H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 21.10.2025.

Božanska srž

Igrajuć' se, bacala sam zamišljene čini, na sebe, produžavala ljepotu iščekivanja i neizvjesnosti, ne sluteći da bi mogle prerasti u agoniju. Poput djeteta koje ispaljuje petarde, želeći osvijetliti nebo, doživi puninu radosti, ne znajući da će njegovoj ugodi, svakim paljenjem žigica biti potrebno sve više primamljivih vatrenih kugli, rastućih sjajnosti.
Moja samoizazvana magija još uvijek obasjava mene i nebeski svod nad mnom, čineći moju fikciju istinskom, kao kad vremešni Robert Redford u mome snu, plivajući u Jadranskom moru, maše i doziva moje ime, govoreći: „Već tri godine ovdje, na festivalu.”
Ja tek kasnije, mnogo kasnije shvatim da njega više nema, i da je to pričin stvoren samo za mene, u kontekstu tog događanja i vremena u kojem s posve određenom svrhom zaboravljamo istinu, jer važno je ovo 'sada', ta živost, taj kraul u vodi, ruka koja izranja na pozdrav i riječi koje će boljeti tek sutra, kada osvijestimo da je katkad privid naša najvjernija stvarnost, matrica u kojoj ne dijelimo sebe i druge, na zbiljske i nestvarne, vjerne, ili nevjerne, sebi i onima koje volimo, one kojih više nema i koji su još uvijek s nama.
Ta tusta kaplja boli spuštala se niz moje tijelo sve do slabina, pekući, još dok je razdragano uzvikivao „Već tri godine!”.
Već tada moje je tijelo znalo, dok je um po običaju, braneći se, sediran, spavao, nespreman za buđenje, nepripremljen za svjesnost, zbilju. Naš um kojeg štite božanske sile, i naša tijela koja napada bol koju ne razumijemo odmah, dva su suprotstavljena pola naše stvarnosti, kao i promišljeno kreirane mašte.
I tek kad sam stigla kući i pogledala kroz prozor na Čakovečki trg, obožavanu ulicu, zaleđenu prošlost, svoje nevidljive korake ukopane u asfaltu, tek tada sam shvatila što se doista dogodilo. Kao iza prometne nesreće, kad hormon stresa ne dopušta da osjetimo svoje rane, a na rubu smo smrti - i sami, i oni koje ljubimo- koji bili su s nama u tragičnom času.
Ti si stajao dolje pred mojom zgradom, zagrebački dečko čijeg sam oca voljela, te isto kao i ja, sa zakašnjenjem shvaćao istinu, borio se za snovitost koja će tvoju realnost učiniti cjelovitom.
I kad se ostvari ono što želimo, za našu je sreću ponekad prekasno.

ponedjeljak, 13.10.2025.

Ljubavni zalog

Usporeno otvaram oči. Sa svakim gutljajem kave, sve više moji se kapci nevoljko rastvaraju. Rano je jutro, ili je bilo, kada sam ustala i otputila se k tebi, koji živiš u mojem neposrednom susjedstvu. Kako te nisam ranije srela, tebe koji s lakoćom puštaš svoju razigranu, mlađahnu sjenu, da padne preko mene i prekrije me snoviđenjem? Lutam stubištima nepoznate zgrade, dok tamo negdje u labirintu žuto obojenih razvedenih hodnika, čekaš na me, odškrinutih vrata, kako bih znala prepoznati gdje si. Ne znam ti ime, samo poznajem tvoju žudnju, nenadanu, za mnom, kojom si me preplavio, i prema kojoj hodim, kao po putu posutom kolačićima, koji me navode, jer ne bih te znala sama pronaći.
Bio si kod mene, zavodio me osmijehom, rekao mi da dođem do tebe kući, i žureći se, ubrzo nestao, noseći moj kaput sa sobom, kao ljubavni zalog, pod miškom.
Opipavala sam oko sebe, kao somnabul, slijepac koji nastoji pronaći izlaz iz zidova, otvarala pogrešna vrata iza kojih nije stajao nitko.
Trebalo je otputovati, na Vis... ili Lastovo, otići na more bez kojeg je nemoguće živjeti sretno... rekla sam, rekao si... međutim, to više nije bilo važno, premda u toj potrazi za ljubavlju, i ne znajući otiskivala sam se od kopna, i žedna radosti vlažnih vjetrova, nehotice napuštala tebe. No ipak samo na kratko. To je još uvijek sve bilo u mislima: moja zbunjenost, sumnje, moja nesigurnost, žal, potreba za time da pohitaš do mene, iskrsneš niotkuda, ispružiš ruke i uhvatiš me prije no što ponovno padnem u san, izmaknem ti, a da nisam do tebe ni stigla.
Jer rušim se od nejakosti nadanja, i samo me čežnja drži na zemlji, u mjestu.
Kad bih ti rekla da nas samo izdvojenost može sačuvati, zadržati jedno pored drugog, kao dijete u kolijevci - ruka roditelja, koja brižno ljulja starinsku zipku, bi li mi vjerovao, poslušao me, bi li trajao sa mnom taj čas koji bi značio vječnost, samo ako znamo upravljati brodom na kojem već stojim, u pristaništu, na putu prema oslobađanju od stega.

ponedjeljak, 06.10.2025.

Sjenke sna

Da smo se prošle večeri čuli, monogošta bih ti rekla, samo da smo osluhnuli jedno drugog šapat, glas. Baš sinoć, dok na mene nemilice obrušavao se mrak, ne štedeći me, bodući poput oštrih vrhova polomljenog crnog stakla, a njegove krhotine zabadale se u moje tijelo poleglo u bolesti za tobom.
Često sanjam bodeže i prijetnje, vlakove i odlaske, voz kojim nikad neću otputovati do tebe, jer ti ne bi znao tko sam, kao što ne znaš ni sada, danas kad gledam u tvoje ruke, preko puta mene, za stolom za kojim sjedimo sami i kao stranci koji se ne usude dodirnuti. Zašto nismo bili bliže jedno drugom? Jesmo li se plašili da bismo se mogli dotaknuti, da bi nas moglo ponijeti, da bih zaronila u tebe, ne mareći nizašto...no ti si morao otići...bez mojih usana koje poželjeh utisnuti u tebe, ugravirati se u jednu od tvojih putenih točaka koju pomno čuvaš, jedinu netaknutu, taj dio tebe do kojeg još nitko nije uspio doprijeti, da ga opipa, oćuti... A ja bih, bludnica, u nju odmah... frenetičnim ujedom, nepozvana, da skršim otpor kojim štitiš malu utvrdu.
Kako bi, dakle, mogao prepoznati moju smjelost? Bi li mogao znati da iz mene potmulo pomalja se lava kojom bih mogla prekriti te samo nakratko, možda nedovoljno dugo za nešto što zvalo bi se ljubav. Obilazio bi oko mene poput dražesnog dječarca i pitao se u sebi: „Tko je ona? Tko je?” Ali ja sam ona koju osjećaš, rekla bih ti naglas, umišljajući sebi kako znam o čemu razmišljaš.
"No, ti me ne osjećaš."
Bi li se, zbunjen od nelagode prenuo?
Te noći bilo je nepodnošljivo mučno čekati te u predvorju hotela gdje se pripremalo vjenčanje. U moju sobu stizale su ruže, meni koja se ne udajem, niti to želim, dok ti u udaljenoj prostoriji uvjeravaš odgovorne za sigurnost, da nitko neželjen nema pravo svjedočiti tvome slavlju, tvojoj sreći. Taj 'netko' bila je ona, moja nekadašnja družica, drska i ohola, ljutita i ljubomorna. Kako da je se otarasimo, nismo znali, nismo imali tjelohranitelje, stražare, romantičnu vojsku zaštitnika zaljubljenih, te kao u mnogim snima, ne bijasmo dovoljno lucidni i domišljati.
U mome fikcijskom filmu to bismo lako riješili, bez nasilja, ali bez sumnje djelotvorno. Ti bi se vratio brzo, i ja bih vidjela tvoje lice za kojim godinama čeznem, tvoje oči koje vole.
Međutim, u tom se snu pojavio muškarac koji je bio poput čuvara dragocjenosti moje nutrine. Strpljivo i šutke čekao je sa mnom da ta noćna mora napokon završi, taj pasivnoagresivni teror nad nama. Sjedili smo u predvorju luksuznog hotela s impozantnim kristalnim lusterima i njihovom svjetlošću koja se posvuda prosipala poput šarenih grumena, lijepeći po nama nepravilne sličice prošarane zrncima svjetlucave prašine, ahata.
Osjećajno oruđe bilo nam je nadohvat ruku; nismo ga upotrijebili. Svi alati bili su zaključani u ladicama, vrijednosti i blaga koja čuvasmo za neke bolje dane koji možda neće doći.
No taj dan, unatoč svemu, svoj boli i preprekama, bio je nabolji, međutim mi to nismo znali.
Mada prekriven sjenkama sna, vrijedan je da se upamti.

petak, 27.06.2025.

Ah, ti moji pereci!

Postoje keksi koje posebno volim. To su zapravo slani pereci. Suhi su i tvrdi, no zbog samo jedne slane točkice na njima, zapravo ih obožavam. Ponekad otrgnem onaj dio oko te slanosti i samo to pojedem. Ostalo sačuvam za dane u kojima će biti njihova nestašica, a ja ću možda baš tada čeznuti za njima. Jer oni nisu baš uvijek dostupni. Upravo zbog pomame za njima, oni su svojevrsna elita na polici s koje svi grabe upravo njih- to katkad prepečeno slano pecivo, poredano u četiri reda, u prozirnom neuglednom pakiranju.
Izgleda da je moj ukus sasvim običan.
U takvim ću trenucima, dakle, uzeti njihove polomljene dijelove, i srkati iz njih tragove preostale slanosti; možda čak uživati u njima kao da su cjeloviti, kao da im ne fali ona ranije izdvojena, omiljena bijela pjega.
Mislim da bismo u životu, na taj način, trebali prihvaćati i ljude; sa svim njihovim privlačnim i manje privlačnim dijelovima. Trebali bismo znati uzeti ono što nam je u druženju s njima najbolje, a zanemariti ono što nam ne odgovara; ne zato što nismo sposobni nositi se s tuđim, uvjetno rečeno nedostacima, nego zato što nijedna bliskost ne mora biti potpuna da bi bila prihvaćena.
Neke pak ljude, ako želimo biti posve iskreni, dovoljno je „uzimati“ u malim dozama. Njihova prisutnost nije ni otrov ni lijek; jednostavno je prejaka, previše zahtjevna ili nije u skladu s nama. A opet, oni su tu. Dio su našeg života, željeli mi to ili ne. I nije uvijek potrebno raskidati, prekidati, zauvijek zatvarati vrata. Dovoljno je znati koliko možemo podnijeti, i koliko nam je dovoljno.
Pisanje me često suočava s tom istom granicom između onoga s čime se mogu nositi i onoga što me pritišče. Katkad pritom osjetim gotovo fizičku bol koja se penje uz nosnicu do čela. Je li oduvijek bilo tako: uspon uz strmu stijenu do vrtoglavo visokog vrha? Kilometri prepreka, zadihanost, potom pogled unatrag u sve ono što je trebalo nadvladati.
Je li pjesnik u meni ponekad patio kako bi mogao pisati, ili je pisanje bilo samo neophodni rezultat tog začudnog osjećaja? Ne znam. Ali s vremenom sam naučila da je ono što izlazi na papir rijetko čista forma; češće je to talog iz unutarnje borbe, iz nečega što se nije moglo izreći na glas, ali se nije smjelo ni prešutjeti.
No, vratimo se na ljude. Oduvijek sam zapravo s njima bila oprezna. Nikada mi nisu bili potrebni više nego što je bilo nužno. Možda će zvučati surovo, no mislim da sam, i kroz njihovu malobrojnost u mom životu, što samo po sebi nešto govori, s njima osjećajno povezana upravo u mjeri koja od mene ne traži da ih posjedujem, popravljam ili napuštam.
Mada, bilo ih je, naravno, osobito u mladosti; lijepili su se za mene, ali i otpadali, kao na neravnu površinu utisnuti komadići stakla. Kao da nikada nisu bili namijenjeni trajnosti. A ponekad bi nas jednostavno razdvojilo vrijeme.
I tek sada shvaćam da mnogi od njih nisu ni bili potrebni, osim ako nije istina ono da svaki odnos služi „osobnom rastu“.
A onda se, nakon podužeg vremena, dogodi da dođe netko koga zavoliš odmah. Odjednom shvatiš da s tom osobom sve teče glatko, sve je na svom mjestu, premrežena je slanim točkicama taman koliko je potrebno i onako kako voliš. Ne moraš ništa uklanjati. Ne otkida ti se ništa od nje, takve kakva jest, jer je potpuna i, barem za tebe, savršena.

nedjelja, 22.06.2025.

Čudesno jutro

Postoje jutra koja ne obećavaju ništa posebno. Krenete, nekamo, bez osobitih očekivanja, s nekom malom obavezom pred sobom, a dan vam, gotovo neprimjetno, ispiše priču koja vas još dugo nakon toga prati.
Tako je bilo i jučer, u zagrebačkom naselju Prečko.
Stižem tramvajem do zadnje stanice - okretišta. U džepu mobitel, dogovor s kolegicom da me pokupi i odvezemo se do Stubaka, na Festival poezije 'Nagrada Vesna Parun', prema nečemu otvorenom i zanimljivom, te u osnovi bez većih zahtjeva, osim radosti druženja uz poeziju. Stigla sam ranije i sjela na klupicu nasuprot tramvajima koji su čekali svoj red za polazak. Mirni, plavi, ukočeni, kao da ne voze nigdje, samo stoje u tom zelenilu, kao statue, čuvaju granicu između stvarnosti i snova. U toj mirnoći bilo je nečega smirujućeg, gotovo simboličnog. Usred parka, tramvaji su djelovali besprijekorno nestvarno. Nepomični, plavi, među krošnjama.
I tada odjednom pas. S druge strane ulice, sitan i odlučan da krene prema meni. Vodi ga postariji muškarac, nevoljko slijedeći njegovu namjeru, ali malenog mješanca nije briga. Čim me ugledao, odmah je počeo povlačiti uzicu, prešao cestu i skočio na klupu, do mene.
Pozdravio me s onim najiskrenijim, životinjskim zanosom koji rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Riječju neizrecivo, ali prisnošću savršeno jasno. To slatko stvorenje isijavalo je neku drevnu, neobjašnjivu radost. Ljubaznost koja ne traži razlog. Niti ime.
Znam, psi su često takvi, često reagiraju srdačno prema potpunim strancima. Spontani su, razdragani, otvoreni svijetu. No ovaj susret nije bio slučajan, ovo je bilo drugačije. Kratki trenutak, ali pun značenja. Kao da nas nešto starije i nevidljivo već povezuje. Nešto u njegovom pogledu, u skoku, u dodiru šapica na klupici, govorilo je o vezi koja nije od danas. O nekoj nevidljivoj niti koja na poseban način spaja ljude i životinje.
Pitala sam čovjeka ponaša li se njegov pas tako prema svima. Odgovorio je potvrdno, no škrto, nezainteresirano, bez trunke želje za komunikacijom. Možda je govorio istinu, no zbog načina na koji je to izrekao, prije bi se dalo zaključiti da nije bio posve iskren. Ja sam, kao i u većini slučajeva, vjerovala vlastitom osjećaju, jer neki odgovori ne dolaze iz riječi.
Mali pas se pak ponašao kao da zna nešto više od nas..., od ljudi.
Kada je Max skočio natrag na pločnik, pozvala sam ga imenom, okrenuo se, mahnuo repićem za rastanak, i nestao niz ulicu. Sa svojim čovjekom. Ali nešto od njega ostalo je sa mnom.
Ne mogu ga prestati dozivati u mislima, to malo biće koje se napreglo preko svojih mogućnosti, da mi priđe sasvim blizu, bez zadrške, bez čekanja da ga pozovem.
Samo me sasvim mala djeca i životinje, naročito psi, mogu taknuti na takav način. Njihova bezazlenost, nepogrešiv instinkt i neposrednost, diraju dublje nego bilo koja ljudska velika gesta.
Neki dani sretni su upravo zbog sitnica koje drugi možda i ne primijete. Meni je taj jedan susret bio dovoljan. Osjećala sam se ispunjeno i bezbrižno. Mogla sam se, mirne duše, istom vratiti kući, no Jelena je uskoro stigla, i mi krenusmo prema poetskom susretu, prema ljetu koje se upravo počelo glasati.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv