subota, 10.01.2026.
Unatoč svemu
Postoji jedna stvar koju ljudi stalno krivo čitaju: moj optimizam.
Ne onaj plastični, motivacijski, s posterima i uskličnicima. Nego onaj tihi, tvrdoglavi optimizam koji ostane nakon što prođeš svašta i ipak ne odustaneš od ideje da može biti bolje.
Moj optimizam nije glasan. Rijetko je sladak. Četo ga skrivam iza sarkazma, crnog humora i unaprijed postavljenog kontra-stava.
Ne zato što uživam u mraku,
nego zato što čuvam svjetlo.
Davno sam naučila jedno: pesimizam ljudi poštuju. Optimizam pokušavaju ispraviti.
Pokažem trunku nade i to se ne doživi kao snaga, nego kao greška u procjeni. Kao slabost, naivnost. Kao nešto što treba „prizemljiti“, „popraviti“, ismijati ili testirati. Kao da postoji nepisano pravilo koje kaže: nakon svega što znaš, nemaš pravo vjerovati da može biti bolje.
I zato obrana ide prva.
Sarkazam kao ograda. Crni humor kao štit. Kontra-stav kao dimna zavjesa.
Ne da bih negirala težinu stvarnosti nego da ne bih morala objašnjavati zašto još uvijek biram nadu.
To nije vesela strategija. Ali je pametna. Naučena. Provjerena, jer optimizam nije beskonačan resurs. Moj pogotovo.
Troši se svaki put kad ga netko pokuša slomiti, ispraviti ili pretvoriti u predmet rasprave. Kad moram braniti zašto nisam ogorčena. Zašto nisam cinična. Zašto nisam „realnija“.
Zato nemaju svi pristup.
Zato što sam selektivna.
Neki ljudi dobiju moj humor. Neki dobiju moj mrak. A samo rijetki dobiju moje svjetlo.
Ne zato što su posebni.
Nego zato što su sigurni.
Jer optimizam razotkriva tuđu ogorčenost. I to zna izazvati agresiju.
Zbog toga, moj optimizam ne mora biti javan.
Ne mora biti objašnjen. Ne mora biti branjen. Ne mora biti dijeljen. Čuvam ga i njegujem unatoč svemu.
- 10:08 -
