srijeda, 14.01.2026.

Tri zadatka i raspad sistema

Imala sam jučer tri zadatka.
Tri... Bar sam tako mislila.
Oprati suđe, oguliti krumpir i pripremiti meso.
Tri zadatka.
Ne raketu za Mars.
Ne operaciju na otvorenom srcu.
Krumpir. Suđe. Meso.
Ulazim u kuhinju i u roku od deset sekundi moj mozak napravi hard reset. Stojim tamo i nemam pojma zašto sam došla. Znam da sam imala razlog. Znam da je bio važan. Ali on je otišao. Kao ljudi koji kažu “čujemo se” i nikad se više ne jave.
Produžim u kupaonicu jer očito sam tamo krenula. Logično. Tamo vidim ormarić i ogledalo koje sam planirala očistiti prije dva sata. Krenem čistiti. Usred ribanja me pogodi misao: KRUMPIR.
Pustim kupaonicu i idem po krumpir.
U kuhinji vidim suđe.
Ne oprano. Prljavo. Optužujuće.
Perem suđe i sjetim se mesa. Meso treba odstajati. Meso ima potrebe. Pustim suđe, idem po meso. Pripremim sve na stol i u tom trenutku mi se mozak dere: KRUMPIR, ŽENO.
Idem po krumpir da ga ovaj put stvarno ogulim i naravno vidim suđe koje nisam završila. Krećem riješiti suđe kad se sjetim ormarića u kupaoni. Pa mesa. Pa krumpira. Pa suđa. Pa svega. Pa ničega.
U tom trenutku se raspadam.
Ne metaforički.
Stvarno.
Trčim u kupaonicu kao kriminalac koji je upravo opljačkao banku.
Počinjem plakati jer ne znam što prvo napraviti
i imam osjećaj da će mi glava eksplodirati, a komadi mozga završiti po pločicama koje, usput, također nisam očistila.
Smirim se nakon 20 minuta.
Udahnem.
Složim PLAN.
Redoslijed.
Struktura.
Kontrola.
Suđe.
Meso.
Krumpir.
Dok se kuha, kupaonica.
Vraćam se u kuhinju puna optimizma i tamo… čaj.
Čaj koji sam zaboravila.
Uzimam čaj i vraćam se u dnevni boravak da ga popijem.
Jer… pazi sad...
po čaj sam i krenula kad sam ustala s kauča.
Ne da perem suđe.
Ne da gulim krumpir.
Ne da pripremam meso.
Ne da čistim kupaonicu.
Da pijem čaj.
Sjedim na kauču, sabirem misli, umirem od smijeha.
Ne onog sretnog, zaraznog smijeha.
Nego onog očajnog, histeričnog, kad se smiješ jer je sustav potpuno kolabirao i više nema smisla ni pokušavati.
Tri zadatka.
Jedan čaj.
I potpuni mentalni kolaps.

- 07:31 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 10.01.2026.

Unatoč svemu

Postoji jedna stvar koju ljudi stalno krivo čitaju: moj optimizam.

Ne onaj plastični, motivacijski, s posterima i uskličnicima. Nego onaj tihi, tvrdoglavi optimizam koji ostane nakon što prođeš svašta i ipak ne odustaneš od ideje da može biti bolje.

Moj optimizam nije glasan. Rijetko je sladak. Četo ga skrivam iza sarkazma, crnog humora i unaprijed postavljenog kontra-stava.

Ne zato što uživam u mraku,
nego zato što čuvam svjetlo.

Davno sam naučila jedno: pesimizam ljudi poštuju. Optimizam pokušavaju ispraviti.

Pokažem trunku nade i to se ne doživi kao snaga, nego kao greška u procjeni. Kao slabost, naivnost. Kao nešto što treba „prizemljiti“, „popraviti“, ismijati ili testirati. Kao da postoji nepisano pravilo koje kaže: nakon svega što znaš, nemaš pravo vjerovati da može biti bolje.

I zato obrana ide prva.

Sarkazam kao ograda. Crni humor kao štit. Kontra-stav kao dimna zavjesa.

Ne da bih negirala težinu stvarnosti nego da ne bih morala objašnjavati zašto još uvijek biram nadu.

To nije vesela strategija. Ali je pametna. Naučena. Provjerena, jer optimizam nije beskonačan resurs. Moj pogotovo.

Troši se svaki put kad ga netko pokuša slomiti, ispraviti ili pretvoriti u predmet rasprave. Kad moram braniti zašto nisam ogorčena. Zašto nisam cinična. Zašto nisam „realnija“.

Zato nemaju svi pristup.
Zato što sam selektivna.

Neki ljudi dobiju moj humor. Neki dobiju moj mrak. A samo rijetki dobiju moje svjetlo.

Ne zato što su posebni.

Nego zato što su sigurni.

Jer optimizam razotkriva tuđu ogorčenost. I to zna izazvati agresiju.

Zbog toga, moj optimizam ne mora biti javan.

Ne mora biti objašnjen. Ne mora biti branjen. Ne mora biti dijeljen. Čuvam ga i njegujem unatoč svemu.