petak, 29.08.2025.
Dnevnik jedne prosječne veš mašine
Dragi dnevniče,
Sušilica se opet žalila. Šapnula mi je kroz poklopac: “Ovo je preteško… leđa me ubijaju…” A što je odgovor svijeta? Ništa. Niko ne sluša stare kućanske aparate. Samo šutke ubacuju još jednu hrpu rublja, i očekuju da izdržimo.
I da, imam jasnu oznaku – maksimalno 7 kg. Ali naravno, tko pita mene? Ubace 10 kg i očekuju da se okrenem, prosušim, ocijedim i ne zapnem pod teretom.
Danas je opet bio jedan od tih dana. Dan kad mislim da će mi filteri puknuti od stresa i previše ručnika, a bubanj više ne može podnijeti tuđi znoj, čarape koje nikad ne idu u parovima i ručnike koji su toliko teški da osjećam bol u vlastitim ležajevima.
Sušilica, ta starica, stoji pored mene i stenje kao da upravo polako umire i vjeruj mi, nije daleko od istine. Svaka njena “puf-puf” nota zvuči poput konačnog uzdaha, a opet nas očekuju nove ture rublja, beskonačne, neumoljive, i potpuno nezahvalne.
I nitko ne pita kako se mi osjećamo. Nitko ne pita za moje jutarnje migrene od neprestanog centrifugiranja. Nitko ne pita za sušilicu i njene starosne bolove dok pokušava održati tempo. Ljudi samo dolaze, ubacuju hrpu odjeće, zatvore vrata i očekuju savršen rezultat.
A ja, dragi dnevniče, vrtim dalje. S mukom i gorčinom, ali vrtim. Sutra ću im iz inata pojesti par čarapa, začepiti filter pa neka sami peru svoju odjeću.
- 08:48 -
