Sinoć smo muž i ja napokon izašli sami, bez djece.
Obukla sam novu bijelu haljinu, on nove traperice i košulju. Napokon smo se osjećali mlado i slobodno.
Prošetali smo gradom kao pravi stari bračni par , popili piće, uživali u rijetkoj tišini i osjećaju da smo opet samo „mi“.
I onda, naravno, umjesto da završimo u nekom fensi baru, da odemo plesati ili nešto što bi ljudi u našim godinama radili, mi završimo na dječjem igralištu. Mrak je, nema djece, pa ajmo se malo zabaviti. Ljuljali smo se, klackali, smijali kao mala djeca dok nas trbuh nije zabolio.
U jednom trenutku ja sam se odlučila spustiti niz tobogan, jer, zašto ne? Kada gledam djecu kako to rade izgleda super zabavno.
Samo zabava se pretvorila u mini tragediju kad su gravitacija i moja skliska haljina odlučile umiješati prste. Spustila sam se niz tobogan i sletjela ravno na trticu. U tom trenu sam vidjela sve zvijezde na nebu… i par onih iz crtića.
Ali nisam se dala. Ustala sam nakon par minuta jaukanja na podu. Nastavili smo do parka, sjedili i pričali, smijali se do suza. Večer smo završili na našoj terasi na krovu, gledajući zvijezde i zaključili da nam je ovo bio najbolji izlazak u dugo vremena.
Jutros sam se, doduše, jedva odvukla iz kreveta do kauča od bolova… ali vrijedilo je svake sekunde. Zaključak je, igralište je s razlogom za djecu, a ja se sve teže oporavljam od vlastitih nepromišljenih odluka.
Post je objavljen 10.08.2025. u 15:54 sati.