Kupila sam kutije za organizaciju igračaka. Posložila igračke po veličini, boji i tipu. Netko bi mogao reći da imam blagi OKP. Mislim: sad je sve pod kontrolom.
Dvije minute kasnije, izvidnica! Figurice iz kinder jaja patroliraju po frižideru. Plišanci se skrivaju među jastucima na kauču. Mini jednorozi okupirali su tipkovnicu kompjutera. Pokušavam ih vratiti, a oni se prave da su nevidljivi.
Jedan plišani konjić odlučio je da je wc idealno mjesto za skrivanje. Puzle plešu po stolu. Čak i dječji prstenovi imaju svoje tajne misije, nikad ne znaš gdje će završiti.
Gumice i kopčice za kosu postavile su zasjedu iza vrata ormara. Gumene patkice okupirale su sudoper.
Kupujem dodatne kutije. Preuređujem police. Organiziram po boji, veličini, tipu, materijalu i nekoj tajnoj logici igračaka koju samo oni razumiju. Igračke samo gledaju. Smiju se. Planiraju noćne ekspedicije.
A kada pokušam raditi nešto važno i produktivno, igračke se urote protiv mene! Kompjuter je spreman, bilježnica otvorena, kava u ruci. Jednorozi odlučuju da tipkovnica nije dovoljno dragocjena i počinju paradirati preko ekrana, brišući sve moje bilješke. Barbie lutke skaču na bilježnicu i vode improvizirane modne revije. Avioni od papira slete točno meni na glavu, zaustavljajući moj rad. Plišanci skaču po stolu, a vile lebde iznad šalica i knjiga, preusmjeravajući pažnju.
Gledam ih i zamišljam diplomaciju. “Molim vas, pokušavam se koncentrirati!” – govorim ozbiljnim tonom, ali oni se samo smiju, poskakuju i nastavljaju svoj kaotični pohod. Kava se hladi dok pokušavam balansirati kontrolu nad tipkovnicom, olovkama i malim vojnicima mašte.
Posao staje, pijem ostatke kave dok gledam kako kuća postaje njihov privatni poligon. Svaka soba je teritorij, svaki stol, svaka stolica – utvrda.
Kontrola? Iluzija. Red? Mit. Zabava? Beskonačna. I iskreno, nekako je lijepo imati kuću koju nikad nećeš potpuno osvojiti.
Post je objavljen 16.08.2025. u 11:11 sati.