Bili smo na kupanju. Djeca, muž, ono normalno ljetno “još pet minuta u vodi pa idemo”. I onda se nebo u sekundi zacrnilo.
Ne onako filmski dramatično, nego stvarno, kao da je netko ugasio dan. Zemlja se tresla, ljudi su počeli trčati, netko je vikao,
a mi smo se instinktivno sklonili u prvi otvoreni prostor: dućan s elektronikom. Kompjuteri, mobiteli, ekrani koji svijetle dok se svijet vani raspada. Ironično mirno mjesto za paniku.
Unutra saznajemo da se dogodila greška u istraživačkom centru.
Tisuću ljudi je “izgubljeno”. Ne mrtvi nego izbrisani. Pamćenje im je nestalo kao da nikad nisu postojali. Njihov voditelj ostao je zaključan u podrumu, u nekoj prostoriji za slučaj katastrofe, i sad ga pokušavaju izvući dok grad izgleda kao da je netko pritisnuo fast-forward na kraj svijeta.
Nekako uspijevaju. Ukrcavamo se u pickup,
sjedimo straga u tovarnom prostoru, držim mobitel i snimam dok se vozimo prema brdima. Nebo je puno letećih tanjura, jure jedni za drugima,
iz njih frcaju zelene iskre. Ljudi iz centra pričaju da ih pokušavaju poslati natrag, odakle god da su došli, ali nemaju dovoljno ljudi za to jer naravno fali ih točno tisuću.
I taman kad mi mozak pokušava shvatiti kako se ovo uopće dogodilo, probudila sam se i tri minute pokušavala shvatiti gdje sam.
Baš je super kad se pokušaš odmoriti, ali ti mozak umjesto sna servira kaos pa se probudiš kao da si pretrčala maraton, a ne zatvorila oči.
Post je objavljen 27.01.2026. u 10:07 sati.