utorak, 05.08.2025.
Kad ti je tuga dom
Ovisnici o tuzi nisu službeno prepoznati kako bi formirali grupu za podršku (još), ali mislim da bi mnogima dobro došlo. Mi smo oni koji, čak i kad nam se dogodi nešto lijepo ili čak imamo period sreće, nekako pronađemo način da se vratimo svom sigurnom, sumornom kutku uma. Nije da ne volimo sreću, samo nam je… sumnjiva. Previše svijetla, previše nestabilna. Tuga je dosljedna. Znamo je iznutra i izvana, uzduž i poprijeko, ona je naš stari kauč: udubljen, pohaban, ali naš.
Evo jednog primjera kako to izgleda kada živiš sa psihičkom bolesti, kad živiš kao ovisnik o tuzi.
Muž, koji prezire moj glazbeni ukus, krade djeci kompjuter, gura komodu, spaja kablove i hrva se s daljinskim, namješta rasvjetu za bolji ugođaj, sve samo da mi pusti prastari koncert s CD-a na TV-u. Djeca skaču, plešu, deru se od sreće. To bi trebao biti onaj “savršeni obiteljski trenutak” .
Ali ja sjedim tamo na kauču kao statist u vlastitom životu, s kavom koja se ohladila i mislima koje su još hladnije.
Živjeti sa psihičkom bolesti je sranje. Kad ti život servira scenu za pamćenje, a ti jedva možeš odglumiti da ti je stalo, u trenutku onda osjetiš tu bolnu spoznaju pa ti bude još gore. Osjećaj krivice jer ne mogu kontrolirati svoje osjećaje i misli, jer drugima oko sebe nanosim bol. Ta prokleta ovisnost za tugom koje se ne mogu riješiti.
Dođu takvi dani gdje me sve guši, kada nitko i ništa to ne može promijeniti.
Takvi dani prolaze kraj mene kao kišoviti vikend, a ja gledam kako kiša kuca po prozoru kao da bježi od munje u daljini i čekam sunce da se izbori sa svoj komadić neba i otkrije dugu koja polira svoje boje kako bi mogla biti još ljepša i sjajnija ovaj put.
- 21:52 -
