utorak, 03.06.2025.
Izgubljena
Pokrećem svoj blog po tko zna koji put. To je moja vrsta "dnevnika" di čujem tuđa mišljenja dok se skrivam iza anonimnosti. Trenutno majka 3 djevojčice,2. brak,borba sa depresijom+anksioznost+PTSP(Dobitna kombinacija,znam),žrtva obiteljskog nasilja...Ali ne želim u negativu,želim svoj život preokrenut,sa 30 godina napokon stat na svoje noge i bit bolja osoba. Pobjedit strah,predrasude,osuđivanja,tračeve i druge gluposti zbog kojih se osjećam kao "Pale sam na Svijetu". U redu je što sam sama,u redu je što me boli,preživjet ću,ali nije u redu prihvatit toliku bol zbog mrvica sreće. Nije u redu dat 200% sebe da bi dobila 10% natrag. Volim svog muža, ali slomljen je isto kao što sam ja slomljena. Kako da pomognem sebi dok želim pomoći čovjeku koji ne želi promjenu? Nikako. Treba mi prostora da zacjelim svoje rane i njemu treba prostora da odluči što želi od sebe. I u redu je otići,maknut se iako se volimo(makar psihički). U redu je osjećati bol koja će nam možda pomoći da shvatimo tko smo i što želimo.
I dok sve to čitaš,klimaš glavom potvrdno...ali pitanje je,jel zbilja u redu? Ili je samo sebična potreba...Kako razlikovati sebičnost i brigu za sebe!?Kako razlikovati "U dobru i zlu ,zdravlju i bolesti,bogatstvu i siromaštvu dok nas smrt ne rastavi" od odlučila si dati to obećanje po drugi put i opet ga "prekršiti",uvjerenja kako nisi dobar/dobra za mene i moram se maknut kako bi bila bolja osoba/rodititelj našoj djeci... Ne znam ni sama odgovore na ta pitanja ali vjerujem da sam donesla pravu odluku koja će pomoći i meni i njemu.Tko zna,možda se opet nađemo(u romantičnom smislu)...
- 16:38 -
