petak, 05.12.2025.
Pismo
Dragi Sveti Nikola,
Evo me opet ove godine, iako sam iskreno mislila preskočiti ovaj ritual jer mi se čini da je 2025. već dala sve što je imala i to uglavnom u obliku umora, neurednog doma i djece koja se međusobno posipaju brašnom jer je to, citiram, „snijeg, mama“.
Hvala ti na tome, ako si ti imao kakve veze s time.
Želim da znaš kako sam bila jako dobra, da sam se stvarno trudila. Bar onih 7 minuta tjedno kad nitko nije vikao moje ime. Također možda znaš i da sam često poželjela pobjeći negdje daleko, ne zato što ne volim svoju djecu, nego zato što sam čovjek, ne Amazon paket s garancijom "isporuka bez stresa".
Tvom kolegi Djedu Mrazu ću se javiti malo kasnije. On je poprilično jeziv, uhodi nas cijele godine, a ja još nisam spremna za razgovor s njim, njegovi uvjeti su poprilično strogi.
Dakle, ove godine neću tražiti puno. Ništa glamurozno, ništa nerealno. Samo:
1.Malo više sna (znam da je teško, ali ti si svetac, nije ovo birokracija).
2.Nešto za smirenje, ali da me ne uspava, da se osjećam kao poletni leptirić bez stresa.
3.Da se plati par računa(ili bar jedan)
4.Ručak koji me čeka u frižideru (može i pizza, ili nešto slično), ništa specijalno, samo da ja ne kuham barem jedan dan.
Ako možeš, dodaj i malo mentalnog mira, ali samo ako ga imaš na stanju. Ne želim ti raditi probleme u skladištu.
Hvala unaprijed.
Bit ću budna do kasno, ne jer te čekam, nego jer opet ne mogu zaspati.
Srdačno (ali s podočnjacima),
Ja
P.S. Pozdravi svog kolegu, sjeća se on mene još od kada je najljepše šibe čuvao za mene.
- 10:17 -
četvrtak, 04.12.2025.
Blagdansko raspoloženje
Tjedan je krenuo katastrofalno. Ono, od ponedjeljka sam znala da se sudbina probudila na krivoj nozi i odlučila meni razvaliti kičmu. Sve što je moglo krenuti nizbrdo, krenulo je sprintom, kao da moj život sudjeluje u ekstremnom sportu, disciplina zvana „Koliko još možeš izdržati prije nego se pretvoriš u vrišteći gif?“.
Svaki dan je bio nova razina silazne putanje: ponor, pa podrum ponora, pa još jedan sporedni tunel koji nisam ni znala da postoji.
I taman kad sam uhvatila jednu sitnu, klimavu stepenicu prema gore, onu koja ti da mrvicu optimizma, kao „ma možda se ipak sve smiruje“ eto iznenađenja: to nije bio izlaz. To je bila odskočna daska. Za ljepši, elegantniji, profesionalniji pad na dno.
I tu negdje shvatim: okej, valjda je tema ovog tjedna „kaos“.
Ali barem je prosinac.
Pa moj kaos barem ima lampice.
- 13:12 -
srijeda, 03.12.2025.
Povjerenje u komi
Postoje dvije vrste ljudi:
oni koji u svakome vide nešto dobro…
i oni koji u svemu vide kraj svijeta.
A ja sam nekako uspjela biti oboje, istovremeno.
Cijeli život sam bila onaj lik koji vjeruje ljudima prebrzo. Znaš ono, vidiš sitnicu, lijepu riječ, i odmah pomisliš: “Aww, pa ti si sigurno dobra osoba.” A onda nekako, čudom, ispadne da ta ista osoba kasnije dođe s emocionalnim čekićem i kaže: “Drž' se.”
A ja se držim, ali za glavu.
I onda napraviš ono najgore što možeš: prebaciš se na drugu krajnost.
Ne vjerujem nikome. Ni susjedu, ni doktoru, ni poštaru, ni mački (iako mačka objektivno ništa nije skrivila, osim možda onog s cvijećem).
Ali tako život postane naporan. Jer ne možeš baš živjeti u konstanti “tko me danas pokušava zeznut’?”
I tu sam sad negdje između.
Ne vjerujem svima kao prije, ali ni ovaj režim “ne vjerujem nikome uključujući i vlastitu sjenu” baš ne funkcionira dugoročno.
Nisam još došla do te zlatne sredine o kojoj svi pričaju.
Znaš ono, dovoljno pametana, dovoljno otvorena, dovoljno oprezana, dovoljno normalana.
Ja sam trenutno ništa od toga, ali se barem trudim.
Pokušavam gledati ljude malo dulje od prvih pet minuta, pa tek onda odlučiti jesu li dobra osoba ili samo dobro uvježbana osoba.
Pokušavam ne donositi zaključke na temelju jedne lijepe rečenice, ali ni na temelju jedne krive.
Možda ću jednog dana naučiti vjerovati “pametnije”, u segmentima, s granicama i zdravim filterima.
A možda ne.
Možda ću samo postati netko tko ljudima vjeruje tek kad ih vidi kako prestanu glumiti.
Ali zasad, radim kako znam.
Vjerujem svima.
Ne vjerujem nikome.
I tu negdje, između te dvije krajnosti, pokušavam naći verziju sebe koja neće stalno pucati po šavovima.
- 08:44 -
utorak, 02.12.2025.
U dućanu s djecom
Sa djecom sam naučila da moram biti spremna na sve u svakoj situaciji. Postavljaju svakakva pitanja bez obzira gdje se nalaze, kao npr. "Zašto je ova teta tako debela?" u redu na blagajni. Danas je ipak bilo malo manje sramotno.
Danas u dućanu:
Dijete: “Mama, vidi hrana za krave!”
Okrenem se, a ono konzerva goveđeg gulaša sa slikom krave ogromnom preko cijele ambalaže.
Nakon što smo se muž, prodavačica i ja nasmijali, krenuo je razgovor o tome što zapravo jedemo, da je meso od svinje, krave, koke… Sve lijepo, edukativno, kratko, slatko. Mislim da je lekcija odlično sjela.
Ali onda se sjetim što me čeka.
Jer kad djeca jednom dobiju tu informaciju, slijede ona legendarna pitanja koja sam dobivala i od starijih:
Kad ugledaju kokoš u dvorištu bake ili susjeda:
“Mama… hoćemo pojest ovu koku?”
I eto mene, srećom već iskusne, spremne na kratko predavanje o prehrambenom lancu, emocionalnoj vezi s kokošima i zašto baš ta koka danas ima sreće.
- 13:31 -
ponedjeljak, 01.12.2025.
32-36-14
Izbacila sam tri stvari iz svog života: alkohol, samoozljeđivanje i kavu. Zvuči kao početak loše šale, ali zapravo je početak mog osobnog reality showa pod nazivom: “Kako preživjeti bez ijedne stvari koja te je dosad držala sastavljenom?”
Trenutno sam na 32 dana bez alkohola, 36 dana bez samoozljeđivanja i 14 dana bez kave. Brojevi mali, drama ogromna. Ako me pitate kako se osjećam: kao osoba koja je prošla kroz tri godišnja doba, dva sloma živaca i jedno krštenje u hladnom moru vlastitih emocija.
Ponosna sam na sebe, ali isto tako i iscrpljena. Jer bez kave mi je mozak maglovit, bez alkohola mi se emocije više ne filtriraju, a bez samoozljeđivanja moram stvarno razmišljati o tome što osjećam. Tko je izmislio tu razinu samospoznaje?
Najčudniji dio je kako se vrijeme rastegnulo. Svaki dan mi traje kao otapanje snjega na sjevernim polu. Valjda tako izgleda kad više nemaš kratice tipa “popij nešto” ili “ajde samo jednom”. Sada se zapravo moram suočiti s… životom.
Ali evo me, i dalje brojim dane. Svaki od njih, koliko god malen bio, kaže: “Nisi tamo gdje si bila.” A između svih tih želja koje me obilaze kao komarci tjekom ljetnih noći, postoji mali glas koji šapće: “Ma izdržat ćeš. Tvrdoglava si ti.”
I ovaj put ta tvrdoglavost radi za mene, a ne protiv mene.
- 10:33 -
