petak, 14.11.2025.
Mali otok, veliki mir: moja tiha fantazija
Ponekad sanjam o tome da živim na privatnom otoku. Ne velikom, ne trebaju mi ni aerodrom ni dvadeset soba. Samo komad zemlje okružen morem, dovoljno daleko da me nitko ne može “usput” posjetiti, a dovoljno blizu civilizaciji da stigne dostava. Jer, realno, nije da ću sama loviti ribu.
Na tom otoku dan bi počinjao tišinom. Ne autom, ne susjedom koji buši zid u sedam ujutro, ne djetetom koje viče moje ime kao da sam jedini preživjeli kirurg na svijetu nego zvukom valova. I recimo, ptica. Ali onih simpatičnih, ne galebova koji kradu hranu i dostojanstvo.
Imala bih malu kućicu s velikim prozorima i terasom gdje bih pila kavu bez ikakve žurbe, gledala kako sunce izlazi i razmišljala o apsolutno ničemu. To je luksuz: imati mozak koji ponekad nije na rubu izgaranja.
Na otoku bi sve bilo jednostavno. Ako želim šetati, šetala bih. Ako ne želim čuti ljude, ne moram. Ako želim pisati, imam mir. Ako želim vrištati u prazno, tko će me čuti? Ribe? One bi se brzo navikle.
Navečer bih upalila lampice oko terase, legla u viseću mrežu i gledala zvijezde. Bez gradske buke, bez “Molim te samo još jedno pitanje”, bez stotinu misli odjednom. Samo ja, muž koji mi priča loše viceve, more i osjećaj da svijet, napokon, ima tipku mute.
Znam da privatni otoci zvuče kao fantazija milijunaša, ali za mene to nije status nego mir. Prostor gdje mogu dići sidro od svega što me iscrpljuje i usidriti se u vlastitom uživanju.
I možda jednog dana, kad se život dovoljno umori od mene, dopusti da ga zamijenim za komadić raja na svom malom otoku.
- 09:10 -
