Kad mi psihijatrica kaže:
„Nevjerojatno je da ne ideš okolo i ne pucaš u ljude“,
tu stvarno nema potrebe puno dodavati.
Naučila sam držati glavu iznad vode.
Trpjeti udarac za udarcem bez da ispustim glas.
Slomljena, bez snage, ali i dalje nekako plivam dalje.
I onda, nakon sto uzastopnih problema i loših vijesti u tri tjedna,
dođem do točke pucanja.
Odustajem od plivanja.
Prihvaćam vodu u plućima.
Pozdravljam Grim Reapera s osmijehom olakšanja.
A on mi kaže:
„Daj, ne seri. Prošla si i gore. Vrati se nazad. Vidimo se kad bude tvoje vrijeme.“
I onda se pitam, dokle više?
Koliko jedan čovjek može izdržati?
I zašto može toliko?
P. S. Kad te ni Grim Reaper ne želi, očito si posebna vrsta...nečega. ;)
Post je objavljen 03.02.2026. u 14:05 sati.