Pisanje me često suočava s tom istom granicom između onoga s čime se mogu nositi i onoga što me pritišče. Katkad pritom osjetim gotovo fizičku bol koja se penje uz nosnicu do čela.
Postoje keksi koje posebno volim. To su zapravo slani pereci. Suhi su i tvrdi, no zbog samo jedne slane točkice na njima, zapravo ih obožavam. Ponekad otrgnem onaj dio oko te slanosti i samo to pojedem. Ostalo sačuvam za dane u kojima će biti njihova nestašica, a ja ću možda baš tada čeznuti za njima. Jer oni nisu baš uvijek dostupni. Upravo zbog pomame za njima, oni su svojevrsna elita na polici s koje svi grabe upravo njih- to katkad prepečeno slano pecivo, poredano u četiri reda, u prozirnom neuglednom pakiranju.
Izgleda da je moj ukus sasvim običan.
U takvim ću trenucima, dakle, uzeti njihove polomljene dijelove, i srkati iz njih tragove preostale slanosti; možda čak uživati u njima kao da su cjeloviti, kao da im ne fali ona ranije izdvojena, omiljena bijela pjega.
Mislim da bismo u životu, na taj način, trebali prihvaćati i ljude; sa svim njihovim privlačnim i manje privlačnim dijelovima. Trebali bismo znati uzeti ono što nam je u druženju s njima najbolje, a zanemariti ono što nam ne odgovara; ne zato što nismo sposobni nositi se s tuđim, uvjetno rečeno nedostacima, nego zato što nijedna bliskost ne mora biti potpuna da bi bila prihvaćena.
Neke pak ljude, ako želimo biti posve iskreni, dovoljno je „uzimati“ u malim dozama. Njihova prisutnost nije ni otrov ni lijek; jednostavno je prejaka, previše zahtjevna ili nije u skladu s nama. A opet, oni su tu. Dio su našeg života, željeli mi to ili ne. I nije uvijek potrebno raskidati, prekidati, zauvijek zatvarati vrata. Dovoljno je znati koliko možemo podnijeti, i koliko nam je dovoljno.
Pisanje me često suočava s tom istom granicom između onoga s čime se mogu nositi i onoga što me pritišče. Katkad pritom osjetim gotovo fizičku bol koja se penje uz nosnicu do čela. Je li oduvijek bilo tako: uspon uz strmu stijenu do vrtoglavo visokog vrha? Kilometri prepreka, zadihanost, potom pogled unatrag u sve ono što je trebalo nadvladati.
Je li pjesnik u meni ponekad patio kako bi mogao pisati, ili je pisanje bilo samo neophodni rezultat tog začudnog osjećaja? Ne znam. Ali s vremenom sam naučila da je ono što izlazi na papir rijetko čista forma; češće je to talog iz unutarnje borbe, iz nečega što se nije moglo izreći na glas, ali se nije smjelo ni prešutjeti.
No, vratimo se na ljude. Oduvijek sam zapravo s njima bila oprezna. Nikada mi nisu bili potrebni više nego što je bilo nužno. Možda će zvučati surovo, no mislim da sam, i kroz njihovu malobrojnost u mom životu, što samo po sebi nešto govori, s njima osjećajno povezana upravo u mjeri koja od mene ne traži da ih posjedujem, popravljam ili napuštam.
Mada, bilo ih je, naravno, osobito u mladosti; lijepili su se za mene, ali i otpadali, kao na neravnu površinu utisnuti komadići stakla. Kao da nikada nisu bili namijenjeni trajnosti. A ponekad bi nas jednostavno razdvojilo vrijeme.
I tek sada shvaćam da mnogi od njih nisu ni bili potrebni, osim ako nije istina ono da svaki odnos služi „osobnom rastu“.
A onda se, nakon podužeg vremena, dogodi da dođe netko koga zavoliš odmah. Odjednom shvatiš da s tom osobom sve teče glatko, sve je na svom mjestu, premrežena je slanim točkicama taman koliko je potrebno i onako kako voliš. Ne moraš ništa uklanjati. Ne otkida ti se ništa od nje, takve kakva jest, jer je potpuna i, barem za tebe, savršena.