subota, 13.12.2025.

Kada disciplina postane problem


Nisam rođena ovakva.

Nisam rođena s graničnim poremećajem ličnosti. Nije mi zapisan u DNK, nije mi poklonjen na porodu, nije obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno uz porculan i recepte.

Nešto me boljelo dok sam odrastala. Ne jednom. Ne kratko. Dovoljno dugo i dovoljno tiho da nitko nije reagirao, a dovoljno glasno da je moj mozak zaključio: ovo se ne smije ponoviti.

Pa je napravio ono što mozak radi kad nema izbora, prilagodio se.

Stvorio je mehanizam zaštite. Hiperosjetljiv. Uvijek uključen. Alarm koji se pali na promjenu tona glasa, na tišinu koja traje sekundu predugo.

To je nekad spašavalo dijete. Danas muči odraslu osobu.

Kažu da je to poremećaj ličnosti. Kao da je problem u meni, a ne u tome što sam predugo živjela u stanju pripravnosti.

Iako je mozak to stvorio da se zaštiti, ne osjećam se sigurno. Osjećam se kao da živim u kući punoj senzora koji nikad ne spavaju. Svaki odnos je potencijalna opasnost. Svaka bliskost nosi prijetnju gubitka. Svaka emocija dolazi bez regulatora.

Kroz godine sam naučila gutati.

Nisam impulzivna. Ja sam istrenirana da šutim.

Godinama sam učila da je reakcija opasna. Da emocija smeta. Da je ljutnja bezobrazna. Da tuga zamara. Da je potreba teret.

Gutala sam tonove, poglede, rečenice koje su boljele, situacije koje nisu bile u redu ali nisu bile "dovoljno loše" da bih smjela reagirati.

Izvana sam bila razumna. Smirena. Kontrolirana.

Iznutra sam se punila.

Nitko ne vidi punjenje. Svi vide eksploziju.

A kad eksplodiram, ne izlazi jedna stvar. Izlazi sve.

Svaka neizgovorena rečenica. Svaki put kad sam prešutjela da me boli. Svaki put kad sam se prilagodila da ne bih bila ostavljena.

Tada nisam "malo previše emotivna". Tada sam nuklearna bomba.

I da, pokosim sve ispred sebe. Ne zato što želim povrijediti, nego zato što sam predugo učena da ne postoji ventil.

Najokrutniji dio?
Eksplozija se koristi kao dokaz da sam problem.
Nitko ne vidi godine samokontrole prije toga.
Nitko ne vidi disciplinu šutnje.

Kažu: “Zašto nisi rekla ranije?”
Kao da nisam cijeli život učila da ranije nije sigurno.

Ovo nije priča o gubitku kontrole.
Ovo je priča o previše kontrole, predugo.

- 09:54 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2025  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2025 (11)
Studeni 2025 (22)
Listopad 2025 (38)
Rujan 2025 (17)
Kolovoz 2025 (18)
Srpanj 2025 (9)
Lipanj 2025 (13)

Opis bloga

Život je neuredan, čupav i ne pita za red — a opet se ponekad, bez srama, provuče ispod duge kao da sve ima smisla...

Opis?Svega i ničega. Koristim ovo kao svoj dnevnik dok se skrivam u anonimnosti, preživljavam u kaosu života uz pomoć kofeina i sarkazma sa dozom crnog humora posutog za mrvicama cinizma.

Facebook
Diary of an average mom
emmamoon1907@yahoo.com