Postoje jutra koja ne obećavaju ništa posebno. Krenete, nekamo, bez osobitih očekivanja, s nekom malom obavezom pred sobom, a dan vam, gotovo neprimjetno, ispiše priču koja vas još dugo nakon toga prati.
Tako je bilo i jučer, u zagrebačkom naselju Prečko.
Stižem tramvajem do zadnje stanice - okretišta. U džepu mobitel, dogovor s kolegicom da me pokupi i odvezemo se do Stubaka, na Festival poezije 'Nagrada Vesna Parun', prema nečemu otvorenom i zanimljivom, te u osnovi bez većih zahtjeva, osim radosti druženja uz poeziju. Stigla sam ranije i sjela na klupicu nasuprot tramvajima koji su čekali svoj red za polazak. Mirni, plavi, ukočeni, kao da ne voze nigdje, samo stoje u tom zelenilu, kao statue, čuvaju granicu između stvarnosti i snova. U toj mirnoći bilo je nečega smirujućeg, gotovo simboličnog. Usred parka, tramvaji su djelovali besprijekorno nestvarno. Nepomični, plavi, među krošnjama.
I tada odjednom pas. S druge strane ulice, sitan i odlučan da krene prema meni. Vodi ga postariji muškarac, nevoljko slijedeći njegovu namjeru, ali malenog mješanca nije briga. Čim me ugledao, odmah je počeo povlačiti uzicu, prešao cestu i skočio na klupu, do mene.
Pozdravio me s onim najiskrenijim, životinjskim zanosom koji rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Riječju neizrecivo, ali prisnošću savršeno jasno. To slatko stvorenje isijavalo je neku drevnu, neobjašnjivu radost. Ljubaznost koja ne traži razlog. Niti ime.
Znam, psi su često takvi, često reagiraju srdačno prema potpunim strancima. Spontani su, razdragani, otvoreni svijetu. No ovaj susret nije bio slučajan, ovo je bilo drugačije. Kratki trenutak, ali pun značenja. Kao da nas nešto starije i nevidljivo već povezuje. Nešto u njegovom pogledu, u skoku, u dodiru šapica na klupici, govorilo je o vezi koja nije od danas. O nekoj nevidljivoj niti koja na poseban način spaja ljude i životinje.
Pitala sam čovjeka ponaša li se njegov pas tako prema svima. Odgovorio je potvrdno, no škrto, nezainteresirano, bez trunke želje za komunikacijom. Možda je govorio istinu, no zbog načina na koji je to izrekao, prije bi se dalo zaključiti da nije bio posve iskren. Ja sam, kao i u većini slučajeva, vjerovala vlastitom osjećaju, jer neki odgovori ne dolaze iz riječi.
Mali pas se pak ponašao kao da zna nešto više od nas..., od ljudi.
Kada je Max skočio natrag na pločnik, pozvala sam ga imenom, okrenuo se, mahnuo repićem za rastanak, i nestao niz ulicu. Sa svojim čovjekom. Ali nešto od njega ostalo je sa mnom.
Ne mogu ga prestati dozivati u mislima, to malo biće koje se napreglo preko svojih mogućnosti, da mi priđe sasvim blizu, bez zadrške, bez čekanja da ga pozovem.
Samo me sasvim mala djeca i životinje, naročito psi, mogu taknuti na takav način. Njihova bezazlenost, nepogrešiv instinkt i neposrednost, diraju dublje nego bilo koja ljudska velika gesta.
Neki dani sretni su upravo zbog sitnica koje drugi možda i ne primijete. Meni je taj jedan susret bio dovoljan. Osjećala sam se ispunjeno i bezbrižno. Mogla sam se, mirne duše, istom vratiti kući, no Jelena je uskoro stigla, i mi krenusmo prema poetskom susretu, prema ljetu koje se upravo počelo glasati.
Post je objavljen 22.06.2025. u 10:39 sati.