utorak, 27.01.2026.
Ljeto, obitelj, djeca i kraj svijeta
Bili smo na kupanju. Djeca, muž, ono normalno ljetno “još pet minuta u vodi pa idemo”. I onda se nebo u sekundi zacrnilo.
Ne onako filmski dramatično, nego stvarno, kao da je netko ugasio dan. Zemlja se tresla, ljudi su počeli trčati, netko je vikao,
a mi smo se instinktivno sklonili u prvi otvoreni prostor: dućan s elektronikom. Kompjuteri, mobiteli, ekrani koji svijetle dok se svijet vani raspada. Ironično mirno mjesto za paniku.
Unutra saznajemo da se dogodila greška u istraživačkom centru.
Tisuću ljudi je “izgubljeno”. Ne mrtvi nego izbrisani. Pamćenje im je nestalo kao da nikad nisu postojali. Njihov voditelj ostao je zaključan u podrumu, u nekoj prostoriji za slučaj katastrofe, i sad ga pokušavaju izvući dok grad izgleda kao da je netko pritisnuo fast-forward na kraj svijeta.
Nekako uspijevaju. Ukrcavamo se u pickup,
sjedimo straga u tovarnom prostoru, držim mobitel i snimam dok se vozimo prema brdima. Nebo je puno letećih tanjura, jure jedni za drugima,
iz njih frcaju zelene iskre. Ljudi iz centra pričaju da ih pokušavaju poslati natrag, odakle god da su došli, ali nemaju dovoljno ljudi za to jer naravno fali ih točno tisuću.
I taman kad mi mozak pokušava shvatiti kako se ovo uopće dogodilo, probudila sam se i tri minute pokušavala shvatiti gdje sam.
Baš je super kad se pokušaš odmoriti, ali ti mozak umjesto sna servira kaos pa se probudiš kao da si pretrčala maraton, a ne zatvorila oči.
- 10:07 -
ponedjeljak, 19.01.2026.
Koliko vrijedi istina
Zbog nekog sasvim drugog posla naletjela sam opet na sudske presude.
Nije mi dao vrag mira.
Otvorila sam ih.
Čitala.
Kao mazohist. Kao netko tko svjesno kopa po vlastitim sjećanjima i pita se koliko još puta može pročitati istu stvar, a da se ne raspadne.
2015. godina. Prvi put na sudu.
U presudi crno na bijelo piše moj iskaz:
“Nisam provocirala, sigurna sam da mi je prijetio smrću meni i djeci, ugrizao me za oko, udarao šakama, razbio staklenu vitrinu pored koje je stajalo dijete od tri godine.”
NISAM PROVOCIRALA.
To stoji u presudi jer je to bilo pitanje sutkinje.
Je li moguće da sam ga ipak nečim isprovocirala pa je zato tukao mene i razbijao staklo pored djeteta.
On je priznao sve osim prijetnje smrću.
Kazna: uvjetna šest mjeseci i 200 kuna.
Dvije stotine kuna za ugriz, batine i dijete koje stoji pored razbijene vitrine.
Toliko vrijedi nasilje kad ga gledaš iz sudnice.
2017. godina. Nova prijava. Nova nada.
Ovaj put ide u pritvor 20 dana.
I tek tada odlazim. Ne jer sam “konačno skupila hrabrost”, nego jer je sustav slučajno učinio minimum i fizički ga maknuo. Toliko o romantiziranju odlazaka.
Na sudu opet cirkus.
Bivša svekrva, žena koja je svemu svjedočila, odlučuje lagati.
Kaže da imam ljubavnika.
Kaže da planiram bijeg u Švedsku.
Kaže da nije vidjela nikakvo nasilje.
Ja s druge strane dajem iskaz:
kako me tukao, bacio u zid, oduzeo mobitel, zaključao u kuću.
Kako su djeca sve gledala.
Kako je nasilje imalo redoslijed, težinu i svjedoke.
Ništa od toga nije dovoljno “uvjerljivo”.
Onda ide najprljaviji dio.
Žena izjavljuje da sam sklona samoozljeđivanju.
Da sam se sama ozlijedila.
Masnice na leđima.
Kvrge na glavi.
Razbijena usna.
Sve se odjednom ne zove nasilje, nego moj “problem”.
Moje tijelo prestaje biti dokaz, postaje sumnja.
Djeca prestaju biti svjedoci, postaju kolateral.
I onda čekanje.
Godine.
Sedam godina u kojima se moj život pomicao dalje, ali se sustav vukao kao da mu se ne da priznati očigledno.
Presuda dolazi nakon SEDAM godina.
KRIV JE.
Uvjetna kazna od tri godine.
Pet godina mog života u paklu za tri godine uvjetno.
Sedam godina da bi sud rekao ono što je bilo jasno prvi dan.
Sedam godina da bi nasilje bilo priznato, ali gotovo bez posljedica.
I dok čitam te presude danas, ne boli me samo ono što mi je on radio.
Boli me sustav koji pita jesam li provocirala.
Boli me sud koji sluša laži jer su ugodnije od istine.
Boli me činjenica da djeca mogu gledati nasilje, a da to nikome nije dovoljno alarmantno.
Ali jedno ne mogu izbrisati, koliko god se trudili:
Nisam provocirala.
Nisam se sama ozlijedila.
Nasilje je postojalo.
Djeca su vidjela.
I on je kriv.
To piše u presudi.
Istina koja je došla prekrasno, vrijedi 3 godine uvjetne i trajne psihičke posljedice.
- 19:38 -
Dedivinacija – Nacija psihoze
Nisam već neko vrijeme pisala o knjigama. Ne zato što nisam htjela, nego zato što ih jednostavno nisam čitala. Blagdani su prošli u nekom drugom ritmu, bez stranica i bez bilješki. I onda me ova knjiga vratila,
brzo, naglo i bez puno razmišljanja.
Prije same recenzije, vrijedi reći nekoliko riječi o autorici.
Jelena Hrvoj je rođena 17. travnja 1987. godine u Zaboku. Odrasla je u malom, idiličnom mjestu Poznanovcu u Hrvatskom zagorju, gdje i danas živi i radi. Od najranijeg djetinjstva pokazuje sklonost umjetnosti, aktivno se bavi pisanjem, crtanjem, te svira bass.
Roman Dedivinacija – Nacija psihoze, prvi je napisani, četvrti objavljeni roman. Napisala je roman godinama prije nego što je ugledao svjetlo dana, a od završenog rukopisa do objave prošlo je čak osam godina. Taj podatak mi je, iskreno, nevjerojatan. Nešto što mi je teško i zamisliti, a kamoli izdržati.
Usput, bila sam prva osoba u svom gradu koja je ovu knjigu posudila iz knjižnice i pročitala. Sitnica, ali jedna od onih koje ti tiho izmame osmijeh dok okrećeš stranice.
Dedivinacija – Nacija psihoze
Godina je 3154. Ljudsku rasu kontrolira inteligentna kompjutorska mreža B.O.G. koja joj daje emocije te određuje zadatke na svakodnevnoj bazi. Kriminal gotovo da i ne postoji, sve se kontrolira i nadzire. Forenzičarka i profesorica staroljudskih nauka, Aurora Blue gotovo da i nema posla sve dok jednoga dana zbog kratkotrajnog pada operativnog sustava sve kreće naopako. Niz tajanstvenih i čudnih ubojstava odvest će Auroru u nevjerojatan labirint pun misterija i nedoumica sve do susreta s genetski nemodificiranom ljudskom vrstom kojoj prijeti izumiranje.
Knjigu sam pročitala u dva dana. Odmah me uvukla u priču, potaknula na razmišljanje i pritom me stvarno dobro zabavila. Radnja je brza, svijet zanimljiv, a ideje ostaju u glavi i nakon čitanja.
Iako je riječ o znanstvenoj fantastici, žanru koji inače nije moj prvi izbor, knjiga mi je bila izuzetno zanimljiva. Svijet koji autorica gradi nije teško zamisliti kao moguć i možda ne toliko dalek od potencijalne stvarnosti, što priči daje dodatnu težinu.
Jedino što me pomalo smetalo jest veći broj gramatičkih pogrešaka. Znam da to nije neuobičajeno u knjigama, ali ovdje ih je bilo poprilično, ponekad i nekoliko na svega par stranica kao i sitnih grešaka u detaljima (primjerice u imenima), što je znalo malo izbaciti iz priče.
Završetak me u prvi mah razočarao, no taj se dojam promijenio kad sam saznala da postoji i drugi dio, koji jedva čekam pročitati.
- 07:26 -
petak, 16.01.2026.
Gledam, ali ne vidim
Nije tajna da imam problem s vidom još od djetinjstva.
Oduvijek sam mrzila naočale. Smetale su mi na nosu i ušima.
Svaku priliku sam koristila da ih ne nosim.
Plašili su me da ću do tridesete ostati bez vida na jedno oko.
Rekli su to ozbiljno, kao da će me ta informacija natjerati da odjednom zavolim naočale. Nije. Samo sam ih još odlučnije skidala.
Pokušala sam i s lećama. To je završilo suzama, crvenim očima i osjećajem da mi netko pokušava nasilno zalijepiti plastiku direktno na dušu. Nije to za mene.
Tridesetu sam u međuvremenu prošla, a naočale su mi i dalje
neprijatelj broj jedan. Možda bi mi bilo i bolje da su predviđanja bila točna. Vidim malo, ali dovoljno da se snalazim, barem dok ne moram nešto pročitati, prepoznati ili pronaći. Naočale imam isključivo za gledanje televizije, jer bez njih gledam apstraktnu umjetnost.
Netko tko ne zna da sam poluslijepa to vjerojatno ne bi ni primijetio.
Osim u onim specifičnim situacijama koje se, naravno, događaju stalno.
Na primjer, kad trebam nešto pročitati djetetu ili kad pokušavam pronaći mobitel koji sam ostavila na crnoj podlozi.
U tom trenutku moj mobitel postaje mitološko biće.
Ako smo vani, stvari postaju još zanimljivije.
Ako djeca nisu u jarkim bojama, ja ih ne vidim čim su dva metra ispred mene. Oni hodaju ispred mene, sasvim mirno, a ja već zamišljam scenarije u kojima sam najgora majka koja je izgubila djecu na ravnom pločniku.
Nastane kaos: ja paničarim, a djeca su doslovno ispred mene.
Smeta mi i jaka svjetlost, pa je kod nas u kući stalno polumrak.
Imamo upaljeno žuto svjetlo koje daje atmosferu stalne nostalgije i lagane depresije. Voljela bih nositi naočale koje mi stvarno pašu, lagane, lijepe, one koje ne ostavljaju tragove na nosu i ne izazivaju glavobolju jer su teške.
Ali takve naočale su skupe, a ja za to nemam novca.
I tu negdje leži poanta svega.
Ljubomorna sam na ljude koji vide besplatno.
Ja moram dignuti kredit da bih vidjela.
- 11:05 -
srijeda, 14.01.2026.
Tri zadatka i raspad sistema
Imala sam jučer tri zadatka.
Tri... Bar sam tako mislila.
Oprati suđe, oguliti krumpir i pripremiti meso.
Tri zadatka.
Ne raketu za Mars.
Ne operaciju na otvorenom srcu.
Krumpir. Suđe. Meso.
Ulazim u kuhinju i u roku od deset sekundi moj mozak napravi hard reset. Stojim tamo i nemam pojma zašto sam došla. Znam da sam imala razlog. Znam da je bio važan. Ali on je otišao. Kao ljudi koji kažu “čujemo se” i nikad se više ne jave.
Produžim u kupaonicu jer očito sam tamo krenula. Logično. Tamo vidim ormarić i ogledalo koje sam planirala očistiti prije dva sata. Krenem čistiti. Usred ribanja me pogodi misao: KRUMPIR.
Pustim kupaonicu i idem po krumpir.
U kuhinji vidim suđe.
Ne oprano. Prljavo. Optužujuće.
Perem suđe i sjetim se mesa. Meso treba odstajati. Meso ima potrebe. Pustim suđe, idem po meso. Pripremim sve na stol i u tom trenutku mi se mozak dere: KRUMPIR, ŽENO.
Idem po krumpir da ga ovaj put stvarno ogulim i naravno vidim suđe koje nisam završila. Krećem riješiti suđe kad se sjetim ormarića u kupaoni. Pa mesa. Pa krumpira. Pa suđa. Pa svega. Pa ničega.
U tom trenutku se raspadam.
Ne metaforički.
Stvarno.
Trčim u kupaonicu kao kriminalac koji je upravo opljačkao banku.
Počinjem plakati jer ne znam što prvo napraviti
i imam osjećaj da će mi glava eksplodirati, a komadi mozga završiti po pločicama koje, usput, također nisam očistila.
Smirim se nakon 20 minuta.
Udahnem.
Složim PLAN.
Redoslijed.
Struktura.
Kontrola.
Suđe.
Meso.
Krumpir.
Dok se kuha, kupaonica.
Vraćam se u kuhinju puna optimizma i tamo… čaj.
Čaj koji sam zaboravila.
Uzimam čaj i vraćam se u dnevni boravak da ga popijem.
Jer… pazi sad...
po čaj sam i krenula kad sam ustala s kauča.
Ne da perem suđe.
Ne da gulim krumpir.
Ne da pripremam meso.
Ne da čistim kupaonicu.
Da pijem čaj.
Sjedim na kauču, sabirem misli, umirem od smijeha.
Ne onog sretnog, zaraznog smijeha.
Nego onog očajnog, histeričnog, kad se smiješ jer je sustav potpuno kolabirao i više nema smisla ni pokušavati.
Tri zadatka.
Jedan čaj.
I potpuni mentalni kolaps.
- 07:31 -
subota, 10.01.2026.
Unatoč svemu
Postoji jedna stvar koju ljudi stalno krivo čitaju: moj optimizam.
Ne onaj plastični, motivacijski, s posterima i uskličnicima. Nego onaj tihi, tvrdoglavi optimizam koji ostane nakon što prođeš svašta i ipak ne odustaneš od ideje da može biti bolje.
Moj optimizam nije glasan. Rijetko je sladak. Četo ga skrivam iza sarkazma, crnog humora i unaprijed postavljenog kontra-stava.
Ne zato što uživam u mraku,
nego zato što čuvam svjetlo.
Davno sam naučila jedno: pesimizam ljudi poštuju. Optimizam pokušavaju ispraviti.
Pokažem trunku nade i to se ne doživi kao snaga, nego kao greška u procjeni. Kao slabost, naivnost. Kao nešto što treba „prizemljiti“, „popraviti“, ismijati ili testirati. Kao da postoji nepisano pravilo koje kaže: nakon svega što znaš, nemaš pravo vjerovati da može biti bolje.
I zato obrana ide prva.
Sarkazam kao ograda. Crni humor kao štit. Kontra-stav kao dimna zavjesa.
Ne da bih negirala težinu stvarnosti nego da ne bih morala objašnjavati zašto još uvijek biram nadu.
To nije vesela strategija. Ali je pametna. Naučena. Provjerena, jer optimizam nije beskonačan resurs. Moj pogotovo.
Troši se svaki put kad ga netko pokuša slomiti, ispraviti ili pretvoriti u predmet rasprave. Kad moram braniti zašto nisam ogorčena. Zašto nisam cinična. Zašto nisam „realnija“.
Zato nemaju svi pristup.
Zato što sam selektivna.
Neki ljudi dobiju moj humor. Neki dobiju moj mrak. A samo rijetki dobiju moje svjetlo.
Ne zato što su posebni.
Nego zato što su sigurni.
Jer optimizam razotkriva tuđu ogorčenost. I to zna izazvati agresiju.
Zbog toga, moj optimizam ne mora biti javan.
Ne mora biti objašnjen. Ne mora biti branjen. Ne mora biti dijeljen. Čuvam ga i njegujem unatoč svemu.
- 10:08 -
četvrtak, 08.01.2026.
:)
- 16:29 -
srijeda, 07.01.2026.
Famozni snjeg
I tako je opet pao taj famozni snijeg. Onaj koji izgleda slatko dok ga gledaš kroz prozor, a onda izađeš van i shvatiš da je to zapravo prirodna katastrofa u bijeloj boji.
Naravno da nemam cipele za snijeg. Jer živim u uvjerenju da mi ne treba
i da snijeg “neće biti baš toliki”.
Ali muž ima cipele. Njegove ne propuštaju. To mi je rečeno s takvim samopouzdanjem da sam povjerovala. Pogreška broj jedan.
Pogreška broj dva bila je što sam zaboravila da ne živimo u bajci nego u snijegu do koljena. Jer nepropusne cipele funkcioniraju samo dok snijeg poštuje granice obuće. A snijeg ih, kao i sve drugo u mom životu, potpuno ignorira i ulazi odozgo kao da plaća stanarinu.
Moje dijete je, naravno, u svemu tome uživalo maksimalno. Sanjke? Nepotrebne. Jer zašto se voziti kad se može baciti u snijeg
i valjati dok te isti taj snijeg ne zakopa cijelu. Svaki put kad bih pomislila da je hladno, mokro i da bismo mogli kući, dijete bi demonstriralo čistu, sirovu sreću, crveno u obrazima, mokro do kože i potpuno spremno živjeti u snježnom nanosu do proljeća.
Dok sam ja stajala smrznuta, hodala kao pingvin u prevelikim cipelama, dubokom snjegu i preispitivala svoje životne odluke, ona je slavila zimu kao osobnu pobjedu.
Šetnja je trebala biti kratka i ugodna. Bila je duga i mokra.
Na kraju nisam znala jesu li mi stopala hladna ili su jednostavno odlučila prestati surađivati.
Pouka dana: Ne pomažu muževe cipele.
Ne pomaže optimizam.
Kad je snijeg do koljena, pomaže samo povratak kući, topli tuš i odluka da danas više ne glumim funkcionalnu odraslu osobu.
- 15:16 -
subota, 03.01.2026.
1:0 za nas
Onaj osjećaj kad ti se dijete spakira jer ide ća.
Ne simbolično. Stvarno.
Razlog odlaska: današnji ručak nije bio fin.
Dodatni razlog: uskraćen sladoled.
Presuda je donesena brzo i bez prava na žalbu, najgori smo roditelji na svijetu.
Spremanje je bilo učinkovito.
Ponijelo se samo najnužnije za novi život: tri torbe igračaka.
Odjeća nije prioritet.
Principi jesu.
Stajala je na vratima, povrijeđena i odlučna, s pogledom osobe koja će nas jednog dana spomenuti na terapiji.
Skinuli smo kvaku s vrata jer tvrdoglavost i odlučnost se nasljeđuje generacijama.
Roditeljstvo...
Kad moraš birati između osobnih granica i kvake i znaš da si izabrao ispravno.
- 17:44 -
petak, 02.01.2026.
Kada praznovjerje naplati dugove
Nisam prala robu.
Nisam prala suđe.
Bila sam poslušna. Praznovjerna. Odgovorna prema višim silama, sudbini, svemiru i svim onim nevidljivim knjigovođama sreće koji, navodno, 1.1. stoje iznad perilice rublja i bilježe tko je pustio centrifugu, a tko nije.
Kažu da se na Novu godinu ne pere ništa(osim ljudi) jer se s vodom ispire sreća. I bogatstvo. I emocionalna stabilnost, valjda.
Nisam htjela riskirati.
Sreća mi ionako nije u neograničenim količinama. Bolje ne izazivati.
Dakle, nisam prala.
Ali moj muž je kuhao.
I to ne ono minimalističko kuhanje u jednoj tavi, s idejom da se poslije sve lako sredi.
Ne.
To je bilo kuhanje s entuzijazmom. S vizijom. S više faza.
Svako jelo imalo je svoju posudu. Svaka faza kuhanja imala je novu žlicu.
Kao da posuđe raste na drvetu iza kuće.
Naravno, nisam rekla ništa.
Jer Nova je godina.
Jer nisam htjela biti osoba koja 1.1. kvari karmu prigovaranjem o loncima.
Osim toga, mijenjali smo posteljinu na Staru godinu. Čisto, svježe, simbolično. Novi početak i to.
Stara posteljina je čekala.
I tako je 1.1. prošao.
Sreća, ako je bila u opasnosti, spašena je.
Perilica je šutjela. Sudoper je šutio. Ja sam šutjela.
Sve je čekalo.
Danas je, kažu, sigurno.
Danas se smije prati.
Danas se sudbina više ne vrijeđa vodom i deterdžentom.
Danas više nisam praznovjerna nego samo… odgovorna.
Danas imam:
– hrpu suđa koja izgleda kao dokaz kolektivnog sloma jedne kuhinje
– robu koja se sama neće teleportirati perilicu
Sreća se, dakle, nije isprala.
Ali se posao uredno akumulirao.
Jer to je zanimljivo kod praznovjerja.
Uvijek se odnosi na rad koji netko ionako mora obaviti.
Ne kaže se:
– nemoj 1.1. donositi glupe odluke
– nemoj se zaduživati
– nemoj lagati
– nemoj trošiti novac koji nemaš
Ne.
Kaže se: nemoj prati.
Kao da sreća živi isključivo u bubnju perilice.
Kao da je bogatstvo osjetljivo na omekšivač.
Kao da će emocionalna stabilnost nestati ako se opere pidžama.
I, naravno, nikad se ne kaže tko će to sve oprati sutra.
Jer praznovjerje nema nastavak.
Nema poglavlje o posljedicama.
I evo me danas.
Sretna, valjda.
Bogata iskustvom, sigurno.
Emocionalno stabilna koliko to dopušta činjenica da perem treću mašinu zaredom i još nisam došla do dna košare.
Ako se pokaže da je perilica rublja odgovorna za sve ove godine do sada, barem znam koju grešku više neću ponavljati.
- 11:29 -
