četvrtak, 25.12.2025.
Bijeli Božić
- 15:32 -
Nek je sretan
Ako vam je bor uvenuo ili se srušio prije Badnjaka,
kolači su kupljeni, a mir u kući traje točno 47 sekundi dok netko ne prolije sok, i to je Božić. Pravi. Živi.
Želim vam svima sretan Božić.
Da ga provedete s ljudima koje volite, onako kako vi želite.
Bez pritiska, bez uspoređivanja i bez osjećaja da nešto morate.
- 10:15 -
utorak, 23.12.2025.
Blagdani i tradicije koje mi nitko ne brani
Zanimljivo je kako se tradicije mijenjaju. A najdraža je, na kraju, ona koju sami stvorimo. Jer možemo. I jer nam se da.
Kad sam bila mala, bor se kitio isključivo na Badnjak.
Pravilo je bilo jasno i neupitno. Nisam znala za Djeda Mraza.
Na Badnjak bi se okupila obitelj na večeri (baka, djed, tetka…).
Nakon večere mi djeca bismo otvarali poklone i igrali se,
dok su odrasli slavili dugo u noć.
Na Božić je bio ručak kod bake, i tamo su nas čekali novi pokloni ispod bora.
S godinama je ta tradicija nestala.
Pravila su se promijenila, a ja nisam razumjela
zašto više ne smijem otvarati poklone na Badnjak.
Kasnije sam shvatila da je to zapravo bio moj tata koji je to dopuštao,
ne mama.
Sitnica, ali meni ogromna. Volim rutinu. Volim da su neke stvari nepromjenjive. I kad se promijene bez objašnjenja,
to mi ostane pod kožom dulje nego što bi trebalo.
S prvim mužem bor se nije kitio uopće.
Nisam smjela kupovati djeci poklone,
pa sam ih švercala mami da ih otvore na Božić.
Danas, sa svojim dragim, imamo novu tradiciju.
Bor se kiti početkom prosinca.
Odrasli kupuju poklone jedni drugima, a djeci poklone donosi Djed Mraz.
Muž i ja teoretski otvaramo poklone nekoliko dana prije Božića.
U praksi, čim ih kupimo. Jer se ne možemo strpjeti.
Poklanjamo si sitnice za smijanje do idućeg Božića ili nešto korisno za kuću.
Sa djecom je, zanimljivo, puno lakše.
Djeca poklone dobiju na božićno jutro, dok čarolija traje.
Odnosno, dok još vjeruju.
Nova Godina
Kad sam bila mala, Novu godinu nisam dočekivala. Nikad.
Morala sam spavati. Jer je bila noć. I jer djeca spavaju. Točka.
U prvom braku smo par puta išli van na doček.
Ja bih uglavnom bila sama, a on bi bio tko zna gdje.
Ostalih godina sam Novu godinu dočekivala doma, spavajući s djecom. Romantično? Ne. Mirno? Tako-tako. Zapamćeno? Nažalost.
Danas je drugačije.
Danas Novu godinu dočekujemo svi skupa. Doma.
Imamo disko u dnevnom boravku. Plešemo. Glupiramo se. Skačemo po krevetu.
To je ona noć u godini kad smijemo raditi (skoro) sve... Kasno ostati budni, biti glasni, jesti gluposti i ponašati se kao da sutra ne postoji.
U ponoć pijemo šampanjac (djeca dječji, ali iz istih čaša, jer pravda mora postojati), gledamo vatromet i smijemo se.
I napokon, Nova godina mi ne znači grč u želucu, nego noć koju jedva čekam.
- 08:33 -
subota, 20.12.2025.
Poklon
Nova terapija mi stvarno pomaže. Sjajno, zar ne?
Osim što imam besplatan dodatak, poklon mog PTSP-a, iznenadna otključavanja sjećanja koja sam godinama marljivo blokirala.
Kao da mi mozak šalje newsletter sa starim traumama: “Hej, sjećaš se ovoga?”
Ne osjećam toliko bijes ili tugu, osjećam strah.
Ponekad, tijelo koje se sjeća bolje nego moj mozak, vrati bolove.
Vrat boli od uspomene gušenja, leđa od bacanja ili guranja u zid, rebra od cipelarenja.
Tableta protiv bolova? Hvala, ali ne. Ovo je specijalna psihička bol, premium verzija.
Tijelo pamti, čak i kad um ne želi.
A ja? Ja samo stojim tu, pokušavam disati i ne početi ozbiljno pregovarati s frižiderom o životu i smrti.
- 11:34 -
četvrtak, 18.12.2025.
Novi mobitel
Novi mobitel me pretvori u hibrid, pola malo dijete koje skače od sreće jer ima novu igračku, pola starica koja mrmlja „šta su ovo opet promijenili “ i traži naočale koje već nosi.
Danima ga namještam s ozbiljnošću kao da upravljam nuklearnim reaktorom, palim „wow“ opcije koje mi ne trebaju ni u ovom ni u sljedećem životu, a onda ih više ne znam ugasiti jer nemam pojma gdje sam ih našla ni što sam uopće dirala.
Sve je uključeno, sve nešto zuji, iskače, vibrira i obavještava me o stvarima koje me nimalo ne zanimaju, ali ne daj Bože da propustim onu jednu notifikaciju koja mi stvarno treba.
Svakih pet minuta trčim mužu da mu pokažem nešto „nevjerojatno“, on kimne glavom onim pogledom čovjeka koji je shvatio da je ovo sad njegov život, a ja se vraćam mobitelu uvjerena da sam ga upravo savršeno sredila dok pet minuta kasnije ne shvatim da mi je sve poremećeno i da nemam pojma zašto.
Na kraju imam osjećaj da je mobitel pametniji od mene, da me potajno osuđuje i da će me jednog dana zaključati iz vlastitog života. Ali hej, barem ima opciju da mi plešu srčeka po ekranu kada me dragi nazove.
- 14:45 -
utorak, 16.12.2025.
Arheološki primjerak ženskog bijesa
Ovo mi je danas iskočilo kao Facebook uspomena iz nekog drugog života.
Staro otprilike sto godina, pisano u doba kad sam očito bila mlađa, umornija i znatno ogorčenija.
Slobodno mogu reći da je ovo arheološki primjerak mog bijesa prema muškarcima, iz vremena prije nego što sam upoznala sadašnjeg muža.
Dokaz da čovjek može evoluirati ili barem promijeniti mišljenje kad naleti na rijetki i primjerak.
Zašto su muškarci kao jastozi?
Sve valja osim glave.
Zašto su muškarci kao dupini?
Zato što se priča da su inteligentni, ali to još uvijek nitko nije dokazao.
Zašto su muškarci kao puževi?
Imaju rogove, sline, vuku se ....i misle da je kuća njihova.
Zašto su muškarci kao mikrovalna pećnica?
Zagriju se za 15 sekundi.
Zašto su muškarci kao spermatozoidi?
Jer je samo jedan od milijun od neke koristi.
Zašto muškarac ne može biti i lijep i inteligentan u isto vrijeme?
Bio bi žensko.
Zašto su baterije bolje od muškaraca?
Zato što imaju najmanje jednu pozitivnu stranu.
Kakva je razlika između šalice kave i muškarca?
Nema razlike, unervoziš se i nakon jednog i nakon drugog.
Muškarac je kao videorekorder: naprijed, nazad, naprijed, nazad......eject!
Zašto mozak muškarca vrijedi više od mozga žene?
Zato što je rjeđi..
Muškarci se dijele na neodgovarajuće, zauzete i nedostižne.
Muškarci su kao WC. Ili su zauzeti, ili su posrani.
Muškarac je najpametniji za vrijeme seksa, jer je direktno spojen na izvor inteligencije!
Zašto su muškarci uvijek zabrinuti za veličinu svog penisa?
Zato što bi trebalo da budu.
Zašto muškarci nikad ne pokazuju svoja prava osjećanja?
Zato što ih nemaju.
Zašto muškarci vole oženiti djevice?
Zato što ne vole kritiku.
Kako znaš kad ti je muž mrtav?
Seks je na istom nivou, ali možeš slobodno uzeti daljinski.
Zašto muškarci nemaju krizu srednjih godina?
Zaglave u adolescenciji.
Što je Bog rekao nakon što je stvorio čovjeka?
Mogu ja i bolje...
Kako muškarci zamišljaju predigru?
Mole pola sata.
Što klitoris, godišnjica braka i WC školjka imaju zajedničko?
Muškarci ih uvijek promaše.
Što je muškarčeva definicija romantične večeri?
Seks.
Zašto samo 10% muškaraca odlaze u raj?
Ako bi odlazilo više, to bi postao pakao.
U čemu je razlika između svinje i muškarca?
Svinja ne postane muškarac kada se napije.
Što je za muškarca "prava ljubav"?
Erekcija.
Koji je najbolji način da izgubiš 80 kila odvratne masnoće?
Razvod.
Zašto muškarci ne peru veš?
Zato što mašina za veš ne radi na daljinski.
Kako se zove žena koja radi kao muškarac?
Lijena kučka.
Koje riječi žene najviše mrze za vrijeme odličnog seksa?
Dušo, stigao sam!
Koja žena svake noći zna gdje joj je muž?
Udovica.
Koji je jedini način da natjeraš muža da zapamti datum godišnjice braka?
Udaš se na njegov rođendan.
Što je to: Ima 8 ruku i IQ od 60?
Četiri muškarca gledaju prijenos utakmice.
Što muškarac i spermatozoid imaju zajedničko?
Oba imaju šansu od 1 : 1 000 000 da postanu ljudska bića.
Zašto se muškarci ožene?
Da ne moraju više uvlačiti trbuh.
Zašto muškarci imaju noge?
Da im se mozgovi ne bi vukli po zemlji.
Muškarci od 40-ak godina obično imaju problema da nađu partnera njihove zrelosti.
Zato i izlaze sa duplo mlađim djevojkama.
Ako bi muškarci imali menstruaciju, hvalisali bi se oko veličine tampona.
Zašto je Bog prvo stvorio muškarca pa onda ženu? Učio je na greškama!
Što je muškarac u kadi punoj solne kiseline? Riješen problem !!!!!!
Nikad ne vjeruj sjaju u očima muškarca!
To je vjerojatno svjetlo što prodire kroz njegovu šuplju glavu.
Muškarci su kao enciklopedija: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!!!
- 16:26 -
nedjelja, 14.12.2025.
Zašto je to tako?
U mojoj kući živi dijete koje nije krenulo još u školu, ali već vodi ozbiljne parnice.
Zna kad podnijeti žalbu, kome se obratiti i kako emocionalno pritisnuti protivničku stranu.
„Tata, ti slušaš samo mamu.“
„Uvijek mora biti onako kako ona kaže.“
„Nikad nije moj dan, uvijek je samo mamin.“
„Ti samo nju voliš.“
"Opće nisi fer, uvijek mama mora biti glavna."
Tata stoji zbunjen, ja sam automatski glavna krivica, a dijete iznosi dokaze kao da se bori za skrbništvo nad vlastitim životom.
I onda dolazi završna prijetnja, izgovorena s dramom odrasle osobe koja je već mentalno otišla iz kuće: "Bit će vama žao kad ja narastem i odem ća.“
Kako se izboriti s malom verzijom odvjetnika?
Ne možeš.
Možeš samo klimati glavom i smijati se da ne vidi.
Ali tješim se jednom mišlju:
ako već sada ovako jasno vidi "nepravdu", postavlja pitanja i ne pristaje šutjeti…
postoji dobra šansa da će se boriti za sebe u životu.
I iskreno,
to mi je zasad sasvim dovoljno.
- 10:44 -
subota, 13.12.2025.
Kada disciplina postane problem
Nisam rođena ovakva.
Nisam rođena s graničnim poremećajem ličnosti. Nije mi zapisan u DNK, nije mi poklonjen na porodu, nije obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno uz porculan i recepte.
Nešto me boljelo dok sam odrastala. Ne jednom. Ne kratko. Dovoljno dugo i dovoljno tiho da nitko nije reagirao, a dovoljno glasno da je moj mozak zaključio: ovo se ne smije ponoviti.
Pa je napravio ono što mozak radi kad nema izbora, prilagodio se.
Stvorio je mehanizam zaštite. Hiperosjetljiv. Uvijek uključen. Alarm koji se pali na promjenu tona glasa, na tišinu koja traje sekundu predugo.
To je nekad spašavalo dijete. Danas muči odraslu osobu.
Kažu da je to poremećaj ličnosti. Kao da je problem u meni, a ne u tome što sam predugo živjela u stanju pripravnosti.
Iako je mozak to stvorio da se zaštiti, ne osjećam se sigurno. Osjećam se kao da živim u kući punoj senzora koji nikad ne spavaju. Svaki odnos je potencijalna opasnost. Svaka bliskost nosi prijetnju gubitka. Svaka emocija dolazi bez regulatora.
Kroz godine sam naučila gutati.
Nisam impulzivna. Ja sam istrenirana da šutim.
Godinama sam učila da je reakcija opasna. Da emocija smeta. Da je ljutnja bezobrazna. Da tuga zamara. Da je potreba teret.
Gutala sam tonove, poglede, rečenice koje su boljele, situacije koje nisu bile u redu ali nisu bile "dovoljno loše" da bih smjela reagirati.
Izvana sam bila razumna. Smirena. Kontrolirana.
Iznutra sam se punila.
Nitko ne vidi punjenje. Svi vide eksploziju.
A kad eksplodiram, ne izlazi jedna stvar. Izlazi sve.
Svaka neizgovorena rečenica. Svaki put kad sam prešutjela da me boli. Svaki put kad sam se prilagodila da ne bih bila ostavljena.
Tada nisam "malo previše emotivna". Tada sam nuklearna bomba.
I da, pokosim sve ispred sebe. Ne zato što želim povrijediti, nego zato što sam predugo učena da ne postoji ventil.
Najokrutniji dio?
Eksplozija se koristi kao dokaz da sam problem.
Nitko ne vidi godine samokontrole prije toga.
Nitko ne vidi disciplinu šutnje.
Kažu: “Zašto nisi rekla ranije?”
Kao da nisam cijeli život učila da ranije nije sigurno.
Ovo nije priča o gubitku kontrole.
Ovo je priča o previše kontrole, predugo.
- 09:54 -
petak, 12.12.2025.
Kada ni gripa nema pravo glasa
Zašto imam najgori posao na svijetu.
Zato što to nije jedan posao. To je petnaest poslova u smjeni koja nikad ne završava.
Nemaš plaću, ali si:
kuharica s tri menija dnevno i dvije rezervne opcije kad djeca proglase da „danas ne vole rižu“
čistačica koja uklanja tragove života iz prostorija koje su bile čiste prije pet minuta
psiholog, 24/7 dežurni krizni centar za svađe oko igračke koja „više nije zanimljiva“ osim kad je u ruci drugog djeteta
sudac, porota i izvršitelj kazni istovremeno
logistički centar, pokretna enciklopedija i čarobnjak za pronalazak izgubljenih čarapa
I to sve bez radnog vremena, bez bonusa, bez pauze za WC koja ne uključuje publiku.
Nema godišnjeg. Nema bolovanja.
Možeš imati temperaturu, grlo u plamenu, osjećati se kao da te pregazio autobus, ali svejedno moraš glumiti da si potpuno funkcionalna.
A onda, kad navečer pokušaš djecu poslati u krevet jer TI si bolesna i trebaš odmorit, pretvoriš se u „najgoru osobu na svijetu“ jer ne želiš dopustiti osmo, deveto i deseto „samo još malo vode“.
- 13:12 -
srijeda, 10.12.2025.
Tri glasa, četiri sjećanja i pet života
Svi mi imamo neke svoje unutarnje glasove, ali ja imam par generacija pod istim krovom. Ako iz jednadžbe maknem BPD, naučene mehanizme i sve ono što sam izgradila da preživim svijet, ostaje… pa, vrlo čudnovata kombinacija. Tri osobe u jednoj. I ne, ne mislim metaforički. Mislim doslovno.
U meni živi starica. Živi i malo dijete. I vrlo ljuti adolescent koji mrzi sve i nema pojma što zapravo želi, ali zna da to nije ovo.
I sva ta tri stanara pokušavaju upravljati jednim tijelom od 30 godina, koje se, iskreno, samo nada da će svi zajedno jednom otići na godišnji.
Starica je mudra, premorena i malo ogorčena. Ona je ta koja u tišini sve promatra, ima sto godina životnog iskustva (i još toliko bora u duši) i ne da joj se više trošiti energiju na gluposti. Kada ona preuzme komandu, govorim sporo, kao da svako slovo mora biti filtrirano kroz tri sloja sjećanja. Ona zna stvari koje ne znam objasniti, samo zato što ih osjeća kao istinu. Također uživa u promatranju svijeta kroz prozor dok gunđa o svemu.
Dijete je potpuno drugo biće. Ona se čudi svemu. Plaši se naglo, smije se preglasno, i sve shvaća doslovno. Ako vidi lijepu stvar, želi je dotaknuti. Ako netko povisi ton, srce joj se raspadne u sekundi. Ona je moj najnježniji, najosjetljiviji dio, i najbrže nestaje kad se svijet počne tresti.
A onda je tu adolescent. Iskreno, njega bih ponekad najradije izbacila iz mog mentalnog stana. Mrzovoljan, prkosan, pun bijesa koji ne zna kamo bi. On koji viče u meni da nije fer, da ništa nije fer, i da će sve srušiti ako se ne prestane pretvarati da je “okej”. Unosi kaos, ali i hrabrost. On je moj zaštitar, samo što to često radi kao da je prvi dan na poslu.
Sve troje zajedno čine mene.
Ponekad se pojavljuju kao osjećaji koje ne mogu odmah objasniti. Ponekad kao intuicije koje zvuče kao da sam ih naslijedila iz nekog drugog života. Nekad se zakunem da sam prije bila sve, i majka i baka i ratnica i dijete i netko tko je živio potpuno drugačije. Kao da u sebi vučem niti iz nekoliko prošlih poglavlja, pa čak i nekoliko života.
I možda to zvuči pretjerano, ali meni je to najlogičniji način da objasnim svoje slojeve.
Nisam samo “ja sada”. Ja sam i sve što sam bila. Ja sam tri glasa, četiri sjećanja i pet života i svi pokušavaju voditi jednu priču.
Je li to uvijek praktično? Ne.
Je li kaotično? Apsolutno.
Je li zanimljivo? Dovraga, da.
Ako već moram biti jedna osoba, onda neka to bude osoba s cijelim malim svemirom u sebi.
- 19:11 -
utorak, 09.12.2025.
Rcept za kolač/katastrofu
Kako to izgleda kada žena radi kolač za Božić.
Prvo uključiš pećnicu, onako optimistično, kao da će sve ići po planu. Zatim makneš sa stola prljave čaše, Lego kocke i omot od slatkiša.
Pripremiš posudu, sastojke, orahe, brašno, šećer…
Onda otjeraš djecu iz kuhinje i usput ih očistiš od brašna, iako još nije sasvim jasno kako su već uspjela biti prekrivena brašnom.
Uzmeš jaje… i u tom trenutku jesno djete treba pomoć. Vratiš se u kuhinju, a tamo drugo djete, pa obrišeš razbijeno jaje po stolu, podu i vjerojatno po nekim uspomenama.
Uzmeš novo jaje, pripremiš posudu… i zazvoni telefon. Nakon razgovora ponovno otjeraš djecu, pa pokupiš komadiće razbijene posude i razmažeš po podu još jednu rundu tragova božićnog “veselja”.
Uzmeš novu posudu, jer tako život želi, i napraviš tijesto. Uzmeš rum. Popiješ malo. Ne zbog tijesta. Zbog opstanka.
Odeš na wc, nema te 2 minute.
Djeca se opet pojave, naravno prekrivena tijestom, ostatak tijesta na podu. Otjeraš ih, opereš ih, vratiš se.
Popiješ još jedan gutljaj ruma. Za svaki slučaj.
I onda, u trenutku krajnje životne mudrosti i duhovnog prosvjetljenja, doneseš najbolju odluku: odeš u slastičarnicu. Kupiš kolače.
I Božić je spašen.
- 07:56 -
subota, 06.12.2025.
Happy pill
Nakon borbe s prošlim tabletama koje su, iskreno, bile kao da pijem ravnodušnost u obliku kapsule, uz bonus paket nuspojava koje su se držale mene kao čičak, napokon sam dobila nove. Navodno su “sretne”. Onako, za pojačati dobro raspoloženje, a ne da mi mozak pretvore u starca kokemu je dosta života.
Prvi dan… pa, recimo da me uspavalo. Ne onako slatko, romantično, filmski, nego više kao da me netko naglo isključio iz struje. Moj mozak je valjda bio predugo u survival modu pa se sada čudio što mu netko prvi put nakon dugo vremena šalje signal: “Ej, prijatelju, možeš se opustiti.”
Drugi dan, potpuno druga priča. Tableta je valjda procijenila da sam se naspavala i odlučila mi otvoriti špinu s dopaminom do kraja.
Rezultat?
Dan provodim u nekontroliranim napadajima smijeha. Onim blesavim, iskrenim, koji ti izleti iz grla prije nego mozak uopće shvati što se događa. Djeca su me gledaju malo zbunjeno, a muž je zaključio da sam napokon poludila. Meni je apsolutno sve smiješno.
Ne znam što slijedi treći dan, ali ako ovako nastavi, možda ću se napokon osjećati kao funkcionalan čovjek… ili kao lik iz sitcoma.
I iskreno? Obje opcije mi zvuče bolje od prethodnih tableta.
- 14:25 -
petak, 05.12.2025.
Pismo
Dragi Sveti Nikola,
Evo me opet ove godine, iako sam iskreno mislila preskočiti ovaj ritual jer mi se čini da je 2025. već dala sve što je imala i to uglavnom u obliku umora, neurednog doma i djece koja se međusobno posipaju brašnom jer je to, citiram, „snijeg, mama“.
Hvala ti na tome, ako si ti imao kakve veze s time.
Želim da znaš kako sam bila jako dobra, da sam se stvarno trudila. Bar onih 7 minuta tjedno kad nitko nije vikao moje ime. Također možda znaš i da sam često poželjela pobjeći negdje daleko, ne zato što ne volim svoju djecu, nego zato što sam čovjek, ne Amazon paket s garancijom "isporuka bez stresa".
Tvom kolegi Djedu Mrazu ću se javiti malo kasnije. On je poprilično jeziv, uhodi nas cijele godine, a ja još nisam spremna za razgovor s njim, njegovi uvjeti su poprilično strogi.
Dakle, ove godine neću tražiti puno. Ništa glamurozno, ništa nerealno. Samo:
1.Malo više sna (znam da je teško, ali ti si svetac, nije ovo birokracija).
2.Nešto za smirenje, ali da me ne uspava, da se osjećam kao poletni leptirić bez stresa.
3.Da se plati par računa(ili bar jedan)
4.Ručak koji me čeka u frižideru (može i pizza, ili nešto slično), ništa specijalno, samo da ja ne kuham barem jedan dan.
Ako možeš, dodaj i malo mentalnog mira, ali samo ako ga imaš na stanju. Ne želim ti raditi probleme u skladištu.
Hvala unaprijed.
Bit ću budna do kasno, ne jer te čekam, nego jer opet ne mogu zaspati.
Srdačno (ali s podočnjacima),
Ja
P.S. Pozdravi svog kolegu, sjeća se on mene još od kada je najljepše šibe čuvao za mene.
- 10:17 -
četvrtak, 04.12.2025.
Blagdansko raspoloženje
Tjedan je krenuo katastrofalno. Ono, od ponedjeljka sam znala da se sudbina probudila na krivoj nozi i odlučila meni razvaliti kičmu. Sve što je moglo krenuti nizbrdo, krenulo je sprintom, kao da moj život sudjeluje u ekstremnom sportu, disciplina zvana „Koliko još možeš izdržati prije nego se pretvoriš u vrišteći gif?“.
Svaki dan je bio nova razina silazne putanje: ponor, pa podrum ponora, pa još jedan sporedni tunel koji nisam ni znala da postoji.
I taman kad sam uhvatila jednu sitnu, klimavu stepenicu prema gore, onu koja ti da mrvicu optimizma, kao „ma možda se ipak sve smiruje“ eto iznenađenja: to nije bio izlaz. To je bila odskočna daska. Za ljepši, elegantniji, profesionalniji pad na dno.
I tu negdje shvatim: okej, valjda je tema ovog tjedna „kaos“.
Ali barem je prosinac.
Pa moj kaos barem ima lampice.
- 13:12 -
srijeda, 03.12.2025.
Povjerenje u komi
Postoje dvije vrste ljudi:
oni koji u svakome vide nešto dobro…
i oni koji u svemu vide kraj svijeta.
A ja sam nekako uspjela biti oboje, istovremeno.
Cijeli život sam bila onaj lik koji vjeruje ljudima prebrzo. Znaš ono, vidiš sitnicu, lijepu riječ, i odmah pomisliš: “Aww, pa ti si sigurno dobra osoba.” A onda nekako, čudom, ispadne da ta ista osoba kasnije dođe s emocionalnim čekićem i kaže: “Drž' se.”
A ja se držim, ali za glavu.
I onda napraviš ono najgore što možeš: prebaciš se na drugu krajnost.
Ne vjerujem nikome. Ni susjedu, ni doktoru, ni poštaru, ni mački (iako mačka objektivno ništa nije skrivila, osim možda onog s cvijećem).
Ali tako život postane naporan. Jer ne možeš baš živjeti u konstanti “tko me danas pokušava zeznut’?”
I tu sam sad negdje između.
Ne vjerujem svima kao prije, ali ni ovaj režim “ne vjerujem nikome uključujući i vlastitu sjenu” baš ne funkcionira dugoročno.
Nisam još došla do te zlatne sredine o kojoj svi pričaju.
Znaš ono, dovoljno pametana, dovoljno otvorena, dovoljno oprezana, dovoljno normalana.
Ja sam trenutno ništa od toga, ali se barem trudim.
Pokušavam gledati ljude malo dulje od prvih pet minuta, pa tek onda odlučiti jesu li dobra osoba ili samo dobro uvježbana osoba.
Pokušavam ne donositi zaključke na temelju jedne lijepe rečenice, ali ni na temelju jedne krive.
Možda ću jednog dana naučiti vjerovati “pametnije”, u segmentima, s granicama i zdravim filterima.
A možda ne.
Možda ću samo postati netko tko ljudima vjeruje tek kad ih vidi kako prestanu glumiti.
Ali zasad, radim kako znam.
Vjerujem svima.
Ne vjerujem nikome.
I tu negdje, između te dvije krajnosti, pokušavam naći verziju sebe koja neće stalno pucati po šavovima.
- 08:44 -
utorak, 02.12.2025.
U dućanu s djecom
Sa djecom sam naučila da moram biti spremna na sve u svakoj situaciji. Postavljaju svakakva pitanja bez obzira gdje se nalaze, kao npr. "Zašto je ova teta tako debela?" u redu na blagajni. Danas je ipak bilo malo manje sramotno.
Danas u dućanu:
Dijete: “Mama, vidi hrana za krave!”
Okrenem se, a ono konzerva goveđeg gulaša sa slikom krave ogromnom preko cijele ambalaže.
Nakon što smo se muž, prodavačica i ja nasmijali, krenuo je razgovor o tome što zapravo jedemo, da je meso od svinje, krave, koke… Sve lijepo, edukativno, kratko, slatko. Mislim da je lekcija odlično sjela.
Ali onda se sjetim što me čeka.
Jer kad djeca jednom dobiju tu informaciju, slijede ona legendarna pitanja koja sam dobivala i od starijih:
Kad ugledaju kokoš u dvorištu bake ili susjeda:
“Mama… hoćemo pojest ovu koku?”
I eto mene, srećom već iskusne, spremne na kratko predavanje o prehrambenom lancu, emocionalnoj vezi s kokošima i zašto baš ta koka danas ima sreće.
- 13:31 -
ponedjeljak, 01.12.2025.
32-36-14
Izbacila sam tri stvari iz svog života: alkohol, samoozljeđivanje i kavu. Zvuči kao početak loše šale, ali zapravo je početak mog osobnog reality showa pod nazivom: “Kako preživjeti bez ijedne stvari koja te je dosad držala sastavljenom?”
Trenutno sam na 32 dana bez alkohola, 36 dana bez samoozljeđivanja i 14 dana bez kave. Brojevi mali, drama ogromna. Ako me pitate kako se osjećam: kao osoba koja je prošla kroz tri godišnja doba, dva sloma živaca i jedno krštenje u hladnom moru vlastitih emocija.
Ponosna sam na sebe, ali isto tako i iscrpljena. Jer bez kave mi je mozak maglovit, bez alkohola mi se emocije više ne filtriraju, a bez samoozljeđivanja moram stvarno razmišljati o tome što osjećam. Tko je izmislio tu razinu samospoznaje?
Najčudniji dio je kako se vrijeme rastegnulo. Svaki dan mi traje kao otapanje snjega na sjevernim polu. Valjda tako izgleda kad više nemaš kratice tipa “popij nešto” ili “ajde samo jednom”. Sada se zapravo moram suočiti s… životom.
Ali evo me, i dalje brojim dane. Svaki od njih, koliko god malen bio, kaže: “Nisi tamo gdje si bila.” A između svih tih želja koje me obilaze kao komarci tjekom ljetnih noći, postoji mali glas koji šapće: “Ma izdržat ćeš. Tvrdoglava si ti.”
I ovaj put ta tvrdoglavost radi za mene, a ne protiv mene.
- 10:33 -
