Još jedan manje poznat simptom graničnog poremećaja: halucinacije
Ne događa se često, ali kad se dogodi, osjećaj je kao da se mozak odlučio zabaviti na moj račun. Kad sam pod ekstremnim stresom, stvarnost počne titrati kao da slika gubi signal. Nekad čujem glas koji zvuči kao moj, ali kaže stvari koje nikad ne bih rekla. Ili mi se učini da netko iz druge sobe izgovara moje ime, iako sam sama.
Dugo sam mislila da je to normalno, da se to svima dogodi ponekad, da svatko čuje svoj unutarnji glas kako mu kontrira ili komentira dan. Tek kasnije sam shvatila da nije svima normalno svađati se s vlastitim mislima i pokušavati nadglasati glas koji živi u tvojoj glavi. Ponekad bude toliko stvarno da zaboravim da zapravo razgovaram sama sa sobom.
To nisu “prave” psihoze, nego kratki kvarovi percepcije kad emocije pređu granicu podnošljivog. Stvarnost se na trenutak odlijepi, kao da ju pokušavam držati selotejpom koji više ne lijepi. Kad se smirim, sve opet sjedne na svoje mjesto, ali dok traje, djeluje itekako stvarno.
Zanimljivo je da se o tome rijetko govori. Kad ljudi pričaju o graničnom poremećaju, spominju impulsivnost, promjene raspoloženja, kaos u odnosima. Nitko ne spominje da ponekad mozak odluči pustiti mini horor trailer usred sasvim običnog dana.
Shvatila sam kako je bolje ne dramatizirati. Kad se dogodi, podsjetim se: “Okej, to je stres koji pokušava izaći na neki kreativan način.” Sva sreća pa ne traje dugo.
Post je objavljen 10.11.2025. u 12:05 sati.