utorak, 30.12.2025.
Sažetak
2025 je počela preseljenjem. Novi stan, stare navike, previše kutija i kronični manjak živaca. Tijekom godine potrošili smo oko 4.800 € da imamo krov nad glavom, mjesto za spavanje i privatni prostor za povremeno psihičko raspadanje. Osnovna ljudska potreba. Luksuzna stavka u budžetu.
U tom istom stanu smo, protiv svih očekivanja, slavili rođendane, godišnjice i one male datume koje inače preskočiš jer si preumoran da bi ih primijetio. Ove godine nismo. Pekli smo kolače, palili svjećice i slagali uspomene po policama. Sitnice koje objektivno ne rješavaju ništa, ali zgodno glume dokaz da se život, unatoč svemu, i dalje odvija.
Kako je godina odmicala, odlučio se uključiti i sustav. Telefonski pozivi, obrasci, institucije koje očekuju smirenost, elokventnost i strpljenje, osobine koje misteriozno nestanu čim ih netko službeno zatraži. Bilo je iscrpljujuće, frustrirajuće i ponižavajuće u standardnim dozama.
Razlika je bila u tome što ovaj put nisam samo kimala glavom. Napisala sam pritužbu. Pa još jednu. I još nekoliko. Rekla sam naglas da nešto nije u redu. I, šokantno, preživjela sam.
Negdje usred tog administrativno-emocionalnog kaosa napravila sam nešto razumno: potražila sam stručnu pomoć. Bez filmskog trenutka prosvjetljenja, bez velike nade, više u stilu: ajmo vidjeti koliko je stvarno loše.
Dobila dijagnozu. Ne kao etiketu, nego kao objašnjenje. Nakon godina u kojima sam se pitala zašto mi je sve teže nego drugima, nešto je napokon dobilo ime. Nije riješilo život, ali je skinulo dio krivnje. Za početak, sasvim korektno.
Slijedila je terapija, u nastavcima. Promijenila sam četiri lijeka koja mi nisu odgovarala. Četiri pokušaja, četiri seta nuspojava i dovoljno iskustva da mogu pisati recenzije. Trenutna terapija mi je napokon sjela. Ne osjećam se kao “nova ja”, ali se osjećam stabilnije, što je u ovom trenutku vrhunac luksuza.
Ove godine sam prestala piti alkohol. Tri puta sam ponovno počela i tri puta ponovno prestala, jer očito njegujem kružne procese.
Trenutno sam dva mjeseca bez alkohola. I isto toliko bez samoozljeđivanja. Ne zvuči herojski, ne ide na majicu, ali je tiše u glavi i manje kaotično u tijelu. Uzimam to kao napredak.
Prestala sam piti i kavu i jesti više od jednog obroka dnevno. Da, i to se broji. Počela sam malo manje tjerati tijelo da “samo izdrži”, a malo više slušati što mi pokušava reći već godinama. Udebljala sam se nekoliko kilograma, što je dobra vijest. Ispada da tijelo bolje funkcionira kad ga se ne tretira kao projekt s rokovima.
Kad sve to stavim na papir, postane jasno koliko toga stane u 365 dana. Preseljenje, računi, institucije, dijagnoza, terapija, odvikavanja, navike koje sam gasila jednu po jednu.
Iskreno, previše za jednu godinu. Ali stalo je. Nekako.
Zato se nadam da će sljedećih 365 dana biti malo mirnije. Ne savršeno. Ne bez problema. Samo s manje borbi i više pozitivnih promjena koje ne zahtijevaju hitne intervencije. Ako bude dosadnije nego ova godina, smatrat ću to velikim uspjehom.
Ako ništa drugo, 2025. je godina u kojoj nisam odustala i išla sam par koraka naprijed.
Za 2026. imam skromne želje: malo mira i manje životnih lekcija serviranih istovremeno.
- 09:15 -
