petak, 28.02.2020.

Dawson Church. Sinkronicitet.

Gotovo na samom početku svoje knjige "Um i materija", Dawson Church opisuje sinkronicitet koji mu se dogodio prije 15-ak godina kada je bio suočen s kratkim rokom za dovršavanje jedne druge knjige. Kako bi si omogućio mir za pisanje otputovao je na Havaje kako bi se intenzivno posvetio pisanju. Jedan dio dana koristio je za plivanje, ostatak za pisanje (usput, Einstein je mnoga svoja prijepodneva koristio za jedrenje, a ostatak dana da bi prokljuvio tajne svemira, pri čemu mu je jedrenje sigurno davalo potrebni vjetar u leđa i zrak u pluća kako bi mu mozak bolje radio, a također je i svirao violinu, tako da je i iz njegovog primjera jasno u kolikoj su sprezi umjetnost i znanost). Jednog dana otišao je na plivanje na jednu od prekrasnih plaža, dugu oko 150 metara. Uzeo je ronilačku opremu iz unajmljenog automobila, zaključao ga, spremio ključeve u džep i skočio u more. Na prstenu su bila dva ključa, jedan od automobila i drugi od apartmana. Sat vremena kasnije vratio se do automobila i ustanovio kako nema ključeva u džepu. Prvo je pomislio da su mu negdje ispali na putu od auta do mora, pa je detaljno pretražio put kojim je išao. Nije ih bilo. Ostala je mogućnost da su mu ispali za vrijeme ronjenja. Odlučio je ne paničariti, usredotočio se na svoje srce i zamislio kako ključevi lagano plutaju prema njemu, a tada je zaronio s ciljem da ih pronađe. Sustavno je prolazio tih 150 metara. "Glava mi je govorila da je to uzaludno, ali srce sam držao mekim i receptivnim." Sat vremena je tražio bez uspjeha kada se počelo mračiti. Iako je većina kupača bila otišla jer je dan bio pri kraju, vidio je oca s tri sina kako rone u blizini. Naizmjence su izranjali do dna i izranjali. "Intuicija me bocnula. Otplivao sam do njih i upitao: "Dečki, jeste li pronašli nešto na dnu?" Najmlađi dječak podigao je moje ključeve."

Dawson, koji je znanstvenik, ali i mistik u suvremenom smislu te riječi (to je kombinacija koja mi se sviđa), dalje piše: "Moj skeptičan um govori mi da postoji logično objašnjenje za svaki dio događaja s ključevima. Slučajno sam plivao uokolo u potrazi za ključevima upravo onoliko dugo koliko je onom dječaku bilo potrebno da ih pronađe. Slučajno sam krenuo prema obali upravo u trenutku kad je ta obitelj počela roniti. Oni su slučajno počeli roniti na mjestu na kojem su moji ključevi pali na dno. Dječak je slučajno primijetio maleni prsten s ključevima četiri metra duboko, u golemom zaljevu, nakon što se već bilo smračilo. Sve je to bilo slučajno.
Ali, nakon desetljeća tijekom kojih sam doživio stotine sličnih iskustava, moj skeptični um mora se zamisliti. Kako je moguće da se toliko mnogo vrlo malo vjerojatnih elemenata dogodi odjednom, kako bi urodili željenim rezultatom?"

Kad mi se i samom ne bi događali brojni sikroniciteti, ne znam što bih mislio o ovom njegovom iskustvu. Vjerojatno bih ga gledao kao zgodnu pričicu. Ali na temelju vlastitog iskustva, znam da u tome ima nešto puno više.

"Sinkronicitet je vječno prisutna stvarnost za one koji imaju oči." Jung

Jasno da Jung ne misli na "oči" u uobičajenom smislu. Pod "oči" se ovdje misli na otvorenost, spremnost, pozornost, budnost, a možemo reći i što manje gledanja tv-a i drugih ekrana, jer jedno isključuje drugo u većini slučajeva, osim u nekima.

Einstein: "Sinkronicitet je način na koji bog ostaje anoniman." Ovo je lijepo, poetski izraženo.

Dawson Church: "Sinkronicitet povezuje subjektivno i objektivno. Povezuje nematerijalan svijet uma i energije s materijalnim svijetom materije i oblika. Svjetovi uma i materije ostvaruju rezonanciju u tijeku sinkronih događaja."

That's all folks!







- 08:16 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.02.2020.

Sinkronicitet dana

Jučer u knjižnici bacim pogled po stolu na kojem su izdvojene mnoge knjige, za nekoliko sekundi primijetim nešto što me zanima, uzmem, a onda mi padne na pamet "Ikigai u praksi", jer sam htio ponovo pogledati jedno konkretno poglavlje, znam da sam ju viđao na tom stolu, to je deblja knjižica manjeg formata u tvrdim koricama, baš fino oblikovana, i ne vidim ju, jer je očito nema. Još malo pogledam, detaljno, ne, nije tu. Možda ću baciti pogled po policama malo kasnije, no u svakom slučaju pomirim se s tim da je nema, potpuno sam na čisto s tim. Ali prije tog "pomirenja" sam bio potpuno fokusiran na tu knjigu i otprilike u trenutku kad sam se pomirio s tim da je nema, djelatnica knjižnice, koja je sjedila za kompom tri metra dalje i upisivala nešto, ustane se, krene prema meni, pruža mi knjigu koju sam tražio i kaže: "Možda vas ovo zanima, samo sam ju kratko uzela." Ja stojim, u čudu, preuzimam knjigu i objašnjavam joj što se malo prije vrtilo u mojoj glavi. Zaključujemo kako je to ispalo vrlo "zanimljivo", a zapravo je i više nego zanimljivo. Gospođa uvijek sjedi za kompom i nešto upisuje kada se popnem na kat i nikad mi do sada nije na taj način ponudila neku knjigu. Što ju je sada potaknulo da mi ponudi točno ovu koju sam tražio? Zašto je išta spomenula, nije morala, jer okolo je jako puno razno raznih knjiga? Je li moguće da je na neki način moja fokusiranost na tu određenu knjigu pomakla nešto u djelatnici, što ju je, bez da ona zna zašto, pokrenulo da mi se obrati? Ne znam, ali znam da se dogodio vrlo zanimljiv sinkronicitet i to mi je dovoljno znati. Takve stvari se događaju na raznim nivoima, u vezi najrazličitijih situacija. Ne treba ih uopće analizirati, dovoljno im se diviti, što bi moglo dovesti do novih i novih sinkroniciteta. To su mala čuda koja nas okružuju, tj. mi smo dio tog čuda, odnosno cijelog tog procesa, cijelog tog postojanja i dinamike koja u njemu vlada. Ključ koji otvara vrata sinkronicitetima je pozornost.


- 07:35 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 26.02.2020.

- 09:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Jučer vjeverica, jutros neobično jato ptica.

Jučer rano u jutro, kad sam maknuo pogled sa stranice knjige, pažnju mi je privuklo neko stvorenje koje stoji relativno visoko na kabelu od struje. Ptica očito nije, za mačku je premalo. Vjeverica. Očito je nekako zalutala tamo, preko neke grane. Ubrzo je spretno odjurila po kabelu i nestala. Relativno često sretnem vjevericu i to su mi uvijek zanimljivi i ugodni susreti. Vrlo su simpatične. Ovdje prevladava neka crna, tamnosiva vrsta.
A jutros, ponovo kad sam maknuo pogled s knjige, iznenadio me tamni oblak u brzom pokretu. Veliko jato ptica. Vjerojatno oko dvjestotinjak ih je bilo. Oblak se najednom usmjerio prema goloj krošnji obližnjeg drveta i ptice su brzo posjedale po granama, smirile se i tu kratko odsjedile, kao ukras na krošnji. Najednom, opet su poletjele i ostavile krošnju golu kakvu su je i našli.

- 08:51 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

"Kada osjećaj cjelovitosti, zadovoljstvo sobom i ljubav prema sebi dolaze iznutra, jer ste se otisnuli dalje nego što ste smatrali mogućim i pobijedili svoja samonametnuta ograničenja, tada se počne događati ono neobično. Biti sretni sa sobom u sadašnjem trenutku i istodobno održavati san o svojoj budućnosti, recept je samoostvarenja."

Joe Dispenza

- 08:37 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 25.02.2020.

- 09:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Marin Miletić. Pramentalitet.

Kada je bio onaj famozni prosvjed tzv. prosvjetara u metropoli, nisam ga pratio i zahvaljujući tome bio sam oslobođen mogućnosti da me se truje s glupostima koje su se tamo izvaljivale. Ali s obzirom da ne živim u džungli, već, eto, koristim blagodati interneta, svako malo bi odnekuda iskakale informacije o isto tako famoznom govoru riječkog nadobudnog tzv. vjeroučitelja Marina Miletića. Kliknem na youtubeu tada i odlučim odvojiti nekoliko minuta, znajući unaprijed da će to biti bačenih nekoliko minuta, jer ne može biti drugačije. Naravno, Marin se nalupetao, poveden ulicom i ruljom. Glupost na glupost na glupost. Zahvaljujući tom kliku i logici internetskog marketinga, od tada mi se redovito nude gospodinovi videi i napisi, koji su ovome dnevna rutina. U većini slučajeva (u oko 99,9999 itd posto) mi ne pada na pamet da otvaram videa, jer to su totalna sranja, ali ponekad preletim rečenicu iz pisanih objava i ponekad sam pogledao po nekoliko komentara (usput, čovjeka redovito prati više od dvadeset tisuća ljudi). Na temelju toga, jasno je da postoji jedna pozamašna scena ovaca koje prate, lajkaju, podržavaju, šire, hrane se s takvim glupostima. Kada vidi da se drugi hrane glupostima koje servira, da mljackaju, žvaču i podržavaju, to Marinu daje velik podstrek i vjetar u leđa da proizvodi još više takvog smeća i tako se stvar širi, održava i raste. A sve su to kompletne gluposti kojima nije mjesto u ovom dobu. To je kao da za paljenje vatre koristite trenje, da trljate i trljate nekim štapićom omotanim nekom špagicom, dok ne uspijete zapaliti nešto suhe trave kako biste dobili vatru i spekli meso životinje koju ste maloprije uspjeli uhvatiti i ubiti. To je primitivan i zaostao način i za zapaliti vatru i za nahraniti se. Dvadeset prvo stoljeće je. Danas se vatra može upaliti jednostavnije, postoje šibice i upaljači, nije potrebno kao divljak trljati štapićem da se postigne iskra. Nije potrebno kao divljak pričati o tome kako vas je čovjek koji je živio prije dvije tisuće godina spasio svojom ljubavlju i smrću. Danas znamo da je ljubav neprestano tu i da joj imamo pristup bez da budemo divljaci ili sudjelujemo u primitivnim ritualima. Danas je dvadeset i prvo stoljeće, ali još uvijek su u njemu prisutni i ostaci i načini davnih stoljeća. Miletić je utjelovljenje tih primitivizama. Potpuno indoktrinirano stvorenje uvjereno kako širi "sretnu vijest", a zapravo u procesu tog širenja njegov nabildani ego uživa u silnoj pažnji koju dobiva od silnih, ne baš intelitentnih, pratitelja. Takvih ljudi je puno. Takav je i mentalitet Nine Raspudića, Marka Perkovića, Tonija Cetinskog, Bože Petrova i mnogih, mnogih drugih. Postoje i njihovi oponenti, takozvani socijalisti, crveni itd., s kojima normalan, mentalno zdrav čovjek ne bi volio imati posla, kao što su Zoran Milanović, Nenad Stazić, Arsen Bauk, Gordan Maras, Bojan Glavašević i opet - mnogi, mnogi drugi, isto je nepregledan niz. Sve su to dva lica iste medalje. A ta medalja nema sjaja, osim lažnog.

- 08:46 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.02.2020.

Why worry now?

Neobično je da sam ovu pjesmu čuo nekoliko puta zadnjih dana, a ne može ju se čuti po radijima tako često. Privukla mi je uho za zvučnik prvi put i svaki sljedeći put. Odlična je. Why worry? Ima u tome malo više od jednostavnog pitanja. Zašto se brinuti? Na jednom dubinskom nivou postojanja i shvaćanja, nema nikakvog razloga za brigu. Mnoge stvari koje se događaju su pokretač za djelovanje, ali ne i za brigu, ona samo smanjuje sposobnost djelovanja, zato nije poželjna u sustavu. Kada je naš sustav stabilan i uravnotežen, on se ne hvata za površne razloge za brigu, ne obraća pažnju na njih; on teži kreativnosti i mogućnosti stvaranja i izražavanja onoga što je u njemu.

- 07:38 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.02.2020.

- 13:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Dosada. Svrha.

sinoćnji razgovor:
Kćer: Dosadno mi je.
Tata: Odlično.
K: Upravo sam rekla da mi je dosadno, a ti kažeš da je to odlično!
T: Zato jer je. Ako imaš vremena za dosadu, iz dosade se može pojaviti nova ideja, koja će te zainteresirati i tako ti prestaje biti dosadno i počinje ti biti zanimljivo.
K: Kada prestaje dosada? Jaslice - dosada. Vrtić - dosada. Škola - dosada. Posao - dosada. Mirovina - dosada. Kada to prestaje?
T: Baš si zabavna. Kao prvo, u jaslice nisi ni išla. Vrtić ti je dobrim dijelom bio zanimljiv. Škola je, pa, takva kakva je, tu za sada ne možemo puno napraviti, pa ju je najbolje prihvatiti. za sada.

(intermezzo: u trenutku pisanja, sljedeće, tj. ovo jutro, kćer uleće u sobu i ponovo izjavi nešto o dosadi. Tata kaže kako upravo piše o tome. O čemu?, pita ona. O dosadi, kaže on i pročita joj prethodno napisano. Ona se smijulji jer prepoznaje sinoćnji razgovor, ali napominje kako "nije baš sve tako rekla". Tata kaže da zna nije, ali da u proces mora uključiti svoju spisateljsku slobodu, ali da poanta ostaje ista. A sad idemo dalje.)

K: Koja je svrha mog života?
T: Ovo pitanje nisam očekivao još koju godinu ili malo više od koje godine i zanimljivo mi je da ga postavljaš. Kao prvo i osnovno, život nema nikakvu posebnu svrhu. A za potrebe odgovora na tvoje pitanje, svrha života je da budeš sretna i kreativna. To ti je svrha sada i to je svrha uvijek. Nema druge svrhe. Sretna i kreativna! Sve je u tvojim rukama. Idemo sada na "Ding dong priče"?
K: Može.

- 10:41 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dostupan na mailu:
alen1zoric@gmail.com





Blog, pretežito, o modi i trendovima. Kako pronaći vlastiti stil, kako zadiviti okolinu, kako postati popularan itd. Upute, smjernice, odgovori, rješenja i savjeti! Sve na jednom mjestu.


Samo ti troši svoje vrijeme i energiju (jedine stvarne resurse koje imaš) na povlačenje prsta po ekranu, gutanje nebitnih sadržaja, postani ovisan o ispraznostima svih vrsta i nemoj si dozvoliti predah u kojem bi se mogla pojaviti trunka mogućnosti da živiš Stvarno. Pusti drugima da misle za tebe i da te usmjeravaju, dozvoli im i zamoli ih da ti jave čim se pojavi novi model uređaja bez kojeg ti je život postao nezamisliv. Stvarni život je tipkicu daleko, ali ona je tako nedostižna, zar ne? Ali ne brini, ako su i svi drugi ludi, to znači da su svi "normalni", pa onda nema problema.

























Pola stoljeća brušenja alata nakon epohalne "It's all right ma'(I'm only bleeding)", kao rezultat je nastalo ovo:


Tekst je, razumije se, višeslojan i mnogostruko primjenjiv. Zvoni mi ovaj stih "Greatest magic trick ever under the sun" kao najbolji opis trenutnog paralizirajućeg stanja plave planete.





counter free












. . .