Najmlađe djetesce danas je doživjelo tragediju. Porezala se na prst. Ne cijeli prst, ne dramatično krvarenje, ne lom nego sitna ogrebotina na zglobu. Ali naravno, to je katastrofa stoljeća.
Nema pojma kad ni gdje se to dogodilo, ali bol je, naravno, tolika da više ne može ni hodati. Znači, kompletni psihofizički sustav otkazuje zbog ogrebotine od tri milimetra. A o pospremanju igračaka da i ne pričamo. Tu su odmah otpali i noge, i ruke, i volja za životom.
Ja gledam prst, jedva vidim ranu, sve je u redu. Ali dijete jauče kao da sam joj upravo rekla da više nikad neću raditi palačinke.
I onda dolazi vrhunac drame. Suze se suše , a ona sama mudro zaključi:
“Ma, proći će. Narast će to.”
“Možda ću imat prst i pol nakon toga“
(Napomena: nije rekla zarast, nego narast. Jer logično je da ti iz rane nikne novi prst. Što, vi to ne znate?)
Eto. Ja ovdje godinama skupljam bore, račune i frustracije, a ona skuplja, dodatne prste. Život nije fer.
I da, stavili smo flaster, prst je na bolovanju na neodređeno i baš me zanima hoće li biti sutra u stanju da napravi novi nered koji neće biti u stanju da samostalno pospremi.
Post je objavljen 23.08.2025. u 23:30 sati.