...A ja bih, bludnica, u nju odmah... frenetičnim ujedom, nepozvana, da skršim otpor kojim štitiš malu utvrdu.
Da smo se prošle večeri čuli, monogošta bih ti rekla, samo da smo osluhnuli jedno drugog šapat, glas. Baš sinoć, dok na mene nemilice obrušavao se mrak, ne štedeći me, bodući poput oštrih vrhova polomljenog crnog stakla, a njegove krhotine zabadale se u moje tijelo poleglo u bolesti za tobom.
Često sanjam bodeže i prijetnje, vlakove i odlaske, voz kojim nikad neću otputovati do tebe, jer ti ne bi znao tko sam, kao što ne znaš ni sada, danas kad gledam u tvoje ruke, preko puta mene, za stolom za kojim sjedimo sami i kao stranci koji se ne usude dodirnuti. Zašto nismo bili bliže jedno drugom? Jesmo li se plašili da bismo se mogli dotaknuti, da bi nas moglo ponijeti, da bih zaronila u tebe, ne mareći nizašto...no ti si morao otići...bez mojih usana koje poželjeh utisnuti u tebe, ugravirati se u jednu od tvojih putenih točaka koju pomno čuvaš, jedinu netaknutu, taj dio tebe do kojeg još nitko nije uspio doprijeti, da ga opipa, oćuti... A ja bih, bludnica, u nju odmah... frenetičnim ujedom, nepozvana, da skršim otpor kojim štitiš malu utvrdu.
Kako bi, dakle, mogao prepoznati moju smjelost? Bi li mogao znati da iz mene potmulo pomalja se lava kojom bih mogla prekriti te samo nakratko, možda nedovoljno dugo za nešto što zvalo bi se ljubav. Obilazio bi oko mene poput dražesnog dječarca i pitao se u sebi: „Tko je ona? Tko je?” Ali ja sam ona koju osjećaš, rekla bih ti naglas, umišljajući sebi kako znam o čemu razmišljaš.
"No, ti me ne osjećaš."
Bi li se, zbunjen od nelagode prenuo?
Te noći bilo je nepodnošljivo mučno čekati te u predvorju hotela gdje se pripremalo vjenčanje. U moju sobu stizale su ruže, meni koja se ne udajem, niti to želim, dok ti u udaljenoj prostoriji uvjeravaš odgovorne za sigurnost, da nitko neželjen nema pravo svjedočiti tvome slavlju, tvojoj sreći. Taj 'netko' bila je ona, moja nekadašnja družica, drska i ohola, ljutita i ljubomorna. Kako da je se otarasimo, nismo znali, nismo imali tjelohranitelje, stražare, romantičnu vojsku zaštitnika zaljubljenih, te kao u mnogim snima, ne bijasmo dovoljno lucidni i domišljati.
U mome fikcijskom filmu to bismo lako riješili, bez nasilja, ali bez sumnje djelotvorno. Ti bi se vratio brzo, i ja bih vidjela tvoje lice za kojim godinama čeznem, tvoje oči koje vole.
Međutim, u tom se snu pojavio muškarac koji je bio poput čuvara dragocjenosti moje nutrine. Strpljivo i šutke čekao je sa mnom da ta noćna mora napokon završi, taj pasivnoagresivni teror nad nama. Sjedili smo u predvorju luksuznog hotela s impozantnim kristalnim lusterima i njihovom svjetlošću koja se posvuda prosipala poput šarenih grumena, lijepeći po nama nepravilne sličice prošarane zrncima svjetlucave prašine, ahata.
Osjećajno oruđe bilo nam je nadohvat ruku; nismo ga upotrijebili. Svi alati bili su zaključani u ladicama, vrijednosti i blaga koja čuvasmo za neke bolje dane koji možda neće doći.
No taj dan, unatoč svemu, svoj boli i preprekama, bio je nabolji, međutim mi to nismo znali.
Mada prekriven sjenkama sna, vrijedan je da se upamti.