petak, 13.02.2026.
Ma ništa, sve po starom
Petak je 13. i putujem u grad u kojem sam odrasla.
Ne volim reći “rodni”. Rodni zvuči kao da tamo pripadam.
Ja tamo ne pripadam već dugo, ali to mjesto to još nije shvatilo.
Zanimljivo je kako se ne bojim puta, nego dolaska.
Put je neutralan. Na putu sam samo žena u autobusu/vlaku s torbom i previše misli.
Dolazak je problem.
Jer grad pamti verziju mene koju sam pokušala zaboraviti, ali on nije.
U tom gradu još uvijek postoji djevojčica koja vjeruje odraslima, tinejdžerica koja misli da će jednog dana sve imati smisla i mlada osoba koja je uvjerena da samo treba još malo izdržati.
Ja više nisam nijedna od njih.
Ali...
Veselim se susretu s obitelji.
Zagrljajima, poznatim glasovima i onom osjećaju da nekome postojim cijeli život, a ne samo od zadnjeg WhatsApp javljanja.
A tu postoji i drugi dio koji dolazi u paketu.
Razgovori.
Ne pravi razgovori, nego oni obiteljski, korektni, pažljivi, puni pitanja na koja postoji samo jedan prihvatljiv odgovor.
Prvo pitanje je uvijek isto.
“Šta ima novog?”
Stvarni odgovor nikad nije opcija.
Jer kad bih rekla samo pola, baka bi me gledala onim pogledom u kojem već zove doktora, susjede, svece zaštitnike i, za svaki slučaj, vračare.
Postoji razina informacija koju moja baka može podnijeti: vrijeme, promet i jesam li gladna.
Sve ostalo bi se pretvorila u osobni projekt spašavanja mog života ili spašavanje njenog života jer bi doživjela srčani, a ja ovaj vikend stvarno nemam snage.
Dakle, to je pitanje na koje nikad ne mogu odgovoriti iskreno, i svi to nekako znaju, ali uredno nastavljamo tradiciju.
Pa kažem: “Ma ništa, sve po starom.”
U toj rečenici stane sve: umor, brige, neprospavane noći, stvari koje pokušavam riješiti i stvari koje ne mogu riješiti.
Ne lažem zato što ne vjerujem svojoj obitelji.
Lažem jer ih volim.
Postoje istine koje ne izgovaraš ne da bi sebe zaštitio, nego da bi zaštitio nekoga tko te gleda i želi samo čuti da si dobro.
A ja sam dovoljno dobro da mogu sjediti za stolom, jesti kolač i pričati o vremenu.
I ovaj put će to biti dovoljno.
- 10:06 -
