subota, 29.11.2025.
Horoskop
Danas vam donosim horoskop jer su se zvijezde, planeti i ostale svemirske pizdarije konačno uskladile… ili bar nisu u retrogradnom kaosu.
U prijevodu, danas se osjećam dobro nakon dugo vremena...
Ovan – Energija raste i sve što započnete danas lako se pokreće. Netko vas može ugodno iznenaditi podrškom.
Bik – Danas vas prati mir koji vam daje jasniji fokus. Mala promjena u rutini donosi veliki pomak.
Blizanci – Vaša rječitost blista i lako rješavate nesporazume. Stiže dobra vijest koja će vas razveseliti .
Rak – Emocije su stabilnije i jasnije nego inače. Danas posebno dobro primjećujete male, lijepe stvari.
Lav – Vaša kreativnost je na vrhuncu i privlačite pozitivne ljude. Netko prepoznaje vaš trud.
Djevica – Sve ide glatko i uspijevate organizirati više nego što ste planirali. Mali uspjeh diže raspoloženje.
Vaga – Danas širite harmoniju kamo god dođete. Pojavljuje se prilika za lijep društveni trenutak.
Škorpion – Vaši intuition vibe-ovi su jaki i vode vas u pravom smjeru. Danas možete riješiti nešto što odgađate.
Strijelac – Dan vam donosi dozu optimizma i slobode. Neočekivana ideja može biti zlatna.
Jarac – Fokus vam je oštar kao laserski snop. Danas vidite rezultate nekog starog truda.
Vodenjak – Inspiracija vam dolazi iz neobičnog izvora. Danas lako povezujete točke i vidite širu sliku.
Ribe – Vaša mašta i empatija otvaraju lijep trenutak s nekim. Osjećate se lakše i smirenije nego jučer.
- 10:28 -
petak, 28.11.2025.
Sjećanja
Još jedan obrambeni mehanizam koji je istovremeno fascinantan i zastrašujuć.
Ponekad me Facebook iznenadi uspomenom iz nekog “drugog života”. Tako je bilo i prije par dana. Video, moja djeca mala, na biciklama, bivši muž gura ih i pomaže s ravnotežom.
Gledam i ne sjećam se. Ništa.
Kao da ja nisam bila tamo, iako čujem svoj glas na snimci.
Vrtim opet. I opet.
Ništa.
Čudno mi je jer on gotovo nikad nije provodio vrijeme s djecom, kamoli da smo svi skupa vani.
Odustanem i vratim se svom danu.
I onda, idući dan, bljesak.
Mini film u glavi, kao da je netko pritisnuo “play”.
Sjećanje na to jutro… hladnoća u kući. Sama s djecom.
Doručak, kava, i onda on. Dolazi s dječjim biciklom, naređuje da obučem djecu jer idemo van isprobati novi poklon.
Sjećam se kako sam pomislila da možda opet slijedi niz “ljepših dana”.
Da ga je prošla ljutnja.
Sjećam se kako sam šminkom prekrivala masnice na vratu.
Sjećam se kako je urlao da ne snimam sebe. (Kasnije sam shvatila da šminka na dnevnom svjetlu nije imala nikakve šanse.)
Sjećam se kako je bacio biciklu i dijete na pod jer nije bilo onako kako je zamislio.
Sjećam se kako me vukao za kosu prema kući dok su djeca uplakana trčala za nama.
Sjećam se kako ih je zaključao u sobu.
Kako je mene odvukao u drugu i svega što se dešavalo iza zatvorenih vrata.
Iz te sobe nisam izašla sljedeća tri dana, ne svojom voljom.
Jasno mi je zašto se nekih stvari ne želim sjećati.
Zašto ih je moj mozak zaključao.
Ono što mi nije jasno jest zašto se ja, tvrdoglavo, uporno, iznova pokušavam izboriti s vlastitim mozgom… kao da kopam po pepelu samo da bih dokazala da je vatra stvarno postojala.
Možda zato što tek sada znam da sam preživjela.
A preživljeno traži svoj glas.
I svoje mjesto.
I svoj mir.
I taj život je dio mene iako se ne sjećam jako puno detalja i nisam sigurna želim li se sjećati.
- 15:31 -
četvrtak, 27.11.2025.
Reset ili glitch?
Ponekad se osjećam kao da se na trenutak resetiram. Kao da me netko izbacio iz vlastitog tijela i ostavio u onom istom osjećaju koji imam nakon buđenja iz noćne more — treba mi trenutak da shvatim gdje sam i što se događa. U zadnje vrijeme to mi se događa sve češće.
Volim reći da mi je “mozak zaspao". Tijelo nastavlja naučenu radnju, ali glava ode negdje potpuno drugdje, u neki mrak, u neku prazninu. U tim trenucima zapravo i nisam tu. Moj muž kaže da tada “gledam kroz stvari”, kao da mi se pogled probije kroz zidove i ode kilometrima daleko. Ne čujem ga, ne reagiram, ne vidim ništa ispred sebe. Samo stojim, odsutna.
Najgore je što to traje samo nekoliko sekundi, ali zbunjenost ostane mnogo dulje. Kao da sam izašla iz svog tijela pa se vratila, ali nešto mi nedostaje — kao da mi je netko istrgnuo komadić pamćenja dok me nije bilo. I onda tek shvatim što sam radila: sipam šećer u šalicu umjesto u staklenku, stojim ispred otvorenog frižidera i buljim u prazno, pustila sam vodu da šiklja dok ja gledam kroz nju kao da ne postoji.
To nisu samo zaboravljivosti ni rastresenost. To su kratki nestanci. Trenutci kad ja tu jesam, ali nisam.
To što mi se događa vrlo sliči epizodama odcijepljenosti, malim “pauzama” mozga koje se javljaju kada je osoba dugo pod stresom, iscrpljena, preplavljena ili predugo u stanju napetosti. Mozak se na trenutak isključi iz stvarnosti da bi se zaštitio. Tijelo ostane na autopilotu, ali svijest se povuče. To objašnjava i zašto traje samo par sekundi, ali ostavlja dug trag zbunjenosti: mozak se vraća, ali mu treba vremena da ponovno “složi sliku” gdje je i što se događa.
Opasno? Može biti u određenim situacijama. Do sada se nije ništa strašno dogodilo.
Zastrašujuće? Itekako.
- 10:11 -
srijeda, 26.11.2025.
Ljubav
Što je ljubav? Postoji li ta famozna emocija stvarno, kao ljutnja, tuga ili sreća? Ili je to samo marketinški trik koji nam prodaju u filmovima i čokoladicama u obliku srca? Jer iskreno, jako je čudno što nešto toliko “veliko” u našem životu zapravo zvuči kao mješavina kemijskog kaosa, dobrih namjera i čistog inata.
Djecu volimo jer su dio nas. Doslovno. Mala biološka proširenja našeg ega koja nam kradu san, hranu i živce, ali hej, barem liče na nas pa nam je teže naljutiti se (barem ne duže od 10 minuta). Ima logike voljeti nešto što je polovina tebe. To čak i mozak prihvaća bez puno filozofiranja.
Ali partneri? Znači, volimo nasumičnu osobu koju smo jednog dana sreli potpuno slučajno, u redu, kafiću, inboxu ili na nekakvom polumrtvom dejting appu i rekli si: “E, ovaj se ne čini opasno. Još ako preživimo prvi tjedan bez ubojstva, možda tu nešto ima.” I onda otkrijemo da možemo dijeliti krevet, kupatilo, povremene živčane slomove i raspoloženja koja se mijenjaju kao vremenska prognoza u travnju.
Možda je ljubav zapravo samo kompatibilnost živčanih sustava. Ili navika. Ili činjenica da smo našli nekoga čiji način žvakanja ne izaziva u nama želju da iskočimo kroz prozor.
Jer možda ljubav nije čarolija, nego ona smirena točka između “mogu te podnijeti” i “ponekad si mi čak i drag”. A možda je ipak nešto više, samo što sam preumorna da to formuliram bez kave koju sam potpuno izbacila iz života, za sada.
- 12:59 -
utorak, 25.11.2025.
Kamuflirana autodestrukcuja
Kad ljudi pričaju o ovisnostima, uvijek se vrte iste riječi: droga, alkohol, kocka.
Kao da je to to. Kao da je ljudski mozak toliko jednostavan.
A meni je život, čini se, dodijelio VIP propusnicu za sve ostale ovisnosti o kojima se ne priča.
One koje nemaju ime, nemaju upozorenje na kutiji, nemaju helpline broj.
One koje se uvaljaju u tvoj život tiho, kao “samo faza”.
A onda shvatiš da si godinama taoc nečega što nitko ni ne prepoznaje kao problem.
Meni se to događalo opet i opet.
Maknem se od jedne stvari, jedva, mukom, zubima i noktima.
I taman kad pomislim “super, evo me, napokon sam slobodna”, hop, mozak mi nađe novu zamjenu.
Kao da ima kreativni odjel samo za autodestrukciju.
Prošla sam samoozljeđivanje.
Ne zato što sam “htjela pažnju”, nego zato što sam na sekundu htjela tišinu u glavi.
To se, naravno, nigdje ne priznaje kao ovisnost. Ljudi to svrstaju u nešto “drugo”.
Ali tko je to iskusio, zna da te povuče. Da te vraća. Da te uvjeri da je to jedini način da izdržiš još jedan dan.
Prošla sam izolaciju.
Na početku je to bilo “treba mi malo mira”.
Kasnije više nije bilo malo.
A ja sam se navukla na tu tišinu kao da je neka vrsta sedativa. Na svoja 4 zida kao najjači oklop.
Teško je objasniti ljudima koliko je lako naviknuti se na to da ti nitko ništa ne traži, da se ne moraš pretvarati, da samo postojiš u miru s vlastitim kaosom.
Prošla sam i hranu. I glad.
Faze u kojima mi je hrana bila sidro.
Faze u kojima mi je glad bila kontrola.
Ni jedno ni drugo nije “zdravo”, ali kad se izgubiš, uhvatiš ono što možeš.
I naravno, igrice. Mobitel. Kompjuter.
To se najlakše sakrije. Svi bulje u ekrane, pa nitko ne skuži da ja buljim iz potpuno drugih razloga. Ne zato što mi je zabavno, nego zato što mi je mozak u stilu: “Ajmo bilo gdje, samo ne ovdje.”
Ali dobro, te faze me uvijek puste.
Odnesu me do neke točke, pa me ispuste ko lošu naviku.
I onda si mozak opet nađe novu zamjenu.
Trenutno sam navučena na knjige.
Utonem u njih kao da me netko povukao ispod površine.
Pročitam 400 stranica u jednom danu kao da će mi netko dati medalju.
Ne spavam jer “ajde još jedno poglavlje”, a onda još jedno, pa još jedno,
i evo me u 4 ujutro, vodeći ozbiljan pregovor sama sa sobom oko toga mogu li sutra funkcionirati.
(I mogu, naravno. Tko je jednom bio funkcionalni ovisnik, zna taj skill.)
Jer ja sve svoje obaveze odradim.
Sva očekivanja ispunim.
Sve držim pod kontrolom da nitko ne pati zbog mojih bijegova u druge univerzume.
A onda, kad završim…
ja elegantno pobjegnem u književnost.
Mislim, realno, bilo je i gorih mjesta na kojima sam se izgubila.
Kad sve skupim, kad sve stavim na jednu hrpu, sve moje “faze”, “navike”, “probleme”, “bijegove”…
Svi imaju isti korijen.
Autodestrukcija.
Možda zvuči dramatično, ali meni je to najiskrenije ime.
Jer to je točno onaj obrazac koji me pratio:
tražiš nešto što će utišati kaos, što će te na tren izbaciti iz vlastite glave, što će te zadržati na površini još pet minuta.
Ljudi koji to nikad nisu doživjeli često ne razumiju.
Kažu “to nije ovisnost”.
Naravno da neće razumjeti, nisu bili "unutra".
Nisu osjetili kako je kad ti mozak doslovno traži bilo što samo da preživi.
I upravo zato o tome pišem.
Jer šutnja je najvjerniji saveznik autodestrukcije.
A meni je dosta toga da se sve ovo gura pod tepih kao “nepostojeće”, “pretjerivanje” ili “fazu”.
Nije faza.
Nego obrazac.
I ako ga ne prepoznaš, gutat će te cijeli život, samo u različitim oblicima.
- 10:12 -
ponedjeljak, 24.11.2025.
Tvrdoglava kraljica mog biljnog groblja koja mi je spasila nogu
Ja sam stvarno loša u održavanju biljaka na životu, a budimo iskreni, nikad se nisam ni pretjerano trudila, zahvaljujući svojim alergijama. Oduvijek su mi se sviđali kaktusi jer “traže malo brige”, ali čak i oni umru sa mnom. Čak je i školski projekt s grahom završio kao totalni fijasko.
Jedina biljka koja je kod mene preživjela je aloe vera u tegli. Imam je već par godina i nemam pojma kako uspijeva, ali zahvalna sam joj na njezinoj tvrdoglavosti, pogotovo ovih dana. Spekla sam nogu kipućom vodom (od prepone do koljena) i, naravno, doma nema ništa osim aloe vere za mazanje. Bio je i vikend pa ljekarna nije radila. Opeklina se preko noći prepolovila, a bol je skoro nestala. Eto, ako je netko sumnjao u njezine magične sposobnosti, ja sam testirala na vlastitoj koži.
Ne znam je li ovo recenzija za aloe veru ili samo fina napomena svima da mi, pod svaku cijenu, ne poklanjaju biljke, osim možda još jednu vrlo tvrdoglavu aloe veru u tegli.
- 14:00 -
nedjelja, 23.11.2025.
Nevidljivi neprijatelj
Ponekad mi se čini da moj mozak živi svoj život, potpuno odvojen od mene. Kao da tamo negdje, u pozadini, stalno radi neki mračni streaming servis koji automatski pušta katastrofične filmove, u HD rezoluciji, bez pauze, bez mog dopuštenja.
Gledam stepenice i mozak počne računati koliko sekundi treba nekome da padne s vrha do dna, gdje bi slomio kost, na kojem bi se mjestu razbila glava. Ne zato što želim da se to dogodi, nego zato što je moj mozak hiperaktivan matematičar katastrofe koji sve pretvara u analizu rizika, tijela i gravitacije.
Moja psihijatrica kaže da je to normalno, dokle god ne želim nauditi sebi i dok kontroliram svoje porive. I znam da je u pravu. Nikad nisam imala problem s razlikovanjem misli od stvarnosti. Ne želim sebi nauditi. Znam to vrlo jasno.
Ali samo zato što nije opasno, ne znači da nije iscrpljujuće.
Jer stvarnost stalno daje materijal. Čujem da je netko doživio prometnu nesreću i mozak odmah napravi sto paralelnih scenarija. Kako je još moglo završiti, koliko gore je moglo biti, gdje je bila ključna sekunda. Kao da u glavi imam redatelja koji snima alternativne završetke nekog užasnog filma.
Kad dijete ide u školu, znam da je put isti kao i jučer, ali mozak izgenerira listu mogućih opasnosti brže nego što ja uspijem zakopčati kaput. “Što ako auto? Što ako pas? Što ako klizav pločnik? Što ako nešto potpuno besmisleno, ali tehnički moguće?” Sto puta “što ako” prije nego što dijete uopće dođe do ulaza.
Kad muž ide na posao, moj mozak već drži mapu grada s označenim raskrižjima koja su “najopasnija”, iako objektivno, ništa se ne događa. Samo mozak radi marljivo, kao da je na zadatku da me drži napetom.
A onda dođu ti trenuci koji me načnu iznutra. Kao kada se opečem vrelom vodom. Obična glupa slučajnost, trenutak nepažnje, nešto što se dogodi svakome. Ali meni se mozak odmah zaleti: “Jesam li smotana ili sam to napravila namjerno? Kako se to uopće dogodilo? Jesam li previdjela nešto ili sam se stvarno dovela u opasnost?”
Naravno da nisam to napravila namjerno. Znam to. Ali misli su tako brze, tako uvjerljive, tako vizualne, da me natjeraju da na trenutak posumnjam u vlastite namjere. Kao da mi mozak sam piše teorije koje nemaju veze sa stvarnošću.
I to umara. Toliko umara.
Jer živjeti s mozgom koji stalno snima katastrofe nije opasno, ali je jako, jako teško. I zato ovo pišem. Ne da dramatiziram, nego da priznam sebi (i drugima) da mi te svakodnevne automatske slike crpe energiju. Da je teret stvaran, iako nevidljiv.
- 10:54 -
subota, 22.11.2025.
Kako uspješno zakopati muža
Kako uspješno zakopati muža-Alexia Casale
Opis:
Četiri žene. I jedan veliki problem.
Kad Sally dokrajči muža tavom, ne pada joj na pamet priznati ubojstvo. Djeca joj vjerojatno ne bi bila osobito oduševljena što je njihovu ocu smrskala glavu, a to je jedino što Sally ne može podnijeti.
Dakle, kako zna i umije – mora proći nekažnjeno. Što znači – riješiti se trupla. A nije baš da u tome ima nekog iskustva; ipak je ona poštena žena, supruga, majka i domaćica.
Međutim, Sally nije jedina žena u gradu koju je muž doveo do ruba. Uskoro stječe nove prijateljice koje su sve u istom problemu – uzele su stvari u svoje ruke, možda mrvicu pretjerale, ali… Eto, tako je ispalo.
Više nemaju jedno truplo, nego četiri, vremena je sve manje, a situaciju im dodatno komplicira vremešna susjeda koja gura nos gdje treba i gdje ne treba.
Dojmovi:
Dok sam pratila četiri žene koje se pokušavaju riješiti svojih… logističkih viškova, stalno sam se smijala, a onda bi me odjednom nešto stisnulo u želucu.
Jer iskreno, neke njihove reakcije, strahovi i odluke toliko su me podsjetile na moj vlastiti život da sam se par puta uhvatila u najcrnohumornijoj misli ikad:
Zašto ja bivšeg nisam jednom pukla tavom po glavi i riješila si pola životnih problema?
Naravno, to je samo onaj tipični ženski humor koji ispliva kad god si predugo preživljavala kaos, manipulacije, iscrpljenost ili ono tiho, kronično potcjenjivanje koje te pojede iznutra. Fikcija je tu kao ventil: dopusti ti da se nasmiješ nečemu što je u stvarnosti bilo bolno.
I zato mi je ova knjiga toliko sjela jer me natjerala da se suočim s vlastitim flashbackovima, ali mi je dala i dopuštenje da ih osvijetlim humorom. Onim iskrenim, brutalnim, malo previše realnim, ali oslobađajućim.
- 09:43 -
srijeda, 19.11.2025.
Međunarodni dan muškaraca
Danas je Međunarodni dan muškaraca i, iskreno, to je savršena prilika da posvetim post muškarcu u svom životu...
O čovjeku koji je ušao u naš dom kao da ulazi u minsko polje, s hrabrošću, ljubavlju i malo upitnim smislom za humor.
Ne samo da je prihvatio moju djecu iz prvog braka kao da su njegova, nego je od prvog dana odbio raditi razliku između “moje djece” i našeg zajedničkog djeteta. Sve su to njegova djeca. To nikad nije morao reći, jednostavno je živio tako.
I možda je baš to njegova najveća kvaliteta: ljubav ne pokazuje riječima, nego svakodnevnim sitnicama koje ne vidi nitko osim mene. Tihi zagrljaj kada je najpotrebnije, tišina kada riječi nisu potrebne, pretvaranje sebe u klauna kada su djeca tužna i još mnogo toga.
Bio je uz mene kada su mi svi drugi okrenuli leđa.
Bio je uz mene čak i kad sam ja bila protiv svih, pa i protiv njega.
I nikada, ali baš nikada, nije ni pomislio odustati od mene, ni od naše kaotične male obitelji koja ponekad funkcionira kao loše organizirani cirkus.
Ne kažem da je savršen. Nitko nije.
Ali njegove kvalitete toliko nadmašuju njegove mane da ih ponekad i zaboravim. (Dobro, osim onog lošeg humora. To je teško zaboravit.)
- 09:12 -
utorak, 18.11.2025.
Prva postaja
Prvi postaja u mojoj avanturi “radim više stvari koje me vesele, jer valjda negdje duboko u sebi još imam hobije” bio je: rastavljanje, sastavljanje i popravljanje svega što izgleda kao da bi moglo umrijeti pod mojim odvijačem.
Krenula sam skromno, autić na daljinsko. Sitnica. Rebrasta plastika (letva volana) je pala s mjesta, kotač ispao, a onaj dio koji izgleda kao opruga iz jeftine štipaljke isto je izletio van. Navodno to služi za okretanje kotača lijevo–desno, ali meni izgleda kao dio koji bi najradije dao otkaz. Uglavnom, vratila sam sve na mjesto i autić je opet prodisao. Dobar osjećaj, kao da sam mu dala drugu šansu, a on se pravio da mu nije neugodno.
Onda sam prešla na veliki projekt: stari, pregorjeli DVD. Nema mu spasa, ali ima mu se što gledati iznutra. Prvi put u životu sam vidjela unutrašnjost i otkrila: bonbone na žicama, male bombice, velike bombice (kondenzatori? Diode? Tko će ga znati), i jedna velika “krofna” — već sam zaboravila kako se to zove, ali znam da mi je izgledala ukusno. Malo sam se igrala s mehanizmom gdje ide CD, središnji dio se spušta i diže, zupčanici rade svoje, sve skupa jedno vrlo simpatično malo kazalište.
A onda… vrh vrhova. Vratila sam sve na hrpu (ne kažem “na mjesto”, da se ne lažemo), odnijela DVD u podrum, stavila ga na panj i pretvorila ga u moderan konceptualni komad koji bih mogla nazvati “Radost i tuga elektroničkog otpada”. Ili kraće: razbila sam ga do neprepoznatljivosti.
Djeca su bila šokirana na početku pa se pridružili razbijanjem smeća koje smo čuvali za "Možda zatreba jednog dana". Muž je gledao sa sigurne udaljenosti i na moja pitanja "Treba li nam ovo?" vikao "Ma razbijaj, bolje to nego mene." :D
Iskreno? Fenomenalan osjećaj. Terapija kakvu self-care blogovi nikad neće preporučiti jer se ne uklapa u estetiku matcha latteja.
I što sad? Nemam odgovor. Ali nakon ove faze “popravi–rastavi–uništi”, mislim da je potpuno sve moguće.
- 10:14 -
ponedjeljak, 17.11.2025.
Avantura
Negdje između 50 drugih monologa u glavi prije spavanja sam shvatila da sam gotovo cijeli život živjela po tuđim pravilima.
Ne zato što nisam imala svoje, nego zato što sam ih stalno utišavala, iz pristojnosti, iz straha, iz navike.
Godinama sam donosila odluke na temelju tuđih očekivanja, savjeta koji su zvučali “razumno”, ili jednostavno zato što se nešto “podrazumijeva”. I tako sam se polako udaljavala od sebe same.
A onda mi je, valjda od umora ili od zasićenja, postalo jasno:
Ne želim više biti statist u vlastitom životu.
Odlučila sam krenuti u malu, osobnu avanturu. Ne spektakularnu. Ne onu koju bi netko stavio na Instagram.
Ovo je avantura u kojoj ću prvi put iskreno istraživati što JA želim, što mene veseli, što me uzbuđuje, a što iscrpljuje. Avantura u kojoj učim pitati se: “A što ja mislim? Što meni treba?” i makar pokušati ne osjećati krivnju zbog odgovora.
Znam da će biti onih koji će govoriti što bi trebala, što se očekuje, što je “najbolje”.
Ali moj kompas se pomalo kalibrira. Polako i nesigurno, ali prvi putem prema meni.
Dugo sam živjela život krojen po tuđim mjerama.
Vrijeme je da probam onaj šivan po svojoj.
- 10:35 -
subota, 15.11.2025.
Bijeg među slova
U proteklih mjesec dana pročitala sam ove knjige:
1. Sve same laži – Clare Mackintosh
2. Knjiga dojmova – Sarah Blake
3. Roman za muškarce – Michal Viewegh
4. Tvornica lutaka – Elizabeth Macneal
5. Christiane F. – Moj drugi život
6. Kao nikad u životu – Cecelia Ahern
7. P.S. Volim te – Cecelia Ahern
8. 7 smrti Ivilin Hardkasl – Stuart Turton
9. Živi labirint – Adam Foulds
Zadnju sam završila jučer, a danas počinjem Savršen plan od Leeja Childa i Andrewa Childa.
Neke od ovih knjiga su me oduševile toliko da sam već napisala dojmove, a za druge nemam puno pametnog za reći osim da su fenomenalne, sjajne, vrh i sve te druge riječi kojima ljudi na internetu opisuju svoje životne odluke, pa onda ipak završe gledajući seriju koju su već tri puta gledali.
Ali ne ja. Ja čitam.
Iskreno, ne znam što bih bez knjiga. One su mi trenutno jedini način da pobjegnem, a da fizički ne nestanem iz kuće i ostavim poruku: “Vratit ću se kad mi se napuni baterija, možda.”
Čitanje me spašava: od tuđih očekivanja, od vlastitih misli, od obaveza koje se magično množe čim se probudim, i od činjenice da je dan uvijek nekako prekratak za sve što treba, osim za još jedno poglavlje, jer tu odjednom imam vremena.
Kao i pisanje… Pisanje je kao mali prozorčić koji otvorim da udahnem svjež zrak, iako sam zapravo u istoj prostoriji i ništa se nije promijenilo osim mene.
I svaki put kad nešto napišem, pa makar sitnicu, osjećam se kao da sam uspjela ukrotiti kaos bar na pet minuta. Što je, realno, pet minuta više nego što inače imam.
Zato čitam. Zato pišem.
Jer iako su mi dani često cirkus, svejedno je ljepše kad u njemu postoji barem jedna stranica, jedna rečenica koja pripada samo meni i daje mi snage na idem korak naprijed.
- 11:03 -
petak, 14.11.2025.
Mali otok, veliki mir: moja tiha fantazija
Ponekad sanjam o tome da živim na privatnom otoku. Ne velikom, ne trebaju mi ni aerodrom ni dvadeset soba. Samo komad zemlje okružen morem, dovoljno daleko da me nitko ne može “usput” posjetiti, a dovoljno blizu civilizaciji da stigne dostava. Jer, realno, nije da ću sama loviti ribu.
Na tom otoku dan bi počinjao tišinom. Ne autom, ne susjedom koji buši zid u sedam ujutro, ne djetetom koje viče moje ime kao da sam jedini preživjeli kirurg na svijetu nego zvukom valova. I recimo, ptica. Ali onih simpatičnih, ne galebova koji kradu hranu i dostojanstvo.
Imala bih malu kućicu s velikim prozorima i terasom gdje bih pila kavu bez ikakve žurbe, gledala kako sunce izlazi i razmišljala o apsolutno ničemu. To je luksuz: imati mozak koji ponekad nije na rubu izgaranja.
Na otoku bi sve bilo jednostavno. Ako želim šetati, šetala bih. Ako ne želim čuti ljude, ne moram. Ako želim pisati, imam mir. Ako želim vrištati u prazno, tko će me čuti? Ribe? One bi se brzo navikle.
Navečer bih upalila lampice oko terase, legla u viseću mrežu i gledala zvijezde. Bez gradske buke, bez “Molim te samo još jedno pitanje”, bez stotinu misli odjednom. Samo ja, muž koji mi priča loše viceve, more i osjećaj da svijet, napokon, ima tipku mute.
Znam da privatni otoci zvuče kao fantazija milijunaša, ali za mene to nije status nego mir. Prostor gdje mogu dići sidro od svega što me iscrpljuje i usidriti se u vlastitom uživanju.
I možda jednog dana, kad se život dovoljno umori od mene, dopusti da ga zamijenim za komadić raja na svom malom otoku.
- 09:10 -
četvrtak, 13.11.2025.
Stabilna nisam, ali sita jesam
Kako sam jučer najavila, evo malo o nuspojavama.
Pijem antidepresiv(SSRI) već nešto više od dva tjedna. Kažu da treba četiri do šest da stvarno počne djelovati, ali nuspojave, one su brze, okrutne i dolaze odmah.
Prva na redu: mučnina. Toliko dosljedna da sam, nakon petnaest godina preskakanja doručka, počela jesti u sedam ujutro. Doručak! Ja! Ustajem, režem tost i uvjeravam se da je to “briga o sebi”, a ne “očajnički pokušaj da tableta ne pobijedi”. Ne pomaže, ali bar sam probudila želudac iz dugogodišnjeg sna.
Zatim je došla glad. Prava, primitivna, neumoljiva glad. Godinama sam preživljavala na jednom ili dva obroka dnevno. Sad jedem stalno. Ako ne jedem, mislim što bih mogla jesti. Ako jedem, već planiram što ću poslije. Čini se da sam postala osoba koja ima međuobrok između međuobroka.
Sljedeće na popisu: živci bez povoda. Kao da mi je netko ugradio alarm koji se pali čim se netko u mom radijusu od pet metara usudi postojati. Sve me smeta. Glasovi. Tišina. Moje vlastite misli. Pogotovo misli.
Jer ima ih milijun. Brze, impulzivne, besmislene. Toliko da danima pričam sama sa sobom, pokušavam ih nadglasati. “To je od tablete,” ponavljam si. “Ne misliš to stvarno.” I onda se uhvatim kako odgovaram sama sebi. Dakle, da, možda djeluje, ali ne na način koji sam očekivala.
I da, znojim se. Ne onako normalno, nego kao da sam u nevidljivoj sauni. Netko bi rekao “tijelo se čisti”, ja bih rekla “tijelo se rastapa”.
A onda dolazimo do dijela o kojem nitko ne želi pričati — probavni sustav. Nitko to ne spominje psihijatru, kamoli javno, ali evo ja ću: od toga da razmišljam da nabavim silikonsku dasku za WC, do toga da WC ne vidim danima. Logistika s probavnim traktom postala je znanstvena disciplina. Nadutost, naravno, ide u paketu.
Blizu smo deset godina zajedničkog života, moj muž i ja, i nikad nisam prdnula pred njim. Nema pojma ni kad idem prazniti crijeva. Do danas se pita radim li to uopće. A ja, u pozadini, slažem planove kao profesionalni trener crijeva. Još uvijek ne zna.
Za sad, to je to. Efekt antidepresiva još ne osjećam, osim ako se ne računa u tome što sada imam 5 obroka, bar 4 međuobroka, reputaciju žene koja vodi dijalog sa zrakom i diplomu iz upravljanja probavnim sustavom.
Ali dobro, tko preživi, pričat će.
Barem mi nije dosadno u životu.
- 08:06 -
srijeda, 12.11.2025.
Kava vs. čaj: mala dnevna kriza
Ja sam od onih ljudi koji ne ustaju iz kreveta bez mirisa kave. Ne zato što sam razmažena, nego zato što bi svijet bez tog mirisa jednostavno mogao pričekati. Godinama sam vjerovala da mi krv teče u omjeru 70% kava, 30% očaj. Taj prvi gutljaj bio je sve, reset, smisao, razlog da uopće razgovaram s ljudima. I tako sve do trenutka kad je kava, moja voljena, počela raditi protiv mene. Odjednom mi više nije davala energiju, nego traumu, mučninu, drhtanje ruku, bolovi u trbuhu i blagi osjećaj da bih najradije pobjegla od same sebe.... Možda je i zbog nove terapije koju pijem, ne znam. Kad sam već kod toga, posvetit ću jedan post samo tome.
I tako sam, protiv svih svojih životnih uvjerenja, pokušala zamijeniti kavu čajem. Crnim, naravno jer ako već gubim volju za životom, neću još i s kamilicom u ruke. I, iskreno? Fini su ti čajevi. Imaju neku dostojanstvenu mirnoću, kao da znaju da nisu kava, ali se ne trude glumiti. Samo... ne razbude me. Nakon njega ne čujem ptice, ne osjećam svrhu, samo lagano pulsirajuću glavobolju i čežnju za onim starim, toksičnim odnosom u kojem sam barem znala što dobivam: nervozu, ali i snagu da preživim dan.
Još uvijek ne mogu potpuno bez kave ujutro, to je moj ritual, moj životni pogon. Ali popodne sam počela s crnim čajem. Dobar je. Nije kava, jasno, ali nije ni za baciti. Ima neku finu, mirnu energiju koja polako nadomješta onu buru kofeina. Glavobolja se smanjuje, dan više ne oscilira između euforije i iznemoglosti, a ja polako učim voljeti taj novi, sporiji ritam.
I tako moj popodnevni čaj postaje više od napitka. Mali ritual s mini porukicama na vrećicama koje me tješe, motiviraju i ponekad natjeraju da se nasmijem. Znam da ovaj čaj nije za usporedbu s nekim „pravim“ organskim crnim čajem koji vjerojatno košta kao suho zlato, ali za početak, za ovaj kaotični život i moj eksperiment s manje kave, sasvim je u redu. Dovoljno dobar da mi dan ne padne u nesvjest, ali dovoljno skroman da ne zaboravim kako izgleda prava kava.
Ako šalica čaja to ne može popraviti, napravi još jednu.
- 17:00 -
Stotka
Ne znam kad se to dogodilo, ali prošla sam stotku — više od 100 postova.
Sto puta sam kliknula “objavi”. Sto puta pomislila “ovo vjerojatno nema smisla”.
Ne znam je li to dokaz upornosti, tvrdoglavosti ili jednostavno činjenice da imam previše misli koje ne žele šutjeti.
Hvala svima koji su čitali, komentirali, savjetovali ili barem klimnuli glavom i možda se nasmijali.
Hvala i onima koji ne komentiraju ništa, samo čitaju u tišini. Znam da ste tu.
Hvala na podršci, na porukama i svajetima jer svaki put kad to pročitam, znam da nisam jedina koja vodi male unutarnje ratove između “budi smirena” i “Ništa nema smisla”.
Ovaj blog je počeo kao način da preživim dan, a završio kao grupna terapija s nepoznatima koji me razumiju bolje od nekih poznatih.
Dakle, hvala što ste tu, što čitate, što ste izdržali 100 mojih postova.
Ili barem pola. Ili tri.
Računa se.
- 11:55 -
utorak, 11.11.2025.
Demonska verzija mene (ako pitate mog muža, zna sve o njoj)
Još jedan vrlo mračan i težak simptom graničnog poremećaja ličnosti.
Donedavno nisam znala da to proživljavam, da je to dio mog života. Mislila sam da svi samo pretjeruju.
Ali ispada da postoji i riječ za to — splitanje.
To je trenutak kad moj mozak odluči da stvarnost više nije sigurno mjesto, pa napravi svoj vlastiti svemir.
U tom svemiru, svi su protiv mene, sve je prijetnja, a ja reagiram kao da me napadaju lavovi, ne ljudi koji samo žele večerati u miru.
U sekundi nestaje nijansa. Netko mi nešto kaže ja to čujem kao napad.
Ton glasa se pretvara u optužbu, pogled u prijetnju.
Sve postaje crno-bijelo: ili me voliš bezuvjetno, ili me mrziš.
I ja biram stranu, borbenu.
Tad sam uvjerena da me netko proganja, da me želi otrovati, da je osoba kraj mene zapravo čudovište koje se pretvara da me voli.
To nije metafora, ja to stvarno vjerujem.
Srce mi lupa, tijelo se sprema za bijeg, mozak sklapa teoriju zavjere brzinom svjetlosti.
I u tom trenutku, sve to ima savršeni smisao.
Problem je što ja toga nisam svjesna. U tom trenutku, to je stvarno.
Moj mozak ne zna da je to epizoda, on zna da je opasnost tu, odmah.
A kad prođe, kao da netko obriše snimku.
Sjećam se samo tišine u kući i muža koji hoda oprezno, kao da sam mina.
I onda kreće slagalica: što sam rekla, što se dogodilo, zašto se svi ponašaju čudno.
Sad kad znam što je to, pokušavam uhvatiti tragove, mikro-signale da dolazi.
Ali još uvijek ne znam točno što ga pali.
Uglavnom, mozak klikne, ja nestanem, a kad se vratim, treba mi nekoliko dana da ponovno povjerujem ljudima koje volim.
I sebi.
Knjige to opisuju kao mini psihotični napadaj koji uopće nije ugodan,
pogotovo za ljude koji su meta u tom trenutku.
- 08:54 -
ponedjeljak, 10.11.2025.
Kada stvarnost gubi signal
Još jedan manje poznat simptom graničnog poremećaja: halucinacije
Ne događa se često, ali kad se dogodi, osjećaj je kao da se mozak odlučio zabaviti na moj račun. Kad sam pod ekstremnim stresom, stvarnost počne titrati kao da slika gubi signal. Nekad čujem glas koji zvuči kao moj, ali kaže stvari koje nikad ne bih rekla. Ili mi se učini da netko iz druge sobe izgovara moje ime, iako sam sama.
Dugo sam mislila da je to normalno, da se to svima dogodi ponekad, da svatko čuje svoj unutarnji glas kako mu kontrira ili komentira dan. Tek kasnije sam shvatila da nije svima normalno svađati se s vlastitim mislima i pokušavati nadglasati glas koji živi u tvojoj glavi. Ponekad bude toliko stvarno da zaboravim da zapravo razgovaram sama sa sobom.
To nisu “prave” psihoze, nego kratki kvarovi percepcije kad emocije pređu granicu podnošljivog. Stvarnost se na trenutak odlijepi, kao da ju pokušavam držati selotejpom koji više ne lijepi. Kad se smirim, sve opet sjedne na svoje mjesto, ali dok traje, djeluje itekako stvarno.
Zanimljivo je da se o tome rijetko govori. Kad ljudi pričaju o graničnom poremećaju, spominju impulsivnost, promjene raspoloženja, kaos u odnosima. Nitko ne spominje da ponekad mozak odluči pustiti mini horor trailer usred sasvim običnog dana.
Shvatila sam kako je bolje ne dramatizirati. Kad se dogodi, podsjetim se: “Okej, to je stres koji pokušava izaći na neki kreativan način.” Sva sreća pa ne traje dugo.
- 12:05 -
nedjelja, 09.11.2025.
Hodajući detektor laži
Još jedna manje poznata karakteristika kod osoba s graničnim poremećajem ličnosti: hodajući detektor laži.
Svaka mikro-ekspresija, svaka promjena u tonu glasa, promjena u načinu izgovaranja riječi, mozak registrira sve to kao alarm.
Djeci idem na živce jer ih “čitam” prije nego što išta kažu.
Muž se pita može li se to naučiti.
Ne može.
To nije vještina, to je nuspojava, kao da ti mozak stalno radi forenzičku analizu i ne zna stati.
Zato kad netko laže, ja to ne “osjetim” ja to čujem u disanju i pauzama između riječi.
Zabavno? Ne baš.
Korisno? Ponekad.
Iscrpljujuće? Uvijek.
Zato dobijem slom živaca kada sam primorana voditi small talk.
- 12:03 -
petak, 07.11.2025.
Kad ogledalo pokaže istinu
Jedan od manje poznatih simptoma graničnog poremećaja ličnosti je takozvani “mirroring” ili, kako ja to zovem, “socijalni kameleon s greškom u softveru”.
U teoriji, to je simpatičan pokušaj da se prilagodim ljudima. U praksi, to znači da nakon pet minuta s nekim počnem pričati kao on, gestikulirati kao on, pa čak i koristiti iste izraze, sve samo da izgledam “normalno” i “prihvaćeno”. Spoj psihologije i improvizacijskog teatra, samo bez aplauza.
Ironija je, naravno, što se sve to obično završi time da mi osoba kaže kako joj se “ne sviđam”.
Što je fascinantno, jer ja sam upravo kopirala nju. Dakle, zaključak: toj osobi se ne sviđa vlastita osobnost, samo ju je trebalo čuti iz mog grla da to shvati.
Nema na čemu, draga, rado ću ti biti ogledalo za osobnu spoznaju.
To “maskiranje” se najčešće aktivira kad mi je neugodno, kad pokušavam djelovati opušteno.
Rezultat? Ja, djelomično kao ja, djelomično kao ti, i sto posto kao netko tko je upravo izgubio originalni softver identiteta.
Ako se dovoljno dugo družimo, moguće je da ću usvojiti i tvoju gestu kad piješ kavu. Ili ton kad se ispričavaš. Ili cijeli tvoj vokabular. U nekom trenutku, ne zna se tko je tko. Samo još jedan duet zbrkanih ličnosti u društvenom ogledalu.
Ukratko: pokušavam da me ljudi vole tako što postajem oni.
A onda me ne vole jer vide sebe, a to im se, iskreno, ne sviđa.
A za kraj, tko zna kako bi to izgledalo kada bih razgovarala s nekim tko je kao ja?
Tko bi koga kopirao? Tko bi bio tko?
Vjerojatno bi svijet eksplodirao od dvojnog “mirroringa”, a mi bismo još uvijek sjedile tamo, savršeno nespretne, nesvjesne koja je koja i još uvijek željne da se sviđamo jedna drugoj.
- 09:28 -
četvrtak, 06.11.2025.
Povjerenje
Ponekad mislim da moj mozak ima dva gumba: “vjeruj svima” i “ne vjeruj nikome”, a prekidač je pokvaren.
Ili sam otvorena kao vrata javnog WC-a, ili sam emocionalno zaključana s tri brave i lancem.
Kad vjerujem, vjerujem do kraja. Vjerujem da ljudi misle dobro, da riječi znače ono što zvuče, i da ako netko kaže “tu sam za tebe”, stvarno jest.
Spoiler: nije.
A kad se opečem, povučem se kao rak u svoju školjku. Postajem detektiv za ton glasa, razmake u porukama i mikroizraze lica.
Vidim “znakove” svuda.
Nekad čak i tamo gdje ih nema. Pogotovo tamo gdje ih nema.
Kažu da treba “slušati intuiciju”.
Problem je što moja intuicija pije kavu s mojom tjeskobom i tračaju me iza leđa.
Jedna mi šapće “otvori se, nije svatko loš”, a druga odmah doda “da, da, tako si i prošli put mislila”.
Možda balans nije točka koju trebaš pronaći, nego nešto što stalno iznova gradiš, kao povjerenje u sebe nakon što si previše puta pogriješila.
Možda se povjerenje ne mjeri po tome da vjeruješ svima, nego po tome da ne odustaješ od pokušaja.
Jer ako već moram birati između toga da budem previše naivna ili potpuno hladna…
Onda biram da se, unatoč svemu, i dalje opečem.
S barem malo dostojanstva i kremom za opekline pri ruci.
- 08:51 -
utorak, 04.11.2025.
Mala nježnost u velikom kaosu
Znaš one dane kad ti se sve pomiješa — umor, briga, zbunjenost, manjak sna i višak misli? Kad ne znaš jel ti treba odmor, zagrljaj ili samo da te netko na pet minuta pusti na miru.
I onda samo… nestaneš. Ne planirano, ne dramatično. Jednostavno nemaš volje pisati, objavljivati, ni slagati rečenice koje bi zvučale smisleno. Blog malo utihne, a ti se praviš da to nije ništa posebno, da ćeš se „javiti sutra“. I onda sutra dođe još pet puta.
A onda obavijest na mobitelu. Mail.
Od osobe koju zapravo ne poznaješ. Niste se nikad srele, ne znaš joj glas ni lice, ali znaš da ponekad ostavi komentar, da pročita ono što napišeš. I sad ti piše da samo provjeri jesi li dobro. Ništa ne traži, ništa ne očekuje. Samo pita.
I eto, između sve te buke i zbrke, netko tko ti nije dužan ništa, primijetio je da te nema. I to je tako neočekivano nježno da ti na trenutak vrati vjeru u ljude.
Ne moraš odmah ništa pametno reći ni napisati. Dovoljno je znati da negdje s druge strane tipkovnice postoji netko tko ti poželi dobro, bez ikakvog razloga osim ljudskosti.
I možda to nije puno.
Ali nekad, usred svega, to „hej, jesi li dobro?“ vrijedi više nego stotinu motivacijskih citata i šalica kave.
- 16:10 -
