I tek kad sam stigla kući i pogledala kroz prozor na čakovečki trg, obožavanu ulicu, zaleđenu prošlost, svoje nevidljive korake ukopane u asfaltu, tek tada sam shvatila što se doista dogodilo.
Igrajuć' se, bacala sam zamišljene čini, na sebe, produžavala ljepotu iščekivanja i neizvjesnosti, ne sluteći da bi mogle prerasti u agoniju. Poput djeteta koje ispaljuje petarde, želeći osvijetliti nebo, doživi puninu radosti, ne znajući da će njegovoj ugodi, svakim paljenjem žigica biti potrebno sve više primamljivih vatrenih kugli, rastućih sjajnosti.
Moja samoizazvana magija još uvijek obasjava mene i nebeski svod nad mnom, čineći moju fikciju istinskom, kao kad vremešni Robert Redford u mome snu, plivajući u Jadranskom moru, maše i doziva moje ime, govoreći: „Već tri godine ovdje, na festivalu.”
Ja tek kasnije, mnogo kasnije shvatim da njega više nema, i da je to pričin stvoren samo za mene, u kontekstu tog događanja i vremena u kojem s posve određenom svrhom zaboravljamo istinu, jer važno je ovo 'sada', ta živost, taj kraul u vodi, ruka koja izranja na pozdrav i riječi koje će boljeti tek sutra, kada osvijestimo da je katkad privid naša najvjernija stvarnost, matrica u kojoj ne dijelimo sebe i druge, na zbiljske i nestvarne, vjerne, ili nevjerne, sebi i onima koje volimo, one kojih više nema i koji su još uvijek s nama.
Ta tusta kaplja boli spuštala se niz moje tijelo sve do slabina, pekući, još dok je razdragano uzvikivao „Već tri godine!”.
Već tada moje je tijelo znalo, dok je um po običaju, braneći se, sediran, spavao, nespreman za buđenje, nepripremljen za svjesnost, zbilju. Naš um kojeg štite božanske sile, i naša tijela koja napada bol koju ne razumijemo odmah, dva su suprotstavljena pola naše stvarnosti, kao i promišljeno kreirane mašte.
I tek kad sam stigla kući i pogledala kroz prozor na Čakovečki trg, obožavanu ulicu, zaleđenu prošlost, svoje nevidljive korake ukopane u asfaltu, tek tada sam shvatila što se doista dogodilo. Kao iza prometne nesreće, kad hormon stresa ne dopušta da osjetimo svoje rane, a na rubu smo smrti - i sami, i oni koje ljubimo- koji bili su s nama u tragičnom času.
Ti si stajao dolje pred mojom zgradom, zagrebački dečko čijeg sam oca voljela, te isto kao i ja, sa zakašnjenjem shvaćao istinu, borio se za snovitost koja će tvoju realnost učiniti cjelovitom.
I kad se ostvari ono što želimo, za našu je sreću ponekad prekasno.