...za onim što smo mogli imati... a možda previše očekujem od ljudi!?

Nije svaka misao naša. Ne moramo prihvatiti svaku misao. One koje prihvatimo kreiraju naš karakter, no ne i Duh. Duh je iznad nas, ali u nama, on je čist i pripada Ocu. Kakvi ćemo u ovom svijetu/životu biti, ovisi potpuno o nama. U moru svakojakih misli, treba znati razlučivati one koje valjaju od onih koje ne valjaju, tj. one koje su korisne za naš Duh, od kojih se istinski osjećamo dobro i ispunjeno. Poanta je da izbrusimo svoje filtere i uskladimo svoje karaktere što je više moguće s Duhom. Kad to uspijemo, bit ćemo korak bliže našem pravom domu.

...koliko mi značiš, koliko si mi bitna, vidim te u cijelosti tvog bića, sa svim manama i vrlinama, i milo mi je, ali to sve nema nekog smisla ako ti ne vidiš i mene... jer da bi napredovali, oboje moramo dobro vidjeti da bi mogli jedno drugome oči otvarati. Svima nam je to potrebno bez da smo toga svjesni. Žalosno je što ljudi olako odustaju, što im je bitnije biti u pravu nego ispravljeni, ugođeni nego produhovljeni, što im je lakše povjerovati u vlastito poimanje ljubavi nego što ljubav uistinu jest.

Sve ono što znamo o sebi, On zna. Sve ono što skrivamo pred drugima, On zna. Zna i ono što mi još ne znamo, što ne razumijemo, On razumije i zna. Zna svaku našu misao, namjeru, emociju, bol i djelo. Pred Njim smo doslovno goli. Nema toga što Mu možemo sakriti, nema tog opravdanja s kojim se možemo braniti, nema te laži s kojom ga možemo obmanuti, jer On je Istina sama po sebi... a sad zamislimo da tako ogoljeni stojimo pred Njim.

Iskreno se nadam da si oprostio svim dušama koje su otišle prijevremeno, jer više nisu mogle podnijeti teret života i svega. Nadam se da razumiješ i da voliš dovoljno da se smiluješ i da im oprostiš.

What kind of human beings we are if someone/the state can still tell us to go and attack others, go and kill another human beings, go and destroy their long gathered and build goods and inheritance, for some crazy idea of grabbing and conquering. We are surprised by other kinds of brain washing, but this is the same pattern here and the proof that humans still don't use their own heads and hearts. As technology grows further and advances, a logical succession would be that we are progressing and growing too, but yet we still allow so much injustice, hunger and pain in our world. This makes me really sad and this doesn't stops here. We are also abusing emotions and feelings of others by imprudent and heartless actions in our interpersonal relationships. I'm so happy when I find honest and good examples of us, individuals who care about their spiritual progress, that are kind and friendly despite our harsh reality, but I'm also disappointed that there are no more of us, that we are dispersed when we should stick together. I thank God for every person I truly value in my life and hope that these seeds will spread so much all over the world one day and that it will make a huge impact to the world.

Long time ago I took a photo
It was a wooden smiley with cracked smile
Someone broke it
It can never be repaired
Even if you glue it
It will never be the same

Just like me

Lako ih je prepoznati. Potiču sebičnost, oholost i materijalizam. Ljudskost etiketiraju kao negativno, promiću lažne vrijednosti u svrhu punjenja ega, promoviraju recepte za bogaćenje, uglavnom odmiču ljude od Boga i od ljudi. Lako se zaplesti u njihove zamke, pogotovo ako si naivan/na, ranjiv/va... Kako ljude odvratiti od tih laži? Ha nikako, ako sami ne traže smisao u svemu. Nekad je ljudima lakše povesti se za gotovim rješenjima nego sami doći do istine. Žalosno ali istinito. A samo da malo razmisle o motivima istih, lako bi ih prepoznali i raskrinkali. Postavljam si pitanje, zašto je ljudima danas tako teško misliti svojom glavom i voditi se vlastitim srcem?

...kad trebam birati voljeti te ili mrziti, odabirem voljeti, jer mrziti je lako. Za ljubav treba puno više truda i snage, vjere, no vjerujem da će na koncu vrijediti... biram trnovitiji put, znam, više će boljeti, više ću suza proliti, ne nisam mazohista, ali ne želim niti jedan drugi put pohoditi... ova leđa podnose cijeli život šibanje, podnijet će i tvoje šibe...

Bez njega nema osobnog rasta ni iscjeljenja. Praštanje je plemenitost. Praštanje je kad znaš da nekog možeš zgazit, a ipak to ne učiniš, nego pružiš ruku. Praštanje je empatija za druge, brisanje suza drugoj osobi i unošenje svjetla u nečiji život. Zaista, u kakvom svijetu živimo, po kojim se principima u životu navodimo, uvijek ću izabrati praštanje, jer je toga premalo u ovome svijetu, jer treba ljudima maknuti kaljuž s očiju, blato sa srca, jer želim iscjeljivati, a ne gaziti. Kad praštanje ima smisla...