Letjela sam, visoko i nježno kao nikad do sada. Puna samopouzdanja i bez straha. Mirno i staloženo, prepustila sam se vjetru da me nosi dok promatram svijet ispod sebe. Tek ponekad sam spustila noge na zemlju da pružim pomoć onome kome treba, ali uskoro sam se opet vinula među oblake i uživala u tim rijetkim trenucima slobode i lakoće.
Uživala sam svake sekunde iako ih je bilo premalo.
Sada čujem taj mračni glas kako me doziva, moje vrijeme da budem ptica je isteklo...
Moram se vratiti duboko ispod površine i biti samo sjenka koja tu i tamo proviri na površinu tek toliko da kažem- :”Bok, još uvijek sam ovdje, čekam da se nebo oslobodi.”
Ne volim biti ovdje, ne sviđa mi se biti usamljena daleko od svih, ali ovaj je put malo drugačije, malo lakše.
Sada, prvi put jasno vidim sat koji odbrojava moju “kaznu”... iako se kazaljke pomiču malo naprijed, malo unatrag, znam da će doći taj trenutak kada će se kazaljke spojiti i ja ću to vidjeti. Ja ću to osjetiti i čuti kao što sam čula taj mračni glas koje me zove k sebi.
Spremna sam, gledati ću u tu točkicu svjetlosti iznad mene dok ne postane dovoljno velika da proletim kroz nju...
Post je objavljen 16.06.2025. u 14:13 sati.