam, što bi mogla biti i redateljeva namjera, jer je film popraćen sjajnom glazbom koja gotovo sve scene, koliko god bile krvave, čin pomalo romantičnima. Naime, pjesme Franka Sinatre, koje se provlače kroz radnju na način da svaki Jokerov krvavi pohod završava njihovim krešendom, kao da namjerno umanjuju značaj, odnosno ozbiljnost učinjenog, pretvarajući ga, na neki način, u deluziju, kao i ono što se Jokeru događalo u odnosu s njegovom susjedom s kojom je, u svom lažnom uvjerenju, u vezi. Dakle, film u pojedinim svojim dijelovima podsjeća na nešto što bi moglo biti u potpunosti Jokerova lažna stvarnost, i time možda opravdava sve ono nedovoljno realno, jer i scene masovnih prosvjeda su pretjerane, kao i sve ostalo što se događa, sve je prenaglašeno, gotovo karikatura.
To nikako nije svijet kakva znamo, pa čak ni na kakva smo navikli, pa čak u filmovima tog žanra (ne na taj način!); taj svijet kao da je ponikao iz kakve okrutne bajke u kojoj postoji samo dobro i zlo, a u konkretnom slučaju ludo i zlo.
Čak se i sam Jokerov pokolj doima kao nastup, jer je isuviše teatralan. Je li to učinjeno s namjerom kako bi se izbjegla tragičnost situacije, moguće, no redatelj kao da nam čitavo vrijeme iz pozadine šapuće: 'neka vas ne šokira, to je samo izmišljotina.'
Čak ni scene ubijanja u kojima se eksplicite vidi ubojstvo bodežom, mi ostajemo gotovo u potpunosti bez emocija. Zašto? Zato što do tada svojom magičnom redateljskom palicom Todd Phillips uspijeva učiniti da znamo kako tek promatramo kadrove u kojima se samo čini kako netko nekoga, za potrebe snimanja, kolje, što se inače ne događa u toj vrsti filmova, jer gledatelj itekako vjeruje sceni u kojoj ubojica svoju žrtvu lišava života. Ovdje taj dojam izostaje, gledatelj postaje promatrač situacije za koju itekako zna da je nestvarna, jer kao da se nalazi na filmskome setu gdje prisustvuje samome snimanju, i svjestan je toga da će određene scene biti gadljive, ali se nad njima neće zgražati, kao što ga one neće ni zgroziti.
E, u tome je redatelj majstorski odradio svoj posao, upravo zbog tog savršenog efekta koji je na nas uspio prenijeti na način da smo na tolikom odstojanju od viđenoga.
Joaquin Phoeniks je odličan u ulozi Jokera, i zaista se ne može ne primijetiti da je toj ulozi uložio čitavog sebe. Osim toga, posjeduje magnetičan pogled i cijela mu je fizionomija vrlo izražajna; te je upravo idealan je za uloge tragičnih likova. Također bih istaknula fotografiju koja je naprosto senzacionalna.
Unatoč temi i žanru, film nosi u sebi notu doduše bizarne zabavnosti, što ne može ne biti redateljeva odluka kako bi, naglašavajući melodramatičnost, ublažio težinu svojih scena. Primjećuje se također njegova pretenzija da bude nepredvidljiv, u čemu mahom uspijeva, i zapravo sjajno manevrira između Jokerovih halucinacija i njegove stvarnosti, zato što nigdje ne podvlači jasnu crtu, i gledatelj na kraju nije ni sam siguran što je od viđenog Jokerovo zamišljanje, a što realnost, a u konačnici čak ni ona popratnih likova.
On nas svjesno dovodi u poziciju zbunjenosti u kojoj ni sami nismo sigurni u Jokerov doživljaj, što na neki način rehabilitira film od prvotnog namjerno izazvanog dojma i smještava ga u kategoriju onih u kojima likovi sanjaju krvave u scene, a kojemu čitavo vrijeme vjerujemo da se nešto dogodilo, da bi se to isto na kraju pokazalo snom. To je, moguće i osnovna linija vodilja filma, kojom je, tada, u potpunosti postignut cilj.

Oznake: joker, todd phillips, joaquine phoenix

11.11.2019. u 12:05 • 0 Komentara • •

srijeda, 07.08.2019.

'General'

Lik Gotovine odigran je maestralno, i čitavo sam vrijeme trajanja filma imala osjećaj da Gotovina glumi samoga sebe...

Antun Vrdoljak ponovno nam je svojim novim filmom priuštio nezaboravan doživljaj. On je jedan od rijetkih hrvatskih redatelja koji gledatelja uspije ganuti, a da nije nimalo patetičan; uvijek na pravi način zna ispričati priču, a kada je ona još potkrijepljena stvarnim događanjima tada je to zaista nenadmašno. Veoma srčan, u svoje likove s lakoćom unosi osobine koje odlikuju i njega samog, pa tako i u 'Generalu' redateljeva profinjenost i senzibilitet mogu doći do izražaja, jer Gotovinu i njegove suborce krase osjećajnost, odvažnost i inteligibilnost, a takva i toliko složena radnja zahtijeva upravo te redateljske osobine i pristup, ili bolje rečeno: one su više no dobrodošle.
Većina naših kritičara našla je mnoge zamjerke 'Generalu', od kojih iskreno ne vidim niti jednu i kada se film gleda na taj način kao što sam ga gledala ja, otvorena uma i kao da baš ništa ne znam ni o generalu Gotovini ni o Domovinskom ratu, treba biti pošten i priznati da je film sjajan. Redatelj koji je ovom prilikom ujedno i scenarist odabire ono što je potrebno prikazati u filmu i predočuje na način i onoliko koliko je potrebno, a Vrdoljak to čini s pravom mjerom.
Lik Gotovine odigran je maestralno, i čitavo sam vrijeme trajanja filma imala osjećaj da Ante Gotovina glumi samoga sebe, toliko ga je vjerno Goran Višnjić prenio, kroz pokret, način govora, psihološku karakterizaciju. Smatram da je zakinut na Filmskom festivalu u Puli, jer itekako zaslužuje Zlatnu Arenu za glavnu mušku ulogu, no nadam se da će ta nepravda biti ispravljena na nekom od drugih značajnijih svjetskih festivala.
Dijalozi su odlični, lik Bobetka kojeg glumi Mustafa Nadarević također je fenomenalno odigran, no svi glumci u filmu su fantastični, od Gorana Višnjića do Olge Pakalović. Možda će nekome biti smiješno ovo što ću reći, no nakon gledanja 'Generala' mnogo bolje razumijem i rat i ratovanje, a ako baš hoćete i sam naš Domovinski rat. Bravo za redatelja i čitavu filmsku ekipu.

Oznake: general, stanka gjuric

07.08.2019. u 12:14 • 10 Komentara • •

srijeda, 09.01.2019.

'Koja je ovo država' (osvrt)

To nije tip komedije za hihotanje, to nisu britanske 'Mućke' ili 'Gangsterska petorka'.

Razmišljam o najnovijem Brešanovom filmu. Prvi put sam ga gledala 17. prosinca, na premijeri, i s obzirom da i sama u njemu sudjelujem, jer imam ulogu, vjerojatno ga nisam uspjela promotriti na način koji od sebe tražim pri gledanju svakoga filma: da smireno upijem svaki detalj, stoga ga svakako želim pogledati ponovno.
Film je slojevit i od gledatelja zahtjeva uistinu punu pozornost, no kada počnete pratiti radnju, bojat ćete se trepnuti da kojim slučajem nešto ne propustite, a kamoli doći u napast da pogledate u tuljac s kokicama, jer ćete, zbog zanimljive radnje, naprosto biti prikovati za sjedalo. Sve, baš svaki detalj u filmu je važan i bez njega se, budite sigurni, ne može. Brešan u svoje filmove nikad ne uvodi ni najmanju suvišnost.
On je, osim toga, redatelj koji se daje u potpunosti, što zahtjeva i od svojih glumaca, od kojih to i dobiva, ne samo zato što zna odabrati glumačku ekipu (Nikša Butijer, Daniel Olbrychski, Lazar Ristovski, Krešimir Mikić, Zdenko Jelčić...), već je kao redatelj vrstan pedagog i s njime je, čitavoj filmskoj ekipi, prije svega vrlo ugodno raditi.
Koliko god imao podrške u radnji, Matišićevu fenomenalnu scenariju, Brešan svojom redateljskom palicom kreira svojevrsnu 'cjelinu za sebe', 'ono nešto' iz zasebne kreativne radionice ispunjene autentičnom inventivnošću, iz čega na kraju i može nastati genijalno djelo. Dovodeći red stvari u pravu poziciju, do savršenstva brusi segment po segment svakog i najmanjeg titraja uključena u film.
Upravo je, dakle, ovaj posljednji Brešanov vizionarski uradak 'Koja je ovo država', to briljantno filmsko ostvarenje koje možda baš zbog toga, neki neće biti u stanju doživjeti u potpunosti, jer gledatelj bi i sam na određen način, mogu bez ustezanja reći, trebao biti dorastao filmu kojeg je odlučio pogledati. On nije samo pasivni promatrač, premda se to na prvi pogled može činiti takvim, već itekako sudjeluje, i tijekom i nakon gledanja, naročito kada se ne može oteti dojmu koji je on ostavio na njega, kao što je slučaj s ovim filmom koji vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima, štoviše tema koju propitkuje kopkat će vas još dugo poslije.
Fotografija Branka Linte je senzacionalna, dakle od slike do izvedbe, glazbe, tona u kojem se svaka izgovorena riječ čuje i razumije kristalno jasno, vidi se Brešanov izniman talent i za odabir posebno darovitih ljudi koji su radili s njime na filmu.
Uostalom, neka svatko sam provjeri i donese svoj sud.
Do sad sam već u par navrata čula ili pročitala zamjerku filmu kako ne uspijeva nikog nasmijati. Oni koji na taj način razmišljaju, ne razumiju da to nije film za čijeg ćete se trajanja grohotom smijati, to je crna komedija u kojoj se na momente nasmijete s gotovo grčem u želucu, i to nerijetko u sebi. To nije tip komedije za hihotanje, to nisu britanske 'Mućke' ili 'Gangsterska petorka'. U konačnici, film se bavi iznimno važnom temom, a način na koji je ona prikazana, držim, nije mogao biti uspješniji. Stoga ne očekujte od sebe da ćete 'umrijeti' od smijeha, jer to se neće dogoditi, ali zato možete slobodno očekivati da ćete se u sto i osamnaest minuta njegova trajanja izvrsno zabaviti.

Oznake: Vinko Brešan, koja je ovo država

09.01.2019. u 12:28 • 5 Komentara • •

ponedjeljak, 18.09.2017.

'Kako je lijepo biti dječak!'

Učinili su to u najboljoj namjeri, jer imaju spoznaju i bogatstvo, a ponekad ovo potonje i nije nužno, što nam svjedoče mnoge televizijske reportaže u kojima tzv. obični ljudi, osrednjeg materijalnog statusa, pribjegavaju istom postupku, omogućujući svojoj sitnoj dječici da uđu u postupak promjene spola...

Potaknuta jučer pročitanim člankom na jednom od inozemnih Internet portala, kako glumica Angelina Jolie podržava svoju, danas jedanaestogodišnju kći, u njezinoj želji da promjeni spol, željela bih o tome nešto reći, unaprijed se ograđujući, jer moguće da konkretna informacija nije u cijelosti točna, pa ću se stoga na tu temu osvrnuti općenito, a malu Shiloh navesti tek kao jedan od mnogih primjera u kojima djevojčice žele postati dječaci, kao i obrnuto. Budući da sam čula za mnogo sličnih priča, htjela bih reći kako mislim da je takav način podrške, naročito u nečem tako radikalnom kao što je spolna tranzicija u djetinjoj dobi, nešto neoprostivo pogrešno, jer ne vjerujem da dijete od šest ili sedam, pa i jedanaest godina može i zna odlučiti što je za njega najbolje, pogotovu kada se radi o nečemu tako bitnom. Možda je to samo period u kojem, u konkretnom slučaju djevojčica, takvo što želi, moguće zato što se ugledala na stariju braću, moguće zbog druženja pretežito s dječacima, mnogo je razloga zbog čega bi jedno žensko dijete u određenom razdoblju svog života htjelo postati dječak. Nije nemoguće da već od rana instinktivno osjeća kako dječaci imaju stanovite privilegije, možda čak posve banalne, koje bi ona željela za sebe, možda zbog njihove, na prvi pogled manje složene tjelesnosti, pa čak često i jednostavnosti bitisanja. Kada roditelj djeteta tih potreba, u toj dobi, uz liječničku pomoć, medikamentima, injekcijama, čime li sve, potpomaže djetetovu tranziciju u suprotni spol, nakon što se jednom taj proces završi (ako ikada, jer nisam upoznata s time moraju li takve osobe uzimati hormonalnu terapiju čitav život ili samo određeni period), iza toga nema povratka, i jednoga dana ono bi moglo zamjeriti svojim roditeljima što su ga podržali u njegovom (nezrelom) htijenju, premda se činilo da je u ono vrijeme bilo sasvim sigurno u ono što želi, odijevalo se poput dječaka i ponašalo kao dječak. Ne bismo smjeli zaboraviti koliko je opasno da djeca odlučuju o tome hoće li biti muško ili žensko, kao što uistinu ne mogu znati ni koje bi željeli biti profesije, kada su tako mladi, jer se mnogo toga, tijekom njihova odrastanja, promijeni, pa tako ponekad nisu u stanju otpočetka prepoznati ni svoj istinski spolni identitet.
Ne znam je li se ikada dogodilo da se takva vrst podrške, roditeljima 'obila o glavu', ako i jest možda nismo bili u prilici to doznati, no u svakom slučaju takvo što, promjena spola u djetinjoj dobi, pa i kasnije, još uvijek je rijetkost. Možda će takva djevojčica jednoga dana zbog toga požaliti, poželjeti vratiti se u tijelo s kakvim je rođena, jer to što joj se nekada sviđalo ponašati kao muško i što su joj bile odbojne sve njezine tjelesne ženske karakteristike, nešto je posve normalno u toj dobi; nijednoj curici u pubertetu nije ugodno promatrati kako se razvija u ženu, a ponekad joj nije ugodna ni sama pomisao na to da će se jednom to zbiti, štoviše srami se svoje tjelesnosti koja takvo što potvrđuje, što se za dječake u toj dobi uglavnom ne bi moglo reći.
S jedne strane mogu razumjeti roditelje što tranziciju u suprotni spol, svoje kćeri, žele napraviti dok se još nije razvila u ženu, međutim zar ne bi bilo pametnije pričekati da odraste, te kada bude dovoljno zrela i odgovorna za svoje postupke, sama učini taj korak, bude li to i dalje željela? Pretpostavljam da ni tada nije prekasno, naposljetku o tome svjedoče mnoge životne priče javnih osoba o kojima danas nerijetko čitamo. Jest da u vrijeme kada su oni bili djeca, to nije bilo moguće učiniti rano kao danas, no opet naglašavam, bojim se da roditelji ne učine pogrešku i da dijete ne požali zbog svoje odluke. Možda je mala Shiloh pomislila kako je lijepo biti dječak, odrastajući uz starijeg brata, kao što je možda i njezina majka, u njenoj dobi poželjela biti muško, ali je to zaboravila, jer takvo što se ne pamti ako se takva potreba ne njeguje, ako se tome ne pridaje prevelika važnost. Ne znam može li se iz hormonske slike djeteta očitati, prije bilo kakva tretmana spolne tranzicije, ima li ono u sebi hormone koji pretežu prema spolu kojem se teži, pa po tome odrediti je li ono već u majčinoj utrobi za to predodređeno, ali se dogodila pogreška, no mislim da bi trebalo dopustiti prirodi da odradi svoje do kraja, a kasnije, kada dijete odraste i bude spremno donositi odluke od životnog značaja, odluči što će biti. Je li se itko zapitao može li dijete uopće pojmiti kako s tom primjenom nikada neće moći imati vlastitog biološkog potomka, i može li desetogodišnjakinja uopće znati hoće li htjeti jednoga dana djecu; svakako da to ne može znati. Možda neće moći znati ni, kada bude završen proces promjene, što je zapravo izgubila, jer je prerano podvrgnuta tom tretmanu. Budući da, kada se u tome podržava dijete od njegove treće, četvrte godine, ono se već zacijelo navikne na to da se slijedi njegova potreba, pa čak i ako ta potreba jednom ugasne (što bi se moglo dogoditi sasvim neprimjetno), dijete će biti uvjereno da je ona i dalje prisutna, i nesvjesno zavaravajući samo sebe, jer su roditelji čitavo vrijeme uz njega i njegovu težnju.
Da su zanemarivali odluku svoje kćeri, da su joj dopustili da se oblači i ponaša kao dječak, ali ne i više od toga, kao što je promjena spola, možda bi uvidjeli kako to dijete prerasta u prekrasnu djevojku koja obožava što je žensko, međutim oni su, u najboljoj namjeri, moguće osujetili prirodnu, no vrlo lako moguće uspavanu tjelesnu potrebu da se razvije u ono što je trebalo postati.
Učinili su to u najboljoj namjeri, jer imaju spoznaju i bogatstvo, a ponekad ovo potonje i nije nužno, što nam svjedoče mnoge televizijske reportaže u kojima tzv. obični ljudi, osrednjeg materijalnog statusa, pribjegavaju istom postupku, omogućujući svojoj sitnoj dječici da uđu u postupak promjene spola, podržavajući petogodišnjake koji žele biti djevojčice, svesrdno ih u tome podupirući, odvodeći ih liječnicima radi rodne tranzicije. Nemam ništa protiv toga da bilo tko, tko to želi, promijeni spol, samo ne vjerujem u to da mala djeca o tome mogu odlučivati, odnosno znati što je za njih najbolje i kojeg su spola predodređeni biti.

Oznake: spol, rodna tranzicija, Angelina Jolie, djevojcica, djecak, roditelji, odluka

18.09.2017. u 13:39 • 11 Komentara • •

utorak, 05.08.2014.

O filmu 'Duga mračna noć' redatelja Antuna Vrdoljaka

Tekst iz moje dvojezične knjige dnevničke proze 'Dnevnik vodonoše/The Diary of an Aquarian' iz 2010.:

Jučer po treći put na Vrdoljakovu filmu «Duga mračna noć». Kolosalno! Naravno, svaki put proučavam i svoje reakcije na film: hoću li na istim mjestima zasuziti, opaziti što novo ili na drukčiji način doživjeti ono isto; preusmjeriti pozornost na mjesta koja oko ne nalazi po vlastitom nalogu percepcije, svoje vizualne prijemčivosti i dosljednosti. I doista, tri scene koje me uvijek podjednako ganu su ona masovna u kojoj se mladež kroz pjesmu složno odupire nepravednosti i nasilju, zatim moment kada se Višnjić i Navojec rastaju, i dok mu Navojec (Mata),dok je već odmakao, dovikuje: «Znao sam ja da me voliš, al nisam znao koliko!,», te ona Dudekova scena uz kočiju. Ove su me se tri scene, sad je to nepobitno, najviše dojmile. I još ovo: onaj dječak na kraju, kad se Višnjić vraća kući iz zatvora, mogla bih slobodno reći: najljepše je dijete koje sam ikada vidjela. Tu senzualnost koju taj dečkić posjeduje je toliko iznimna da čovjeka naprosto skameni. To bi senzacionalno izražajno lišce trebalo snimati što je moguće više, još dok je (upravo) u toj razvojnoj fazi, da se na taj način, zauvijek upisano, u svojim različitim preobražajnim ciklusima izražajnosti zaustavi u vremenu baš kao u zamrznutu kadru na samome kraju filma. I još nekoliko mojih laičkih opaski: Goran Višnjić nikad tako lijep kao kad je tužan.
Tarik Filipović posjeduje moć uvjerljivosti u svome pogledu koja gotovo, na određen način, spektakularno nadmašuje očiglednost same stvarnosti, koliko god je to, jasno, uopće moguće, i na kraju: glazba je u svakom momentu tako nepogrešivo pogođena da te naprosto prenerazi svojom duboko intimnom točnošću.

Oznake: stanka gjuric, duga mračna noc

05.08.2014. u 09:36 • 0 Komentara • •