srijeda, 07.01.2026.
Famozni snjeg
I tako je opet pao taj famozni snijeg. Onaj koji izgleda slatko dok ga gledaš kroz prozor, a onda izađeš van i shvatiš da je to zapravo prirodna katastrofa u bijeloj boji.
Naravno da nemam cipele za snijeg. Jer živim u uvjerenju da mi ne treba
i da snijeg “neće biti baš toliki”.
Ali muž ima cipele. Njegove ne propuštaju. To mi je rečeno s takvim samopouzdanjem da sam povjerovala. Pogreška broj jedan.
Pogreška broj dva bila je što sam zaboravila da ne živimo u bajci nego u snijegu do koljena. Jer nepropusne cipele funkcioniraju samo dok snijeg poštuje granice obuće. A snijeg ih, kao i sve drugo u mom životu, potpuno ignorira i ulazi odozgo kao da plaća stanarinu.
Moje dijete je, naravno, u svemu tome uživalo maksimalno. Sanjke? Nepotrebne. Jer zašto se voziti kad se može baciti u snijeg
i valjati dok te isti taj snijeg ne zakopa cijelu. Svaki put kad bih pomislila da je hladno, mokro i da bismo mogli kući, dijete bi demonstriralo čistu, sirovu sreću, crveno u obrazima, mokro do kože i potpuno spremno živjeti u snježnom nanosu do proljeća.
Dok sam ja stajala smrznuta, hodala kao pingvin u prevelikim cipelama, dubokom snjegu i preispitivala svoje životne odluke, ona je slavila zimu kao osobnu pobjedu.
Šetnja je trebala biti kratka i ugodna. Bila je duga i mokra.
Na kraju nisam znala jesu li mi stopala hladna ili su jednostavno odlučila prestati surađivati.
Pouka dana: Ne pomažu muževe cipele.
Ne pomaže optimizam.
Kad je snijeg do koljena, pomaže samo povratak kući, topli tuš i odluka da danas više ne glumim funkcionalnu odraslu osobu.
- 15:16 -
