utorak, 03.02.2026.
Grim Reaper je rekao ne
Kad mi psihijatrica kaže:
„Nevjerojatno je da ne ideš okolo i ne pucaš u ljude“,
tu stvarno nema potrebe puno dodavati.
Naučila sam držati glavu iznad vode.
Trpjeti udarac za udarcem bez da ispustim glas.
Slomljena, bez snage, ali i dalje nekako plivam dalje.
I onda, nakon sto uzastopnih problema i loših vijesti u tri tjedna,
dođem do točke pucanja.
Odustajem od plivanja.
Prihvaćam vodu u plućima.
Pozdravljam Grim Reapera s osmijehom olakšanja.
A on mi kaže:
„Daj, ne seri. Prošla si i gore. Vrati se nazad. Vidimo se kad bude tvoje vrijeme.“
I onda se pitam, dokle više?
Koliko jedan čovjek može izdržati?
I zašto može toliko?
P. S. Kad te ni Grim Reaper ne želi, očito si posebna vrsta...nečega. ;)
- 14:05 -
utorak, 27.01.2026.
Ljeto, obitelj, djeca i kraj svijeta
Bili smo na kupanju. Djeca, muž, ono normalno ljetno “još pet minuta u vodi pa idemo”. I onda se nebo u sekundi zacrnilo.
Ne onako filmski dramatično, nego stvarno, kao da je netko ugasio dan. Zemlja se tresla, ljudi su počeli trčati, netko je vikao,
a mi smo se instinktivno sklonili u prvi otvoreni prostor: dućan s elektronikom. Kompjuteri, mobiteli, ekrani koji svijetle dok se svijet vani raspada. Ironično mirno mjesto za paniku.
Unutra saznajemo da se dogodila greška u istraživačkom centru.
Tisuću ljudi je “izgubljeno”. Ne mrtvi nego izbrisani. Pamćenje im je nestalo kao da nikad nisu postojali. Njihov voditelj ostao je zaključan u podrumu, u nekoj prostoriji za slučaj katastrofe, i sad ga pokušavaju izvući dok grad izgleda kao da je netko pritisnuo fast-forward na kraj svijeta.
Nekako uspijevaju. Ukrcavamo se u pickup,
sjedimo straga u tovarnom prostoru, držim mobitel i snimam dok se vozimo prema brdima. Nebo je puno letećih tanjura, jure jedni za drugima,
iz njih frcaju zelene iskre. Ljudi iz centra pričaju da ih pokušavaju poslati natrag, odakle god da su došli, ali nemaju dovoljno ljudi za to jer naravno fali ih točno tisuću.
I taman kad mi mozak pokušava shvatiti kako se ovo uopće dogodilo, probudila sam se i tri minute pokušavala shvatiti gdje sam.
Baš je super kad se pokušaš odmoriti, ali ti mozak umjesto sna servira kaos pa se probudiš kao da si pretrčala maraton, a ne zatvorila oči.
- 10:07 -
ponedjeljak, 19.01.2026.
Koliko vrijedi istina
Zbog nekog sasvim drugog posla naletjela sam opet na sudske presude.
Nije mi dao vrag mira.
Otvorila sam ih.
Čitala.
Kao mazohist. Kao netko tko svjesno kopa po vlastitim sjećanjima i pita se koliko još puta može pročitati istu stvar, a da se ne raspadne.
2015. godina. Prvi put na sudu.
U presudi crno na bijelo piše moj iskaz:
“Nisam provocirala, sigurna sam da mi je prijetio smrću meni i djeci, ugrizao me za oko, udarao šakama, razbio staklenu vitrinu pored koje je stajalo dijete od tri godine.”
NISAM PROVOCIRALA.
To stoji u presudi jer je to bilo pitanje sutkinje.
Je li moguće da sam ga ipak nečim isprovocirala pa je zato tukao mene i razbijao staklo pored djeteta.
On je priznao sve osim prijetnje smrću.
Kazna: uvjetna šest mjeseci i 200 kuna.
Dvije stotine kuna za ugriz, batine i dijete koje stoji pored razbijene vitrine.
Toliko vrijedi nasilje kad ga gledaš iz sudnice.
2017. godina. Nova prijava. Nova nada.
Ovaj put ide u pritvor 20 dana.
I tek tada odlazim. Ne jer sam “konačno skupila hrabrost”, nego jer je sustav slučajno učinio minimum i fizički ga maknuo. Toliko o romantiziranju odlazaka.
Na sudu opet cirkus.
Bivša svekrva, žena koja je svemu svjedočila, odlučuje lagati.
Kaže da imam ljubavnika.
Kaže da planiram bijeg u Švedsku.
Kaže da nije vidjela nikakvo nasilje.
Ja s druge strane dajem iskaz:
kako me tukao, bacio u zid, oduzeo mobitel, zaključao u kuću.
Kako su djeca sve gledala.
Kako je nasilje imalo redoslijed, težinu i svjedoke.
Ništa od toga nije dovoljno “uvjerljivo”.
Onda ide najprljaviji dio.
Žena izjavljuje da sam sklona samoozljeđivanju.
Da sam se sama ozlijedila.
Masnice na leđima.
Kvrge na glavi.
Razbijena usna.
Sve se odjednom ne zove nasilje, nego moj “problem”.
Moje tijelo prestaje biti dokaz, postaje sumnja.
Djeca prestaju biti svjedoci, postaju kolateral.
I onda čekanje.
Godine.
Sedam godina u kojima se moj život pomicao dalje, ali se sustav vukao kao da mu se ne da priznati očigledno.
Presuda dolazi nakon SEDAM godina.
KRIV JE.
Uvjetna kazna od tri godine.
Pet godina mog života u paklu za tri godine uvjetno.
Sedam godina da bi sud rekao ono što je bilo jasno prvi dan.
Sedam godina da bi nasilje bilo priznato, ali gotovo bez posljedica.
I dok čitam te presude danas, ne boli me samo ono što mi je on radio.
Boli me sustav koji pita jesam li provocirala.
Boli me sud koji sluša laži jer su ugodnije od istine.
Boli me činjenica da djeca mogu gledati nasilje, a da to nikome nije dovoljno alarmantno.
Ali jedno ne mogu izbrisati, koliko god se trudili:
Nisam provocirala.
Nisam se sama ozlijedila.
Nasilje je postojalo.
Djeca su vidjela.
I on je kriv.
To piše u presudi.
Istina koja je došla prekrasno, vrijedi 3 godine uvjetne i trajne psihičke posljedice.
- 19:38 -
