subota, 10.01.2026.
Unatoč svemu
Postoji jedna stvar koju ljudi stalno krivo čitaju: moj optimizam.
Ne onaj plastični, motivacijski, s posterima i uskličnicima. Nego onaj tihi, tvrdoglavi optimizam koji ostane nakon što prođeš svašta i ipak ne odustaneš od ideje da može biti bolje.
Moj optimizam nije glasan. Rijetko je sladak. Četo ga skrivam iza sarkazma, crnog humora i unaprijed postavljenog kontra-stava.
Ne zato što uživam u mraku,
nego zato što čuvam svjetlo.
Davno sam naučila jedno: pesimizam ljudi poštuju. Optimizam pokušavaju ispraviti.
Pokažem trunku nade i to se ne doživi kao snaga, nego kao greška u procjeni. Kao slabost, naivnost. Kao nešto što treba „prizemljiti“, „popraviti“, ismijati ili testirati. Kao da postoji nepisano pravilo koje kaže: nakon svega što znaš, nemaš pravo vjerovati da može biti bolje.
I zato obrana ide prva.
Sarkazam kao ograda. Crni humor kao štit. Kontra-stav kao dimna zavjesa.
Ne da bih negirala težinu stvarnosti nego da ne bih morala objašnjavati zašto još uvijek biram nadu.
To nije vesela strategija. Ali je pametna. Naučena. Provjerena, jer optimizam nije beskonačan resurs. Moj pogotovo.
Troši se svaki put kad ga netko pokuša slomiti, ispraviti ili pretvoriti u predmet rasprave. Kad moram braniti zašto nisam ogorčena. Zašto nisam cinična. Zašto nisam „realnija“.
Zato nemaju svi pristup.
Zato što sam selektivna.
Neki ljudi dobiju moj humor. Neki dobiju moj mrak. A samo rijetki dobiju moje svjetlo.
Ne zato što su posebni.
Nego zato što su sigurni.
Jer optimizam razotkriva tuđu ogorčenost. I to zna izazvati agresiju.
Zbog toga, moj optimizam ne mora biti javan.
Ne mora biti objašnjen. Ne mora biti branjen. Ne mora biti dijeljen. Čuvam ga i njegujem unatoč svemu.
- 10:08 -
četvrtak, 08.01.2026.
:)
- 16:29 -
srijeda, 07.01.2026.
Famozni snjeg
I tako je opet pao taj famozni snijeg. Onaj koji izgleda slatko dok ga gledaš kroz prozor, a onda izađeš van i shvatiš da je to zapravo prirodna katastrofa u bijeloj boji.
Naravno da nemam cipele za snijeg. Jer živim u uvjerenju da mi ne treba
i da snijeg “neće biti baš toliki”.
Ali muž ima cipele. Njegove ne propuštaju. To mi je rečeno s takvim samopouzdanjem da sam povjerovala. Pogreška broj jedan.
Pogreška broj dva bila je što sam zaboravila da ne živimo u bajci nego u snijegu do koljena. Jer nepropusne cipele funkcioniraju samo dok snijeg poštuje granice obuće. A snijeg ih, kao i sve drugo u mom životu, potpuno ignorira i ulazi odozgo kao da plaća stanarinu.
Moje dijete je, naravno, u svemu tome uživalo maksimalno. Sanjke? Nepotrebne. Jer zašto se voziti kad se može baciti u snijeg
i valjati dok te isti taj snijeg ne zakopa cijelu. Svaki put kad bih pomislila da je hladno, mokro i da bismo mogli kući, dijete bi demonstriralo čistu, sirovu sreću, crveno u obrazima, mokro do kože i potpuno spremno živjeti u snježnom nanosu do proljeća.
Dok sam ja stajala smrznuta, hodala kao pingvin u prevelikim cipelama, dubokom snjegu i preispitivala svoje životne odluke, ona je slavila zimu kao osobnu pobjedu.
Šetnja je trebala biti kratka i ugodna. Bila je duga i mokra.
Na kraju nisam znala jesu li mi stopala hladna ili su jednostavno odlučila prestati surađivati.
Pouka dana: Ne pomažu muževe cipele.
Ne pomaže optimizam.
Kad je snijeg do koljena, pomaže samo povratak kući, topli tuš i odluka da danas više ne glumim funkcionalnu odraslu osobu.
- 15:16 -
subota, 03.01.2026.
1:0 za nas
Onaj osjećaj kad ti se dijete spakira jer ide ća.
Ne simbolično. Stvarno.
Razlog odlaska: današnji ručak nije bio fin.
Dodatni razlog: uskraćen sladoled.
Presuda je donesena brzo i bez prava na žalbu, najgori smo roditelji na svijetu.
Spremanje je bilo učinkovito.
Ponijelo se samo najnužnije za novi život: tri torbe igračaka.
Odjeća nije prioritet.
Principi jesu.
Stajala je na vratima, povrijeđena i odlučna, s pogledom osobe koja će nas jednog dana spomenuti na terapiji.
Skinuli smo kvaku s vrata jer tvrdoglavost i odlučnost se nasljeđuje generacijama.
Roditeljstvo...
Kad moraš birati između osobnih granica i kvake i znaš da si izabrao ispravno.
- 17:44 -
petak, 02.01.2026.
Kada praznovjerje naplati dugove
Nisam prala robu.
Nisam prala suđe.
Bila sam poslušna. Praznovjerna. Odgovorna prema višim silama, sudbini, svemiru i svim onim nevidljivim knjigovođama sreće koji, navodno, 1.1. stoje iznad perilice rublja i bilježe tko je pustio centrifugu, a tko nije.
Kažu da se na Novu godinu ne pere ništa(osim ljudi) jer se s vodom ispire sreća. I bogatstvo. I emocionalna stabilnost, valjda.
Nisam htjela riskirati.
Sreća mi ionako nije u neograničenim količinama. Bolje ne izazivati.
Dakle, nisam prala.
Ali moj muž je kuhao.
I to ne ono minimalističko kuhanje u jednoj tavi, s idejom da se poslije sve lako sredi.
Ne.
To je bilo kuhanje s entuzijazmom. S vizijom. S više faza.
Svako jelo imalo je svoju posudu. Svaka faza kuhanja imala je novu žlicu.
Kao da posuđe raste na drvetu iza kuće.
Naravno, nisam rekla ništa.
Jer Nova je godina.
Jer nisam htjela biti osoba koja 1.1. kvari karmu prigovaranjem o loncima.
Osim toga, mijenjali smo posteljinu na Staru godinu. Čisto, svježe, simbolično. Novi početak i to.
Stara posteljina je čekala.
I tako je 1.1. prošao.
Sreća, ako je bila u opasnosti, spašena je.
Perilica je šutjela. Sudoper je šutio. Ja sam šutjela.
Sve je čekalo.
Danas je, kažu, sigurno.
Danas se smije prati.
Danas se sudbina više ne vrijeđa vodom i deterdžentom.
Danas više nisam praznovjerna nego samo… odgovorna.
Danas imam:
– hrpu suđa koja izgleda kao dokaz kolektivnog sloma jedne kuhinje
– robu koja se sama neće teleportirati perilicu
Sreća se, dakle, nije isprala.
Ali se posao uredno akumulirao.
Jer to je zanimljivo kod praznovjerja.
Uvijek se odnosi na rad koji netko ionako mora obaviti.
Ne kaže se:
– nemoj 1.1. donositi glupe odluke
– nemoj se zaduživati
– nemoj lagati
– nemoj trošiti novac koji nemaš
Ne.
Kaže se: nemoj prati.
Kao da sreća živi isključivo u bubnju perilice.
Kao da je bogatstvo osjetljivo na omekšivač.
Kao da će emocionalna stabilnost nestati ako se opere pidžama.
I, naravno, nikad se ne kaže tko će to sve oprati sutra.
Jer praznovjerje nema nastavak.
Nema poglavlje o posljedicama.
I evo me danas.
Sretna, valjda.
Bogata iskustvom, sigurno.
Emocionalno stabilna koliko to dopušta činjenica da perem treću mašinu zaredom i još nisam došla do dna košare.
Ako se pokaže da je perilica rublja odgovorna za sve ove godine do sada, barem znam koju grešku više neću ponavljati.
- 11:29 -
