četvrtak, 06.11.2025.
Povjerenje
Ponekad mislim da moj mozak ima dva gumba: “vjeruj svima” i “ne vjeruj nikome”, a prekidač je pokvaren.
Ili sam otvorena kao vrata javnog WC-a, ili sam emocionalno zaključana s tri brave i lancem.
Kad vjerujem, vjerujem do kraja. Vjerujem da ljudi misle dobro, da riječi znače ono što zvuče, i da ako netko kaže “tu sam za tebe”, stvarno jest.
Spoiler: nije.
A kad se opečem, povučem se kao rak u svoju školjku. Postajem detektiv za ton glasa, razmake u porukama i mikroizraze lica.
Vidim “znakove” svuda.
Nekad čak i tamo gdje ih nema. Pogotovo tamo gdje ih nema.
Kažu da treba “slušati intuiciju”.
Problem je što moja intuicija pije kavu s mojom tjeskobom i tračaju me iza leđa.
Jedna mi šapće “otvori se, nije svatko loš”, a druga odmah doda “da, da, tako si i prošli put mislila”.
Možda balans nije točka koju trebaš pronaći, nego nešto što stalno iznova gradiš, kao povjerenje u sebe nakon što si previše puta pogriješila.
Možda se povjerenje ne mjeri po tome da vjeruješ svima, nego po tome da ne odustaješ od pokušaja.
Jer ako već moram birati između toga da budem previše naivna ili potpuno hladna…
Onda biram da se, unatoč svemu, i dalje opečem.
S barem malo dostojanstva i kremom za opekline pri ruci.
- 08:51 -
