srijeda, 03.12.2025.
Povjerenje u komi
Postoje dvije vrste ljudi:
oni koji u svakome vide nešto dobro…
i oni koji u svemu vide kraj svijeta.
A ja sam nekako uspjela biti oboje, istovremeno.
Cijeli život sam bila onaj lik koji vjeruje ljudima prebrzo. Znaš ono, vidiš sitnicu, lijepu riječ, i odmah pomisliš: “Aww, pa ti si sigurno dobra osoba.” A onda nekako, čudom, ispadne da ta ista osoba kasnije dođe s emocionalnim čekićem i kaže: “Drž' se.”
A ja se držim, ali za glavu.
I onda napraviš ono najgore što možeš: prebaciš se na drugu krajnost.
Ne vjerujem nikome. Ni susjedu, ni doktoru, ni poštaru, ni mački (iako mačka objektivno ništa nije skrivila, osim možda onog s cvijećem).
Ali tako život postane naporan. Jer ne možeš baš živjeti u konstanti “tko me danas pokušava zeznut’?”
I tu sam sad negdje između.
Ne vjerujem svima kao prije, ali ni ovaj režim “ne vjerujem nikome uključujući i vlastitu sjenu” baš ne funkcionira dugoročno.
Nisam još došla do te zlatne sredine o kojoj svi pričaju.
Znaš ono, dovoljno pametana, dovoljno otvorena, dovoljno oprezana, dovoljno normalana.
Ja sam trenutno ništa od toga, ali se barem trudim.
Pokušavam gledati ljude malo dulje od prvih pet minuta, pa tek onda odlučiti jesu li dobra osoba ili samo dobro uvježbana osoba.
Pokušavam ne donositi zaključke na temelju jedne lijepe rečenice, ali ni na temelju jedne krive.
Možda ću jednog dana naučiti vjerovati “pametnije”, u segmentima, s granicama i zdravim filterima.
A možda ne.
Možda ću samo postati netko tko ljudima vjeruje tek kad ih vidi kako prestanu glumiti.
Ali zasad, radim kako znam.
Vjerujem svima.
Ne vjerujem nikome.
I tu negdje, između te dvije krajnosti, pokušavam naći verziju sebe koja neće stalno pucati po šavovima.
- 08:44 -
