petak, 29.08.2025.
Dnevnik jedne prosječne veš mašine
Dragi dnevniče,
Sušilica se opet žalila. Šapnula mi je kroz poklopac: “Ovo je preteško… leđa me ubijaju…” A što je odgovor svijeta? Ništa. Niko ne sluša stare kućanske aparate. Samo šutke ubacuju još jednu hrpu rublja, i očekuju da izdržimo.
I da, imam jasnu oznaku – maksimalno 7 kg. Ali naravno, tko pita mene? Ubace 10 kg i očekuju da se okrenem, prosušim, ocijedim i ne zapnem pod teretom.
Danas je opet bio jedan od tih dana. Dan kad mislim da će mi filteri puknuti od stresa i previše ručnika, a bubanj više ne može podnijeti tuđi znoj, čarape koje nikad ne idu u parovima i ručnike koji su toliko teški da osjećam bol u vlastitim ležajevima.
Sušilica, ta starica, stoji pored mene i stenje kao da upravo polako umire i vjeruj mi, nije daleko od istine. Svaka njena “puf-puf” nota zvuči poput konačnog uzdaha, a opet nas očekuju nove ture rublja, beskonačne, neumoljive, i potpuno nezahvalne.
I nitko ne pita kako se mi osjećamo. Nitko ne pita za moje jutarnje migrene od neprestanog centrifugiranja. Nitko ne pita za sušilicu i njene starosne bolove dok pokušava održati tempo. Ljudi samo dolaze, ubacuju hrpu odjeće, zatvore vrata i očekuju savršen rezultat.
A ja, dragi dnevniče, vrtim dalje. S mukom i gorčinom, ali vrtim. Sutra ću im iz inata pojesti par čarapa, začepiti filter pa neka sami peru svoju odjeću.
- 08:48 -
subota, 23.08.2025.
Život nije fer
Najmlađe djetesce danas je doživjelo tragediju. Porezala se na prst. Ne cijeli prst, ne dramatično krvarenje, ne lom nego sitna ogrebotina na zglobu. Ali naravno, to je katastrofa stoljeća.
Nema pojma kad ni gdje se to dogodilo, ali bol je, naravno, tolika da više ne može ni hodati. Znači, kompletni psihofizički sustav otkazuje zbog ogrebotine od tri milimetra. A o pospremanju igračaka da i ne pričamo. Tu su odmah otpali i noge, i ruke, i volja za životom.
Ja gledam prst, jedva vidim ranu, sve je u redu. Ali dijete jauče kao da sam joj upravo rekla da više nikad neću raditi palačinke.
I onda dolazi vrhunac drame. Suze se suše , a ona sama mudro zaključi:
“Ma, proći će. Narast će to.”
“Možda ću imat prst i pol nakon toga“
(Napomena: nije rekla zarast, nego narast. Jer logično je da ti iz rane nikne novi prst. Što, vi to ne znate?)
Eto. Ja ovdje godinama skupljam bore, račune i frustracije, a ona skuplja, dodatne prste. Život nije fer.
I da, stavili smo flaster, prst je na bolovanju na neodređeno i baš me zanima hoće li biti sutra u stanju da napravi novi nered koji neće biti u stanju da samostalno pospremi.
- 23:30 -
Moje cipele
Volimo „začepiti usta“ drugima uzrečicom „Hodaj u mojim cipelama“… ali na žalost, nemaju svi tu naviku da koriste pametne telefone i njihove kamere kako bi dokumentirali svaku sekundu svojega života. Mi smo previše zauzeti da ga zapravo živimo i donosimo odluke u toj ključnoj sekundi bez luksuza dugog razmišljanja.
Osobno, ne želim da itko prošeta u mojim cipelama 1 km, a kamoli cijeli moj život. Nisam savršena i sigurno sam griješila, ali nikad nisam imala namjeru nanijeti bol ili patnju drugim ljudima. S druge strane, ljudi koji su bili upleteni u moj život, ljudi koji su sebi dali za pravo da me osuđuju i pametuju dok nisu razmišljali o tome koliko boli mogu prouzročiti.
Trudim se, iako znam da nisam savršena. Trudim se svaki dan biti bolja verzija sebe. Trudim se da moja obitelj ne pati. Trudim se pomoći gdje mogu.
Što me to naučilo? Možda ne puno. Možda samo to da ljudi često mogu biti zli, bezdušni, oholi i osvetoljubivi. A ja sam, sa svoje strane, samo čovjek od krvi i mesa, nekad previše osjećajna, nekad naivna, ali još uvijek vjerujem u dobro. Zašto? Ne znam...
- 10:16 -
utorak, 19.08.2025.
Kava,to božansko otkriće
Znaš one ljude koju funkcioniraju ujutro bez kave? Ja je ne. Za mene je jutro vrijeme kada kava i ja imamo tihu, intimnu vezu. Ja sjedim, ona me spašava od vlastite nesposobnosti. Bez nje, ja sam hodajući dokaz evolucijskog eksperimenta.
Kava nije samo napitak, ona je moje osobno ažuriranje mozga: od “nezainteresirani zombi” do “donekle funkcionalni član društva” u samo par gutljaja. I dok drugi piju vodu, sok, smoothie , ja pijem svoj tekući motivacijski govor. Svoj vrući napitak koji mi otopi zaleđenu dušu.
Ako me vidiš prije prve kave, dobiješ poriv da zoveš hitnu jer vjerojatno izgledam kao da sam doživjela moždani. Ali kad se kava pojavi, naglo postajem osoba koja može govoriti rečenice duže od jedne riječi. Fascinantno je koliko jedan napitak može utjecati na ljudsku sposobnost da se pretvara da zna što radi.
Kava je moj čarobni napitak. Bez nje, ja gubim moć kontrole nad vlastitim životom: telefon mi leti iz ruke, misli mi lutaju, a susjedi se pitaju jesam li postala dio eksperimentalnog horora. Ali jedna šalica i voilŕ! Iznenada sam majstor multitaskinga, moj mozak počinje proizvoditi ideje koje gotovo imaju smisla, a svijet prestaje biti prijetnja.
I da, možda preuveličavam. Ali pokušavam sebe zamisliti kako „normalno“ funkcioniram bez kave: gledam u zid, šaptom se molim za spas i pitam se kako su ljudi uopće preživjeli prije nego što je netko otkrio ovu tekuću magiju.
Da, skupa je. Moj novčanik se redovito žali na ovaj trošak, gledajući kako kava nestaje brže nego što stižem platiti račune. Ali iz perspektive preživljavanja, ona nije luksuz, ona je esencijalna oprema. Bez nje, moj mozak odbija raditi, moje tijelo odbija funkcionirati, a društvo odbija tolerirati moj kaos. Dakle, dok moj novčanik možda pati, ja zahvaljujem nebesima što je tu. Kava, moja nužna potreba za preživljavanje.
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 21:21 -
subota, 16.08.2025.
Vile, jednorozi i patkice – tajni život igračaka
Kupila sam kutije za organizaciju igračaka. Posložila igračke po veličini, boji i tipu. Netko bi mogao reći da imam blagi OKP. Mislim: sad je sve pod kontrolom.
Dvije minute kasnije, izvidnica! Figurice iz kinder jaja patroliraju po frižideru. Plišanci se skrivaju među jastucima na kauču. Mini jednorozi okupirali su tipkovnicu kompjutera. Pokušavam ih vratiti, a oni se prave da su nevidljivi.
Jedan plišani konjić odlučio je da je wc idealno mjesto za skrivanje. Puzle plešu po stolu. Čak i dječji prstenovi imaju svoje tajne misije, nikad ne znaš gdje će završiti.
Gumice i kopčice za kosu postavile su zasjedu iza vrata ormara. Gumene patkice okupirale su sudoper.
Kupujem dodatne kutije. Preuređujem police. Organiziram po boji, veličini, tipu, materijalu i nekoj tajnoj logici igračaka koju samo oni razumiju. Igračke samo gledaju. Smiju se. Planiraju noćne ekspedicije.
A kada pokušam raditi nešto važno i produktivno, igračke se urote protiv mene! Kompjuter je spreman, bilježnica otvorena, kava u ruci. Jednorozi odlučuju da tipkovnica nije dovoljno dragocjena i počinju paradirati preko ekrana, brišući sve moje bilješke. Barbie lutke skaču na bilježnicu i vode improvizirane modne revije. Avioni od papira slete točno meni na glavu, zaustavljajući moj rad. Plišanci skaču po stolu, a vile lebde iznad šalica i knjiga, preusmjeravajući pažnju.
Gledam ih i zamišljam diplomaciju. “Molim vas, pokušavam se koncentrirati!” – govorim ozbiljnim tonom, ali oni se samo smiju, poskakuju i nastavljaju svoj kaotični pohod. Kava se hladi dok pokušavam balansirati kontrolu nad tipkovnicom, olovkama i malim vojnicima mašte.
Posao staje, pijem ostatke kave dok gledam kako kuća postaje njihov privatni poligon. Svaka soba je teritorij, svaki stol, svaka stolica – utvrda.
Kontrola? Iluzija. Red? Mit. Zabava? Beskonačna. I iskreno, nekako je lijepo imati kuću koju nikad nećeš potpuno osvojiti.
- 11:11 -
petak, 15.08.2025.
Kako ja planiram svoje ciljeve
Svi mi imamo snove i ciljeve u životu. Ponekad samo planiramo kako preživjeti težak tjedan ili mjesec. Ja sam odlučila otići korak dalje i ispričati vam kako to izgleda kod mene.
Kako ja planiram svoje ciljeve...
Prvo uzmem bilježnicu, kemijsku i šarene markere, jer svi znamo da se ozbiljni životni planovi počinju bojama, kao i u vrtiću.
Napišem svoje ciljeve za sljedećih šest mjeseci jer volim vjerovati na duže staze, razbijem ih na tjedne zadatke, napravim tablicu i zalijepim podsjetnike po stanu da me motiviraju.
Dva dana kasnije, plan se raspada jer je netko (neću imenovati, dijete, sudbinu, svemir ili nešto skroz drugo) odlučio da moj raspored treba biti “fleksibilniji”.
Tjedan dana kasnije, već živim dan po dan, preživljavam na kavi i improvizaciji, a moja šarena tablica planova služi kao podmetač za kavu.
I onda me ljudi pitaju: “Kako ide s planovima?”
Pa… ide super. Samo što su sada fluidni. Toliko fluidni da ih ni ja više ne mogu pronaći.
Zato evo mog novog cilja: ne imati ciljeve. Ionako me život uvijek iznenadi, pa zašto mu kvariti zabavu?
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 18:36 -
srijeda, 13.08.2025.
Ljeto ili zima?Tko će ga znati ovih dana
Prije par dana temperatura vani je pala na jezivih 15 stupnjeva. U kolovozu. Usred ljeta. U zemlji poznatoj po znojenju već od Uskrsa.
Ja, žena koja je sa mora, gdje je najniža temperatura u godini 10 stupnjeva, doselila u unutrašnjost zemlje. Osjetila sam tu temperaturnu izdaju kao osobnu uvredu. Sjedila sam sklupčana na kauču, pokrivena dekicom, s pogledom punim tragedije i smrznutih emocija. „Hladno mi je,“ promrmljala sam, više onako dramatično, da se zna. Da ostane zapisano u povijesti braka i da se ne zaboravi moja žrtva.
Moj muž, poznat po tome da reagira odmah, ravnajući se samo po mom tonu glasa, izgovorio je rečenicu koja se neće zaboraviti i iskreno, vjerojatno će naši unuci prepričavat svojim unucima:
„Pa ajmo onda naložit vatru.“
U kolovozu. U kući. Peć na drva. Kao da smo u Sibiru, a ne u središnjoj Hrvatskoj.
Kao da mu je baka u snu šapnula da je vrijeme za zimnicu, čarape i cjepanice.
Gledam ga kako otvara vrata ložišta s istim entuzijazmom s kojim inače kreće u popravak bojlera, dakle, bez ikakvog plana, ali s puno entuzijazma i odlučnosti.
U roku od pet minuta:
Djeca su nas pitala jesmo li poludjeli.
Ja sam bila šokirana, ali zahvalna moram priznat. Vrlo brzo sam se počela znojiti kao da mi je menopauza uranila.
A muž? On stoji ispred plamteće peći, s osmijehom koji samo muškarac s upaljenom vatrom u kolovozu može imati. Gleda me i kaže ponosno:
„Eto, sad ti nije hladno.“
“Nije. Sad mi je toplo.”- odgovaram zahvalno.
I neka se zna, kad meni padne temperatura ispod 20, mi ložimo.
Jer u ovoj kući, gdje muž živi za to da usreći svoju ženu, ni kolovoz nije siguran od grijanja.
- 15:54 -
nedjelja, 10.08.2025.
Novosti
Leđa me još uvijek bole, sustav u Hrvatskoj i dalje ne funkcionira i borba sa vjetrenjačama ne prestaje, ali u svemu tome ima i dobrih vijesti. Portal Roditelji.hr je objavio moj tekst, prvi koji sam napisala u sarkastičnom obliku o roditeljstvu . Idući tjedan šaljem još, nešto novo i neobjavljeno. Također traju pregovori sa još jednim portalom za tekstove malo drugačijeg "tona".
https://roditelji.story.hr/Za-mame-i-tate/Kolumna/a26265/kolumna-majcinstvo-u-najboljem-izdanju-neuredno-glasno-i-krvavo.html
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 15:55 -
Ljubav, smijeh i jedno vrlo loše slijetanje
Sinoć smo muž i ja napokon izašli sami, bez djece.
Obukla sam novu bijelu haljinu, on nove traperice i košulju. Napokon smo se osjećali mlado i slobodno.
Prošetali smo gradom kao pravi stari bračni par , popili piće, uživali u rijetkoj tišini i osjećaju da smo opet samo „mi“.
I onda, naravno, umjesto da završimo u nekom fensi baru, da odemo plesati ili nešto što bi ljudi u našim godinama radili, mi završimo na dječjem igralištu. Mrak je, nema djece, pa ajmo se malo zabaviti. Ljuljali smo se, klackali, smijali kao mala djeca dok nas trbuh nije zabolio.
U jednom trenutku ja sam se odlučila spustiti niz tobogan, jer, zašto ne? Kada gledam djecu kako to rade izgleda super zabavno.
Samo zabava se pretvorila u mini tragediju kad su gravitacija i moja skliska haljina odlučile umiješati prste. Spustila sam se niz tobogan i sletjela ravno na trticu. U tom trenu sam vidjela sve zvijezde na nebu… i par onih iz crtića.
Ali nisam se dala. Ustala sam nakon par minuta jaukanja na podu. Nastavili smo do parka, sjedili i pričali, smijali se do suza. Večer smo završili na našoj terasi na krovu, gledajući zvijezde i zaključili da nam je ovo bio najbolji izlazak u dugo vremena.
Jutros sam se, doduše, jedva odvukla iz kreveta do kauča od bolova… ali vrijedilo je svake sekunde. Zaključak je, igralište je s razlogom za djecu, a ja se sve teže oporavljam od vlastitih nepromišljenih odluka.
- 15:54 -
subota, 09.08.2025.
Nova bijela haljina
Biti bez djece je toliko čudno.
Kuća nije u neredu, čujem samo buku sa ulice i muhu koja se zabija u prozor jer zna kako uletjeti unutra, ali onda kao da je ušla u paralelni svemir i ne može se vratiti nazad.
Probudila sam se sama, bez budilice i bez dramatičnih krikova iz kuhinje.
Popila sam kavu dok je još uvijek bila topla.
Napisala sam 2 nova teksta bez hitnih intervencija, a dan je tek počeo.
Večeras idem s mužem van kao odrasla osoba u novoj bijeloj haljini koju se ne usudim nosit u blizini djece jer bi ostala bijela punih 2 minute.
Nije da bi voljela ovakav život stalno. Jučer mi je bilo dosadno pa sam šetala 6 km samo da muža malo zagnjavim na poslu, a danas plaćam cijenu(čitaj: bole me noge).
Sutra se klinci vraćaju i jedva čekam, ali prije toga, punjenje baterija na najjače.
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 09:21 -
petak, 08.08.2025.
Dva ne,jedno da
Vikend kada je moja mama odlučila uzeti djecu na par dana dogodilo se nešto pomalo ne stvarno.
Veselila sam se kids-free vikendu s mužem, tišini bez crtića i kave koju možda neću podgrijavati četiri puta. Šetnja gradom bez vikanja „Pazi“ milion puta…
I taman kad sam pomislila da ću se odmoriti i napuniti baterije, šok: tri maila.
Tri odgovora na tekst koji sam prije par tjedana poslala bez puno nade.
Jedan tekst, 3 portala. Nisam čak ni očekivala odgovore. Samo sam si rekla: “Ajde. Pošalji. Možda netko pročita.”
I onda danas, tri odgovora. Kao da su se međusobno dogovorili.
Prvi: odbijenica.
Poluautomatski odgovor. Kažu da moj stil nije ono što inače objavljuju, a vjerojatno nisu ni pročitali.
Drugi: Odbijenica, ali ljubazna.
Kažu da više ne primaju tekstove tog tipa, ali da im se tekst sviđa i super bi se uklopio u nekom drugom vremenu.
Treći: DA
Objavit ćemo, javi ako imaš još.
Čitam redom i ne znam trebam li plakati, slaviti ili refreshati inbox. Osjećam se kao da me netko istovremeno pozvao na večeru i izbacio iz restorana.
Nakon prvotnog uzbuđenja, šoka i nevjerice, krenulo je razmišljanje kako ću možda sve uprskat. Pažljivo sam birala riječi i slagala rečenice jer sam htjela biti „profesionalna“ iako nemam pojma što radim.
Ali znaš što? Ovo je tako uzbudljivo.
I to ne zato što me netko objavljuje, nego zato što sam, prvi put skupila hrabrosti i poslala.
Pisanje je kao roditeljstvo: 70% vremena ne znaš što radiš, 20% samo pokušavaš preživjeti dan, a 10% su trenuci kad ti netko kaže: “Super ti ide.”
Danas sam dobila sva tri u jednom inboxu.
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 14:52 -
četvrtak, 07.08.2025.
Isti život, samo malo ljepši
Jeste se ikad zapitali kako bi vaš život izgledao u alternativnom svemiru?
U mom alternativnom svemiru, život izgleda gotovo isto kao sada… samo što je kuća stalno čista. Ne „subota ujutro, sve smo usisali“ čista, nego „katalog za namještaj“ čista. Nema hrpa rublja koje čekaju pranje, nema lonaca natopljenih u sudoperu jer „nemam sad vremena“. Ručak se sam skuha ,lonac se sam napuni, sam miješa i sam posluži.
Naravno, u ovom svemiru imamo tim cool robota koji obavljaju sve te sitnice umjesto mene. Oni znaju kad treba promijeniti posteljinu, kada je nestalo mlijeka, pa čak i kad je dijete ušlo u kuću s blatnim cipelama.
Djeca? Nikad nemaju izljeve bijesa. Čak ni zbog rupe na čarapi. Nikad. Pa i onda kad rečenica „nije fer“ sama od sebe počne izlazit iz usta ne dešava se ništa, a ono najbolje, najstarije dijete nije dijete s posebnim potrebama
Ja? Nemam živčane slomove svaki dan, a muž ne mora ići na posao jer… pa… imamo vrt sa stablima na kojima raste novac. Doslovno.
Ja imam svo vrijeme svijeta i koristim ga za druženje s djecom, izlaske s mužem i ispijanje kave koja je još uvijek topla.
Ukratko, isti ljudi, isti život, samo bez nereda, bez stresa i s malo više znanstvene fantastike… i bankomatom u obliku drveta
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 08:39 -
srijeda, 06.08.2025.
Gastro luksuz, Hrvatsko izdanje
Današnje "nagradno" pitanje:
"Koliko si najviše potrošio/la na jedan obrok? I je li vrijedilo?"
Nekad smo govorili “ajmo nešto na brzinu skuhat” kada nisam imala volje da budem par sati u kuhinji. Danas je to više “ajmo vidjeti možemo li si priuštiti da uključimo štednjak”.
"Velike inflacijske igre u dućanu" postala je nova narodna tradicija. Jednom mjesečno dobiješ šok u trgovini, jednom tjedno u pekari, a svaki dan kad vidiš račun. Cijene rastu , a plaće ostaju iste. Ostale su na istoj razini, samo što sada vrijede kao da su uložene u loš kripto.
Kruh? Par eura više nego jučer. Mlijeko? Skoro kao litra benzina. Maslac? E, to je već premium artikl koji kupuješ samo za rođendan.
Ono što je prije bio normalan obrok, danas je “gastro-investicija”. Kad složim ručak za četvero, osjećam se kao da smo bili u otmjenom restoranu.
Uglavnom, ne jedem više doručak, ručak i večeru. Sad jedem “prvi kredit”, “drugi kredit” i “ostaci iz frižidera”.
Vrijedi li?
Naravno, moramo jest, svaki dan.
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 11:39 -
utorak, 05.08.2025.
Kad ti je tuga dom
Ovisnici o tuzi nisu službeno prepoznati kako bi formirali grupu za podršku (još), ali mislim da bi mnogima dobro došlo. Mi smo oni koji, čak i kad nam se dogodi nešto lijepo ili čak imamo period sreće, nekako pronađemo način da se vratimo svom sigurnom, sumornom kutku uma. Nije da ne volimo sreću, samo nam je… sumnjiva. Previše svijetla, previše nestabilna. Tuga je dosljedna. Znamo je iznutra i izvana, uzduž i poprijeko, ona je naš stari kauč: udubljen, pohaban, ali naš.
Evo jednog primjera kako to izgleda kada živiš sa psihičkom bolesti, kad živiš kao ovisnik o tuzi.
Muž, koji prezire moj glazbeni ukus, krade djeci kompjuter, gura komodu, spaja kablove i hrva se s daljinskim, namješta rasvjetu za bolji ugođaj, sve samo da mi pusti prastari koncert s CD-a na TV-u. Djeca skaču, plešu, deru se od sreće. To bi trebao biti onaj “savršeni obiteljski trenutak” .
Ali ja sjedim tamo na kauču kao statist u vlastitom životu, s kavom koja se ohladila i mislima koje su još hladnije.
Živjeti sa psihičkom bolesti je sranje. Kad ti život servira scenu za pamćenje, a ti jedva možeš odglumiti da ti je stalo, u trenutku onda osjetiš tu bolnu spoznaju pa ti bude još gore. Osjećaj krivice jer ne mogu kontrolirati svoje osjećaje i misli, jer drugima oko sebe nanosim bol. Ta prokleta ovisnost za tugom koje se ne mogu riješiti.
Dođu takvi dani gdje me sve guši, kada nitko i ništa to ne može promijeniti.
Takvi dani prolaze kraj mene kao kišoviti vikend, a ja gledam kako kiša kuca po prozoru kao da bježi od munje u daljini i čekam sunce da se izbori sa svoj komadić neba i otkrije dugu koja polira svoje boje kako bi mogla biti još ljepša i sjajnija ovaj put.
- 21:52 -
ponedjeljak, 04.08.2025.
Top 30
Danas sam pisala 30 stvari koje me vesele. Na prvu mi se činilo poprilično teško jer sam se probudila vrlo loše volje, ali kada sam krenula, imala sam problem stat i odrediti "samo" top 30
1. Moja djeca i moj muž.
2. Miris kave ujutro kad mi nitko ništa ne govori. (5 sekundi)
3. Kad pada kiša i ne moram nigdje ići.
4. Čiste plahte. I topao jastuk. I mir. (Otprilike 15 minuta, ali isplati se.)
5. Kad dijete natoči sok bez da prolije.
6. Kad dijete ipak prolije sok tik pred spavanje, ali ja to preživim bez sloma živaca.
7. Slusalice. Glazba. Nitko me ništa ne pita.
8. Kava koja nije hladna.
9. Kad pronađem neki stari komad odjeće koji mi pristaje i ne izgleda kao da sam ga izvukla iz kontejnera.
10. Sarkastičan komentar koji mi padne na pamet na vrijeme, a ne tri sata kasnije.
11. Sendvič. Samo za mene. Bez dijeljenja.
12. Smiješan reel taman kad sam na rubu suza.
13. Lijepa uspomena koja se pojavi baš kad sve djeluje besmisleno.
14. Kad uspijem oprati i osušiti kosu bez prekidanja.
15. Kad me nitko ne zove.
16. Kad se smijem toliko da me zaboli trbuh.
17. Kad uspijem reći "ne" bez objašnjavanja.
18. Kad netko primijeti da sam umorna, a da mu ne moram crtati.
19. Kad dijete kaže nešto toliko blesavo da bih to najradije otisnula na majicu.
20. Čokolada koju pojedem sama.
21. Kad imam energije poslati poruku bez trodnevnih priprema.
22. Kad izbjegnem neugodan susret u dućanu tako da se sakrijem iza police.
23. Kad zaspim bez 47 unutarnjih monologa.
24. Trenuci kad je netko ljubazan, a da ništa ne traži zauzvrat.
25. Kad uspijem okupati dijete, a da ne istrči golo iz kupaonice. Barem jednom.
26. Kad nađem novac na cesti (obično 1–2 centa, ali svejedno me razveseli).
27. Kad nešto napišem i netko kaže da mu je to baš trebalo.
28. Kad se smijem sama sebi jer, iskreno, tko će drugi?
29. Kad shvatim da sam preživjela dan i još sam ovdje.
30. Kad se sjetim da nisu svi dani ovakvi i da će neki biti bolji. Možda. Vjerojatno. Do tada dišem i čekam.
Lijepo je sjetiti se malih svakodnevnih sitnica koje nas vesele, čak i kad je dan loš.
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 14:29 -
nedjelja, 03.08.2025.
Euro trauma: sjećanja u kunama, stvarnost u centima
Nekad davno, kad bi došla plaća, prvo što bismo napravili kao pravi Hrvati, usitnili bismo sve u 10 i 20 kuna. Novčanik bi nam bio debeo kao enciklopedija anatomije, a osjećali smo se kao milijunaši. Imaš 50 novčanica? Bogatstvo. Ako usput imaš kovanice u džepu koje zveckaju dok hodaš, samopouzdanje ti naraste 30%.
Danas? Usitniš 800 eura i sve stane u stražnji džep ženskih traperica. Bez tragova. Bez dostojanstva. Kao da si dobio svoju mjesečnu vrijednost u dva papirića i tri kovanice.
Kad su rekli da ćemo od 1. siječnja 2023 plaćati u eurima, svi smo mi rekli: "Aha, super." I nastavili trpati kovanice od 5 lipa u onu ladicu "za svaki slučaj". Jer nikad ne znaš kad će ti zatrebat točno 4,63 kune...
Prvi dan eura u pekari bio je poput izlaska na ispit bez da si otvorio knjigu.
"Može jedan burek i jogurt."
"To će biti 3 eura i 30 centi."
"Aha. Evo četiri... ne, čekaj... ovo je dva eura... ovo je cent? Ili žeton za automat?"
Prodavačica nas gleda kao profesorica matematike koja je odustala od čovječanstva.
Tko je osmislio te kovanice od 1 i 2 centa – taj očito nikad nije kupovao krafnu u 7 ujutro dok još i kavu nije popio s mozgom punim magle. Ti centi su tanji od živaca radnice na šalteru u pošti. Uvijek padnu, skliznu pod pult, a najčešće završe kao hrana za golubove.
Stariji članovi populacije potpuno su odbili priznati novu valutu.
"Koliko ti je to u kunama?"
"Pa... 10 eura je oko 75 kuna."
"Štaaaa?! Pa to je pljačka! Prije je to bilo 20 kuna, i još su ti dali žvaku!"
Namirnice su poskupjele bako, i ne možeš ih više preračunavati jer kalkulator na tvom mobitelu još misli da je 2013.
Pokušali smo se prilagoditi. Išli smo po dućanima kao da igramo društvenu igru — "Pogodi po cijeni u kunama hoću li preživjeti ovaj mjesec ". Ljudi su na blagajnama šaptali jedni drugima kao u doba velike depresije:
"Vidiš ovu pastu za zube? Bila je 12 kuna. Sad je 3,49 eura. To ti je skoro 27 kuna. Pišu da nije poskupila. Ma daj molim te. Koga oni lažu"
A najgori su oni koji se prebrzo prilagode. Plaćaju sitno, koriste termine poput "centi", i ne pitaju koliko je to u kunama.
To nisu naši ljudi. To su infiltrirani Slovenci.
Mi ostali još imamo barem jednu kovanicu od 5 kuna u novčaniku, takozvani medo za sreću. I poneku u autu. I tri u jakni od prošle zime. I poštujemo je.
Jer to nije samo novac. To je uspomena. To je čašica kave u ruci, kruh i pašteta na klupi, jedan burek i kusur za žvaku.
I dok plaćamo svoj cappuccino s 5 eura i čekamo 43 centa natrag u obliku mikroskopskih kovanica koje će završit negdje izgubljeno i zaboravljeno – sjetimo se kune.
Jer iako je prošlo već više od 2 godine, narod Hrvatske još plače, čupa si kosu na blagajni i pita se ono najbitnije:
"Koliko je to bilo u kunama?"
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 14:02 -
subota, 02.08.2025.
„Ispovjedaonica: dokaz da čak ni to mjesto nije savršeno “
Jučer smo muž i ja gledali neku seriju na Netflixu. Bila je neka ozbiljna scena u crkvi, sve
sablasno tiho, šapatima, tamno svjetlo… Kamera klizi prema ispovjedaonici gdje se sam
svećenik ispovijeda direktno Bogu.
Muž (koji je druge vjere)me zbunjeno pogleda i pita:
– Što je ovo? Izgleda kao telefonska kabina za Boga?
Objašnjavam mu da je to ispovjedaonica – mali drveni boks gdje svećenik sjedi s jedne
strane, a s druge strane ulaziš ti, grešni smrtnik, koji nakon uvodnih riječi koje ja nikad
nisam mogla zapamtit, priznaješ sve svoje grijehe dok se pokušavaš ne srušiti od srama,
znoja i katoličke krivnje.
Gleda on to još sekundu-dvije i kaže:
– Aha. Sad mi je puno toga jasnije. Kad sam bio dijete, mama me nije puštala u
ispovjedaonicu. Mislio sam, šta je to? Neka sveta, tajna soba u crkvi, nešto
mistično, strašno, rezervirano samo za posebne ljude…? A sad mi je jasno. Mama
je znala što radi. Znala je ona, ja kad se opustim, prdim. Ne ono malo, tiho, nego
prava mala eksplozija. Zamisli sad tu malu, zagušljivu ispovjedaonicu bez ikakve
ventilacije, dva tijela u drvenom boksu, i ja koji ne mogu kontrolirati svoje plinove.
Čak smo išli toliko daleko da smo se zapitali je li na oglasnoj ploči crkve negdje pisalo:
„UPOZORENJE: Zbog tragičnog incidenta prošli tjedan, primorani smo zamoliti osobe koje
ne mogu kontrolirati svoje plinove da ne ulaze u ispovjedaonicu. Zahvaljujemo na
razumijevanju.“
Jer, realno, tko bi mogao preživjeti da je netko usred ispovijedi odjednom „puknuo“?
Nakon smijeha smo se ozbiljno zapitali,
Zašto u tim ispovjedaonicama nema ventilatora?
Zar nitko ne misli na nužne ventilacijske mjere?
Možda i sam Bog u tom trenutku pada u nesvijest od smrada zajedno sa svećenikom koji
ti nije stigao zadati pokoru. Sa druge strane ostaje grešnik koji teško kontrolira svoje
plinove i dodaje još jednu stavku na popis za idući posjet ispovjedaonici kada se
svećenik oporavi.
I tako, dok Netflix pokušava prikazati dubinu ispovijedi, ja sam dobila novu teoriju:
možda je jedini grijeh – loša ventilacija u ispovjedaonici.
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 10:47 -
petak, 01.08.2025.
GoFlow-aplilacija za rješenje svih problema
Bilješka, negdje između suđa i živčanog sloma
(nije ni jutro ni večer, vrijeme je samo stanje uma)
Pitala sam se danas – čisto hipotetski – postoji li opcija da nakratko prestanem postojati. Ništa dramatično, naravno. Samo ono… par dana izvan dosega stvarnosti. Da mi nitko ne može ući u trag, a da me ne moraju službeno tražiti.
Nema pitanja, nema poruka, nema “Mamaaaa gdje su moje hlače” i “Zašto mačke ne lete?”
Zamisli da postoji aplikacija, sa razumnim cijenama da bude dostupna svima,naravno. Klikneš: “Želim pauzu od postojanja.”
Ona te pita: “Želite li standardni bijeg ili premium verziju s brisanjem sjećanja iz glava najbližih?”
Odabereš premium, naravno, iako preispitaš svoju odluku još jednom kada vidiš cijenu, ipak je kraj mjeseca.
Na kraju ipak klikneš, znaš da ćeš se vratit ali ne želiš da te itko osuđuje.
U međuvremenu, postaneš meduza. Ili lišaj. Nešto što miruje i ne odgovara na pozive.
Nema više “budi prisutna” i “nahrani obitelj i svoje unutarnje dijete”.
To dijete nek’ se malo snađe samo.
Danas sam ozbiljno razmotrila tu opciju dok sam brisala čokoladu s frižidera, znojeći se jer nisam sigurna je li to čokolada od jutros ili od prošlog tjedna.
U pozadini je netko plakao. Nisam više sigurna tko. Možda ja.
Sve mi je nekako… preglasno. I prenaporno.
I previše.
Ali to ti nitko ne kaže kad kažu „uživaj u malim stvarima“.
Nitko ne misli na male ruke koje ti kopaju po kosi dok pokušavaš sklopit misao.
Uglavnom. Ako sutra aplikacija izađe na tržište – uzimam obiteljski paket.
S opcijom nestajanja po potrebi. Bez objašnjenja.
Reklamu zamišljam nekako ovako:
(Izmorena žena sa čupavom kosom, podočnjacima, u zaflekanoj majici stoji usred kuhinje koja je krcata prljavog suđa dok djeca kuhačom lupaju po posudama) a u pozadini glas tipičan za reklame mirno ali entuzijastično govori:
Znaš ono kad ti svi govore “Samo se prepusti, nek ide svojim tokom (engleski: „go with the flow“), a tvoj tok (flow) je tehnički bujica blata, otpada i emocionalnog kaosa koja te nosi nizvodno bez vesla i bez prsluka za spašavanje? Pa se pitaš kako sačuvati tu mrvicu zdravog razuma koji je ostao… Ako ovo zvuči poznato, imamo rješenje za vas.
Naš tim stručnjaka s planete Serenopsy je osmislio aplikaciju GoFlow
Usluga za sve vas koji niste suicidalni, ali fakat ne želite više biti dio ovog cirkusa. Bar na neko vrijeme.
Osnovni paket: „Nestani na 2 dana“
– Bez potrebe za bolovanjem
– Bez poruka „gdje si nestala?“
– Automatski odgovor svima: „Na team buildingu sa samom sobom“
Za nove korisnike promotivna cijena od samo 50€ jednokratno, ako povedete nekoga sa sobom, 40€ po osobi
Premium verzija: “Nestani na 7 dana“ + Manipuliranje tuđih umova
– Tvoja mama/muž/žena/sestra zaboravi da postojiš
– Šef misli da si na godišnjem koji je on osobno odobrio
– Dijete ima selektivnu amneziju sve dok se ne vratiš i pojaviš s palačinkama
Za nove korisnike promotivna cijena od samo 300€ jednokratno, ako povedete nekoga sa sobom, 270€ po osobi
Bonus opcija: Reinkarnacija u neutralnu životinjsku formu
– Meduza, ljenjivac ili koala
– Ništa se ne očekuje od tebe osim da postojiš i ponekad trepćeš
Cijena bonus opcije je 40€ po danu + dodatni troškovi za određene životinje. Cjenik se nalazi na našoj web stranici ili putem info telefona.
Mjesečna pretplata već od 600€ . Uključuje premium verziju + bonus opciju sa životinjom po vlastitom izboru i 5 dana usluge.
GoFlow- S tobom. Osim kad ne želiš biti.
I onda se nasmijem i vratim u realnost gdje
GoFlow ne postoji.
Zato ja tu još uvijek sjedim, u trenirci iz 2018., s mentalnim kapacitetom prezrele tikvice.
Ali hej, tko zna. Ako dovoljno nas istovremeno poželi nestati, možda se svemir smiluje i baci neki probni period.
Bez pitanja. Bez krivnje.
S palačinkama kad se vratimo.
Još sličnog sadržaja ima i ovdje...
https://emmamoon0.wordpress.com/
- 21:08 -
