Nekad davno, kad bi došla plaća, prvo što bismo napravili kao pravi Hrvati, usitnili bismo sve u 10 i 20 kuna. Novčanik bi nam bio debeo kao enciklopedija anatomije, a osjećali smo se kao milijunaši. Imaš 50 novčanica? Bogatstvo. Ako usput imaš kovanice u džepu koje zveckaju dok hodaš, samopouzdanje ti naraste 30%.
Danas? Usitniš 800 eura i sve stane u stražnji džep ženskih traperica. Bez tragova. Bez dostojanstva. Kao da si dobio svoju mjesečnu vrijednost u dva papirića i tri kovanice.
Kad su rekli da ćemo od 1. siječnja 2023 plaćati u eurima, svi smo mi rekli: "Aha, super." I nastavili trpati kovanice od 5 lipa u onu ladicu "za svaki slučaj". Jer nikad ne znaš kad će ti zatrebat točno 4,63 kune...
Prvi dan eura u pekari bio je poput izlaska na ispit bez da si otvorio knjigu.
"Može jedan burek i jogurt."
"To će biti 3 eura i 30 centi."
"Aha. Evo četiri... ne, čekaj... ovo je dva eura... ovo je cent? Ili žeton za automat?"
Prodavačica nas gleda kao profesorica matematike koja je odustala od čovječanstva.
Tko je osmislio te kovanice od 1 i 2 centa – taj očito nikad nije kupovao krafnu u 7 ujutro dok još i kavu nije popio s mozgom punim magle. Ti centi su tanji od živaca radnice na šalteru u pošti. Uvijek padnu, skliznu pod pult, a najčešće završe kao hrana za golubove.
Stariji članovi populacije potpuno su odbili priznati novu valutu.
"Koliko ti je to u kunama?"
"Pa... 10 eura je oko 75 kuna."
"Štaaaa?! Pa to je pljačka! Prije je to bilo 20 kuna, i još su ti dali žvaku!"
Namirnice su poskupjele bako, i ne možeš ih više preračunavati jer kalkulator na tvom mobitelu još misli da je 2013.
Pokušali smo se prilagoditi. Išli smo po dućanima kao da igramo društvenu igru — "Pogodi po cijeni u kunama hoću li preživjeti ovaj mjesec ". Ljudi su na blagajnama šaptali jedni drugima kao u doba velike depresije:
"Vidiš ovu pastu za zube? Bila je 12 kuna. Sad je 3,49 eura. To ti je skoro 27 kuna. Pišu da nije poskupila. Ma daj molim te. Koga oni lažu"
A najgori su oni koji se prebrzo prilagode. Plaćaju sitno, koriste termine poput "centi", i ne pitaju koliko je to u kunama.
To nisu naši ljudi. To su infiltrirani Slovenci.
Mi ostali još imamo barem jednu kovanicu od 5 kuna u novčaniku, takozvani medo za sreću. I poneku u autu. I tri u jakni od prošle zime. I poštujemo je.
Jer to nije samo novac. To je uspomena. To je čašica kave u ruci, kruh i pašteta na klupi, jedan burek i kusur za žvaku.
I dok plaćamo svoj cappuccino s 5 eura i čekamo 43 centa natrag u obliku mikroskopskih kovanica koje će završit negdje izgubljeno i zaboravljeno – sjetimo se kune.
Jer iako je prošlo već više od 2 godine, narod Hrvatske još plače, čupa si kosu na blagajni i pita se ono najbitnije:
"Koliko je to bilo u kunama?"
https://emmamoon0.wordpress.com/
Post je objavljen 03.08.2025. u 14:02 sati.