Još jedan obrambeni mehanizam koji je istovremeno fascinantan i zastrašujuć.
Ponekad me Facebook iznenadi uspomenom iz nekog “drugog života”. Tako je bilo i prije par dana. Video, moja djeca mala, na biciklama, bivši muž gura ih i pomaže s ravnotežom.
Gledam i ne sjećam se. Ništa.
Kao da ja nisam bila tamo, iako čujem svoj glas na snimci.
Vrtim opet. I opet.
Ništa.
Čudno mi je jer on gotovo nikad nije provodio vrijeme s djecom, kamoli da smo svi skupa vani.
Odustanem i vratim se svom danu.
I onda, idući dan, bljesak.
Mini film u glavi, kao da je netko pritisnuo “play”.
Sjećanje na to jutro… hladnoća u kući. Sama s djecom.
Doručak, kava, i onda on. Dolazi s dječjim biciklom, naređuje da obučem djecu jer idemo van isprobati novi poklon.
Sjećam se kako sam pomislila da možda opet slijedi niz “ljepših dana”.
Da ga je prošla ljutnja.
Sjećam se kako sam šminkom prekrivala masnice na vratu.
Sjećam se kako je urlao da ne snimam sebe. (Kasnije sam shvatila da šminka na dnevnom svjetlu nije imala nikakve šanse.)
Sjećam se kako je bacio biciklu i dijete na pod jer nije bilo onako kako je zamislio.
Sjećam se kako me vukao za kosu prema kući dok su djeca uplakana trčala za nama.
Sjećam se kako ih je zaključao u sobu.
Kako je mene odvukao u drugu i svega što se dešavalo iza zatvorenih vrata.
Iz te sobe nisam izašla sljedeća tri dana, ne svojom voljom.
Jasno mi je zašto se nekih stvari ne želim sjećati.
Zašto ih je moj mozak zaključao.
Ono što mi nije jasno jest zašto se ja, tvrdoglavo, uporno, iznova pokušavam izboriti s vlastitim mozgom… kao da kopam po pepelu samo da bih dokazala da je vatra stvarno postojala.
Možda zato što tek sada znam da sam preživjela.
A preživljeno traži svoj glas.
I svoje mjesto.
I svoj mir.
I taj život je dio mene iako se ne sjećam jako puno detalja i nisam sigurna želim li se sjećati.
Post je objavljen 28.11.2025. u 15:31 sati.