subota, 28.06.2025.
Borba
Svatko se sa boli i/ili traumom nosi na svoj način. Neki plaču danima dok se jednog dana ne probude i osjećaju se lakše, drugi pokrenu neki novi hobi ili se počnu baviti sportom, promjene način života, a ja pišem. To je moj način da se nosim sa ranama, onim nevidljivim...
Možda ponekad moje riječi zvuče djetinjasto, ponekad mračno, surovo ili kao da sebe žalim, ali istina je ta kako velika većina moje boli potječe iz mog najranijeg djetinjstva koja se ponavljala, protezala i stapala s novom boli u odrasloj dobi. Kao što cvijeće ne može rasti dok se ne počupa korov, tako ja ne mogu rasti dok ne “počupam” i ne riješim se toksičnih uvjerenja u koje sam vjerovala cijeli svoj život, a to postižem upravo pisanjem. Jednog dana vratit ću se na ove stranice i jasno vidjeti svoj napredak, trud, volju i želju da budem bolje, da budem bolja.
Ne tražim podršku niti razumijevanje, ovo su moje riječi, moj trud, znoj, krv u borbi sa najvećim neprijateljem, mojim umom.
- 10:30 -
četvrtak, 26.06.2025.
Sama
Naučeni ste da sam ja vreća za udaranje, jastuk za izbacivanje frustracije i bijesa nakupljenog u vama... a sada, kada sam rekla dosta, kada više ne želim sebi dozvolit da filtriram vašu bol kako bi vama bilo lakše, ja sam negativna i durim se bez veze. Žao mi je što ne vidite sebe, što ne znate koliku bol mi nanosite godinama, koliko noći sam zbog vas jecala i plakala u tišini i samoći. Koliko puta sam pravdala vaše riječi i djela iz ljubavi i nade da vam je istinski stalo do mene, a ne samo mojih “usluga”. Osjećam se kao da kidam dio svoje duše i srca, ali ne boli toliko jako kao što sam mislila da će boljeti. Čak osjećam i neku čudnu mirnoću i snagu... Bojala sam se, uvjeravala sebe kako ću bez vas biti izgubljena ne shvaćajući koliko sam izgubljena s vama ili zbog vas. Vrijeme je da odbacim utege koji me drže na zemlji, okove koji sprječavaju moja krila da budu raširena i oluje koje me ometaju da letim slobodno.
Vrijeme je da napokon prihvatim savjet starog mudraca:
-”Bolje sama nego u lošem društvu!” (Taman da ti je društvo obitelj)
Toliko sam čvrsto držala oči zatvorene zbog straha od samoće da nisam vidjela kako sam odavno već sama. Odavno već nisu ljudi uz mene na koje sam potajno računala. Sama sam ali nisam usamljena. Sama sam ali nisam više prestrašena. Sama sam ali nisam nemoćna. Sama sam ali ne i usamljena na ovom putu natrag k sebi.
- 16:54 -
ponedjeljak, 23.06.2025.
Zašto?
Još od kako sam bila dijete uporno su me svi pokušavali spustiti na zemlju, ugurati u neobične okvire čudnih oblika u koje se nisam uklapala. Svaki put bi mi virila glava, koljeno ili ruka jer je okvir previše tijesan ili bi se osjećala kao mrvica kruha u svemiru, prestrašena i izgubljena. Moji pokušaji da odustanem od traženja savršenog okvira bili su kažnjavani. Moja naivna i nevina mašta je vjerovala kako će sve to biti iza mene kada odrastem... “Radit ću što hoću”-tješila bi samu sebe.
Da sam barem znala što me čeka. Svijet odraslih nije uopće zabavan kao što sam vjerovala. Svi imaju siva, dosadna lica. Kreću se poput robota na svoje radno mjesto, obavljaju svoj posao bez imalo strasti, ljubavi, volje ili želje.
Nakon posla odlaze u svoje dosadne domove, bez emocija obavljaju sve “što moraju”, a odmor im se sastoji od otupljivanja mozgova uz pomoć malih ekrana. Legnu u hladne krevete i idući dan sve ide iz početka.
Među ljudima vlada crnilo, tuga, bijes, nezadovoljstvo, ljubomora, a kada se pojavi netko poput mene nazivaju me čudnom, pomalo ludom, djetinjastom kao da su zaboravili da postoje boje, sunce, radost i zabava.
Kada pokušam raširiti krila, čudovišta trče sa škarama da ih skrate, vežu me okovima kako ne bi poletjela i obojala svijet. Lijepe mi usta kako nitko ne bi čuo moje krikove, kako ne bi slučajno probudila ljude iz te tužne i okrutne hipnoze.
Zašto je toliko loše biti drugačiji? Zašto se moram sakrivati samo zato jer ne pripadam u niti jedan okvir unaprijed napravljen? Zašto se moram skrivati kako me ne bi kolektivno ušutkali? Ne sviđa mi se ovaj život, rođena sam da budem slobodna, svoja... Rođena sam da pokažem svijetu boje, radost i veselje...
Umjesto toga, ja sjedim u kutu mračne sobe, sakrivajući se od okrutnog bezbojnog svijeta.
- 15:10 -
petak, 20.06.2025.
Tko sam JA?
Jesam li toliko jaka ili toliko slaba pitanje je sada...
Odgovor na to kompleksno pitanje je gotovo pa nemoguće pronaći... Zašto?
Pa zato što sam kao dijete već naučila kako da "stvorim" i koristim maske za razne situacije. Kada sam trebala biti pristojna mala lutkica za pokazivanje, bila sam upravo to dok sam iznutra gorila kao živi plamen. Kada sam trebala biti poslušna, mirna, tiha, bila sam upravo to. Ako sam slučajno zaboravila svoju ulogu, jedan pogled roditelja bio mi je dovoljan da se sjetim svoje maske.
Kasnije u takozvanim buntovnim godinama pokušala sam odbaciti sve maske i biti svoja, pomalo divlja, vesela, razigrana kao malo dijete sa dozom "zrelosti". Moja buntovnost nikome nije dobro legla(ruku na srce, razumijem). Surađivala sam sa takozvanim stručnjacima, pokušala objasnit svoje osjećaje, svoju bol ali kako to obično bude, zaključak je bio kako je to samo pubertet, prerast ću to... Bit ću ja opet "normalna" i nisu pogriješili, bar ne puno.
Vratila sam se svom maskiranju i svi su opet bili sretni. U tom ništavilu, osjećaju samoće i praznine pojavio se "princ na bijelom konju" samo tada sam bila slijepa zbog suznih očiju i blještavila lažne ljubavi pa nisam vidjela da je to zapravo konj u zelenom vw polu. Dok sam ja to polako shvaćala, počela je potreba za novim maskama, novim prilagodbama samo da preživim još jedan dan. Nakon toliko godina zanemarivanja mojih osjećaja, zlostavljanja u djetinjstvu koje se nastavilo u odrasloj dobi smatram kako nisam niti jedno niti drugo... Ja sam jednostavno JA koja je naučila udovoljit drugima kako bi preživjela još jedan sat, dan, tjedan...
Sada kada nemam potrebu za time više, i dalje sam ja JA samo pomalo izgubljena, zbunjena i bez kompasa...
Volim li sebe?
Ja ni ne znam tko sam ja zapravo bez maske, bez pretvaranja ili bez prilagođavanja... Kako mogu voljeti nešto što ni sama ne znam što je?
- 15:54 -
srijeda, 18.06.2025.
Čudo
Još 2 puna dana. I to se sad čini kao planina koju trebam preći bosa, iscrpljena, s povezom na očima. Život mi je van balansa, rutina mi se promijenila, osjećam se izgubljeno…ovo je kaos van moje kontrole u kojem se ne snalazim.
Glava mi je maglovita, utišana, tražim smjer ali bezuspješno. Osjećaji su tupi, nedefinirani i osjećam se kao stranac u vlastitom tijelu. Pritisak da obavljam uobičajenu rutinu ali svaki zadatak se čini previše teško da uopće krenem…
Gledam iza sebe koliko sam već izdržala i pitam se kako sam dovraga uspjela?
I onda stanem, kažem sebi da ću napraviti samo ono što stvarno moram i gle čuda… od 5 „zadataka“ došla sam do 3 ekstra koja nisam planirala, samo sam „usput“ riješila…
- 12:26 -
ponedjeljak, 16.06.2025.
Svjetlost i tama
Letjela sam, visoko i nježno kao nikad do sada. Puna samopouzdanja i bez straha. Mirno i staloženo, prepustila sam se vjetru da me nosi dok promatram svijet ispod sebe. Tek ponekad sam spustila noge na zemlju da pružim pomoć onome kome treba, ali uskoro sam se opet vinula među oblake i uživala u tim rijetkim trenucima slobode i lakoće.
Uživala sam svake sekunde iako ih je bilo premalo.
Sada čujem taj mračni glas kako me doziva, moje vrijeme da budem ptica je isteklo...
Moram se vratiti duboko ispod površine i biti samo sjenka koja tu i tamo proviri na površinu tek toliko da kažem- :”Bok, još uvijek sam ovdje, čekam da se nebo oslobodi.”
Ne volim biti ovdje, ne sviđa mi se biti usamljena daleko od svih, ali ovaj je put malo drugačije, malo lakše.
Sada, prvi put jasno vidim sat koji odbrojava moju “kaznu”... iako se kazaljke pomiču malo naprijed, malo unatrag, znam da će doći taj trenutak kada će se kazaljke spojiti i ja ću to vidjeti. Ja ću to osjetiti i čuti kao što sam čula taj mračni glas koje me zove k sebi.
Spremna sam, gledati ću u tu točkicu svjetlosti iznad mene dok ne postane dovoljno velika da proletim kroz nju...
- 14:13 -
petak, 13.06.2025.
Pokušaj broj 2
Dobila sam zadatak od psihijatrice da napišem pismo mlađoj sebi. Pokušala sam napisat "onako kako treba zvučati" ali nije to to pa sam odlučila pokušati opet bez straha od osude.
Moram proći psihološko testiranje,ali potencijalne dijagnoze na prvu su:
1.Granični poremećaj osobnosti
2.Bipolarni poremećaj
Dobila sam tabletu(1) za lakše spavanje da izbacim alkohol koji mi je do sada bio "prva pomoć " da mogu spavat.
P.S. To što je "poremećaj" zvuči bolje i daje mi nadu za bolje "sutra"...
A sada pismo,ono pravo,iskreno...
Draga ja...
Teško mi je bit iskrena jer još uvijek u potpunosti ne razumijem sebe...i nemam pojma šta bi ti pomoglo sada, koje riječi bi te utješile u ovim trenucima zbunjenosti.
Dat ću sve od sebe da te ne zbunjujem još više.
Navodno je sve ok s tobom i nisi ti kriva za svoje osjećaje. Dobro ne baš ok, očito, ali da, nisi ti kriva. Krivi su ljudi koje nazivamo roditeljima jer ne znaju kako voljeti tebe ili možda samo ne vide koliko ti treba ljubav i da nisi toliko jaka kao što se pretvaraš da jesi. Vjeruj mi, znam kako se stvarno osjećaš, znam što radiš kako bi dobila mrvice ljubavi i pažnje s kojima si i više nego sretna jer i to malo je bolje nego ništa, je tako? E pa želim da znaš, nisi sama, buduća TI je tu da te zagrli i da budem uz tebe bez glume, da te volim bez uvjeta točno takvu kakva jesi... zbunjena, iscrpljena, bijesna, tužna i sve to u isto vrijeme. Dok si sa mnom ne trebaš se pretvarat da si nešto što nisi, ne trebaš bježati od realnosti u svoj mali balon mašte... Smiješ vrištati, smiješ plakati, smiješ se smijati i smiješ biti TI. Dok si sa mnom, na sigurnom si, razumijem te, vidim te i ne osuđujem. Ne mogu reći da te volim, ali možda zajedno možemo doći do toga. Reci mi, molim te, kako ti mogu pomoći? Tako si pametna, topla i nježna... Ne zaslužuješ da si ovako usamljena, ne zaslužuješ da trpiš toliko boli od rane koja krvari, ali nitko je ne vidi, ne možeš staviti flaster i čekati da prođe samo od sebe, ne možeš pričati o tome jer nitko te ne čuje...ali sada imaš mene i možeš mi reći sve. Tu sam i slušam te, dok isto tako sasvim je u redu da ne govoriš ništa....
Neću te napustiti niti ću dopustit da se osjećaš usamljeno opet.
Mogu ti pričat o budućnosti, želiš čut par zanimljivih stvari o sebi?
Ajmo redom...
Doći ćeš do trenutka pucanja i tražit ćeš očajno način da se osjećaš makar malo lakše... Jednog ćeš dana, uskoro, lupit šakom o zid, krvarit ćeš i shvatit da je osjećaš poprilično dobar. Nećeš si moći objasniti zašto, ali to neće biti ni bitno u tom trenutku. Nemoj osjećat krivicu kasnije jer to je sasvim u redu, nećeš imati drugog načina u tom trenutku... Tu počinje tvoja prava borba za život ili smrt. Past ćeš jako puno puta, bit će ti nezamislivo teško, bolno, ali svaki put iznova, ti ćeš se ustat sa poda i krenut naprijed... Svaki put sa novim razlogom. Nevjerojatno, znam...
Za koju godinu nećeš više imat razloga za ustajanje i biti ćeš uvjerena kako ništa više nema smisla i kako bi bilo bolje za tebe da si oduzmeš život... Spojler, još si/sam tu... Ajmo za sada preskočit taj dio, dovoljno je reći da koliko god se trudila nećeš uspjet u svom naumu...
Upoznat ćeš kretena koji će te zavest, iskoristit to što si jako ranjiva i očajna za ljubavlju i pažnjom, pokušat će ti uništit život, rodit ćeš dvije djevojčice koje će biti tvoja snaga za koju nisi znala da postoji u tebi... Bit ćeš na dnu jako, jako puno puta, ali znaš šta? Vjerovala ili ne, na kraju tog apsurda ti ćeš nekako naći snagu da treći put bude konačni put da odeš od njega i njegovih ludih roditelja. Nemoj se kriviti jer nisi uspjela iz prve ili druge...
U tom procesu upoznat ćeš pomalo neobičnog čovjeka za kojeg nećeš znati dali je samo luđi od tebe ili je jednostavno tvoja srodna duša... Čuvaj ga jer on će biti jedina stabilnost u tvom životu. Biti će uz tebe bez obzira na sve, voljet će te i onda kada mu pokažeš SEBE iza maske, bez sakrivanja i glume... Totalni luđak, znaaammm... Ali voljet ćeš ga svim srcem i sve će biti lakše uz njega. Napokon ćeš shvatiti neke stvari o sebi uz njegovu pomoć. Samo budi strpljiva i ne gubi nadu.
Sada moram ići nažalost, ali nemoj zaboraviti, ako pogledaš iza sebe tu je uvijek tvoja prošla ti, pogledaj koliko si već daleko došla, budi ponosna na sebe, ako pogledaš naprijed, vidjeti ćeš mene, svoju buduću sebe, odraslu ženu, majku koja se i dalje bori ali niije više sama... A ako pogledaš sadašnjost, zapamti, nisi sama, imaš sebe i biti će bolje, jednog dana...
- 14:59 -
S ljubavlju
Draga mala ja,
Znam da si umorna. Znam da te boli nešto što ne znaš imenovati. Nitko ne vidi koliko se trudiš. Toliko puta si šutjela jer si mislila da to moraš. Toliko puta si bila hrabra kad nitko nije bio uz tebe.
Želim da znaš da nisi bila kriva. Nisi ti kriva za njihove riječi, za njihove udarce, za njihove šutnje. Ti si bila dijete. A djeca ne bi trebala učiti kako da izdrže, nego kako da budu voljena.
Zaslužila si više nježnosti. Zaslužila si nekoga tko bi te zagrlio i rekao: "Vidim te. Nisi sama. Tvoja bol ima smisla."
Znam da si često mislila da nešto nije u redu s tobom. Da si previše. Ili premalo. Da nešto fali. Ali ne fali ti ništa. Ti si cjelovita, čak i ako su te drugi pokušali slomiti.
Znam da ti je buka bila preglasna, tišina preteška, a tvoje misli kao oluja. Znam da si tražila mir, iako nisi znala gdje se to skriva. Ponekad si pokušavala nestati, ali nisi – i zbog toga ti pišem. Jer si uspjela.
Hvala ti što si izdržala sve što jesi. Hvala što si ostala ovdje, iako si toliko puta htjela otići. Hvala ti što si me dovela do ovog trenutka.
Od sad ja čuvam tebe. I nitko te više neće uvjeriti da ne vrijediš.
S ljubavlju,
ja – ona koja sad zna koliko si bila jaka...
- 13:10 -
četvrtak, 12.06.2025.
Strah
Bliži se i taj dan,zloglasni prvi pregled kod psihijatra. Toliko se bojim,predomislila sam se sto puta i pokušala sebe uvjerit kako to nije dobra idea. Kako se može od mene očekivat da nekoj nepoznatoj osobi otvorim dušu i kažem stvari koje nikome nikad nisam rekla. Kako da se suočim sa time da nakon 12 godina borbe sama sa sobom bez ičije pomoći sada trebam pomoć. Bojim se i eventualne dijagnoze jer nisam se nikad usudila da razmišljam o tome kako se zove to s čime se borim. Čim dobije ime postaje stvarno,nije više "nevidljivo" i neću moć opet stavit masku i pravit se kako je sve u redu dok se raspadam iznutra. Čak sam se i pripremila,napisala tekst kao uvod,tko sam i sa čime se mučim...I iako sam se pripremila i potrudila da sve prođe kako treba,razmišljam da ne odem na taj pregled jer se bojim da će mi reći kako meni nema pomoći....
- 10:12 -
utorak, 10.06.2025.
Hrabrost
Život udara tamo di najviše boli. Nije dovoljno što nisi sa nama nego moram tvoju sudbinu prepustit u ruke ljudima koji su mjesecima ignorirali moje krikove... Mjeseci upozoravanja,prijavljivanja i molbi da se nešto poduzme. Tek kada si ti moja hrabra mala lavica uzela stvar u svoje ruke i sjetila se što sam te učila, stvari su se pomakle sa mrtve točke. Ponosna sam... Uz silne ljekove od kojih jedva da funkcioniraš,bila si hrabra i zvala 112. Spasila si sebe od monstruma koji su te pokušali slomiti da zaboraviš na one koji te vole i bore se za tebe. Biti će teško,neopisivo,ali nas nećeš izgubiti nikad. Uvijek ćemo biti uz tebe pa čak i onda ako te pošalju na drugi kraj svijeta. Nema odustajanja,dokazale smo obje da smo jake i da se ne bojimo nasilnika. Napokon opet imam mrvicu nade kako ćeš izrasti u pametnu,snažnu mladu damu.
- 08:46 -
srijeda, 04.06.2025.
Dilema
UPOZORENJE!!!SADRŽAJ MOŽE BITI UZNEMIRUJUĆI ZA NEKE LJUDE.
U jednom trenutku želim vrištati, u drugom želim sjediti u mraku i tišini i samo plakati... Ne mogu jedno ni drugo. Nije mi dopušteno da ja budem ja. Nije mi dopušteno da izrazim svoje osjećaje. Tjera me se da glumim, potisnem, sakrijem... a kad “puknem” nisam normalna. Ovaj svijet nema jebenog smisla...aaaaaaaaa
Mrzim sebe dok odlučujem da želim sebi dobro/bolje. Želim nestat dok želim ostat živa za svoju djecu. Ozljeđujem se za “trenutak olakšanja” dok idući dan se grizem zbog toga.
Ne mogu, a idem. Želim, a ne mogu. Sanjam dok stojim na istom mjestu. Idem naprijed dok zapravo ne radim ništa.
Na kraju krajeva,krvarim samo da se uvjerim da sam još živa dok se osjećam mrtvo iznutra.
- 16:06 -
Vrtlog
Sjedim jučer sama i razmišljam o svemu. Preispitujem svoje odluke,stare i nove. Jesam li mogla/trebala učiniti nešto drugačije? I onda se opet vratim na ono kako je vrijeme da se pobrinem o sebi pa naravno epizoda grižnje savjesti jer tko će se brinut za druge ako se ja brinem o sebi...Pa malo panike o budućnosti i onda moje "omiljeno",paraliza,nemoć,praznina...
Jedino pozitivno od svega bar sam odspavala malo više nego inače....
- 09:47 -
utorak, 03.06.2025.
Izgubljena
Pokrećem svoj blog po tko zna koji put. To je moja vrsta "dnevnika" di čujem tuđa mišljenja dok se skrivam iza anonimnosti. Trenutno majka 3 djevojčice,2. brak,borba sa depresijom+anksioznost+PTSP(Dobitna kombinacija,znam),žrtva obiteljskog nasilja...Ali ne želim u negativu,želim svoj život preokrenut,sa 30 godina napokon stat na svoje noge i bit bolja osoba. Pobjedit strah,predrasude,osuđivanja,tračeve i druge gluposti zbog kojih se osjećam kao "Pale sam na Svijetu". U redu je što sam sama,u redu je što me boli,preživjet ću,ali nije u redu prihvatit toliku bol zbog mrvica sreće. Nije u redu dat 200% sebe da bi dobila 10% natrag. Volim svog muža, ali slomljen je isto kao što sam ja slomljena. Kako da pomognem sebi dok želim pomoći čovjeku koji ne želi promjenu? Nikako. Treba mi prostora da zacjelim svoje rane i njemu treba prostora da odluči što želi od sebe. I u redu je otići,maknut se iako se volimo(makar psihički). U redu je osjećati bol koja će nam možda pomoći da shvatimo tko smo i što želimo.
I dok sve to čitaš,klimaš glavom potvrdno...ali pitanje je,jel zbilja u redu? Ili je samo sebična potreba...Kako razlikovati sebičnost i brigu za sebe!?Kako razlikovati "U dobru i zlu ,zdravlju i bolesti,bogatstvu i siromaštvu dok nas smrt ne rastavi" od odlučila si dati to obećanje po drugi put i opet ga "prekršiti",uvjerenja kako nisi dobar/dobra za mene i moram se maknut kako bi bila bolja osoba/rodititelj našoj djeci... Ne znam ni sama odgovore na ta pitanja ali vjerujem da sam donesla pravu odluku koja će pomoći i meni i njemu.Tko zna,možda se opet nađemo(u romantičnom smislu)...
- 16:38 -
