Svatko se sa boli i/ili traumom nosi na svoj način. Neki plaču danima dok se jednog dana ne probude i osjećaju se lakše, drugi pokrenu neki novi hobi ili se počnu baviti sportom, promjene način života, a ja pišem. To je moj način da se nosim sa ranama, onim nevidljivim...
Možda ponekad moje riječi zvuče djetinjasto, ponekad mračno, surovo ili kao da sebe žalim, ali istina je ta kako velika većina moje boli potječe iz mog najranijeg djetinjstva koja se ponavljala, protezala i stapala s novom boli u odrasloj dobi. Kao što cvijeće ne može rasti dok se ne počupa korov, tako ja ne mogu rasti dok ne “počupam” i ne riješim se toksičnih uvjerenja u koje sam vjerovala cijeli svoj život, a to postižem upravo pisanjem. Jednog dana vratit ću se na ove stranice i jasno vidjeti svoj napredak, trud, volju i želju da budem bolje, da budem bolja.
Ne tražim podršku niti razumijevanje, ovo su moje riječi, moj trud, znoj, krv u borbi sa najvećim neprijateljem, mojim umom.
Post je objavljen 28.06.2025. u 10:30 sati.