Svi mi imamo neke svoje unutarnje glasove, ali ja imam par generacija pod istim krovom. Ako iz jednadžbe maknem BPD, naučene mehanizme i sve ono što sam izgradila da preživim svijet, ostaje… pa, vrlo čudnovata kombinacija. Tri osobe u jednoj. I ne, ne mislim metaforički. Mislim doslovno.
U meni živi starica. Živi i malo dijete. I vrlo ljuti adolescent koji mrzi sve i nema pojma što zapravo želi, ali zna da to nije ovo.
I sva ta tri stanara pokušavaju upravljati jednim tijelom od 30 godina, koje se, iskreno, samo nada da će svi zajedno jednom otići na godišnji.
Starica je mudra, premorena i malo ogorčena. Ona je ta koja u tišini sve promatra, ima sto godina životnog iskustva (i još toliko bora u duši) i ne da joj se više trošiti energiju na gluposti. Kada ona preuzme komandu, govorim sporo, kao da svako slovo mora biti filtrirano kroz tri sloja sjećanja. Ona zna stvari koje ne znam objasniti, samo zato što ih osjeća kao istinu. Također uživa u promatranju svijeta kroz prozor dok gunđa o svemu.
Dijete je potpuno drugo biće. Ona se čudi svemu. Plaši se naglo, smije se preglasno, i sve shvaća doslovno. Ako vidi lijepu stvar, želi je dotaknuti. Ako netko povisi ton, srce joj se raspadne u sekundi. Ona je moj najnježniji, najosjetljiviji dio, i najbrže nestaje kad se svijet počne tresti.
A onda je tu adolescent. Iskreno, njega bih ponekad najradije izbacila iz mog mentalnog stana. Mrzovoljan, prkosan, pun bijesa koji ne zna kamo bi. On koji viče u meni da nije fer, da ništa nije fer, i da će sve srušiti ako se ne prestane pretvarati da je “okej”. Unosi kaos, ali i hrabrost. On je moj zaštitar, samo što to često radi kao da je prvi dan na poslu.
Sve troje zajedno čine mene.
Ponekad se pojavljuju kao osjećaji koje ne mogu odmah objasniti. Ponekad kao intuicije koje zvuče kao da sam ih naslijedila iz nekog drugog života. Nekad se zakunem da sam prije bila sve, i majka i baka i ratnica i dijete i netko tko je živio potpuno drugačije. Kao da u sebi vučem niti iz nekoliko prošlih poglavlja, pa čak i nekoliko života.
I možda to zvuči pretjerano, ali meni je to najlogičniji način da objasnim svoje slojeve.
Nisam samo “ja sada”. Ja sam i sve što sam bila. Ja sam tri glasa, četiri sjećanja i pet života i svi pokušavaju voditi jednu priču.
Je li to uvijek praktično? Ne.
Je li kaotično? Apsolutno.
Je li zanimljivo? Dovraga, da.
Ako već moram biti jedna osoba, onda neka to bude osoba s cijelim malim svemirom u sebi.
Post je objavljen 10.12.2025. u 19:11 sati.